Poslovni broj: Us I-2170/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SA, državljanina Ukrajine, s boravištem u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, OIB: 36162371878, Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 9, zastupanog po generalnoj opunomoćenici KA, mag. javne uprave i zaposlenici tuženika (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice Upravnog suda u Splitu), radi privremene zaštite u Republici Hrvatskoj, nakon javne i usmene rasprave zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti generalne opunomoćenice tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, objavljene 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/25-01/6, URBROJ: 511-12-43-25-11 od 25. srpnja 2025., te da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 3. rujna 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/25-01/6, URBROJ: 511-12-43-25-11 od 25. srpnja 2025., tužitelj u bitnom navodi kako je osporavano rješenje doneseno pozivom na članak 78. stavak 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (dalje: ZMPZ), ali bez razmatranja lex specialis instituta obiteljskog spajanja iz članka 89. ZMPZ. Time je nastupila bitna povreda materijalnog prava te svrhe i cilja privremene zaštite. Ujedno, podnosi i zahtjev da se njegovo pravo na privremenu zaštitu prizna izrijekom temeljem spajanja obitelji, kako proizlazi iz članka 89. ZMPZ. Taj institut osigurava neposredno odobrenje privremene zaštite članu obitelji osobe koja već uživa takvu zaštitu, bez obzira na datum napuštanja Ukrajine, ako je riječ o bračnom drugu i maloljetnoj djeci. Budući da su njegovoj supruzi i dvoje maloljetne djece odobrene privremene zaštite u Republici Hrvatskoj, ispunjen je materijalni uvjet za njegovu derivativnu zaštitu. Time se ostvaruje cilj očuvanja obiteljskog jedinstva, koji prožima ZMPZ i pravo EU. Osporavano rješenje temelji se gotovo isključivo na okolnosti da je Ukrajinu napustio 24. prosinca 2021., dakle prije 24. veljače 2022., što je pogrešno postavljeno kao apsolutna zapreka. Takav pristup ignorira normativni okvir koji privremenu zaštitu veže i uz zaštitu obiteljskog jedinstva, a ne samo uz strog datum napuštanja teritorija. Odbacivanje zahtjeva zbog datuma izlaska bez razmatranja članka 89. ZMPZ predstavlja pogrešnu redukciju svrhe instituta, suprotnu pravilima tumačenja u skladu s pravom EU. U ovom predmetu postoji očita nezakonitost jer tuženik nije primijenio čl. 89. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (ZMPZ), iako su bili ispunjeni uvjeti za spajanje obitelji. Stoga sud treba poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak. Ukrajinu je napustio 24. prosinca 2021., a zahtjev za odobrenje privremene zaštite podnio je 10. ožujka 2025. Tuženik ga je pozvao na očitovanje, a dostava je evidentirana 28. travnja 2025., nakon čega je doneseno osporavano rješenje kojim je njegov zahtjev odbačen oslanjajući se isključivo na datum izlaska iz Ukrajine, bez razmatranja spajanja obitelji. Time je ključna činjenica o statusu njegove obitelji potpuno zanemarena. Supruga i dvoje maloljetne djece uživaju status privremene zaštite u Republici Hrvatskoj, što je nesporno i dokazivo prilozima. Žive u zajedničkom kućanstvu na adresi [adresa], te su djeca integrirana u lokalni obrazovni i društveni život. Razdvajanje obitelji proizvelo bi nerazmjernu i nepotrebnu štetu, protivnu interesima djece i svrsi privremene zaštite. Ove činjenice su od presudne važnosti za pravilnu primjenu prava. Sigurnosna situacija u Ukrajini ostaje ozbiljna, a rizici po