Poslovni broj: Us I-41/2026-13
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, OIB: 58831547726, Zagreb, Palmotićeva 5, radi rasporeda državnog službenika, nakon javne i usmene rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 24. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112- 07/20-01/303, URBROJ: 566-01/7-20-2 od 2. studenog 2020., te da sud sam meritorno riješi konkretnu upravnu stvar.
Obrazloženje
1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 13. siječnja 2021. protiv rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/20- 01/303, URBROJ: 566-01/7-20-2 od 2. studenog 2020., tužiteljica u bitnom najprije reproducira izreku, a potom i obrazloženje osporenog rješenja tuženika, te iz tužbe proizlazi da tužiteljica akt tuženika osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba upravnog postupka, u kojoj pak između ostalog ističe kako je prvostupanjskim rješenjem raspoređena na mjesto višeg inspektora zaštite okoliša u Službi za nadzor zaštite okoliša, Područni ured Split, te joj je određena plaća primjenom koeficijenta složenosti poslova tog radnog mjesta 1,697, utvrđenog sukladno odredbi članka 2. točke 21. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu. Smatra da je rješenje o rasporedu na radno mjesto glede visine koeficijenta složenosti poslova prema njoj diskriminatorno, pri čemu navodi da je pravo na plaću državnih službenika regulirano Zakonom o državnim službenicima, Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike te Zakonom o radu i Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi, a kojom je koeficijent složenosti poslova radnog mjesta višeg inspektora zaštite okoliša utvrđen u visini 1,843. Ističe kako je osnivanjem Državnog inspektorata preuzeta s ostalim službenicima Uprave za inspekcijske poslove iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike, a sukladno članku 132. Zakona o Državnom inspektoratu, kojim je propisano da inspektori koji su stupanjem zakona na snagu zatečeni u obavljanju poslova, u odgovarajućem području iz članka 5. -28. toga Zakona, nastavljaju obavljati te poslove. Smatra da se time zadržavaju postojeća radna mjesta s istim ovlastima, a samo da se radi o drugom tijelu, s tim da je navedenim Zakonom propisano da inspekcijske poslove u području zaštite okoliša obavlja inspekcija zaštite okoliša, ali da je djelokrug i složenost predmetnih poslova ostao isti kao onaj koji je bio utvrđen mjerodavnim zakonima koje reproducira u tužbi, odnosno da se prelaskom u Državni inspektorat njihova složenost nije mijenjala. S tim u vezi prigovara da činjenica rada u drugom državnom tijelu ne smije biti temelj za razlikovanje službenika prema visini plaće, a dodatno napominje kako se koeficijent za radno mjesto viši inspektor cestovnog prometa i viši inspektor cesta, utvrđen navedenom Uredbom, nije mijenjao. Također, ukazuje da se člankom 9. stavkom 3. Zakona o radu propisuje primjena za radnika najpovoljnijeg prava, a i sukladno članku 2. stavku 2. Kolektivnog ugovora, pa se stoga na mjesto na koje je raspoređena treba primijeniti koeficijent 1,843, utvrđen člankom 22. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi. Naglašava i da je rješenje o rasporedu na radno mjesto ima retroaktivno djelovanje, uzimajući u obzir da joj je isto uručeno 26. veljače 2020., a da će se plaća prema istom obračunavati od 1. prosinca 2019., što je protivno odredbi članka 133. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku koja propisuje da ako žalba nema odgodni učinak, prvostupanjsko rješenje postaje izvršno dostavom rješenja stranci. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i sam riješiti konkretnu upravnu stvar.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
3.Predmetni spis se najprije vodio kao spis poslovnog broja Us I-83/2021, koji nakon što je spor prekinut rješenjem od 21. travnja 2021. i potom nastavljen rješenjem od 8. siječnja 2026. je dobio novi poslovni broj Us I-41/2026.
4.U sporu je održana rasprava 12. veljače 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila tužiteljica, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.
5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/19-01/255, URBROJ: 443/25-19-1 od 15. studenoga 2019., državna službenica JŠ, dipl. ing. kemijske tehnologije, u državnoj službi na neodređeno vrijeme, raspoređuje se, s danom 1. prosinca 2019. na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi za nadzor zaštite okoliša, Područni ured Split, Državni inspektorat, istim rješenjem određuje se da službenik ostvaruje pravo na plaću u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta koji iznosi 1,697 i osnovice za izračun plaće uvećanog za 10% za navršenih 20 godina radnog staža, ujedno se utvrđuje i da službeniku propada dodatak na plaću za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada u visini od 10% na pripadajuću plaću radnog mjesta "viši inspektor", kao i da se plaća po ovom rješenju obračunava od 1. prosinca 2019., a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbe čl. 63. st. 1., u svezi s čl. 127. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19) te na Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata, KLASA: 011-02/19-01/4, URBROJ: 443/10- 19-5, od 10. srpnja 2019.
10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/20-01/303, URBROJ: 566-01/7-20-2 od 2. studenog 2020., postupajući po žalbi tužiteljice, njezina žalba je odbijena, te je time potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, koje je tuženik ocijenio pravilnim i zakonitim, također smatrajući da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da se tužiteljicu kao državnog službenika rasporedni na način kako je ista raspoređena prvostupanjskim rješenjem.
11.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje je li tužiteljica kao državna službenica pravilno i zakonito raspoređena na način kako je to učinjeno prvostupanjskim rješenjem, odnosno je li tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice podnesenu protiv tog rješenja, kao i je li u tom pogledu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, slijedom čega je prijeporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.
12.Sukladno odredbi čl. 126. Zakona o državnim službenicima ( Narodne novine, broj 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19) ako dio poslova državnog tijela prelazi u djelokrug drugog državnog tijela, to tijelo preuzima i službenike koji su zatečeni na preuzetim poslovima. Na preuzete službenike primjenjuju se odredbe tog zakona koje se odnose na ukidanje državnog tijela čije poslove preuzima drugo državno tijelo.
Prema članku 124. istog Zakona, kad se ukine državno tijelo, službenike ukinutog tijela preuzima ono državno tijelo koje preuzima i obavljanje poslova ukinutog tijela, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Do donošenja pravilnika o unutarnjem redu i rasporedu na radna mjesta prema tom pravilniku, preuzeti službenici iz stavka 1. ovoga članka obavljaju poslove koje su obavljali u ukinutom državnom tijelu, odnosno druge poslove po nalogu čelnika tijela, a pravo na plaću i ostala prava iz službe ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima. Preuzeti državni službenici koji se po donošenju pravilnika o unutarnjem redu ne mogu rasporediti, jer nema slobodnih radnih mjesta za koje ispunjavaju stručne i druge uvjete za raspored, stavljaju se na raspolaganje Vladi.
Prema odredbi članka 24. stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (Narodne novine, broj 116/18), danom stupanja na snagu toga Zakona, Državni inspektorat preuzima iz djelokruga Ministarstva zaštite okoliša i energetike inspekcijske poslove u području zaštite okoliša, zaštite prirode, vodnoga gospodarstva i energetike (elektroenergetike, toplinarstva i plinarstva, naftnog rudarstva). Prema stavku 2. toga članka, s istim danom Državni inspektorat od ministarstava iz stavka 1. istoga članka, pa tako i od spomenutog Ministarstva, preuzima opremu, pismohranu i drugu dokumentaciju, sredstva za rad, financijska sredstva, prava i obveze, razmjerno preuzetim poslovima, te državne službenike zatečene na obavljanju preuzetih poslova, pa s obzirom na to da je odredba citiranog članka stupila na snagu dana 1. travnja 2019., tužiteljica je s tim datumom postala službenik Državnog inspektorata.
Odredom čl. 31. Zakona o državnom inspektoratu (Narodne novine, broj 115/18) propisano je da se nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu propisuju uredbom Vlade Republike Hrvatske. Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu (Narodne novine, broj 107/19) utvrđuju se nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu.
