REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula

Poslovni broj: Gž R-204/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik David Franjković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Kliničke bolnice Sveti Duh, OIB: 65119154523, Zagreb, Sveti Duh 64, kojeg zastupa zaposlenik i generalni punomoćnik BČ, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-461/2024-23 od 7. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-461/2024-23 od 7. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelj ice kojim je tražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 9.633,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne mjesečne iznose teku u razdoblju od 4. rujna 2019. do 6.rujna 2023., sve do isplate, po propisanoj stopi, u roku od 15 dana. Toč. II. odbijen je njen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni su razlozi proturječni. Zaključak zbog kojeg odbija tužbeni zahtjev tužitelja također smatra proturječnim izvedenim dokazima i odluci suda. Dokazala je kako u kontinuitetu (koji sud pogrešno tumači), zapravo radi na radnom mjestu medicinske sestre VŠS s koeficijentom 1,20. U prilog svom pravnom stavu poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-738/2024 od 29. svibnja 2024. Sud je zato pogrešno primijenio i mjerodavno materijalno pravo, Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, zaključivši da tuženik nije mogao tužiteljici isplaćivati plaću za radno mjesto za koje nije sklopljen ugovor o radu i donesen formalni raspored (toč. 23. i 24. obrazloženja). Tuženik je tužiteljicu rasporedio na poslove više složenosti koje je ona obavljala kontinuirano i uz znanje poslodavca. Ovakvom odlukom se dopušta tuženiku da izbjegava plaćanje odgovarajuće plaće za više radno mjesto, iako je koristio rad tužiteljice na njemu. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troška žalbe.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži isplatu razlike između plaće koju joj je u razdoblju od 3. listopada 2018. do 1. rujna 2023. tuženik isplaćivao (budući da joj je do 5. svibnja 2023. plaću isplaćivao po koeficijentu od 1.018, a smatra da je trebao prema koeficijentu 1.164, a od 6. svibnja 2023. do 1. rujna 2023. po koeficijentu 1.077, a trebao je 1.20), ukupno 9.633,22 eura. Sa zakonskom zateznom kamatom od svake plaće do isplate. Tvrdi kako je u cijelom tom razdoblju, po uputi i uz znanje tuženika, radila poslove višeg stupnja složenosti, medicinske sestre u intenzivnoj njezi babinjača za koje je imala i odgovarajuću akademsku titulu, prvostupnice sestrinstva, potom magistre sestrinstva (nesporno prema tužbi poslove: postavljanja pacijentima intravenozne kanile, mjerenja vitalnih funkcija, kontroliranja krvarenja u intenzivnoj, snimanja EKG, postavljanja urinarnih katetera, davanja intravenozne i intramuskularne terapije te infuzije i transfuzije krvi, uzimanja pacijentima uzorke za laboratorijske pretrage), a tuženik joj je plaću obračunavao kao da radi na radnom mjestu niže razine složenosti, medicinske sestre srednje stručne spreme.

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako je ona u navedenom razdoblju obavljala poslove radnog mjesta medicinske sestre s predviđenom srednjom stručnom spremom, za koje radno mjesto je imala i sklopljen ugovor o radu od 9. siječnja 2003., za koje poslove joj je, kao javna ustanova prema članku 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/2001), i čl. 2. Uredbe o nazivima radnim mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, za radno mjesto III vrste, zdravstveni djelatnik u bolnici, nesporno plaćao plaću. Budući da je tužiteljica poslove tog radnog mjesta obavljala do odluke tuženika od 12. rujna 2023. kojom je po tuženiku od 1. rujna 2023. raspoređena na radno mjesto medicinska sestra u intenzivnoj njezi babinjača VŠS, s koeficijentom 1.20, nema pravo na traženu razliku plaće. Ocjenjuje kako tuženik nije tužiteljicu, neposredno nakon stjecanja navedenih akademskih zvanja, rasporedio na radno mjesto prema stečenom zvanju niti je to bio dužan učiniti (to je učinio odlukom 12. rujna 2023., od kada tužiteljica ima pravo na koeficijent 1.20), a poslovi joj se nisu ni izmijenili. Zaključuje kako ni okolnost što je tužiteljica 3. listopada 2018. stekla uvjete za obavljanje poslova sveučilišne prvostupnice sestrinstva, a 15. travnja 2022. poslova magistre sestrinstva, ne stvara na strani tuženika obvezu da tužiteljici za navedeno razdoblje isplaćuje plaću radnog mjesta više složenosti za koje je tužiteljica ispunjavala formalne uvjete, ali za koje nije imala ni sklopljen ugovor o radu ni imala odluku o rasporedu.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje tužiteljica. Naime, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost. Zaključak prvostupanjskog suda na kojem zasniva svoju odluku također nije protivan izvedenim dokazima ni činjenicama utvrđene utvrđenima u postupku. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Prvostupanjski sud je, cijeneći nesporne činjenice, ali i činjenice utvrđene dokazivanjem, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužiteljica ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 9. siječnja 2003. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinska sestra na bolničkom odjelu na Klinici za ginekologiju i porodiljstvo, srednje stručne spreme;

