Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3 - 10010 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-27/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Šmrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. siječnja 2026., održane u prisutnosti tužitelja te punomoćnice tužitelja, 24. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, br. 116-161/2005, solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora, pod brojem OU-1045/2005 17. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedan cijelih dvadeset pet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 393,66 eura (tristo devedeset tri eura i šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23.08.2005. do isplate po stopi koja teče do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, nadoknaditi tužitelju ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 519,91 eura (petsto devetnaest eura i devedeset jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi kako je 15. kolovoza 2005. s pravnim prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu br. 116-161/2005, solemniziran kod javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora, pod brojem OU-1045/2005, 17. kolovoza 2005., kojim Ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tužene, važećem na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom, sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 5. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja 23.08.2005. na dan isplate kredita, naplatila iznos od 2.966,06 HRK na ime troškova „obrade kredita“, što je vidljivo iz dopisa tužene od 30.12.2024. Tužena je predmetnu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema tome, navedena odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravama stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Tužitelj nije dokazao da ima status potrošača. Tuženik smatra da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, tj. da spomenute odredbe nisu ništetne i da tuženik od tužitelja nije stekao određene novčane iznose bez osnove. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o naknadi smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbama o naknadi troškova), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Osim toga, takve naknade u stvari predstavljaju odredbe o cijeni koje su jasne, razumljive i lako uočljive (što će tuženik detaljnije obrazložiti u nastavku odgovora na tužbu), slijedom čega ugovorna odredba o utuženoj naknadi nije niti može biti ništetna. Stoga, plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita služi kao simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio svih troškova koje banke nužno snose, kako bi uspješno pozajmile novac korisnicima kredita. Čak i da se utvrdi da je utužena odredba Ugovora o kreditu ništetna, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 116-161/2005 od 15.8.2025. na listu 6-13, izvadak iz sudskog registra na listu 16-17, zk izvadak na listu 18, prijedlog za upis založnog prava na listu 22-25, dopis tuženika na listu 26, isplatni nalog na listu 27, sudsku praksu na listu 48-153, izvadak iz obrtnog registra na listu 157, te je na ročištu 16. siječnja 2026. saslušao tužitelja.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s rokom otplate do 31. kolovoza 2020. i uz kamatnu stopu od 3,99 % godišnje.

7. Sporno je je li ugovorna odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se korisniku kredita prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno, protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno je li ista ništetna. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja, te tužiteljev status potrošača.

8. Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je 15. kolovoza 2005. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 15. kolovoza 2005. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisniku kredita prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje također okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 16. siječnja 2026. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je nakon što ga je pročitao i potpisao.

18. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

19. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. U konkretnom slučaju odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.

21. Formulacija odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za obradu kredita izračunata u iznosu od 1,25 % ne može biti razumljiva prosječnom potrošaču, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženik imao troškove uzrokovane obradom kredita.

22. Sporni dio gore navedene ugovorne odredbe iz čl. 5 Ugovora ovaj sud smatra ništetnom, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 %. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 5. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,25 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da su ti troškovi određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, "pokriveni" plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,25 % od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.).

23. Kako tužitelju nije bilo moguće u trenutku zaključenja ugovora jasno predvidjeti na koji će se način određivati visina jednokratne naknade, tužitelj nije bio u mogućnosti na pravilan i sveobuhvatan način sagledati sve obveze koje preuzima tim ugovornim odredbama, pa kada se uz to ima u vidu da se radi o ugovornim odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, te da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer je morao znati da se radi o ugovornim odredbama koje nisu dovoljno jasno određene bilo po visini obveze, bilo po neodređenosti troškova na koje se odnose, a koje zbog svoje neodređenosti u trenutku zaključenja ugovora uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, sud je utvrdio da se radi o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama.

24. Dakle, radi se o ništetnoj odredbi čl. 322. s t. 1. ZOO koji propisuje da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Kako je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisniku kredita prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

26. Iz dopisa tuženika od 30. prosinca 2024. razvidno je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 23. kolovoza 2005. u iznosu od 396,66 eura / 2.966,06 kn, slijedom čega je isti iznos tužitelju dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženiku) do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u konkretnom slučaju tuženik nepošten od dana stjecanja, to je sud tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada je utuženi iznos platio tuženiku.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 30. siječnja 2020., a prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako je tek ovom odlukom suda utvrđena ništetnost naznačene odredbe, nije nastupila zastara predmetne tražbine, odnosno protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

28. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

29. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude RL i ŠL, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Z, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

30. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz Ugovora o kreditu od 15. kolovoza 2005. jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je isti sklopljen radi adaptacije kuće, a za koju je tužitelj na ročištu održanom 16. siječnja 2026. iskazao da u njoj živi i danas.

31. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio vještačenje po vještaku financijske struke.

32. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća Naime, tužbenim zahtjevom naveden je datum kada je tuženik primio uplatu tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenog iznosa od datuma primitka istog sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem.

33. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koja nije lako razumljiva, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao, dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje navedenog iznosa kredita.

34. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

35. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 5.3.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 19.9.2025. i 16.1.2026., svako u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), sve uvećano za PDV od 25%, odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura (plaćeno 50 %) te presudu u iznosu od 13,27 eura koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18, 51/23) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23). Ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 519,91 eura.

36. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 24. veljače 2026.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem ovog suda, na županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika