REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-5232/2022- 40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 17. prosinca 2025., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja Matka Novinca, odvjetnika u Zagrebu i Anđele Varnica odvjetnice iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, dana 24. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. stavku 1. i članku 6. Ugovora o kreditu 2031/2003 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 18. prosinca 2003. godine, u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa te odredbe u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 3.843,14 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospjelosti pa do isplate, i to na iznos:

39,68 EUR od 16.04.2009. godine,

39,15 EUR od 15.05.2009. godine,

39,20 EUR od 09.06.2009. godine,

39,01 EUR od 08.07.2009. godine,

39,07 EUR od 08.08.2009. godine,

39,03 EUR od 08.09.2009. godine,

38,74 EUR od 06.10.2009. godine,

38,72 EUR od 10.11.2009. godine,

39,02 EUR od 02.12.2009. godine,

38,93 EUR od 05.01.2010. godine,

38,97 EUR od 04.02.2010. godine,

38,73 EUR od 06.03.2010. godine,

38,71 EUR od 07.04.2010. godine,

38,67 EUR od 07.05.2010. godine,

38,65 EUR od 08.06.2010. godine,

38,33 EUR od 08.07.2010. godine,

38,56 EUR od 05.08.2010. godine,

38,84 EUR od 08.09.2010. godine

38,94 EUR od 12.10.2010, godine,

39,13 EUR od 03.11.2010. godine,

39,28 EUR od 08.12.2010. godine,

39,37 EUR od 05.01.2011. godine,

39,52 EUR od 08.02.2011. godine,

39,51 EUR od 05.03.2011. godine,

39,23 EUR od 07.04.2011. godine,

39,33 EUR od 10.05.2011. godine,

39,67 EUR od 07.06.2011. godine,

39,39 EUR od 07.07.2011. godine,

39,58 EUR od 04.08.2011. godine,

39,95 EUR od 08.09.2011. godine,

39,96 EUR od 06.10.2011. godine,

39,93 EUR od 05.11.2011. godine,

39,99 EUR od 03.12.2011. godine,

40,11 EUR od 12.01.2012. godine,

40,40 EUR od 07.02.2012. godine,

40,29 EUR od 03.03.2012. godine,

39,85 EUR od 06.04.2012. godine,

40,07 EUR od 03.05.2012. godine,

40,22 EUR od 05.06.2012. godine,

39,90 EUR od 10.07.2012. godine,

40,01 EUR od 03.08.2012. godine,

39,82 EUR od 04.09.2012. godine.

39,83 EUR od 06.10.2012. godine,

40,07 EUR od 08.11.2012. godine

40,15 EUR od 06.12.2012. godine

40,34 EUR od 08.01.2013. godine

40,46 EUR od 02.02.2013. godine

40,40 EUR od 02.03.2013. godine

40,51 EUR od 03.04.2013. godine

40,46 EUR od 03.05.2013. godine

40,40 EUR od 02.06.2013. godine

39,68 EUR od 03.07.2013. godine

39,97 EUR od 02.08.2013. godine,

40,37 EUR od 03.09.2013. godine

40,55 EUR od 02.10.2013. godine

40,67 EUR od 03.11.2013. godine

40,75 EUR od 02.12.2013. godine

40,59 EUR od 17.01.2014. godine

40,78 EUR od 04.02.2014. godine

40,87 EUR od 02.03.2014. godine

40,77 EUR od 02.04.2014. godine

40,54 EUR od 03.05.2014. godine

40,43 EUR od 03.06.2014. godine,

40,38 EUR od 02.07.2014. godine,

40,68 EUR od 02.08.2014. godine,

40,63 EUR od 02.09.2014. godine,

40,70 EUR od 02.10.2014. godine,

40,83 EUR od 04.11.2014. godine,

40,90 EUR od 04.12.2014. godine

40,83 EUR od 03.01.2015. godine,

21,14 EUR od 03.02.2015. godine,

20,90 EUR od 12.03.2015. godine

20,97 EUR od 02.04.2015. godine,

993,13 EUR od 24.04.2015. godine,

koje kamate su za period do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877, da tužitelju MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.638,58 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na isti teku počev od dana 24. veljače 2026. pa do isplate, koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 06.10.2022. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini br. 2031/2003 od dana 18.12.2003.g. kojim je odobrio stambeni kredit u iznosu od 180.000,00 EUR.

2. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 180.000,00 EUR obračunate prema srednjem tečaju za devize tečajne liste tuženika važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Stranke su ugovorile da se na kredit zaračunavaju kamate od 7,25 % dekurzivno godišnje, te da je visina kamatne stope fiksna na rok od 5 godina, a nakon toga kamatna stopa je promjenjiva u skladu sa čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je navedeno da će se svakih 5 godina na zahtjev korisnika kredita primjenjivati nova kamatna stopa, a koja može biti fiksna na daljnjih 5 godina ili promjenjiva sve sukladno odlukama banke.

3. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća u iznosu od 1.301,05 EUR, a predmetni kredit je tužitelj u cijelosti isplatio dana 23.04.2015. godine.

4. U odnosu na promjene kamatne stope po predmetnom Ugovoru o kreditu, tužitelj ističe da je od dana 26.02.2004. godine kamatna stopa je iznosila 7,25 %. Od dana 28.02.2009. godine tuženik je samovoljno i bez sudjelovanja tužitelja promijenio visinu iste i odredio kamatnu stopu u visini od 7,65 %. Od dana 31.12.2014. godine tuženik je odredio kamatnu stopu u visini od 7,4 % te je ista takva bila sve do prijevremene isplate kredita.

5. Tužitelj navodi da je on predmetni kredit sklopio kao potrošač, što je razvidno iz odredbe čl. 2. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

6. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je samovoljno mijenjao visinu kamatne stope, te je time i mjesečni anuitet koji je tužitelj plaćao bio znatno veći.

7. Tužitelj ističe da su odredbe čl. 3. st.1. i članka 6. predmetnog ugovora o kreditu ništetne u smislu čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine kamatne stope.

8. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen 2003. godine odnosno u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je tada bio na snazi, pa tužitelj navodi kako je čl. 81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.

9. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku i na svakom listu je otisnut naziv tuženika, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine kamatne stope bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

10. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost promjenjivosti kamatne stope tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Nadalje, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

13. Tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka, a od kojih je jedna i ovdje utužena banka, iako se ne odnose direktno na ovdje tuženika.