U članku 2., stavku 1. u pripadajućoj tablici, točki 21. navedene Uredbe utvrđen je koeficijent složenosti poslova za radna mjesta viših inspektora koji iznosi 1,697, pritom nije utvrđen posebni koeficijent složenosti poslova za radno mjesto višeg inspektora zaštite okoliša.
Člankom 148. stavkom 3. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Državnog inspektorata (Narodne novine, broj 45/19 i 66/19) propisano je da će se pravilnikom o unutarnjem redu utvrditi radna mjesta za državne službenike i namještenike s naznakom njihovih osnovnih poslova i zadaća, stručnih uvjeta potrebnih za njihovo obavljanje, njihove ovlasti i odgovornosti te druga pitanja od značaja za rad Inspektorata.
Sukladno članku 127. stavku 1. Zakona o državnim službenicima kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika sukladno potrebama službe i stručnom znanju.
13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, te potvrdio prvostupanjsko rješenje, a ovo stoga što i ovaj sud nalazi da su u predmetnoj upravnoj stvari bile ispunjene pretpostavke da se tužiteljica kao državna službenica rasporedi na način kako je to učinjeno prvostupanjskim rješenjem, slijedom čega je najprije pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je donijelo svoje rješenje od 15. studenog 2019., kao i što je tuženik pravilno postupio kada je svojim aktom odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv tog rješenja, pa ovaj sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
14.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka spisa upravnog tijela dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu proizlazi, a što među strankama nije ni sporno, da je tužiteljica prethodno u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike obavljala poslove radnog mjesta viši inspektor zaštite okoliša, za koje radno mjesto je Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi (Narodne novine, broj 37/01, 38/01, 71/01, 89/01, 112/01, 7/02, 17/03, 197/03, 21/04, 25/04, 66/05, 92/05, 131/05, 140/05, 81/06, 11/07, 47/07, 109/07, 58/08, 32/09, 140/09, 21/10, 38/10, 77/10, 113/10, 22/11, 142/11, 31/12, 49/12, 60/12, 65/12, 78/12, 82/12, 100/12, 124/12, 140/12, 16/13, 25/13, 52/13, 96/13, 126/13, 2/14, 94/14, 140/14, 151/14, 76/15, 100/15, 71/18, 15/19 i 73/19) u članku 22. podstavku b) točki 2. utvrđen koeficijent složenosti poslova 1,843.
15.Nadalje, za istaknuti je i da nakon stupanja na snagu Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Državnog inspektorata (Narodne novine, broj 45/19) i s istom usklađenog Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata, KLASA: 011-02/19-01/4, URBROJ: 443/10-19-5, od 10. srpnja 2019., prvostupanjskim rješenjem tužiteljica je s danom 1. prosinca 2019. raspoređena na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi za nadzor zaštite okoliša, Područni ured Split, Državni inspektorat, protiv kojeg rješenja i to točaka 2. i 5. je tužiteljica podnijela žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužiteljica pokrenula predmetni upravni spor.
16.Sud nadalje primjećuje kako su tužbeni prigovori koje tužiteljica ističe u tužbi zapravo identični onima koje je već istaknula u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je pak tuženik pravilno otklonio u obrazloženju svog akta, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, kod kojeg stanja stvari tužbeni prigovori tužiteljice koje ističe u ovom sporu nisu, niti mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari.
17.Glede temeljnih tužbenih prigovora u kojima tužiteljica ističe da ona kao državni službenik nije trebala biti raspoređena na način kako je to učinjeno prvostupanjskim rješenjem, pri čemu posebice apostrofira koeficijent koji joj je utvrđen tim rješenjem, te smatra da u tom pogledu činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i da na isto potom nije pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, za kazati je kako sud takve prigovore ne nalazi osnovanim.