- da je prema diplomi Hrvatskog katoličkog sveučilišta od 9. listopada 2018. tužiteljica stekla akademski naziv sveučilišna prvostupnica sestrinstva te joj je Hrvatska komora medicinskih sestara 3. listopada 2018. izdala odobrenje za samostalan rad za obavljanje poslova sveučilišne prvostupnice sestrinstva za razdoblje od 3. listopada 2018. do 2. listopada 2024., kao i da je 2. kolovoza 2019. tuženiku podnijela zahtjev za raspored i isplatu plaće te ga je obavijestila o stečenom akademskom nazivu sveučilišna prvostupnica sestrinstva dobivenom odobrenju za samostalni rad za obavljanje poslova sveučilišne prvostupnice sestrinstva;

- da je prema diplomi Hrvatskog katoličkog sveučilišta od 12. studenog 2022. tužiteljica stekla akademski naziv magistra sestrinstva te joj je Hrvatska komora medicinskih sestara 15. travnja 2022. izdala odobrenje za samostalan rad za obavljanje poslova magistra sestrinstva za razdoblje od 15. travnja 2022. do 14. travnja 2028., kao i da je 18. srpnja 2023. podnijela zahtjev tuženiku kojim je tražila formalni raspored na radno mjesto koje odgovara tom njenom stupnju obrazovanja;

- da je tužiteljica prije stjecanja diplome 2018. obavljala iste poslove koje je obavljala i nakon stjecanja spomenutih diploma;

- da je tuženik Odlukom o rasporedu i plaći broj 01-03-4926 od 12. rujna 2023. tužiteljicu od 1. rujna 2023. rasporedio na radno mjesto medicinska sestra u intenzivnoj njezi babinjača VŠS, u Odjelu za rodilje i babinjače, u Klinici za ginekologiju i porodništvo s koeficijentom složenosti poslova 1.200.

10. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, a tužiteljica ga žalbenim navodima nije uspjela dovesti u pitanje.

10.1. Neosnovano tužiteljica dovodi u pitanje utvrđene odlučne činjenice u vezi s poslovima koje je obavljala u razmatranom razdoblju. Tužiteljica je, kako proizlazi iz odluke prvostupanjskog suda, radila poslove za koje je prema odredbama Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta od 28. svibnja 2015. (nespornog sadržaja), na Odjelu za rodilje i babinjače Klinike za ginekologiju i porodništvo Kliničke bolnice „Sveti Duh“, postojalo radno mjesto medicinske sestre propisane više stručne spreme i radno mjesto medicinske sestre srednje stručne spreme (koje je poslove radila tužiteljica), što proizlazi iz članka 11. stavak 1. (pod rednim brojem 14., 15. i 16.). Stavak 2. tog članka za ta radna mjesta (redni broj 14., 15. i 16.) propisuje obavljanje načelno istih poslova, neovisno o razlici u stručnoj spremi između radnog mjesta pod rednim brojem 14. (VŠS) i onih pod rednim brojevima 15. i 16. (SSS). Pritom, sama suradnja (iskusnijih i manje iskusnih kolega) podrazumijeva međusobnu pomoć pri obavljanju poslova, a nadzor nad radom mlađih medicinskih sestara opisan ni u opisu poslova za radno mjesto pod rednim brojem 14. sistematizacije (VŠS), a da bi time definirao razliku između poslova VŠS i SSS. Tužiteljica nije ni dokazala da bi joj tuženik naložio obavljanje poslova drugog radnog mjesta više stručne spreme , a da bi joj zato pripadala plaća za obavljanje takvih poslova, pa se neosnovano poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-738/ 2024. jer ta odluka nije činjenično ni pravno primjenjiva na ovu situaciju.

11. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice.

11.1. Naime, nije sporno da je prema Zakonu o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/2001., 39/2009.) postojala obveza tuženika isplaćivati plaću u skladu s tim zakonom (prema umnošku koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža), članak 4., i prema Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama („Narodne novine“ broj 25/2013. i dr.), članak 2.e. Kako tužiteljica nije dokazala da je obavljala poslove drugog radnog mjesta više stručne spreme, a nije sporno da joj je tuženik isplaćivao plaću prema koeficijentu radnog mjesta medicinske sestre srednje stručne spreme, u skladu s njenim ugovorom o radu koji je vrijedio u razmatranom razdoblju, pravilno je odbijen njen tužbeni zahtjev.

12. Ovaj sud ujedno prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako tuženik nakon završenog školovanja tužiteljice njoj nije bio dužan za traženo razdoblje plaćati plaću radnog mjesta više složenosti niti je zaposliti na takvim radnim mjestima jer takvu obvezu ničim nije preuzeo.

13. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda prvostupanjskog suda sve prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Puli, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić