Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-787/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. Nova Gradiška,, protiv tuženika OTP banka d.d. Domovinskog rata 61, 21000 SPLIT, OIB:52508873833, zastupanog po Belizaru Tomaić odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 27. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i odvjetnice Sandre Đurin kao zamjenice punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 24. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I Smatra se da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.271,02€.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Domovinskog rata 61, 21000 SPLIT, OIB:52508873833, da tužitelju, ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ć, isplati iznos od 6.032,17 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nef inancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do konačne isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29.st.8. Zakona o obveznim odnosima, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče:

od 10.10.2005. na iznos od 1,67 €;

od 10.11.2005. na iznos od 2,74 €;

od 10.12.2005. na iznos od 4,37 €;

od 10.01.2005. na iznos od 2,80 €;

od 12.1.2009. na iznos od 10,64 €;

od 10.02.2009. na iznos od 16,06 €;

od 10.3.2009. na iznos od 22,72 €;

od 10.04.2009. na iznos od 11,03 €;

od 11.5.2009. na iznos od 8,95 €;

od 10.06.2009. na iznos od 7,78 €;

od 10.7.2009. na iznos od 10,14 €;

od 10.8.2009. na iznos od 5,44 €;

od 10.9.2009. na iznos od 7,57 €;

od 12.10.2009. na iznos od 3,91 €;

od 10.11.2009. na iznos od 7,16 €;

od 10.12.2009. na iznos od 5,30 €;

od 10.1.2010. na iznos od 12,88 €;

od 10.2.2010. na iznos od 17,86 €;

od 10.3.2010. na iznos od 16,80 €;

od 12.4.2010. na iznos od 21,04 €;

od 10.5.2010. na iznos od 27,13 €;

od 10.6.2010. na iznos od 32,56 €;

od 12.7.2010. na iznos od 42,97 €,

od 10.8..2010. na iznos od 32,79 €;

od 10.9.2010. na iznos od 58,65 €;

od 11.10.2010. na iznos od 45,08 €;

od 10.11.2010. na iznos od 47,71 €;

od 10.12.2010. na iznos od 58,96 €;

od 10.1.2011. na iznos od 73,84 €;

od 10.2..2011. na iznos od 57,11 €;

od 10. 3.2011. na iznos od 62,30 €;

od 11.4..2011. na iznos od 54,96 €;

od 10.5.2011. na iznos od 71,58 €;

od 10.6.2011. na iznos od 82,97 €;

od 11.7.2011. na iznos od 88,14 €;

od 10.8.2011. na iznos od 145,59 €;

od 12.9.2011. na iznos od 91,10 €;

od 10.10.2011. na iznos od 82,97 €;

od 10.11.2011. na iznos od 84,97 €;

od 12 12.2011. na iznos od 84,23 €;

od 10.1.2012. na iznos od 91,32 €;

od 10.22012. na iznos od 96,28 €;

od 10.3.2012. na iznos od 97,81€;

od 10.4.2012. na iznos od 94,21 €;

od 10.5.2012. na iznos od 96,13 €;

od 11.6.2012. na iznos od 98,11 €;

od 10.7.2012 . na iznos od 95,14 €;

od 10.8.2012. na iznos od 94,86 €;

od 10.9..2012. na iznos od 89,26 €;

od 10.10.2012. na iznos od 91,17 €;

od 12.11.2012. na iznos od 95,33 €;

od 10.12.2012. na iznos od 94,01 €;

od 10.1..2013. na iznos od 95,92 €;

od 11.2.2013. na iznos od 90,49 €;

od 10.3.2013. na iznos od 88,39 €;

od 10.4.2013. na iznos od 94,38 €;

od 10.5.2013. na iznos od 88,52€;

od 10.6.2013. na iznos od 85,43 €;

od 10.7.2013. na iznos od 81,95 €;

od 12.8.2013. na iznos od 86,22 €;

od 10.9.2013. na iznos od 88,55 €;

od 10.10.2013. na iznos od 90,77 €;

od 11.11.2013. na iznos od 91,26 €;

od 10.12.2013. na iznos od 94,20 €;

od 10.1..2014. na iznos od 90,28 €;

od 10.2.2014. na iznos od 84,36 €;

od 10.3. 2014. na iznos od 86,00 €;

od 10.4..2014. na iznos od 85,70 €;

od 12.5.2014. na iznos od 83,06 €;

od 10.6..2014. na iznos od 82,67 €;

od 10.7.2014. na iznos od 84,97 €;

od 11. 8. 2014. na iznos od 87,30 €;

od 11. 9.2014. na iznos od 88,50 €;

od 10.10.2014. na iznos od 88,65 €;

od 10.11.2014. na iznos od 90,88 €;

od 10.12.2014. na iznos od 91,58 €;

od 12.1..2015. na iznos od 92,49 €;

od 11.2.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.3.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.4.2015. na iznos od 86,48 ,€;

od 10.5.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.6.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.7.2015. na iznos od 86,48 €;

od 12.8.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.9.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.10.2015. na iznos od 86,48 €;

od 11.11.2015. na iznos od 86,48 €;

od 10.12.2015. na iznos od 86,48 €;

od 11.1..2016. na iznos od 86,48 €;

od 10.2.2016. na iznos od 125,79 €; sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe

II. Nalaže se tuženiku tuženiku OTP banka d.d. Domovinskog rata 61, 21000 SPLIT, OIB:52508873833, da tužitelju LH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ć, isplati iznos od 2.243,69 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do konačne isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29.st.8. Zakona o obveznim odnosima, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče:

od 12.03.2007. na iznos od 5,63 €;

od 10.4.2007. na iznos od 5,61 €;

od 10.5.2007. na iznos od 5,51 €;

od 11.6.2007. na iznos od 5,52 €;

od 10.7.2007. na iznos od 5,46 €;

od 10.8.2007. na iznos od 5,53 €;

od 10.9.2007. na iznos od 5,53 €;

od 10.10.2007. na iznos od 5,45 €;

od 12.11.2007. na iznos od 5,51 €;

od 10.12.2007. na iznos od 5,49 €;

od 10. 1.2008. na iznos od 5,57 €;

od 11.2.2008. na iznos od 5,65 €;

od 10.3.2008. na iznos od 5,75 €;

od 10.4.2008. na iznos od 5,66 €;

od 12 5.2008. na iznos od 5,60 €;

od 10.6.2008. na iznos od 5,59 €;

od 10.7.2008. na iznos od 5,57 €;

od 11.8.2008. na iznos od 5,54 €;

od 10.9.2008. na iznos od 5,55 €;

od 10.10.2008. na iznos od 5,72 €;

od 10.11.2008. na iznos od 5,86 €;

od 10.12.2008. na iznos od 5,81 €;

od 12.1.2009. na iznos od 6,09 €;

od 10.2.2009. na iznos od 26,12 €;

od 10.3.2009. na iznos od 26,69 €;

od 10.4.2009. na iznos od 25,69 €;

od 11.5.2009. na iznos od 25,52 €;

od 10.6.2009. na iznos od 25,42 €;

od 10.7.2009. na iznos od 25,62 €;

od 10.8.2009.. na iznos od 25,22 €;

od 10.9.2009. na iznos od 25,40 €;

od 12.10.2009. na iznos od 25,09 €;

od 10.11.2009. na iznos od 25,36 €;

od 10.12.2009. na iznos od 25,20 €;

od 10.1.2010 . na iznos od 39,86 €;

od 10.2.2010. na iznos od 40,51 €;

od 10.3. 2010 . na iznos od 40,38 €;

od 12.4.2010. na iznos od 40,93 €;

od 10. 5.2010. na iznos od 41,73 €;

od 10.6.2010. na iznos od 42,44 €;

od 12.7.2010. na iznos od 43,81 €;

od 10.8.2010. na iznos od 42,48 €;

od 10.9.2010. na iznos od 45,87 €;

od 11. 10.2010. na iznos od 44,09 €;

od 10.11.2010. na iznos od 44,43 €;

od 10.12.2010. na iznos od 45,91 €;

od 10.1.2011. na iznos od 47,86 €;

od 10.2.2011. na iznos od 32,98 €;

od 10.3.2011. na iznos od 33,47 €;

od 11.4.2011. na iznos od 32,78 €;

od 10.5.2011. na iznos od 34,35 €;

od 10.6.2011. na iznos od 35,43 €;

od 11.7.2011. na iznos od 35,92 €;

od 10.8.2011. na iznos od 41,37 €;

od 12.9.2011. na iznos od 36,20 €;

od 10.10.2011. na iznos od 35,43 €;

od 10.11.2011. na iznos od 35,62 €;

od 10.12.2011. na iznos od 35,55 €;

od 10.01.2012. na iznos od 36,22 €;

od 10.02.2012 . na iznos od 36,69 €;

od 10.03.2012. na iznos od 36,84 €;

od 10.04.2012. na iznos od 36,50 €;

od 10.05.2012. na iznos od 36,68 €;

od 11.06.2012. na iznos od 36,87 €;

od 10.07.2012. na iznos od 36,59 €;

od 10.08.2012. na iznos od 36,56 €;

od 10.09.2012. na iznos od 36,03 €;

od 10.10.2012 . na iznos od 36,21 €;

od 12.11.2012. na iznos od 36,60 €;

od 10.12.2012. na iznos od 36,8 €;

od 10..01.2013. na iznos od 36,66 €;

od 11.02.2013.. na iznos od 36,14 €;

od 11.03.2013. na iznos od 35,94 €;

od 10.04.2013. na iznos od 36,51 €;

od 10.05.2013. na iznos od 35,96 €;

od 10.6.2013. na iznos od 35,67 €;

od 10.07.2013. na iznos od 35,33 €;

od 12.08.2013. na iznos od 35,73 €;

od 10.09.2013. na iznos od 35,95 €;

od 10.10.2013. na iznos od 36,16 €;

od 11.11.2013. na iznos od 36,21 €;

od 10.12.2013. na iznos od 36,50 €; sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.061,09€ sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29.st.8. Zakona o obveznim odnosima, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 24. veljače 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija.

V Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška na djelomično povučeni iznos tužbenog zahtjeva.

