Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-630/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 09. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan cjelokupni Ugovor o kreditu Broj: 9011075752, sklopljen dana 13. ožujka 2006. godine i solemniziran dana 14. ožujka 2006. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod Posl. br.: OU-234/06, ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao banke, s druge strane.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 49.656,68 EUR (četrdesetdevettisućašestopedesetšest eura šezdesetosam centi) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na taj iznos duga, i to za razdoblje od 16. svibnja 2016. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena; za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena; a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu Broj: 9011075752, sklopljenog 13. ožujka 2006. i solemniziranog 14. ožujka 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod posl.br.: OU-234/06, ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice ŠZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženice PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao banke, s druge strane, i to dio čl. 5. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, dio čl. 6. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati iznos 30.833,07 EUR, uvećan za zatezne kamatama koje se obračunavaju na dijelove tog duga, i to za razdoblje od 09. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), a koje kamate teku na dijelove tog iznosa:

- na iznos 10,26 eura od 12. studenog 2008.,

- na iznos 0,22 eura od 26. siječnja 2009.,

- na iznos 31,06 eura od 26. siječnja 2009.,

- na iznos 69,66 eura od 20. veljače 2009.,

- na iznos 9,63 eura od 20. veljače 2009.,

- na iznos 42,80 eura od 20. veljače 2009.,

- na iznos 21,27 eura od 15. travnja 2009.,

- na iznos 9,23 eura od 29. travnja 2009.,

- na iznos 8,21 eura od 13. svibnja 2009.,

- na iznos 11,37 eura od 19. svibnja 2009.,

- na iznos 15,81 eura od 21. svibnja 2009.,

- na iznos 7,63 eura od 18. lipnja 2009.,

- na iznos 9,44 eura od 23. lipnja 2009.,

- na iznos 15,95 eura od 24. lipnja 2009.,

- na iznos 7,43 eura od 26. lipnja 2009.,

- na iznos 2,52 eura od 26. lipnja 2009.,

- na iznos 16,53 eura od 09. rujna 2009.,

- na iznos 1,70 eura od 14. rujna 2009.,

- na iznos 1,25 eura od 16. rujna 2009.,

- na iznos 11,61 eura od 18. rujna 2009.,

- na iznos 2,59 eura od 21. rujna 2009.,

- na iznos 0,43 eura od 21. rujna 2009.,

- na iznos 10,47 eura od 22. rujna 2009.,

- na iznos 0,44 eura od 23. rujna 2009.,

- na iznos 58,05 eura od 03. prosinca 2009.,

- na iznos 28,59 eura od 16. siječnja 2010.,

- na iznos 66,77 eura od 04. ožujka 2010.,

- na iznos 43,79 eura od 15. travnja 2010.,

- na iznos 36,72 eura od 21. svibnja 2010.,

- na iznos 1,78 eura od 24. lipnja 2010.,

- na iznos 9,88 eura od 24. lipnja 2010.,

- na iznos 14,33 eura od 28. lipnja 2010.,

- na iznos 75,38 eura od 29. lipnja 2010.,

- na iznos 339,59 eura od 31. siječnja 2011.,

- na iznos 60,52 eura od 31. strpnja 2013.,

- na iznos 3.359,09 eura od 18. svibnja 2015.,

- na iznos 2,29 eura od 31. srpnja 2015.,

- na iznos 4,09 eura od 31. srpnja 2015.,

- na iznos 26.912,81 eura od 13. kolovoza 2015.,

- na iznos 0,18 eura od 18. rujna 2015., sve u roku 15 dana."

III Odbija se tužiteljica s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom za iznos 18.823,61 eura.

IV Dužna je tuženica naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 2.263,94 eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od 24. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija., i

r i j e š i o  j e

Odbacuje se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 4., Ugovora o kreditu Broj: 9011075752, sklopljenog 13. ožujka 2006. i solemniziranog 14. ožujka 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod posl.br.: OU-234/06, ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice ŠZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženice PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao banke, s druge strane, i to dio čl. 4. koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“, te dijelovi čl. 7. koji glase: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će obavijestiti Korisnika kredita.“ i „u iznosu od 114.000,00 CHF (slovima: stočetrnaesttisuća CHF)".