14. Člankom 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ), kao i člankom 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Člankom 84. ( 2003. godina ) odnosno člankom 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Tužitelj naglašava da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu po svom nahođenju, bez sudjelovanja tužitelja, pa je jasno kako isti nije poštivao odredbe Ugovora, a članci temeljem kojih je tuženik jednostrano mijenjao visinu kamatne stope nisu jasni i razumljivi tužitelju, te se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda RH Revt-249/14, gdje izrijekom navodi: “Prvostupanjski sud prihvatio je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica toga je ništetnost takvih ugovornih odredbi.“…, “ …Pri tome drugostupanjski sud ocjenjuje kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita – potrošačima, a u kojima je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ALI NE I RAZUMLJIVE. Stoga primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 99., taj sud je ocijenio da su OVE UGOVORNE ODREDBE NEPOŠTENE, POSLJEDICA ČEGA JE NJIHOVA NIŠTETNOST.“…, “Odredbom čl. 84. odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive., a sporno je međutim i dalje u ovom postupku jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima, a time ima li smisla ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.“

17. Tužitelj u tužbi napominje da je tuženik sklopio s tužiteljem ugovor o kreditu kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, sastavni dio kojeg su bili opći uvjeti poslovanja banke, a u kojem ugovoru je uz ostalo bila sadržana i odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše skladno odluci banke. Tužitelj navodi i da terminologija koju je tuženik koristio u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koji imaju visoku ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača, a što je tužitelj, ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva, te da odluke tuženika koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju nisu mogle biti razumljive. Pri tome naglašava i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženika, doista se ne smatraju načelnim i objektivnim kriterijima koje bi trebale omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

18. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, pa zato Ugovorna kamatna stopa mora biti određena odnosno odrediva.

19. Ugovor o kreditu je dvostran pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to činio tuženik u odnosu s tužiteljem, je bilo suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču, ovdje tužitelju, objektivno nije bio, a niti je mogao biti razumljiv.

20. Upravo i u predmetnom Ugovoru o kreditu kao i u pregovorima koji su prethodili tuženik nije uopće informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a svakako mu nije skrenuo pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, već je isključivo prezentirao tužitelju nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, kao i samim time tuženik je zato što je jednostrano i netransparentno mijenjao kamatne stope, onemogućavao tužitelju sudjelovati u obveznopravnom odnosu, iz čega proizlazi da je tuženik postupao nesavjesno i nepošteno spram tužitelja, što je sve rezultiralo povećanjem anuiteta.

21. Tužitelj napominje da je i Sud časti Hrvatske gospodarske komore u odluci posl. Posl. broj: 133-P-3212/19-21 5 br. P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. zauzeo stajalište da je takvo opisano postupanje nedopušteno.

22. U samoj tužbi tužitelj ističe da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara, te se poziva na pravni stav sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

23. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. stavku 1. i članku 6. Ugovora o kreditu 2031/2003 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 18. prosinca 2003. godine, u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa te odredbe u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 22.634,57 kn / 3.004,12 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od naznačene dospjelosti pa do isplate, kako je navedeno u samoj tužbi, te da se kao III. nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

24. U daljnjem tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj svojim podneskom od 20.11.2023. godine u cijelosti ustraje kod odgovora na tužbu i postavljenog tužbenog zahtjeva te u cijelosti osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora istaknutih u njegovu odgovoru na tužbu. Svoje činjenično i pravno viđenje tužitelj detaljno obrazlaže u predmetnom podnesku od 20.11.2023. godine.

25. Valja istaknuti da tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika kako bi ovdje bilo riječ o ne potrošačkom ugovoru, jer je tužitelj potrošač koji je za svoje privatne potrebe kupio predmetnu nekretninu u kojoj isti i danas živi i ima prijavljeno prebivalište. Tužitelj je upravo potrošač kako je navedeno i u presudi Suda Europske unije br. C-630/17 M [adresa], a koju presudu tuženik citira u odgovoru na tužbu. Tužitelj navodi da je točno da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu od tvrtke TOBAČNA VELEPRODAJA d.o.o., a koja tvrtka je bila i založni dužnik u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, ali navedeno ne osporava tužitelju svojstvo potrošača, a niti mu to osporava činjenica da je navedena tvrtka imala prijavljeno sjedište na navedenoj adresi, te da u kojem svojstvu je založni dužnik koristio predmetnu nekretninu nije predmet ovog postupka, već je predmet ovog postupka Ugovor o kreditu kojeg je sklopio tužitelj sa tuženikom i nepoštena odredba koju je tuženik ugradio u svoj tipizirani ugovor, a tužitelj je predmetnu nekretninu kupio za svoje privatne potrebe , kao potrošač i to je jedino bitno za predmetni postupak.

26. Nadalje, tužitelj napominje da se tužitelj, protivno navodima tuženika, u ovom postupku ne poziva u pogledu osnovanosti na kolektivnu tužbu, niti se na istu u tom dijelu uopće može pozivati, a obzirom predmetni ugovor je u EURU, a ne u CHF-u, a predmet kolektivne tužbe je nepoštenost odredbe o promjeni kamatnih stopa i nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli, a predmet ovog postupka je nepoštena odredba o promjeni kamatne stope u EUR kreditu, dakle, sasvim druga osnova.

27. Nesporna činjenica kako je predmetni ugovor o kreditu tužitelj zaključio sa pravnom osobom, kao i činjenica da je ta pravna osoba imala upisano sjedište na navedenoj adresi ne znači, a niti proizlazi kako je tužitelj predmetnu nekretninu kupio u svrhu profesionalne djelatnosti, odnosno kako se ne radi o potrošačkom ugovoru, pa tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika kojim isti paušalno osporava potrošačko svojstvo ugovoru o kreditu, kao i tužitelju svojstvo potrošača.

28. Tužitelj ponavlja svoje već iznesene teze o činjeničnom i pravnom sukusu spora i kršenju po tuženik osnovnih postulata ZOO-a, jer činidba prema ZOO-a mora biti moguća, dopuštena, određena odnosno odrediva. Prema članku 272. ZOO-a činidba je odrediva ako Ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Prema odredbi članka 271. ZOO-a činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Ugovaranjem kamatne stope iz odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora tuženik je povrijedio odredbu članka 10. stavka 3. ZOO po kojem se sudionik u obveznom odnosu dužan u ostvarivanju svog prava suzdržati od postupaka kojim bi otežao ispunjenje drugog sudionika. Kako je odredba članka 3. i čl. 6. Ugovora protivna odredbama članka 10. stavka 3., članka 269. stavka 2., članka 271. i 272. ZOO-a kao prisilnim propisima, jasno je kako je riječ o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama sukladno odredbi članka 322. stav 1. ZOO-a.

29. Tužitelj ističe da mu je jedina kamatna stopa koja mu je bila poznata, bila ona početna i da je na istu pristao i koju mu je prezentirao tuženik je bila početna kamatna stopa, a sve ostale promjene vršio je tuženik jednostrano svojim odlukama, bez sudjelovanja tužitelja i bez da je tužitelju prezentiran način promjene kamatne stope i bez da je tužitelj imao mogućnost utjecaja na visinu kamatne stope.

30. Tužitelj se protivi tvrdnji i prijedlogu tuženika da u ovom predmetu treba odrediti referentnu kamatnu stopu, s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika.

31. Tužitelj ne osporava zakonsku mogućnost ugovaranja promjene kamatne stope, ali ističe da je nepošten, odnosno, ništetan način na koji tuženik ugovorio kamatnu stopu i na koji način je mijenjao kamatnu stopu tijekom trajanja ugovornog odnosa, a protivno navodima tuženika ne nastaje nikakva pravna praznina u slučaju utvrđenja nepoštenosti navedenih odredbi, već protivno tome može se jedino i isključivo primijeniti kamatna stopa na koju je tužitelj pristao u trenutku sklapanja ugovora, a to je početno ugovorena kamatna stopa iz ugovora o kreditu.

32. U ovom slučaju riječ je o tipiziranom ugovoru, na koji sadržaj tužitelj nije imao nikakvih utjecaja odnosno mogućnosti promjena. Dakako da su parametri - namjena kredita, visina kredita, valuta, rok otplate, u ugovor uneseni sukladno navodima tužitelja, ali sam način promjene kamatne stope, i to na način da se ista mijenja odlukama tuženika, u predmetni ugovor je unio tuženik i na iste tužitelj nije mogao utjecati, a sam tuženik nije mu tijekom dogovaranja uvjeta ugovora o kreditu ukazao, prezentirao i upozorio ga odnosno informirao o načinu promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostranim odlukama tuženika.

33. Tužitelj osporava tvrdnje tuženika da bi djelatnik tuženika upozorio i informirao tužitelja o promjenama kamatnih stopa jednostranim odlukama tuženika, pogotovo da je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, te je tužitelj suglasan s dokaznim prijedlogom tuženika i to saslušanjem djelatnika tuženika koji je neposredno ugovarao predmetni ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja.

34. Tužitelj osporava i ostale navode tuženika iznesene u vidu prigovora i osporavanja iz odgovora na tužbu.

35. Tužitelj ističe da je on prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem kojim raspolaže tuženik, te je tuženik iskoristio navedenu situaciju, te nije informirao tužitelja o rizicima navedene ugovorne odredbe, a posebno nije postupio kako to navodi tuženik u svom odgovoru na tužbu.

36. Uz navedeno ističe se kako je navedena dokumentacija u vidu Metodologije koja se odnosi na potrošače (a tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača) objavljena 2011. godine, a Ugovor je sklopljen 2003. godine, pa da je jasno kako u trenutku sklapanja ugovora navedena Metodologija nije bila niti izrađena, odnosno ista je izrađena 8 godina nakon zaključenja ugovora o kreditu, pa je jasno kako navedenim dokazom, osim što se potvrđuje svojstvo potrošača tužitelju, tuženik ne dokazuje ništa, te napominje da je sve navedene dokaze tuženik je trebao prezentirati tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu, a ne nakon zaprimanja tužbe u ovom predmetu i nakon isplate kredita u cijelosti.

37. U postupku povodom kolektivne tužbe poslovne banke, pa i tuženik pozivali su se na identičnu dokumentaciju, te je u navedenom postupku utvrđeno kako bez obzira na navedenu dokumentaciju, koju je tuženik izradio 2011.godine, navedena ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jednostranim odlukama tuženika je nepoštena, jer navedena dokumentacija nema utjecaja na poštenje navedene ugovorne odredbe.

38. Tužitelj se u tužbi niti ne poziva na izravan učinak presude u kolektivnom postupku, već samo ukazuje na analognost postupanja poslovnih banaka, a u ovom individualnom postupku, po provedbi predloženih dokaza Naslovni sud će utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Uz to ističe se kako su predmet kolektivne presude bili ugovori o kreditu u CHF valutnoj klauzuli, dok je predmet ovog postupka ugovor i kreditu u EUR valuti, tako da niti s te osnove nema izravne primjene presude povodom kolektivne tužbe, jer isto postupanje poslovnih banaka nije bio predmetom kolektivnog postupka, a niti to tužitelj tijekom postupka opće tvrdi.

39. Uz ostalo, tužitelj se referira i na prigovor zastare, za koji tvrdi da je neosnovan u cijelosti. Tužitelj se i ne poziva na zastaru potraživanja od dana pravomoćnosti kolektivne presude, niti se na to može pozivati, a kako to neosnovano navodi tuženik. Tužitelj se poziva na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od dana 30.1.2020.godine, po kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe. Dakle, u ovom postupku u odnosu na tužitelja još nije niti započeo teći rok zastare, koji počinje teći od dana pravomoćnosti odluke o utvrđenju nepoštenosti odredbe o promjeni kamatne stope jednostranim odlukama tuženika.

40. Tužitelju ističe da mu pripadaju kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a obzirom je tuženik nepošten – nesavjestan stjecatelj, isti je svojim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, na koje tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakav utjecaj, te je tuženik takvim postupanjem stekao ne pripadajuću korist koja je predmetom ovog postupka, te tužitelj zbog navedenog pripadaju kamate od dana uplate svakog mjesečnog iznosa do isplate.