18.Naime, u svezi s prethodnim najprije je za navesti kako s obzirom na činjenicu da se na službenike Državnog inspektorata, među koje spada i tužiteljica, od 1. prosinca 2019. kada je raspoređena u Državni inspektorat ne primjenjuje Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi, već Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu, slijedom čega je nedvojbeno da je tužiteljici, raspoređenoj na radno mjesto višeg inspektora pravilno utvrđen koeficijent složenosti poslova, pa se problematiziranje istog ukazuje u cijelosti neutemeljenim. Pored toga, kako je Državni inspektorat iz djelokruga Ministarstva zaštite okoliša i energetike preuzeo inspekcijske poslove u području zaštite okoliša, zaštite prirode, vodnoga gospodarstva i energetike, također je neprijeporno da se u Ministarstvu navedeni poslovi više ne obavljaju. Stoga je isto tako nesporno da, iako je Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi u pogledu koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta viši inspektor zaštite okoliša ostala na snazi, odredba koja se odnosi na koeficijent složenosti poslova radnog mjesta viši inspektor zaštite okoliša u spomenutom Ministarstvu više se ne primjenjuje s obzirom da je za to radno mjesto nakon što je na snagu stupila Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu, mjerodavna isključivo ta Uredba budući se i tužiteljičino radno mjesto sada obavlja unutar Državnog inspektorata, iz kojeg razloga se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni povoljnijeg propisa za tužiteljicu, već je ovdje riječ o primjeni mjerodavnog propisa koji se jedino i može primijeniti na tužiteljicu u konkretnoj upravnoj stvari.
19.Uslijed prethodno izloženog, tužiteljici je pravilno utvrđen i pripadajući koeficijent točkom 2. izreke prvostupanjskog rješenja, s čim u vezi je za navesti kako je upravo tom točkom prvostupanjskog rješenja određeno što čini tužiteljičinu plaću, a to je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta koji iznosi 1,697 i osnovice za izračun plaće, uvećanog za 10% za navršenih 20 godina radnog staža, s tim da prema odredbi članka 35. stavka 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj 112/17, 12/18 i 2/19) osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnoga mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, kod kojeg stanja stvari tužiteljica neutemeljeno tvrdi da bi njezin koeficijent bio utvrđen protivno odredbama čl. 4. st. 2. Zakona o državnim službenicima i čl. 17. st. 3. Zakona o radu.
20.Vezano za brojne prigovore koje tužiteljica iznosi u tužbi, a koji se odnose na to da Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu nije u skladu sa Zakonom o radu i Zakonom o državnim službenicima jer da za jednak rad propisuje različite koeficijente od onih propisanih Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova, na koji način tužiteljica zapravo osporava zakonitost same Uredbe, za kazati je kako su takvi navodi bespredmetni, to pak stoga što predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena Uredbe kao podzakonskog propisa, već je predmet ovog spora isključivo ocjena pojedinačnog upravnog akta i to konkretno osporenog rješenja tuženika od 2. studenog 2020., slijedom čega u ovom sporu nije moguće s uspjehom isticati prigovore koji se odnose na zakonitost drugih akata, pa tako niti citirane Uredbe.
21.U svezi prethodno izloženog, dodatno je za ukazati tužiteljici kako je Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu (Narodne novine, broj 107/19) najprije bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u predmetu poslovni broj: Usoz-94/20, a koji sud je na sjednici vijeća održanoj 30. studenog 2020. ocijenio da ne postoji osnova za pokretanje postupka ocjene zakonitosti osporenih odredaba akta po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 83. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj 20/10. 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.)-dalje: ZUS, to stoga što odredbom članka 3. stavka 2. ZUS-a kao donositelji općih akata normirane su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javnu ovlast i pravne osobe koje obavljaju javnu službu. Prema tome, osnovno mjerilo za određenje pojma općeg akta predstavlja nadležnost donositelja, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio svoj stav u odluci broj: U-II-5157/2005 od 5. ožujka 2012. ("Narodne novine", broj 41/12.). Prema donositelju svaka uredba je pravni akt kojeg na temelju zakonskog ovlaštenja donosi Vlada Republike Hrvatske, što je i ovdje slučaj pa predmetna Uredba nema svojstvo općeg akta, za ocjenu čije zakonitosti bi bio nadležan taj Sud. Stoga, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o aktu Vlade Republike Hrvatske, a ne o općem aktu u smislu odredbe članka 3. stavka 2. ZUS-a, naznačeni Sud je ocijenio da nije ovlašten za odlučivanje kako po zahtjevu stranke, tako niti po službenoj dužnosti.