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, te tuženice, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen 13. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011075752, koji je ugovor solemniziran 14. ožujka 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa] pod posl.br.: OU-234/06. Predmetnim potrošačkim ugovorom da je tuženica odobrila – i potom isplatila – tužiteljici namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora o kreditu) u iznosu kunske protuvrijednosti 114.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženice važećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Kredit da je iskorišten 16. ožujka 2006.– kada je srednji tečaj iznosio 4,676270 kn/CHF - isplatom iznosa 533.094,78 kn. U čl. 7. Ugovora o kreditu da je ugovorena otplata u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, ali uz primjenu valutne klauzule u CHF, koja anuitete vezuje uz tečaj CHF, riječima: „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“. U čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa od 4,75% godišnje, s tim da je kamatna stopa „promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“, potom da je u čl. 7. stipulirano da "u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita.“ Tuženica da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavila – kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljicom kao potrošačem – Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., odnosno čl. 81. ZZP 2003.) tuženice. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist ovdje tuženice bilo ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate koje je tužiteljica dužna plaćati, a da pri tome nisu bili utvrđeni egzaktni parametri kojih bi se tuženica trebala pridržavati kod takvog donošenja svojih odluka o kamatama (čl. 4. Ugovora o kreditu). U toč. II. pravomoćne presude VTS RH u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") da je utvrđeno da je da je "drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008..... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTS RH posl.br.: Pž-7219/13, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Nadalje, navodi da je u tom ugovoru ugovorena CHF valutna klauzula, koja je ništetna. Kako je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, da je zaračunavala tuženica tužiteljici anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTS RH da je pravomoćnom presudom posl. broj: 43 Pž- 6632/2017-10, donijetom u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača od 14. lipnja 2018., presudio: „Utvrđuje se da su drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008…. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTS RH posl. broj: Pž-6632/2017-10, koje vezuje i ovaj sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Nakon više godina otplate rata po kreditu kojega je iskoristila s iznosom od 533.094,78 kn tužiteljica da je jednokratnom otplatom od 13. kolovoza 2015. koja je iznosila 620.126,95 kn, a prema uputi ovdje tuženice i uz primjenu ništetnih ugovornih odredaba o kamati i valutnoj klauzuli, izvršila prijevremenu otplatu cjelokupnog kredita. Tužiteljica ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu broj: 060928166712 SP. U pogledu takvog zahtjeva, ukazuje na rješidbu VSRH posl.br. Rev3740/2018 od 04. ožujka 2020. gdje revizijski sud daje pravnu uputu: „U ponovljenom postupku sud drugog stupnja će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovim rješenjem, imajući pri tom na umu i da je odredbom čl. 1021. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez određene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora , ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Jednako je tako korisnik kredita dužan vratiti banci iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno pa je i ta odredba bitan sastojak ugovora o kreditu.“ Sud Europske unije u paragrafu 52. presude u predmetu broj C-118/17 Š protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. da zauzima pravno shvaćanje: „No, u ovom slučaju kao što je to već rečeno u točki 48. ove presude, odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora. Stoga se u tom slučaju, održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da ocjeni.“ Odgovarajuća stajališta da je Sud EU zauzeo također i u predmetima C-260/18 C v. RBA, presuda od 03. listopada 2019., te C-186/16 D i dr. v. CZ SA, presuda od 20. rujna 2017.; u kojima su posrijedi bili slučajevi kredita s CHF valutnom klauzulom. U predmetu C-655/20 A v. H, rješidba od 17. studenog 2021. je ne odgovarajući način suđeno u pogledu ugovorne odredbe o kamatama koje se mijenjaju odlukom banke. Ukazuje na odluke ŽS u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br. Gž-115/2020-2 od 17.rujna 2020. i ŽS u Vukovaru posl.br. Gž-415/2019-3 od 02. ožujka 2021., kojima da su pravomoćno su sudovi odlučili o ništetnosti cjelokupnih ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamati. Kako je svaka strana u slučaju ništetnosti ugovora dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora (čl. 323. ZOO), pri čemu tužiteljica kao savjesna strana ne duguje kamate (VSRH Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.) isplatom prvih 533.094,78 kn je tuženica izvršila cjelokupnu svoju obvezu iz čl. 323. ZOO; te je daljnju tužiteljičinu isplatu u iznosu protuvrijednosti 49.656,68 EUR tuženica stekla bez osnove. Predlaže donošenje presude kako je citirano u točki I izreke ove presude. Sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a ističe I eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu Broj: 9011075752, sklopljenog 13. ožujka 2006. i solemniziranog 14. ožujka 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa] pod Posl.br.: OU-234/06, ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao banke, s druge strane, i to dio čl. 4. koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“, dio čl. 5. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, dio čl. 6. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ te dijelovi čl. 7. koji glase: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će obavijestiti Korisnika kredita.“ i „u iznosu od 114.000,00 CHF (slovima: stočetrnaesttisuća CHF)“ (toč. I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva); te kojom će se naložiti tuženici da tužiteljici isplati novčani iznos u visini 49.656,68 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju na taj iznos duga i to za razdoblje od 13. ožujka 2006. pa do isplate (toč. II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva), potražuje i parnični trošak.

1.1. U podnesku od 10. listopada 2023. (str. 69-70), tužiteljica ističe da suprotno pravnom mišljenju tuženice, ispunjenjem ugovorne obveze može prestati postojati stanoviti dug, a ne ugovor. U sudskoj praksi da je posve uobičajeno proglašavati ništetnim ugovore kod kojih su uzajamne tražbine već realizirane. Također da je nepravilno pravno stajalište da se potrošač ne može pozivati na presude donijete u kolektivnim sporovima za zaštitu interesa i prava potrošača u parnicama u kojima traži naknadu iz čl. 327. ZOO, nego samo parnicama radi naknade štete. Prema odredbama čl. 1046. ZOO šteta da je svako umanjenje nečije imovine; ukoliko postoji u ZOO lex specialis za neku osobitu vrstu naknade - poput propisa iz čl. 323. ZOO koji govori o naknadi kod ništetnih ugovornih odredaba – onda da se primjenjuju te specijalne odredbe, a ne generalna odredba iz čl. 104. ZOO. Obzirom da je naslovni sud sukladno odredbi čl. 502. ZPP vezan pravomoćnim presudama donijetim u kolektivnom sporu “Franak”, da nije dopušteno u raspravljati o mogućnosti da ipak nisu ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli i o jednostrano promjenjivoj kamati - koje su tim pravomoćnim presudama već utvrđene ništetnima. Dalje, zahtjev tužiteljice radi naknade zastarjeloga duga povodom ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli da ne bi do dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. protekao, čak i da tužiteljica nije zahtijevala utvrđenje ništetnosti čitavoga ugovora. Prema sudskoj praksi sadržanoj u odluci VTS RH posl. broj: Pž- 2251/2022-2 od 24. ožujka 2023. (v. toč. 8. obrazloženja) i Županijskog suda u Puli posl. broj: Gž- 822/2022-2 od 30. kolovoza 2022. (v. toč. 9. obrazloženja) u primjeni odredaba čl. 241. ZOO, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava da je prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred VTS RH donošenjem presude posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10, donijete u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći, a vrijeme prije prekida da se ne uračunava u tijek zastare. Međutim, obzirom da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu da se ima uzeti da zastarni rok za isticanje zahtjeva za povrat iznosa naplaćenog povodom u cijelosti ništetnog ugovora o kreditu uopće još i nije počeo teći. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Broj: Su-IV-47/2020-2) da je zauzeto pravno stajalište da „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Dodatno ukazuje tužiteljica da je sada već značajna praksa sudova – primjerice u odlukama VSRH Rev-3740/2018-7 od 04. ožujka 2020. (v. osobito predzadnji odlomak na str. 7), ŽS Varaždin, Stalna služba u Koprivnici posl.br. Gž-115/2020-2 od 17.rujna 2020., ŽS u Vukovaru posl.br. Gž- 415/2019-3 od 02. ožujka 2021. i ŽS Vukovar Gž-604-21-3 od 02. kolovoza 2022. - da odredba o kamati predstavlja bitni sastojak ugovora o kreditu (v. čl. 1021. ZOO); stoga da ništetnost takve odredbe uzrokuje ništetnost cjelokupnog ugovora.

1.2. U podnesku od 28. svibnja 2025. (str. 102-104), a po provedenom financijskom vještačenju, tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev u točki II. tužbenog zahtjeva, pa predlaže da se tuženici naloži da joj isplati novčani iznos u visini 30.833,07 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku. Na ročištu koje je održano dana 09. siječnja 2026. tužiteljica je, a nakon provedenog financijskog vještačenja izjavila da povlači tužbeni zahtjev iz točke I. i II. tužbe od 13. lipnja 2023., čime da ranije eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kako je postavljen u toj tužbi pod točkama I. i II. postaje glavni i jedini zahtjev i isti da je preciziran podneskom od 28. svibnja 2025., s time da potražuje i kamate koje na pojedine iznose teku kako je navedeno na zapisniku od 09. siječnja 2026. Na istom je ročištu tuženica izjavila da niti vezano za to povlačenje (kao što je ranije bila navela i vezano za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 28. svibnja, o čemu nastavno) na isto ne pristaje, slijedom čega je o tužbenom zahtjevu valjalo u cijelosti odlučiti meritortno.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu uz tvrdnje da je isti upravljen je na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu koji je sklopljen s tuženicom te na isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužiteljica navodno „preplatila“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, alternativno utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu iznosa te odredaba o valutnoj klauzuli i isplatu sve temeljeći na presudama VTS RH broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presudi VSRH Rev- 249/14. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Prije svega, ističe kako je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude VTS RH broj Pž-7129/13, tuženici da se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženice (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno da je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužiteljica polagala pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužiteljica imala osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. da izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženice u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada da nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženiica navodi presudu VSRH-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Dalje ističe da je tuženica tijekom ugovornog odnosa s tužiteljicom ugovornu kamatu mijenjala ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužiteljica da ni jednom nije prigovorila povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, da je bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 da je pravno irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ističe kako tužiteljica svakako pogrešno tumači citiranu presudu VTS RH obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tužiteljica da zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom koja je vrijedila prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To da nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude VTS tako i presude VSRH, na isključivu štetu tuženice. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano da je sada tužiteljici omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženici da se gotovo nameće nemoguća činidba, a tužiteljicu stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bila u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu citira iz presude VSRH broj Revt 249/14-2. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također da je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Nesporna da je činjenica da tuženica do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu da je tuženica u cijelosti i udovoljila. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino da ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista da se može smatrati „nezakonitom“. Kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženica nesporno i učinila. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženice da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani da su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ju je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. VSRH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da: „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO da je očito kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužiteljica izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženice, pri čemu je tuženica kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slala o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Nastavno na ranije izneseno, da nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu da je ustanovljena i praksa VSRH u presudi Rev 895/2003 od 09. veljače 2005., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Ističe kako je tužiteljica poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica da se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice da se može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, da ne udovoljava načelu savjesnosti postupanje tužiteljice koja tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koja spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koja nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Ako tužiteljica smatra da ju je tuženica trebala „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je sama donijela odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisala, da je očito da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo da se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Presuda Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužiteljica bila upoznata sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, da je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužiteljica neosnovan u cijelosti. Ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženica dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženice kao što su i bili dostupni u svim njezinim poslovnicama. Dalje, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da su bile na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženica, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavila kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta da jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženica sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Pored navedenog, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužiteljicu da je informirala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu da je propisivao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB da je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženica da je dostavljala potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom u potpunosti poštovala tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužiteljice koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženica mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je nesporno i učinila. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženica, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. No temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženice, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženica ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno da su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa

– na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženica je bila primorana (da ne bi ugrozila izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženica ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Dostavlja i tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007 i dio 2008. cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženica nije teretila klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane, tuženica je od strane HNB-a podvrgnuta redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženici sigurno da nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način dovela u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita tuženica da nije teretila tužiteljicu za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženice u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito da je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženice kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedila kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužiteljice. Ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse VSRH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, da nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013., pa da je stoga neosnovan zahtjev tužiteljice usmjeren na sklapanje Aneksa ugovoru o kreditu, a u smislu regulacije visine kamatne stope), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino što nedvojbeno proizlazi iz navoda tužiteljice da je da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužiteljica smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno. Osim toga, da traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora, što je u cijelosti neosnovano budući da jasno proizlazi kako je njezin zahtjev usmjeren na dvije ili tri odredbe navedenog ugovora, te je takvo „traženje“ tužiteljice promašeno i protivno odredbama ZOO. U odnosu na navedeno ukazuje na presudu Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-1618/2018 od 23. kolovoza 2018., u kojoj između ostaloga se na str. 6. stoji: „…Obzirom na ovakvo utvrđenje suda prvog stupnja isti nije mogao prihvatiti u cijelosti utvrđenje točke 4. ugovora o kreditu ništavim jer bi to značilo da je odredba o početno određenoj kamatnoj stopi od 4,30 % takoder ništavan, pa ne bi ni postojao temelj za utvrđenje da li je kasnije došlo do razlike….“ Proizlazi da tužiteljica smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena, kao i na okolnost utvrđivanja razlike u tečaju. Naime, ukoliko tužiteljica tvrdi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula bile nepoštene, a s druge strane je nesporno da su iste odredbe dopuštene i u skladu sa zakonom, te su iste uobičajene u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužiteljici da dokaže koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene istoj, a iz kojeg bi bila vidljiva struktura, odnosno argumentacijska podloga dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, a konačno, tužiteljica osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, niti eventualnim financijskim vještačenjem koje bi se provelo u okviru postupka. Čak štoviše, potraživanje tužiteljice kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Nadalje, primjenom takvog načina „izračuna“ tužiteljica se efektivno stavlja u položaj kao da je u trenutku ugovaranja kredita ugovorila kredit s fiksnom kamatnom stopom (no s „početnom“ kamatnom stopom iz konkretnog ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je samim time znatno niža), čime se cijeli poslovni odnos kao i eventualno pitanje restitucije dovodi do apsurda te usvajanje potraživanja tužiteljice temeljeno na takvom izračunu dovodi do pravne nesigurnosti na očitu štetu tuženice umjesto uspostave ravnoteže među strankama. Tužiteljica da bi, nasuprot ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i dokaznim prijedlozima morala dokazati koja od promjena kamatnih stopa tijekom trajanja ugovora nije bila „osnovana“ odnosno utemeljena na, već ranije obrazloženim, objektivnim kriterijima. U tom smislu, tuženica se izrijekom protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između kamate obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i kasnije izmijenjenim kamatnim stopama, a protivi se i ispravnosti dostavljenog izračuna tužiteljice. Zaključno, ističe kako: - iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje je upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te tužiteljica traži zaštitu kojom se tuženici nameće nemoguća činidba budući da se tužiteljicu stavlja u poziciju koja nije bila postojeća na financijskom tržištu odnosno u povoljniji položaj od onog u kojem je bila u trenutku sklapanja samog spornog ugovora o kreditu; - valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom tuženica u potpunosti postupila u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinila povrede koje joj tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, ističe prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. da je izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te se u istome navodi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Dakle, čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 04. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope da je nedvojbeno u zastari jer je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13. lipnja 2019. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženici.

2.1. U podnesku od 20. listopada 2023. (str. 71-74) tuženica se osvrće na pitanje zastare dijela tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu razlike po osnovi promjene kamatne stope i razlike u tečaju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, te ističe kako se teorija tužiteljice o tom pitanju ne podudara sa temeljenim zakonskim odredbama o zastari i početku tijeka zastarnog roka za potraživanja temeljena na institutu stjecanja bez osnove i naknade štete. Naime, glede prigovora zastare koji je istaknula tuženica, za navesti je da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te se u istome navodi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Dakle, čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 04. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope da je nedvojbeno u zastari jer je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13. lipnja 2019. U odnosu na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 04. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (presuda VTS RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, za navesti je da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka za navesti je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužiteljica isplaćivala tuženici sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (VSRH Revx-183/11, Županijski sud u Zagrebu Gž-6858/16-2 od 21.veljače 2017. i Gž-8026/16-2 od 11. travnja 2017., Županijski sud u Osijeku broj Gž-1680/16 od 14. prosinca 2017.). U tom smislu, izjasnila se i pravna teorija, pa tako i mr.sc. DZ u svom stručnom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (Pravo i porezi br. 9/18) navodi sljedeće: „13. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. To je potrebno naglasiti jer ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ … „Zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.“ … „Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare traže se određene formalnosti. Traži se: (a) podnošenje tužbe ili druge radnje (kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i slično), (b) tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe nije sudionik konkretnog obveznog odnosa), (c) tužba mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu (d) tužba mora biti podnesena protiv dužnika i (e) zahtjev mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine …“ U tom kontekstu, autor dalje navodi: „18. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan (niti to može biti) zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora.“ Identično stajalište o navedenom pitanju zauzimaju i prof.dr.sc. AZ i doc.dr.sc. HZ u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). Ovi pravni teoretičari da su izravno i jasno argumentirali stav koji se tiče međusobnog odnosa podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i zastare ostvarivanja restitucijskog zahtjeva u individualnim tužbama, pa tako navode: „Iz odredbe čl. 502. c ZPP-a koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može „nadomjestiti“ tužbu vjerovnika iz konkretnoga obveznog odnosa.“ Iz citiranih dijelova jasno proizlazi da se zastara, a kako je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje. ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. U konkretnom slučaju, takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila, stoga je prigovor zastare, a uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovan. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu na snošenje parničnog troška.