VI Tužitelj LH je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 12.6.2019. utužio tuženika OTP banka d.d. Split pravnog sljednika HVB Splitska banka d.d. radi isplate iznosa od 87.000,00kn. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 87238/05, od dana 25.8.2005. godine, koji je solemniziran dana 26.8.2005. godine kod Javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške pod posl. br. OV-310/05, između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita je odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta i refinanciranje kredita te je isti isplaćen u iznosu od 77.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 300 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF HNB važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu - tablici. Stranke su ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Nakon sklapanja ugovora tužitelj je nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope pa se zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina anuiteta.

Zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti.

U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate kredita. Dana 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Također, dana 13. lipnja 2014. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu „Potrošač“ sudjelovao kao tuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca listopada 2005. godine do veljače 2016. godine nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu. Tužitelj smatra da ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 04. travnja 2012. godine kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu od listopada 2005. godine veljače 2016. godine tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu pa potražuje preplaćeni iznos zbog primjene promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 87.000,00kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do konačne isplate.

Sukladno čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u skladu s čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima iz ugovora o kreditu mjesno je nadležan sud prema prebivalištu tužitelja.

Tuženik je odbio dobrovoljno izvršiti tužitelju isplatu, preplaćenog iznosa pa tužitelj predlaže da sud nakon provedenih dokaza usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem dana 25.8.2005. zaključen ugovor o kreditu (dalje Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit u iznosu od 77.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 300 mjeseca. Tuženik ne osporava da se u čl. 5. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,99 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl. 11. Ugovora navodi da će kamatna stopa propisivati odlukama kreditora. Tuženik ne osporava da je odredbom čl. 2. i 10. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit isplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima.

Pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi da se zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor no tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu prednje navedenom kao i predmetu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž - 7129/13.

Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio prekid ovog postupka do donošenja odluke po reviziji tuženika podnesenoj sa 17.8.2018. protiv presude VTS RH br. Pž -6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. donesena u kolektivnom sporu po tužbi udruge Potrošač, no isti prijedlog je u tijeku trajanja postupka tuženik povukao.

Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO -a. Osporava tuženik da je donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske te da nepoznavanje prava nikoga ne ispričava.

U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitan odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine minimalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti.

Tuženik da je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

Punomoćnik tuženika ističe da je sa 26.2.2016. sa tužiteljem sklopljen dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 87238/05 tzv. konverzija a kojim su se stranke sporazumjele o izmjeni osnovnog ugovora o kreditu a kojim je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i u pogledu primjene valutne klauzule u CHF pa pravna argumentacija tužitelja iz tužbe nema uporište. Za tužitelja nije postojala obveza sklapanja dodatka broj 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava na osnovni ugovor broj 87238/05 već je to bila mogućnost koju je tužitelj prihvatio i na taj način su stranke sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog ugovora. Tužitelj je kao korisnik kredita sklapanjem dodatka br. 1. Ugovora o kreditu postao izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Prije sklapanja dodatka tužitelju je predočen i rastumačen obračun konverzije a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute te su istim dodatkom stranke izmijenile odredbe čl. 5 st. 1 i čl. 11 osnovnog ugovora a koje izvorne odredbe su prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama a ugovorile su da će dodatak proizvoditi pravne učinke od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu tj. od 25.8.2005. Zbog toga tužitelj nema pravne osnove potraživati preplatu na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu a koji su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka broj 1 od 25.2.2016. (str. 41 do 44 spisa). Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu tužitelju je priznata preplata po kreditu te je apsurdno da tužitelj od tuženika potražuje preplatu po kreditu koja mu je već jednom obračunata, priznata i isplaćena od strane tuženika prilikom provedbe konverzije kredita. Slijedom navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknade troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o kreditu od 25.8.2005., u otplatni plan za isti ugovor, u odgovor na tužbu, u izvod iz Trgovačkog suda u Splitu za tuženika o pripajanju pravnog prednika tuženiku, u sudsku praksu, u dodatak od 26.2.2016. ugovoru o kreditu od 25.8.2005., u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 23.4.2025., u usmeno očitovanje vještaka na ročištu od 27.1.2026., u iskaz saslušanog tužitelja ĆH, u sporazum o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije kredita vezano za CHF valutnu klauzulu od 26.2.2016. (str. 134 spisa), u priloge uz pismeni nalaz stvarna otplata kredita (str. 138 do 154 spisa).

4. Podneskom od 2. rujna 2025. (str. 175 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je po punomoćniku, uredio tužbeni zahtjev na način da iz iste činjenične i pravne osnove potražuje iznos od ukupno 8.275,86€ odnosno iznos od 6.032,17€ na ime preplate zbog primjene valutne klauzule te iznos preplate od 2.243,69€ zbog primjene promjenjive kamatne stope (str. 125 spisa).

Tužitelj je u ovome postupku postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b.st.3.ZPP-a a kojom odredbom zakonodavac izrijekom dopušta u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika obveže na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužitelj je i prije poziva suda u smislu odredbe čl.186.b.st.4.ZPP-a , a odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka, postavio tužbeni zahtjev odnosno odredio visinu istog. Tužitelj nije bio u posjedu cjelokupne dokumentacije koja je potrebna za provođenje financijskog vještačenja a koja je u spis dostavljena tijekom postupka uz podneske tuženika. Odredbom čl. 305.st.8. Zakona o kreditnim institucijama propisana je obveza kreditnih institucija staviti na raspolaganje potrošačima podatke tijekom trajanja ugovora o kreditu no to ne isključuje činjenicu da su ti podaci po svojoj prirodi te prema sadržaju građansko pravnog odnosa zajednički, i upravo činjenica da su kred itne institucije u obvezi potrošačima dostaviti tražene podatke za vrijeme trajanja ugovornog odnosa izravno ukazuje da se ti podaci smatraju zajednički. Obveza dostavljanja traženih podataka osim što proizlazi iz građansko pravnog odnosa ista je propisana i odredbom čl.186.b.st.3.ZPP-a jer ista odredba u sebi implicira obvezu sudionika građanskopravnog odnosa dati drugoj ugovornoj strani podatke koji se smatraju zajedničkim.

5. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 2. rujna 2025., u cijelosti osnovan.

6. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka kao kreditor sklopili 25.8.2005. Ugovor o namjenskom kreditu ( str.6-13 spisa) pod brojem ugovora 87238/05 u iznosu od 77.600 CHF, na rok otplate od 25 godina, a sve obračunato prema kupovnom tečaju za CHF kreditora važećem na dan isplate kredita;

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,99 % godišnje, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika (plan otplate- prometi po kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope);

-da je tužitelj sa tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 87238/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava sa 26.2.2016. (str. 41 do 44 spisa)

- da je tužitelj sa tuženikom sa 26.2.2016. (str. 134 spisa) sklopio Sporazum o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu kojim je utvrđeno da je sa 30.9.2015. postojao dug u iznosu od 1.042,73€ i da je postupanjem korisnika kredita tijekom prijelaznog razdoblja od 30.9.2015. do dana zaključenja Sporazuma 26.2.20216. utvrđen sveukupni dug od 1.552,50€ koji je korisnik kredita

– tužitelj dužan namiriti kreditoru. Istim sporazumom je utvrđeno da je korisnik kredita zatražio da se sveukupni iznos duga od 1.552,50€ podmiri na način da se preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 38.952,24€ uveća za iznos sveukupnog duga u visini od 1.552,50€ s čime je kreditor suglasan pa se slijedom istoga korisnik kredita obvezuje otplaćivati tako uvećanu glavnicu u iznosu od 40.504,74€ u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan dospijeća zajedno s ugovorenom kamatnom stopom sukladno odredbama Dodatka ugovora kojim se regulira konverzije promjene valutne klauzule iz CHF u eure.

6.1. Nesporna je i činjenica da su parnične stranke sa 26.2.2016. sklopile Dodataka broj 1 ugovora o kreditu a sa 26.2.2016. sporazum o podmirenju duga temeljem konverzije kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (str. 134 spisa) a sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/2015. - dalje: ZID ZPK ). Iz navedenog je vidljivo da kod tužitelja prilikom provođenja konverzije nije bilo utvrđene priznate preplate već je postojalo dugovanje koje mu je uračunato po dogovoru stranaka u iznos utvrđene neotplaćene glavnice.

7. Sporno je da li tužitelj nakon sklopljenog Dodatka 1. Ugovoru o kreditu treba zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno može li se tužitelj pozivati na ništetnost istih ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge Franak te da li su promjene koje se odnose na kamatnu stopu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Među strankama je sporna i visina zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Nesporno je da su parnične stranke 26. 2. 2016. sklopile Dodatak broj 1 ugovora o kreditu i sporazum o podmirenju duga temeljem konverzije kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (str. 134 spisa) temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 dalje ZID ZPK) u ispunjenju zakonske obveze pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije.

Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

9. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9.1. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio Dodatak br.1.Ugovoru o kreditu a u pismenom nalazu financijskog vještačenja dostavljen je i Sporazum o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije kredita, oba dokumenta od 26.2.2016. pa je iz istih vidljivo da provedenom konverzijom i prema dostavljenom Sporazumu nije utvrđena preplata u vrijeme sklapanja Dodatka 1. ugovora i Sporazuma već je utvrđeno nesporno dugovanje korisnika kredita u iznosu kako je to navedeno u Sporazumu od 1.552,50€ koji će korisnik kredita podmiriti na način da se isti iznos pribraja neotplaćenoj glavnici od 38.952,24€te će se tako uvećana glavnica u iznosu od 40.504,74€ otplatiti prema odredbama Dodatka 1. Ugovora i Sporazumu kojim se regulira konverzija promjene valutne klauzule iz CHF u euro.

10. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

11. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1.U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13–dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Nesporno je da je u konkretnom slučaju provedena konverzija kredita, da je sklopljen sporazumom o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanog za CHF i valutnu klauzulu te da prilikom provođenja konverzije tužitelju nije priznat nikakav nesporno utvrđen iznos preplate do dana konverzije već da mu je utvrđeno dugovanje u iznosu kako je to već ranije obrazloženo.

14. Sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR.

14.1. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu se napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl., a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK.

14.2. Činjenica sklapanja Sporazuma o podmirenju nastalog duga temeljem konverzije od 26.2.2016. na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu isto Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi pr imjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama.

14.3. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen. Tužitelj ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju a može se pozivati i na pravomoćne odredbe presude donesene u predmetu Potrošač.

15. Pitanje provođenja konverzije pojašnjeno je i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

15.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Suprotno tvrdnjama tuženika, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvar iti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

18. U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

18.1. Glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

19. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

20. Sklapanjem Sporazuma prilikom provođenja konverzije kredita tužitelj se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Sporazuma (26.2.2016.) valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se takvim odricanjem odrekao.

21. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije kredita kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos duga tužitelja, sama za sebe upućuje na zaključak da je tužitelju nije vraćen nikakav novčani iznos – preplata koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te preplate po ugovorenoj valutnoj klauzuli već naprotiv da je tužitelju samo utvrđeno dugovanje.

21.1. Tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao davateljem kredita, sklopio Sporazum o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije.

Odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti navedenim Sporazumom izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odnosa kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tuženik, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sam tj. nepošteno mijenjao kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

22. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbama Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojom se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, te odredbi Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

23. Postavlja se pitanje je su li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužitelja upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

24. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije te ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčan ih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga je bila dužnost tuženika prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

25. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05. travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

25.1. Činjenično, u stvarnosti, tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja.

26. U svom iskazu tužitelj LH, iskazao je da je kredit 2005.g. podigao radi dovršenja kuće u kojoj stanuje i radi zatvaranja ranijeg kredita koji je podigao za izgradnju kuće. U Splitsku banku je došao po preporuci drugih osoba da imaju dosta povoljne kredite. U razgovoru sa djelatnikom banke rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit u to vrijeme i stvarno je bio povoljniji od kredita u Zagrebačkoj banci u kojoj je do tada tužitelj bio korisnik. Djelatnik banke nije ga upozorio na rizičnosti ugovaranja valutne klauzule niti mu je rečeno da će doći do promjena mjesečnih iznosa rata za otplatu kredita. U vrijeme podizanja kredita bio je u mirovini a završio je SSS za kožarskog radnika. Kada je dobio pismeni ugovor na potpisivanje isti je letimično pročitao i bilo mu je bitno kolika je mjesečna rata, kolika je kamata i na koje razdoblje se kredit otplaćuje. Nije mislio da će doći do povećanja mjesečnih obroka za otplatu kredita niti ga je djelatnik banke na to upozorio. Ne razumije baš što znači kada se ugovori valutna klauzula niti do koje mjere se može mijenjati kamatna stopa. U prvim mjesecima mjesečna rata je bila kao ona u ugovoru o kreditu no kasnije je ista počela rasti. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom sa njegove mirovine i u prvo vrijeme čak je imao preplate no ubrzo je dobio opomenu da je u dugu a ne sjeća se koliko je dugovanje iznosilo. U vrijeme dok je otplaćivao kredit nakon nekog vremena imao je zaštićeni račun jer je ta povećana rata kredita je prelazila zakonski minimum koji se može oduzeti od mirovine i razliku za uplatu do punog iznosa tako povećane rate je morao sam uplaćivati na račun banke za otplatu kredita. Kada su u banci predložili konverziju istu je prihvatio jer je rečeno da će rata biti manja i bila je. Kod konverzije nije imao preplate već je bilo neko dugovanje u iznosu kako je to iskazao vještak 1.500,00€ i to dugovanje je pribrojeno neotplaćenoj glavnici kredita i dalje je kredit otplaćivao no isti je bio vezan uz Euro a ne uz CHF. I u vrijeme podizanja kredita i u vrijeme otplate a mora ga još otplaćivati slijedeće 4 godine na svom imenu nije imao obrt niti trgovačko društvo. Nije mogao utjecati na uvjete kreditiranja i odredbe ugovora o kreditu tužitelj odgovara da nije a nije ni prigovarao bilo kojoj odredbi jer je smatrao da nema tu mogućnost jer kredit možeš uzeti ili ne.

Kod Zagrebačke banke kod koje tada bio klijent nije mogao dobiti taj iznos kredita i pod uvjetima kakav je kredit podigao kod Splitske banke. Supruga u to vrijeme nije radila a od njegove mirovne je živjela cijela obitelj a imaju petero djece. Ne sjeća se koliko je pažljivo ugovor pročitao, samo ga je letimično pogledao. Nije se sa nikim savjetovao vezano za dizanje kredita niti je davao kome ugovor o kreditu da ga pročita tko ima više stručnog znanja vezano za poslove oko podizanja kredita. Nije tražio pojašnjenje nikakvih odredbi ugovora a u to vrijeme mu je odgovarao iznos kredita koji je podigao i mjesečna rata navedena u ugovoru o kreditu i razdoblje otplate kredita. Nije bio svjestan rizika sklapanja ugovora sa ugovorenom valutnom klauzulom. Ne zna uopće da li je tada bilo kredita u kunama a nitko mu takav kredit nije ni ponudio. Misli da je kredit u Eurima bio ali je bio nepovoljniji od kredita u CHF.

Tužitelj iskazuje da je potpisivanjem tog ugovora pristao na uvjete iz tog ugovora ali nije pristao na to da se taj iznos rate iz ugovora toliko dalje povećava kako se ubrzo rata povećala. Da je znao takav ugovor ne bi sklopio jer je potpisao svoju propast. Primao je obavijesti banke o promjeni kamatnih stopa i pročitao ih je i razumio je da iste obavijesti znače povećanje rate za otplatu kredita. Išao je u banku radi pojašnjenja zašto dolazi do povećanja rate a pogotovo jer banka nije mogla trajnim nalogom naplatiti tako povećane rate kredita pa je morao sam doplaćivati razliku a što je bilo teško obzirom na visinu mirovine. Kada je otplata kredita postala teška nije tražio raskid ugovora kako je to predviđeno ugovorom jer kako će tražiti raskid jer u tom slučaju mora namiriti sve ono što još nije platio i ta mogućnost nije nikako povoljna za onoga tko diže kredit. Samovoljno je sklopio Aneks na ugovor o kreditu jer je takvim sklapanjem došlo do umanjenja mjesečne rate kredita.

26.1. Analizirajući iskaz tužitelja izvjesno je da tužitelj u kontaktu sa bankarskim službenikom, nije dobio informacije niti mu je itko objasnio niti našao za potrebnim objasniti uvjete i rizike vezivanja kredita uz tečaj CHF i ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tužitelj nema i prema njegovom iskazu, nije u vrijeme sklapanja ugovora imao ekonomska i financijska znanja. Tuženik je trebao biti obaviješten o svim parametrima o kojima ovisi njegova odluka o sklapanju ugovora, stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute kao i o formiranju kamatne stope, odnosno razlozima promjene iste pri otplati kredita.

27. Samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Pri tome se ističe da neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina njegova zaduženja.

28. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

29. Tuženik tijekom ovoga postupka minorizira okolnost da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. spomenutog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14) i u njoj tužitelj traži isplatu onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on je, u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud ovom postupku u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

30. U ovome postupku, a pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu: -da je pravni prednik tuženika bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu; -da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; -da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

31. Polazeći od vezanosti pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa pravnim prednikom tuženika kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -III- 2233/19 od 10. lipnja 2020.

31.1. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da tuženik dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Tuženik to u provedenom postupku nije dokazao, u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

32. Imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi neosnovane su tvrdnje tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu nerazumljive – jer prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasna u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze.

Polazeći: od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), -od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.) te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, -od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed naveden ih propisa.

33. Odredbom članka 120. ZZP/14 propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni.

O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

34. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34.1. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Tužitelj potražuje razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta koji je trebao plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CFF na dan isplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

37. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće:

37.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

37.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P -1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 12. lipnja 2019.

38. Tužitelj je dokazao svojstvo potrošača jer je kredit podignut radi dovršenja stambenog objekta. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Izvjesno je i iz sadržaja spornog ugovora o kreditu da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita.

Nesporna je činjenica kako je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora o konverziji. Odredba čl. 19a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da se tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača. Samom činjenicom da je tuženik postupio po navedenoj odredbi, upućuje na zaključak kako je sam tuženik tužitelju priznao svojstvo potrošača.

39. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta, uzimajući u obzir provedenu konverziju proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Vidovaca.

40. U svom pisanom nalazu od 22.4.2025. (str. 109 do 166 spisa) te u usmenom očitovanju na ročištu od 27.1.2026., financijski vještak Boris Belunjak navodi da je u nalazu izračunao razliku plaćenih anuiteta prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama i prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika kao kreditora u otplati kredita, a u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,99% i prodajnim tečajem na dan isplate kredita.

Izračunate razlike posebno su diferencirane i izračunate za utjecaj promjene redovnih kamatnih stopa u otplati kredita i valutni utjecaj primjene tečaja u otplati kredita i prikazane u primarno izračunatim razlikama, kao i diferencirane na samo više plaćene iznose i na samo manje plaćene iznose. U konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eur utvrđen je i ugovorno potpisan manjak uplate po konverziji.

Tako opisane razlike zbrojno sa uključenim više i manje plaćenim iznosima iznose 7.109,88€, odnosno samo više plaćene 8.275,86€, te samo manje plaćene 1.165,98€. Izračunate razlike pojedinačno po anuitetima izračunate su u tabličnim prikazima, a ponaosob u tablici 4 nalaza vještačenja i rezimirane u tablici 5 nalaza vještačenja (str. 125 spisa).

U rezimeu izračuna razlika tijekom otplate kredita u CHF od plasmana kredita do konačne redovne otplate kredita u tablici 5 dan je sumarni pregled razlike više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za 1,00CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita od plasmana do konačne redovite otplate kredita do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu Euro u kunama i euro. Vještak je izvještačio da je samo više plaćeno zbog primjene tzv. valutne klauzule odnosno tečaja CHF za kune u otplati kredita 6.032,17€ dok je samo više plaćeno na ime razlike otplaćenih anuiteta u CHF preračunato u kune na dane plaćanja zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu 2.243,69€ ili ukupno izračunate preplate od 8.275,86€.

U očitovanju na podnesak punomoćnika tuženika od 31.10.2025. vještak ističe da je na dan 26.2.2016. sporazuma o podmirenju duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu ugovoren i potpisan dug tužitelja po provedenoj konverziji iz valute CHF u valutu Eur i ugovoreno je da se iznos duga od 1.552,50€ podmiri od tužitelja prema kreditoru (pravnog predniku tuženika) uvećanjem glavnice kredita, te se neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 38.952,24€ uvećava za iznos duga od 1.552,50€ te se u točki 3. Sporazuma ugovara da se tako uvećana glavnica kredita od 40.504,74€ nastavlja s otplatom kredita i anuiteta u Eur a nakon provedene konverzije kredita iz valute CHF u valutu Eur. Dokument (Sporazum) je vještak prilikom izrade nalaza vještačenja pribavio od punomoćnika tuženika i s nalazom vještačenja ga je priložio uz nalaz vještačenja ( str. 134 sudskog spisa). Iz tog razloga u izračunatim razlikama u nalazu vještačenja navedeni iznos od 1.552,50€ što predstavlja iznos duga tužitelja prema Sporazumu o konverziji nije odbijan od izračunatih razlika u završnim tablicama izračuna tablici 4 i 5 (str. 123 do 125 spisa).

41. Navedena preplata utvrđuje prema početnoj stopi ugovorne kamate te prema tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita, te su u predmetnom ugovoru ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate te valutna klauzula, u dijelu ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene stope jednostranom odlukom kreditora bez u ugovoru navedenih potrošaču potpuno jasnih i razumljivih objektivnih kriterija, te onaj dio odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Nije ništetan dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,99 %, odnosno iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate već je ništetan način promjene kamatne stope odlukom kreditora a visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi u pogledu promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule moguće je utvrditi jedino financijskim vještačenjem.

42. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak a koji se odnosi na izračun više plaćenog kako po osnovi povećanja kamatne stope u iznosu od 2.243,69€ tako i po osnovi preplate zbog valutnog utjecaja u iznosu od 6.032,17€ u utuženom periodu.

Vještačenjem su utvrđeni i iznosi potplate zbog primjene valutne klauzule u iznosu od 386,61€ te zbog primjene promjenjive kamatne stope u iznosu od 779,37€ no tužitelj prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva nije sa istim iznosima vršio umanjenje utuženog iznosa preplate u ukupnom iznosu od 8.275,86€. Takvo utuženje samo iznosa preplate je potvrđeno sudskom praksom Vrhovnog suda u odluci Rev 549/2023 tim više što tuženik nije istakao odgovarajući procesno pravni ili materijalno pravni zahtjev vezano za prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka pa nema osnova niti za umanjenje više plaćenog za iznose učinjenih potplata.

Sud u cijelosti prihvaća nalaz financijskog vještaka i metodologiju izračuna te je na temelju istoga koje je prihvatio kao stručno i objektivno prihvatio tužbeni zahtjev. Ne stoje stoga navodi tuženika nakon dostavljenog pismenog nalaza da sud mora uzeti u obzir i negativne razlike jer je prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev trebao biti istaknut prije zaključenja prethodnog postupka. Tuženik niti u očitovanju na pismeni nalaz vještaka ne stavlja nikakav prigovor u pogledu uračunavanja negativnih razlika već se samo poziva na rješenje ŽS u Požegi Gž-1077/2020 gdje su iste negativne razlike uzete u obzir.

Vrhovni sud RH u proširenom vijeću nakon što je rješenjem Revd-680/23 od 1. ožujka 2023. dopustio podnošenje revizije zbog pravnog pitanja može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita, zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog pitanja prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u takvim postupcima sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužitelju tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita.

43. Utvrđeno je da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojeni uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

Neosnovani su navodi tužene strane kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule. Tuženik ističe da je konverzijom utvrđen dug tužitelja od 1.552,50€ te da bi se od navedene preplate morao umanjiti iznos od 1.552,50€ priznat temeljem sporazuma o konverziji te da bi temeljem navedenog ukupna razlika anuiteta iznosila 5.557,38€. Utvrđen dug konverzijom da je uvršten i prihvaćen od strane tužitelja te je kao takav obračunat (str. 213 spisa). Tužena strana gubi iz vida utvrđenu činjenicu između stranaka o postojanju navedenog duga koji je utvrđen u Sporazumu od 26.2.2016. (str. 134 spisa) i kada je upravo utvrđeni dug po tuženiku u postupku konverzije od 1.552,50€ u točki 2. i 3. Sporazuma pribrojan preostaloj neotplaćenoj glavnici koja se uvećala za iznos sveukupnog duga i gdje je nakon tako provedene konverzije tužitelj nastavio otplaćiva ti uvećanu glavnicu. Pojedine odredbe Sporazuma su u presudi već navedene i obrazložene. Iako je nakon podnošenja tužbe provedenim vještačenjem utvrđena preplata u utuženom i dosuđenom iznosu istu preplatu nije nikako trebalo umanjivati sa utvrđenim dugom u konverziji jer je taj dug pripojen tada utvrđenoj neotplaćenoj glavnici koja je povećana za iznos utvrđenog duga. Naputak tužene da bi preplatu trebalo umanjiti sa iznosom utvrđenog duga bi imao za posljedicu da bi tužitelj isti dug dva puta plaćao kroz otplatu neotplaćene glavnice i kroz proizvoljno umanjenje utvrđenog duga izvještačenim iznosima preplate.

44. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

U tužbi je tužitelj v.p.s. naznačio iznosom od 87.000,00kn/11.546,88€ a nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 2.9.2025. tužbeni zahtjev je snižen na iznos od 8.275,86€.

O djelomičnom povlačenju tužbe tuženik je obaviješten sa 6.10.2025., kada je uz poziv za ročište od 27.1.2026. zaprimio podnesak tužitelja od 2.9.2025. koji je u E spis zaprimljen dana 3.9.2025.. Tuženik je podneskom od 16. 10.2025.u istom naveo da se ne protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjev za iznos od 3.271,02e no da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe.

Vezano uz navedeno ističe se da je odredbom čl.164.st.8. ZPP propisano da u slučaju iz članka 158.st. 1.ZPP-a ( tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka) kao i u slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu obavljeni na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana nakon dostave obavijesti ili odluke. Tuženik je primitkom podneska tužitelja sa sniženim tužbenim zahtjevom u zakonskom roku unutar 15 dana zatražio naknadu parničnog troška za djelomično povučeni iznos a koji zahtjev je osnovan.

45. S obzirom na sniženi tužbeni zahtjev od 8.275,86€ a prema troškovniku tužitelja na str. 258 spisa te visini vrijednosti spora naznačenoj u tužbi od 11.546,88€ te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"

69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje: Tarifa) nije došlo do promjene u vrednovanju rada punomoćnika tužitelja prema Odvjetničkoj tarifi a obzirom na raspon vrijednosti predmeta spora od 1.327,01€ do 13.272,00€ u kojem rasponu punomoćniku tužitelja pripada trošak nagrade u vrijednosti od 100 bodova odnosno 200,00€. Iako bi od v.p.s. iz tužbe te sniženog v.p.s. po preciziranom tužbenom zahtjevu uspjeh tužitelja bio 72% a sve obzirom na v.p.s. po preciziranom i sniženom tužbenom zahtjevu, sud nije izvršio umanjenje u navedenom postotku od 28% za trošak tužitelja jer tužitelj prilikom utuženja nije mogao znati točno koji iznos preplate će biti izvještačen nakon provedenog financijskog vještačenja a isto tako tuženik se protivio i osnovi i visini tužbenog zahtjeva tako da su predloženi dokazi u predmetu u pogledu saslušanja tužitelja te provedenog financijskog vještačenja te usmenog očitovanja financijskog vještaka provedeni upravo zbog protivljenja tuženika tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Zbog navedenog tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe 200,00 € (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištu 1.2.2022. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 27.1.2026. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 5.9.2023. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 8.9.2020. u iznosu od 100,00 € (Tbr. 9/2 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 100,00 € (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podneska od 12.12.2019. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 3.9.2025. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1 Tarife) a što zbrojeno daje iznos od 1.200,00€ na koji tužitelju pripada PDV od 300,00€. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 161,92€ te trošak financijskog vještačenja od 398,17€ što zbrojeno daje iznos od 2.061,09€ koji trošak je tužena strana dužna naknaditi tužitelju.

46. Tužitelju nije priznat trošak pribave isprava u iznosu od 100,00€ temeljem tbr. 36 Tarife obzirom da je sve isprave tužitelj mogao osobno zatražiti, za isto nije morao angažirati punomoćnika, a osim toga isprave potrebne za vođenje ovoga postupka pribavio je sud službenim putem.

Tužitelju nije priznat trošak konferencije sa strankom u iznosu od 100,00€ obzirom da se za sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe Tbr.31 Tarife. Nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 8.9.2020. u zatraženom iznosu od 200,00€ već u iznosu od 100,00€ jer je isto ročište odgođeno uz suglasnost oba punomoćnika stranaka. Nije priznat trošak sastava podnesaka u iznosima od po 50,00€ za svaki podnesak i to od 10.9.2019. kada je dostavljena potvrda za plaćenu pristojbu za tužbu, podnesak od 9.2.2022. kada je dostavljena potvrda o plaćenom predujmu za vještačenje te za podnesak od 28.10.2024. koji je požurnica te za podnesak od 1.4.2025. kada je dostavljena potvrda o plaćenoj razlici predujma za vještačenje jer se ne radi o obrazloženim podnescima niti podnescima za koje je osnovano potraživati 50,00€ za sastav svakog a imajući u vidu da je stranka dužna dostaviti sudu potvrde o plaćanju zatraženih troškova i pristojbi u sudskom postupku.

47. Tužitelj je po čl. 11. točka 20 ZOSP-a (NN 118/18, 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

48. Slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 24. veljače 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Nemanja Nožinić

2. Odvj. Belizar Tomaić