41. Ustrajući u cijelosti kod svih navoda predlaže sudu da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu tužitelju parnični trošak ove parnice, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

42. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj se očituje podneskom od 12.07.2024. godine na način da navodi na provedeno financijsko vještačenje nema primjedbi, te da prema nalazu i mišljenju predlaže da sud donese slijedeću presudu: „I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. stavku 1. i članku 6. Ugovora o kreditu 2031/2003 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 18. prosinca 2003. godine, u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa te odredbe u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 3.843,14 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku na iznos od :

39,68 EUR od 16.04.2009. godine,

39,15 EUR od 15.05.2009. godine,

39,20 EUR od 09.06.2009. godine,

39,01 EUR od 08.07.2009. godine,

39,07 EUR od 08.08.2009. godine,

39,03 EUR od 08.09.2009. godine,

38,74 EUR od 06.10.2009. godine,

38,72 EUR od 10.11.2009. godine,

39,02 EUR od 02.12.2009. godine,

38,93 EUR od 05.01.2010. godine,

38,97 EUR od 04.02.2010. godine,

38,73 EUR od 06.03.2010. godine,

38,71 EUR od 07.04.2010. godine,

38,67 EUR od 07.05.2010. godine,

38,65 EUR od 08.06.2010. godine,

38,33 EUR od 08.07.2010. godine,

38,56 EUR od 05.08.2010. godine,

38,84 EUR od 08.09.2010. godine

38,94 EUR od 12.10.2010, godine,

39,13 EUR od 03.11.2010. godine,

39,28 EUR od 08.12.2010. godine,

39,37 EUR od 05.01.2011. godine,

39,52 EUR od 08.02.2011. godine,

39,51 EUR od 05.03.2011. godine,

39,23 EUR od 07.04.2011. godine,

39,33 EUR od 10.05.2011. godine,

39,67 EUR od 07.06.2011. godine,

39,39 EUR od 07.07.2011. godine,

39,58 EUR od 04.08.2011. godine,

39,95 EUR od 08.09.2011. godine,

39,96 EUR od 06.10.2011. godine,

39,93 EUR od 05.11.2011. godine,

39,99 EUR od 03.12.2011. godine,

40,11 EUR od 12.01.2012. godine,

40,40 EUR od 07.02.2012. godine,

40,29 EUR od 03.03.2012. godine,

39,85 EUR od 06.04.2012. godine,

40,07 EUR od 03.05.2012. godine,

40,22 EUR od 05.06.2012. godine,

39,90 EUR od 10.07.2012. godine,

40,01 EUR od 03.08.2012. godine,

39,82 EUR od 04.09.2012. godine.

39,83 EUR od 06.10.2012. godine,

40,07 EUR od 08.11.2012. godine

40,15 EUR od 06.12.2012. godine

40,34 EUR od 08.01.2013. godine

40,46 EUR od 02.02.2013. godine

40,40 EUR od 02.03.2013. godine

40,51 EUR od 03.04.2013. godine

40,46 EUR od 03.05.2013. godine

40,40 EUR od 02.06.2013. godine

39,68 EUR od 03.07.2013. godine

39,97 EUR od 02.08.2013. godine,

40,37 EUR od 03.09.2013. godine

40,55 EUR od 02.10.2013. godine

40,67 EUR od 03.11.2013. godine

40,75 EUR od 02.12.2013. godine

40,59 EUR od 17.01.2014. godine

40,78 EUR od 04.02.2014. godine

40,87 EUR od 02.03.2014. godine

40,77 EUR od 02.04.2014. godine

40,54 EUR od 03.05.2014. godine

40,43 EUR od 03.06.2014. godine,

40,38 EUR od 02.07.2014. godine,

40,68 EUR od 02.08.2014. godine,

40,63 EUR od 02.09.2014. godine,

40,70 EUR od 02.10.2014. godine,

40,83 EUR od 04.11.2014. godine,

40,90 EUR od 04.12.2014. godine

40,83 EUR od 03.01.2015. godine,

21,14 EUR od 03.02.2015. godine,

20,90 EUR od 12.03.2015. godine

20,97 EUR od 02.04.2015. godine,

993,13 EUR od 24.04.2015. godine

sve po kamatnoj stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužiteljici naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

43. Kod ovako specificiranog tužbenog zahtjeva, tužitelj ustraje u daljnjem tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove prema troškovniku i na troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

44. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku, te ističe da se pred ovim istim sudom pod poslovnim brojem P–2954/2022 vodi parnični postupak između istih stranaka, a radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu broj 2031/2003 zaključenog između stranaka dana 18. prosinca 2003.g. (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te isplate s osnove utvrđenja ništetnosti opisane ugovorne odredbe, a koji je Ugovor o kreditu i predmet ovoga postupka, pa slijedom navedenog, a u svrhu postupanja suda u skladu s načelom ekonomičnosti i djelotvornosti prilikom provođenja dokaznih prijedloga u oba parnična postupka, tuženik predlaže spojiti predmetne postupke radi donošenja zajedničke odluke suda.

45. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, jer iz procjene nekretnine kupljene sredstvima odobrenim predmetnim Ugovorom o kreditu, proizlazi kako je riječ o nekretnini na adresi [adresa], koja je klasificirana kao stambeno poslovni objekt, kao i da iz sudskog registra proizlazi da je trgovačko društvo TOBAČNA VELEPRODAJA d.o.o. – u likvidaciji, OIB: 13109121255 (kojeg je društva založni dužnik, društvo TOBAČNA LJUBLJANA d.o.o., Slovenija odnosno prodavatelj nekretnine kupljene sredstvima financiranim iz spornog Ugovora o kreditu bio jedini osnivač) imalo prijavljeno sjedište na adresi predmetne nekretnine u [adresa]. Tuženik zaključuje da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, pa da se u konkretnom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog gornje argumentacije tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit. tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora, dok tužitelju osporava svojstvo potrošača.

46. Tuženik navodi da ne postoji ništetnost dijela odredbe Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, te kao posljedicu navedenog traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe, kao i da sve ako bi ovaj sud i utvrdio da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna, tuženik drži kako učinci ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona kamatna stopa koja je početno ugovorena, jer bi primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo vrijeme otplate ugovora o kreditu, bila bi suprotna činjenici da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik detaljno obrazlaže ovu svoju tvrdnju i stav, te napominje da bi u suprotnom, ako bi sud odlučio da su čl. 3. st. 1. te čl. 6. Ugovora o kreditu bez učinka, nastaje pravna praznina, iz razloga što ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, a nije sporno da samo ugovaranje promjenjive kamatne stope nije ništetno.

47. Tuženik navodi da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. Tuženik se poziva na test poštenosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, pa da je osim utvrđenja da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

48. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, jer da je bitno je li sadržaj istog ugovora rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tuženik navodi da su u ovom konkretnom slučaju ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

• namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

• visinu iznosa kredita;

• valutu uz koju je kredit vezan;

• rok otplate kredita;

• način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

• dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);

• poček s otplatom kredita;

• vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

• visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

• instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

49. Tuženik je stava da kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora, jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

50. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju i da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, jer da niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe svoju odgovornost u pristupu tužitelju i potpuno ga informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope.

51. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Tuženik posebno napominje i samu solemnizaciju predmetnog Ugovora kao faktor koji utječe na uspješnost/neuspješnost isticanja ništetnosti u ovoj parnici pojedinih Ugovornih dijelova, te isto obrazlaže.

52. Tuženik smatra da je u konkretnom slučaju postupao u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, i to: odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013).

53. Tuženik se poziva na svoje internetske strannice od 01.01.2011. godine i objavu „Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik ističe da su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., a da prije tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope.

54. Tuženik ističe neprimjenjivost presude u kolektivnom sporu na ovaj konkretan slučaj, napominjući da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako je to prethodno detaljno obrazloženo, te se uz već navedeno radi u konkretnom slučaju o Ugovoru o kreditu sklopljenom u valuti euro, kakvi ugovori nisu bili predmet navedenog kolektivnog spora.

55. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, te da niti podnošenjem navedene kolektivne tužbe također nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

56. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava, pa slijedom navedenoga, predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

57. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 28.08.2024. godine, a nakon provedenog financijskog vještačenja, kao i nakon tužiteljeve specifikacije tužbenog zahtjeva navodi da prigovora financijskom vještačenju i iznosi prigovore pravne naravi, predlaže da se financijski vještak dopunski očituje na prijedlog i prigovore tuženika, kao i da uzme u obzir i manje plaćene iznose.

58. Podneskom tuženika od 26.09.2024. godine očituje se na podnesak tužitelja od 12. srpnja 2024. godine te se na navode iz istog, kao i na dosadašnji tijek postupka, te navodi da prije upuštanja u raspravljanje, ističe da je tužitelj podneskom od 12. srpnja 2024.g. preinačio tužbu, a tuženik se toj preinaci protivi, što obrazlaže u istom podnesku, te ističe da tužitelj nije bez svoje krivnje izvršio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer činjenica da je financijskim vještačenjem utvrđen veći iznos navodne preplate u odnosu na prvotno utuženi ne može predstavljati razlog koji opravdava preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. U slučaju da sud dopusti preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose, te smatra da tuženik nije bio nesavjestan, tj. nepošten u vrijeme stjecanja pojedinih uplata od strane tužitelja, te da bi tako tužitelj imao eventualno pravo na zateznu kamatu na utužene iznose tek od utuženja pa nadalje.

59. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Kod ovih svojih navoda kao i svih ostalih navoda iznesenih u tijeku parnice, tuženik ustraje do zaključenja glavne rasprave, te nakon u parnici provedenih dokaza, tuženik navodi da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa i potražuje troškove postupka, a na troškove potražuje i zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

60. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju i čitanjem iste, saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa kako su se stranke nakon ovako provedenog postupka suglasno predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

61. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8. i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), I., II. i III.

62. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik s tuženikom kao kreditorom sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je sadržavao odredbe obuhvaćene deklaratornim dijelovima tužbenog zahtjeva vezano uz ugovaranje valutne klauzule u EUR, kao i onih vezano uz samostalnu promjenu redovne kamatne stope jednostranim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, da je kredit otplaćen, te da je kreditom tužitelj kupio stan.

63. Sporno je među strankama da li su ništene odredbe na koje u svom tužbenom zahtjevu pod toč. I. petita konačno specificiranog tužbenog zahtjeva upire, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, tijek zatezne kamate, da li tužitelj treba umanjiti svoje potraživanje više plaćenog za manje plaćene iznose u pojedinim plaćanjima, da li je tužitelj imao status potrošača u istom ugovoru, da li se na ovaj konkretan spor mogu direktno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, da li je solemnizacija ugovora po javnom bilježniku od značaja za uspješnost isticanja ništetnosti u ovom sporu, da li su tužitelj i tuženik bili savjesni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da li je tužitelj bio valjano informiran o spornim odredbama, da li je pokretanje parnice vezano uz kolektivni spor dovelo do prekida tijeka zastare za pojedinačno potraživanje tužitelja, da li su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora, kao i da li je došlo do značajne neravnoteže na strani tužitelja kao korisnika kredita.

64. Treba napomenuti da je iz očitovanja tužitelja, te historijata tužbe, potpuno jasno da se tužitelj ne poziva na direktnu primjenu utvrđenja iz presuda vođenih u povodu tužbe zbog pružanja kolektivne zaštite potrošačima u sporu Franak, iako se tuženik stalno poziva na isto. Tužitelj je u ovoj pojedinačnoj parnici istakao deklaratorni zahtjev vezano uz utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi vezano uz primjenu promjenjive redovne kamatne stope temeljem jednostranih odluka tuženika, tj. banke ili drugih akata tuženika.

65. Nesporno je da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vezano uz primjenu valute CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Detaljnije o tom kolektivnom sporu, prema utvrđenju ovog suda nije potrebno izlagati u ovoj presudi, jer na konkretan slučaj, obzirom da se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR, a ne CHF, pa se ne može utvrđenja iz citirane kolektivne parnice primijeniti na ovu pojedinačnu parnicu.

66. Za utvrđenje ništetnosti u ovoj konkretnoj parnici, sud je proveo cjelokupni dokazni postupak, pa i saslušao tužitelja osobno kao stranku.

67. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke utvrdio da je rođen 1967., da je po zanimanju upravni referent, te da je inače bio klijent tadašnje Hypo banke, tj. sadašnjeg tuženika te je tamo dizao kredit radi rješavanja stambenog pitanja. Digao je kredit u eurima, a u kreditu je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to na način da će prvi 5 godina otplate kredita kamata biti fiksna, a nakon toga da će se mijenjati prema odluci banke, tj. tuženika. Tužitelj navodi da on nije dobio određeni odgovor kako će se i zašto mijenjati kamatna stopa, već mu je rečeno da će to biti nešto sitno. Kako su te promjene kamatne stope bile veće, zbog čega je tužitelj i više plaćao mjesečno za otplatu kredita, tužitelj je zato i podigao tužbu u ovoj pravnoj stvari na isplatu više plaćenog. Tužitelj navodi da se radi o obiteljskoj kući koja služi životu njegove obitelji i njega osobno te nikad nije služila za obavljanje bilo čije profesionalne djelatnosti. Tužitelj navodi da je njegova supruga bila sudužnik te su odlazeći u banku plaćali obveze kakve su bile pojedini mjesec. Tužitelj je 2015. godine kredit otplatio u cijelosti.

68. U svom iskazu tužitelj navodi da mu nitko nije uručio odluku temeljem koje se mijenjala kamatna stopa, a da on nije mogao utjecati na visinu kamatne stope, jer mu je objašnjeno na njegovo pitanje da je to to i da ne može na isto utjecati. Tužitelj je iskazao da je njemu poznato da promjenjiva kamatna stopa znači da se ista može mijenjati, ali mu niti javni bilježnik nije ništa vezano uz to nije ništa posebno objašnjavao, već je tamo samo potpisao ugovor kao i supruga koja mu je bila sudužnik.

69. Tužitelj navodi da je novac od kredita trebao za kupnju trošne nekretnine koju su supruga i on uređivali još 10 godina. Tužitelj navodi da ga nitko nije upozorio po kojem principu će se i uz koje uvjete mijenjati kamatna stopa. Tužitelj pojašnjava na poseban upit punomoćnika tuženika da su tu kuću kupili od firme iz Slovenije, da je kuća bila trošna, da su ju renovirali i uređivali te u nju uselili tek 2013. godine, koliko pamti, od kada im je služila za njihovo stanovanje, a prije toga od kupnje pa nadalje nisu je uopće koristili ni u koju svrhu. Koliko pamti, tužitelj navodi da je ta kuća slovenskoj firmi služila kao neko predstavništvo, tj. za urede. Pročitao je ugovor prije nego što ga je sklopio.

70. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika odgovara da nije znao da bi nakon proteka prvih 5 godina mogao tražiti da kamatna stopa ostane i nadalje fiksna, ali su mu u banci rekli kada je pitao zašto su mu veći anuiteti nakon proteka prvih 5 godina, da je to tako, jer je prošlo doba fiksne kamatne stope.

71. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da on nije znao bi mogao utjecati da bi i nakon 5 godina otplate ostane i dalje fiksna kamatna stopa.

72. Sud je iskaz tužitelja saslušanog kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan životno uvjerljivo, dosljedno i u skladu s ostalim u parnici provedenim dokazima. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da nije znao niti mogao znati u kojem smjeru i na koji način će se mijenjati redovna kamatna stope jednostranim odlukama tuženika, koji će faktori utjecati na tu promjenu i kako će se vršiti, kao i da nije bio upoznat s odlukama, odnosno, drugim aktima tuženika na osnovi kojih će se vršiti izmjene kamatne stope. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je imao status potrošača u predmetnom Ugovoru o kreditu, te da je kredit trošan namjenski, kao i da nije tužitelju niti njegovoj obitelji služio kao i nekretnina koja je tim kreditom kupljena i uređivana, u bilo kakve komercijalne svrhe, već samo u osobne. U koje svrhe je ista nekretnina služila ranijem vlasniku nije ni od kakvog značaja za predmet ovog spora niti tužiteljev status potrošača, pa je tuženikove prigovore vezano uz namjenu nekretnine, te tužiteljev status potrošača, ovaj sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

73. Sud je iz dokaza provedenih u ovom parničnom postupku utvrdio osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke ili drugog akta banke. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

74. Prema utvrđenju suda, tužitelj je u ovoj parnici dokazao da mu nitko nije pojasnio sporne dijelove ugovora o ugovaranju promjenjive redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, da su te ugovorne odredbe ništetne, da stranke nisu s bankom o tome pojedinačno pregovarale. Nadalje, sud je utvrdio da su te ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a koja se ne očituje samo u uvećanim iznosima koje je tužitelj platio tuženiku kroz mjesečne anuitete, već i u samoj činjenici da je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji pravni položaj spram tuženika, a kako to potvrđuje i recentna sudska praksa.

75. Dakle, sud je cijeneći ovaj iskaz, kao i ostale provedene dokaze, pa i financijsko vještačenje, utvrdio da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, svoj status potrošača, osnov svog tužbenog zahtjeva, te pasivnu legitimaciju tuženika, te izostanak savjesnosti na strani tuženika koji je sam sastavljao sporne dijelove ugovora, kao i cijeli ugovor, da tužitelj nije imao utjecaja na te odredbe, te da i kada je došao pitati zbog povećanja mjesečnih anutiteta da u banci tuženika nije dobio na to odgovor, osim da mora izvršiti plaćanja kako su ona obračunata po tuženiku. Sud je utvrdio da tužitelj nije bio niti jeste financijski stručnjak, da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora postojao izostanak adekvatne informacije koju mu je trebao dati tuženik kao fizičkoj osobi, tj. potrošaču koja nije financijski stručnjak i nije upoznat s djelovanjem i učinkom ovdje spornih dijelova ugovora koje je u tipski ugovor ugradio upravo sam tuženik i upravo na štetu tužitelja kao potrošača.

76. Sud je iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, te tuženik na taj rizik nije upoznao niti upozorio tužitelja.

77. Obzirom da je sud utvrdio da tužitelj opravdano ističe ništetnost već ranije više puta navedenih dijelova ugovornih odredbi, te da je sud, dužan i po službenoj dužnosti paziti na ništetnost u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, kao i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328), sud je utvrdio navedenu ništetnost, neposrednim provođenjem dokaza u ovoj pojedinačnoj parnici, utvrdivši konkretno postupanje tuženika u ovom ugovornom odnosu suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

78. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužitelj pristao na sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, osim u dijelovima otplatnog razdoblja na način naveden u ugovoru koje odredbe tužitelj nije razumio, pa je sud prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (npr. način određivanja kamatne stope), pa je sud utvrdio da tuženik nije tužitelju dao spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, a sve na način kako je to naveo tužitelj u svom konačno specificiranom tužbenom zahtjevu pod toč. I. petita istog.

79. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, prema utvrđenju ovog suda čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima.

80. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužitelj u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe.

81. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava i sva utvrđenja iz kolektivne presude koja se ne može direktno primijeniti na ovaj spor, ali je svakako određeni orijentir da je u takvim situacijama u kreditima koji su bili vezani uz CHF, a ne uz EUR, kao u konkretnom slučaju, sud došao do istog zaključka o ništetnosti načina ugovaranja promjene stope redovne kamate jednostranim odlukama tuženika, koje je tuženik vršio bez ikakvog upliva korisnika kredita, uz osopravanje osnova i visine tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a i sam tužitelj je petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud je isti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude.

82. Prema utvrđenju ovog suda, savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, a nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe jasno proizlazi iz utvrđenja suda, a kako je to već obrazloženo. Sud je utvrdio da sama tvrdnja tuženika o načinu pregovaranja u ovom konkretnom slučaju nije točna, kao što nije točno da su stranke željele ovakvu ništetnu odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, već je to želio samo tuženik, a time dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati redovne kamate.

83. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici na način da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora su ništetni, te je sud tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi utvrdio neosnovanima, te je sud stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

84. Iz upravo navedenog, nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi.

85. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

86. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio kako vještak navodi da mu je zadatak izraditi Nalaz i mišljenje na okolnost utvrđenja više plaćenog zbog primjene Odluke tuženika o visini kamatne stope za period od isteka prvih 5 godina tj. od 28.02.2009. godine do otplate kredita te da taj iznos prikaže ukupno i mjesečno, te da vještak nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje nalaz.

87. U nalazu vještačenja financijski vještak izlaže o samom Ugovoru o kreditu te navodi da je tužitelj dana 18.12.2003.g. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2031/2003 s kreditorom Hypo Alpe – Adria Bank d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

MM

Kreditor

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./Addiko

bank d.d.

Ugovor/ kreditna parija

2031/2003

Datum ugovora

18.12.2003

Iznos kredita

180.000,00 EUR

Tečaj EUR na dan isplate kredita

7,640272

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 7,25% otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 1.301,06 EUR

Iznos anuiteta na dan isplate kredita 9.940,45 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj HAAB na dan

dospijeća/plaćanja.

88. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 18.12.2003. godine, te je isplaćen dana 26.02.2004. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 7,25% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 300 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta unutar utuženog razdoblja prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 28.02.2009. u iznosu od 1.301,06 EUR što je na dan isplate kredita iznosilo 9.940,45 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je dana 23.04.2015. godine prijevremeno otplatio kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 3. Ugovora o kreditu).

89. U odnosu na izračun visine potraživanja, na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Obavijest o promjenama kamatnih stopa te Pregled prometa za klijenta, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

-7,25% godišnje do 28.02.2009.,

-7,65% godišnje do 31.12.2014.,

-7,40% godišnje do prijevremene otplate kredita.

89. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se u utuženom razdoblju mijenjao od inicijalnih 1.301,06 EUR do 1.341,24 EUR. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope u utuženom razdoblju.

90. Vještak je u nastavku sačinio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita, s anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

91. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i početno ugovorenu kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora u utuženom razdoblju kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) vještak daje u Tabeli 1, na listovima spisa 118-120, te navodi da zbog promjene kamatne stope u utuženom razdoblju je tužitelj više platio iznos od 3.843,14 EUR.

92. Sud je utvrdio da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak na način da navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu EUR unutar utuženog razdoblja nije mogla mijenjati kamatna stopa, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa u utuženom razdoblju bila 7,25% iznosi 3.843,14 EUR.

93. Tužitelj je svojim podneskom od 12.07.2024. godine prihvatio financijski nalaz i mišljenje te u skladu s istim uredio i specificirao svoj tužbeni zahtjev i novčano potraživanje, dok tuženik svojim podneskom od 28.08.2024. godine se očituje na provedeno vještačenja na način da on u cijelosti prigovara sačinjenom Nalazu i mišljenju, a u odnosu na koje ističe prigovori pravne prirode te će tuženik po potrebi u kratkom roku dostaviti financijske prigovore. Tuženik daje navodi svoje pravne prigovore koji su tuženikovo već ranije izneseno pravno i činjenično viđenje predmeta spora. Obzirom na navode tuženika iz podneska od 28.08.2024. godine, tuženik predlaže da sud naloži vještaku dopunu Nalaza i mišljenja primjenom referentne kamatne stope, kao i da se uzmu u obzir i manje plaćeni iznosi.

94. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti kao objektivan, detaljno obrazložen, zasnovan na spisu priležećoj relevantnoj dokumentaciji, a koji je sačinjen u cijelosti u skladu s pravilima znanosti i struke, te prema danom mu zadatku. Treba napomenuti da i sam tuženik izričito navodi da su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje pravne prirode, a o tome odlučuje sud, a ne sudski vještak niti je predmet ovog spora pravno viđenje tuženika vezano uz to da li je opravdano mijenjao redovnu kamatu i sl. 95. Tužitelj se podneskom od 25.11.2024. godine protivi tuženikovim prigovorima iznesenima u očitovanju tuženika nakon provedenog financijskog vještačenja, te tužitelj u cijelosti ustraje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a u odnosu na navode iz podneska tuženika od dana 28. kolovoza 2024. godine tužitelj iste osporava ukoliko su u suprotnosti sa navodima tužitelja iznijetih tijekom postupka. Tužitelj napominje da tuženik svojim podneskom nije istaknuo nikakve financijske prigovore na nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na prigovore pravne prirode tužitelj se istima protivi u cijelosti kao neosnovane. Vezano uz prigovor kako se ne bi trebala primijeniti na konkretan ugovorni odnos početno ugovorena kamatna stopa, a iz razloga jer su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu tužitelj navode tuženika u tom dijelu osporava u cijelosti. Tužitelj opetovano iznosi svoje ranije već istaknute tvrdnje, te ustraje kod svih navoda iznijetih tijekom postupka.

96. Tužitelj napominje da je tuženik visinu kamatne stope mijenjao svojim jednostranim odlukama, a da prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom trajanja ugovornog odnosa nije obrazložio, a niti informirao tužitelja o načinu promjene visine kamatne stope, tako da tužitelj nije informiran kako, na koji način , temeljem kojih parametara može doći do promjene kamatne stope. Kamatna stopa se mijenjala jednostranim odlukama jedne ugovorne strane i to poslovne banke – tuženika.

97. Nadalje, tužitelj ističe da samim nalazom i mišljenjem vještaka, a na koji izračun tuženik ne stavlja primjedbe u odnosu na matematički izračun, utvrđena je preplata s navedene osnove, tako da su neosnovano osporavanje tuženika u odnosu na postojanje pretplate s navedene osnove.

98. Smatrajući sve prigovore tuženika neosnovanima, tužitelj ustrajući u cijelosti kod svih navoda iznijetih tijekom postupka predlaže sudu nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužba i tužbeni zahtjev tužitelja, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove uzrokovane ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

99. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik i nadalje ustraje kod svih svojih navoda i prigovora, koje opetovano ponavlja u svom podnesku od 12.09.2025. godine, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

100. Sud je na osnovi provedenog financijskog nalaza i mišljenja utvrdio da je tužitelj svojim podneskom od 12.07.2024. godine uskladio svoje potraživanje i tužbeni zahtjev s provedenim financijskim vještačenjem, te je takvo preinačenje sud prihvatio i dopustio u smislu odredbi čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 2. – sve ZPP-a, te utvrđuje da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, iako to čini.

101. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te da je isti postavio u cijelosti s provedenim financijskim vještačenjem, kako u odnosu na ukupno potraživanje tužitelja, tako i visinu i dospjelost pojedinih mjesečnih iznosa potraživanja, zbog čega je sud tako postavljen tužbeni zahtjev u iznosu od 3.843,14 EUR prihvatio u cijelosti, te dosudio tužitelju isti iznos zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od njegove dospjelosti pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude.

102. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača u ovom Ugovoru o kreditu, kao i u ovoj parnici, te da je aktivno legitimiran podnijeti ovu tužbu i tražiti utvrđenje ništetnost dijela ugovornih odredbi, kao i isplatu zbog tuženikova stjecanja bez pravne osnove, kao i nesavjesnost tuženika prilikom svakog pojedinog mjesečnog stjecanja temeljem ništetnog dijela ugovornih odredbi o samostalnoj jednostranoj promjeni kamatne stope redovne kamate, bez da bi tužitelja upoznao kako će se ista mijenjati, temeljem kojih kriterija i na koji način.

103. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog s naslova niže kamatne stope u pojedinom razdoblju za vrijeme trajanja predmetne otplate kredita, na način da je sud utvrdio da ne postoji obveza bilo sudskog vještaka financijske struke, kao niti obveza tužitelja, a niti suda da uračunava u više plaćeno ono što je tzv. negativna razlike, tj. manje plaćenog. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

104. Sud je u ovoj konkretnoj parnici utvrdio da tuženik vezano uz uračunavanje tzv. manje plaćenog nije istakao prigovor prijeboja, prigovor radi prijeboja niti podnio protutužbu, pa sud o istome nije niti odlučivao, cijeneći iskazani i općepoznati i upravo citirani stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrdio da je tužitelj pravilno postavio svoje potraživanje, a da tuženik svoj prigovor i navod o uračunavanju tzv. manje plaćenog nije postavio niti u formi niti na način, niti u vremenu koje je predviđeno za isto prema ZPP-u kao i stavu VSRH.

105. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da tužitelj osnovano nije trebao umanjivati svoj zahtjev kao što to ispravno nije niti učinio, već je potraživao samo više plaćeno s naslova ništetnosti ugovornih odredbi iz toč. I. izreke ove presude, a kako je sud usvojio i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pod toč. II. izreke ove presude. 106. Obzirom da je utuženi dio ugovornih odredbi iz čl. 3. st. 1. i čl. 6. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana izvršene svake pojedine uplate tuženiku po tužitelju, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ovih uplata, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od dospijeća svakog pojedinog, pa do isplate, tj. počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku, sve kao pod toč. II. izreke ove presude. 107. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

108. Predmetnim, ovdje spornim dijelovima ugovornih odredbi kršena su osnovna načela ZOO-a, kao i što su iste utvrđene nepoštene i nemoralne, a izazvale su i znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, koje se ne manifestira samo kroz novčani iznos visine tužiteljeva potraživanja, već i kroz činjenicu da je tužitelj doveden u značajno lošiji pravni položaj, a nije istome prethodilo niti pojedinačno pregovaranje, kako ga danas smatra bogata sudska praksa.

109. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti tuženikov prigovor, tj. prigovore zastare, kako na zahtjev tužitelja iskazan u samoj tužbi, tako i u odnosu na konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva.

110. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore koje je tuženik istakao. 111. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

112. Potrebno je navesti da tužitelji ima pravo isticati ništetnost u ovoj pravnoj stvari, a primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, jer se ovdje ne radi o zabrani manjeg značaja, kao i što bilo neosnovano pozivanje na odredbu čl. 1112. ZOO-a, tj. da je tužitelj znao za ništetnost, izvršio svoju obvezu znajući da ne treba i nije si pridržao pravo da traži povrat tako plaćenog, jer tuženik nije dokazao da bi tužitelju prilikom izvršavanja njegovih ugovornih obveza bila poznata ništetnost spornih ugovornih odredbi.

113. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio.

114. Obzirom da su dijelovi ugovornih odredbi iz toč. I. izreke ove presude ništetne, to tuženik u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.

115. Nadalje, treba posebno napomenuti da prema utvrđenju ovog suda, vezano uz kondemnatorni zahtjev tužitelja, radi se isključivo o potraživanju tužitelja s naslova po tuženiku stečenog bez pravne osnova.

116. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

117. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, plaćene sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu.

118. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 20.11.2023., ročište 04.12.2023., ročište 15.04.2024., podnesak 12.07.2024., podnesak 25.11.2024., podnesak 26.09.2025., ročište 08.11.2025., ročište 17.12.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova, što čini 900 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.800,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 450,00 EUR, te čini zbir od 2.250,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,25 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,88 EUR, što čini ukupni trošak tužitelja u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 2.638,58 EUR u kojem iznosu je i dosuđen tužitelju u cijelosti kao pod toč. III. izreke ove presude. Sud nije priznao trošak objave, jer sud smatra da isti ne spada u neophodne troškove prema čl. 155. ZPP-a, pa taj trošak tužitelju nije niti dosudio.

119. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 24. veljače 2026. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

120. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,88 EUR

2. tuženiku po pun.