2.2. U svom podnesku od 03. lipnja 2025. (str. 110) tuženica jer navela da je preciziranje tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 28. svibnja 2025. zapravo djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, pa je istaknula da na takvo djelomično povlačenje ne pristaje, sve sukladno odredbi čl. 193. ZPP-a, a pozivajući se na pravno shvaćanje VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21- 8.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 13. ožujka 2006. (str. 8-15), arhiva tečajne liste PBZ d.d. (str. 16-17), interni nalog (str. 18), pregled uplata po kreditu na dan 21. ožujka 2023. (str. 19-21), plan otplate (str. 22-24), informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (str. 49-56), Opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 57-65), provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. Te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 21. svibnja 2025. (str. 91- 98). Također proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomično osnovan, a djelomično nedopušten, te je u kondemnatornom dijelu također djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključile ugovor o kreditu od 13. ožujka 2006., da se radilo o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta za iznos 114.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a koja će se otplata vršiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dakle, da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF,

- da je odredbom čl. 4. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa 4,75% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa da se vrši sukladno odluci banke, a visinu kamatne stope da banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvogsiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

5.1. Ovo tuženica u postupku ne osporava, a nedvojbeno proizlazi iz samog ugovora o kreditu (str. 8-15).

6. Među strankama nije sporno, jer ni to tuženica ne osporava, a proizlazi i iz pročitanih ispava da je tuženica tijekom otplate kredita više puta mijenjala kamatne stope, međutim isto je irelevantno u ovom postupku, a o razlozima nastavno.

7. Isto su tako irelevantne tvrdnje tužiteljice da tužiteljica i tuženica prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, iz razloga kako slijedi nastavno.

8. Naime, u pravu je tuženica kada tvrdi da bi vezano za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica bila u zastari obzirom na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – jer je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13. lipnja 2023. dakle, po proteku petogodišnjeg zastarnog roka od dana pravomoćnosti odluke posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (koja je vezana za "promjenjivu kamatnu stopu") i koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. Slijedom toga sud zaključuje da za dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi ugovora o kreditu - ne postoji pravni interes tužiteljice u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, pa je stoga isti odbačen te je odlučeno kao u izreci rješenja.

9. Dalje, iz ranije navedenih nespornih utvrđenja sud zaključuje da je riječ o ugovoru prema kojim je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl.br. P-1401/12.

10. Obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP, a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da je tuženica razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

– iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka vezano za valutnu klauzulu u CHF, a uzimajući u obzir objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno zaključak koji je ranije naveden da zahtjev tužiteljice za naknadu više plaćenog po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu – nije zastario. To stoga što je tužba podnesena prije petogodišnjeg zastarnog roka od dana pravomoćnosti odluke posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog ništetne su i odredbe predmetnog ugovora o kreditu vezane za valutu CHF, radi čega je odlučeno kao u toki II/ I. izreke presude.