22.Nadalje, citirana Uredba bila je potom predmet ocjene zakonitosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, nakon čega je taj sud svojim rješenjem poslovni broj U-II-2229/2021 od 28. svibnja 2025. obustavio postupak u povodu prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 2. stavka 1. točke 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u Državnom inspektoratu ("Narodne novine" broj 107/19.), to u bitnom iz razloga što je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 15. prosinca 2023. donio Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama ("Narodne novine broj 155/23), pa kako od 1. ožujka 2024. u državnoj službi prestaju važiti dosadašnji propisi o plaćama, između ostalog i citirana Uredba, Ustavni sud je zaključio da su prestankom važenja Uredbe i protekom roka iz članka 56. stavka 1. Ustavnog zakon prestale postojati pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka. Stoga, kod izloženog stanja stvari i to da Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije bio ovlašten za ocjenjivanje zakonitosti predmetne Uredbe, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak u povodu prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 2. stavka 1. točke 2. iste Uredbe, a kako ovaj sud nije nadležan ocjenjivati zakonitost tog akta, već isključivo pojedinačnih i to onog čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, uzimajući u obzir da je naznačena Uredba bili na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, koja nedvojbeno nije utvrđena nezakonitom, odnosno neustavnom, to pak neprijeporno znači da je pojedinačni upravni akt čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora donesen pravilnom primjenom citirane Uredbe važeće u vrijeme donošenja osporenog rješenja.
23.Također, u svezi primjene obračuna plaće sukladno prvostupanjskom rješenju od 1. prosinca 2019., dodatno je za ukazati tužiteljici kako je rješenje o rasporedu isključivo konstitutivan upravni akt kojim se uspostavlja novi radno pravni status službenika na način kako je to i utvrđeno u tom rješenju, slijedom čega je potpuno jasno da se i plaća obračunava od dana rasporeda, a ne s danom dostave rješenja stranci, to pak stoga što danom dostave rješenja stranci rješenje postaje izvršno, a s obzirom na to da žalba nema odgodni učinak, kao što je to u konkretnom slučaju. Nadalje, za navesti je i kako sukladno članku 133. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21), rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno, što pak znači da se od tog trenutka može provesti izvršenje protiv osobe koja je obvezna ispuniti obvezu (izvršenika), pa kako se plaća isplaćuje unatrag jedanput mjesečno za protekli mjesec, a radi se o novčanoj obvezi poslodavca prema radniku, u konkretnoj upravnoj stvari, nakon primitka prvostupanjskog rješenja, a po nastupanju obveze isplate, tužiteljica ima na dispoziciji prisilnim putem od tijela prvog stupnja ishoditi isplatu plaće. Isto tako, s obzirom na to da je prvostupanjsko rješenje doneseno 15. studenoga 2019., a u kojem je utvrđen dan rasporeda 1. prosinca 2019., tužiteljica neosnovano tvrdi da se tim rješenjem retroaktivno raspoređuje na radno mjesto. Konačno je za nadodati i kako je identično pravno stajalište u istoj upravnoj stari zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-4081/20-2 od 12. prosinca 2020., a s kojim stajalištem je u cijelosti suglasan i ovaj prvostupanjski upravni sud.
24.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjima tuženika, kao ni rješenjem prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njezine tužbe.
25.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
26.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.
U Splitu, 24. veljače 2026.
SUDAC
Ivan Dadić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- tužiteljici JŠ, iz [adresa], uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, uz zapisnik od 12. veljače 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,
- u spis.