11. Nadalje, a nastavno na to i vezano za izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, budući je izračun izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Prpiću, a tijekom postupka tuženica nije osporavala matematički izračun vještaka, već samo osnovu potraživanja tužiteljice - sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao potpun, razumljiv, te u svemu sukladan pravilima struke, pa je iz istog utvrdio da sve utvrđene pojedinačne razlike kad se zbroje predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužiteljice u iznosu ukupno 31.329,37 eura u odnosu na početni otplatni plan, po tečaju na dan puštanja kredita 4,656540 HRK za 1 CHF. U razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao tužiteljica da je na ime tečajnih razlika tako manje platila iznos 496,30 eura. Vezano za ovaj iznos 496,30 eura tužiteljica je u podnesku od 28. svibnja 2025. izjavila prijeboj te za taj iznos umanjila svoj zahtjev (str. 103).

12. Odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji se primjenjivao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili prema poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, kako nije važna namjena radi koje je predmetni ugovor o kreditu zaključen, već je relevantno da se radi o ugovoru o kreditu kojeg je s bankom zaključio potrošač (VSRH broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.), a tuženica na kojoj je bio teret tog dokaza (da je ugovor o kreditu sklopljen za adaptaciju stambenog objekta koji bi bio namijenjen zanimanju ili poslovnoj aktivnosti tužiteljice) u postupku ni ne tvrdi drugačije – i na konkretan slučaj imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženica) u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Obzirom na ovo, tužbeni je zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

14. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Kako je već rečeno, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Nadalje, a nastavno na ovako utvrđeno, kako je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa je stoga, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo tuženici vratiti tužiteljici novčani iznos koji je primila na ime preplaćenih anuiteta obzirom na njihovo povećanje zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita kako je navedeno u točki II/II. izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljici - a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužiteljici.

17. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, utvrđeno je i to da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio i niži i viši od tečaja prilikom odobrenja/isplate kredita, a koji je iznosio 4,656540 HRK za 1CHF, pa da je kredit i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice da predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno, a u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao tužiteljica da preplatila na ime tečajnih razlika iznos u visini 31.329,37 eura.

18. Dakle, zbog ništetnosti ugovornih odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje ovaj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženica je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki II izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tih iznosa tuženica nije imala pravnog osnova, umanjeno za ranije navedeni iznos negativnih razlika.

19. Tuženica je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

19.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022, 156) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2023. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena. Za razdoblje prije 01. siječnja 2008. stopa zakonskih zateznih kamata obračunavala se prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), a čijim je čl. 1. propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, uz glavnicu plaća i zateznu kamatu na iznos duga po stopi od 15% godišnje.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je, dakle, kao u točkama I, II i III izreke presude. Za iznos koji premašuje iznos preplate utvrđen financijskom vještačenjem tužiteljica je odbijena (točka III izreke presude).

21. Odluka o parničnom trošku (točka IV izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vps. prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi ukupno 30.833,07 eura.

21.1. Uspjeh je tužiteljice u postupku u pogledu osnove 75% (uspjela je u ¾ svog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva), dok u pogledu visine isti iznosi 62,09% odnosno ukupno 134,08% u pogledu osnove i visine, a tuženice stoga 65,92% iz čega proizlazi da tužiteljici pripada 68,16% priznatog parničnog troška.

21.2. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138,08, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 500,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 18. veljače 2025., 06. svibnja 2025. i 09. siječnja 2026. u iznosu ukupno 1.500,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), te za sastav podnesaka od 19. rujna 2023., 21. veljače 2025., 08. travnja 2025. i 29. svibnja 2025. u iznosu ukupno 650,00 eura (tbr. 8/1 i 8/4 Tarife), odnosno sveukupno 2.650,00 eura, uvećano za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 271,51 eura i predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 400,00 eura, odnosno sveukupno 3.321,51 eura, od čega 68,16% iznosi 2.263,94 eura.

21.3. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja za sastav podnesaka koji premašuje iznose predviđene Tarifom, te joj nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podnesaka od 11. kolovoza 2023., niti od 07. studenog 2023., jer predmetni podnesci predstavljaju obavijest o plaćenoj sudskoj pristojbi, te zahtjev za zakazivanje ročišta, a koji podnesci prema stajalištu suda, s obzirom na svoj sadržaj nisu bili potrebni, pa ne predstavljaju potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Poreču, 24. veljače 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženica p.p.