integritet i sigurnost civilnog stanovništva su kontinuirani. Povratak u takve okolnosti objektivno bi ugrozio njegov obiteljski i osobni život, uključujući rizik prisilne mobilizacije i nesigurnosti. Privremena zaštita predviđena je upravo kao izvanredni mehanizam za takve situacije. Obiteljsko jedinstvo pritom ima prioritet. Iz sadržaja spisa razvidno je da tuženik nije pribavio niti ocijenilo dokaz o statusu njegove obitelji kao korisnika privremene zaštite. Takav propust dovodi do pogrešne pravne kvalifikacije i neispravnog dispozitiva. Čak i kada bi datum napuštanja Ukrajine bio odlučan za osnovni krug korisnika, obiteljsko spajanje predstavlja samostalan i dovoljan temelj. Nečinjenje u tom pogledu jest materijalna pogreška koja se mora otkloniti. ZMPZ uređuje privremenu zaštitu, uključujući opseg korisnika i prava. Članak 78. stavak 5. ZMPZ propisuje radnje tijela kada zahtjev podnese osoba koja nije obuhvaćena odlukom Vlade o uvođenju privremene zaštite. Međutim, to ne isključuje primjenu instituta spajanja obitelji, koji je poseban i izrijekom uređen. Pravilna primjena prava zahtijeva kumulativnu i sistemsku interpretaciju svih relevantnih odredbi. Odluka Vlade RH o uvođenju privremene zaštite za raseljene osobe iz Ukrajine operacionalizira okvir Direktive 2001/55/EZ i Provedbene odluke 2022/382. Odluka određuje skupine korisnika i prihvatne mehanizme, ali ne derogira pravo na spajanje obitelji koje proizlazi iz ZMPZ-a. Nacionalni akti moraju se tumačiti skladno višim izvorima i sistemskim ciljevima. Stoga obiteljsko spajanje ostaje primjenjivo i u ovom predmetu. Načela upravnog postupanja zakonitosti, razmjernosti, ekonomičnosti i zaštite prava stranaka - nalažu tumačenje koje preferira rješenje očuvanja obitelji. Formalističko uporište na jedan datum bez razmatranja čl. 89. ZMPZ nije prihvatljivo. Pravilna primjena domaćeg prava stoga vodi odobrenju privremene zaštite njemu kao članu obitelji korisnika zaštite. Takav ishod je jedini zakonit i pravedan. Direktiva 2001/55/EZ uspostavlja minimalne standarde privremene zaštite i obvezno naglašava očuvanje obiteljskog jedinstva. Države članice dužne su poduzimati mjere koje olakšavaju spajanje obitelji, uz posebno razmatranje interesa djece. Taj okvir obvezuje nacionalna tijela i stoga se mora očitovati u svakom pojedinačnom predmetu. Ovdje je ta obveza očigledno izostala. Provedbena odluka Vijeća (EU) 2022/382 potvrdila je postojanje masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine te aktivirala zaštitne mehanizme direktive. Odluka naglašava potrebu za jedinstvenom i solidarnošću prožetom primjenom instrumenta, uključujući obiteljsko jedinstvo. Nacionalna primjena mora slijediti te smjernice, a ne ih ograničavati rigidnim tumačenjem. To proizlazi iz načela lojalne suradnje i učinkovitosti prava EU. Odluka Vlade RH operacionalizira okvir kroz nacionalni sustav, ali je potrebno dosljedno provoditi i obiteljsko spajanje kao ključnu komponentu. Nacionalna provedba ne smije dovesti do situacije u kojoj član obitelji ostaje izvan zaštite zbog datuma napuštanja, dok ostali članovi zaštitu uživaju. Takav ishod bio bi suprotan cilju instrumenta privremene zaštite. Stoga je ispravna primjena u ovom predmetu od osobite važnosti. Povelja EU o temeljnim pravima jamči pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te posebnu zaštitu djece. To nameće pozitivne obveze državnim tijelima u svim postupcima koji mogu utjecati na obiteljski život. Privremena zaštita mora se primijeniti tako da te obveze budu ostvarene u praksi, a ne samo teorijski. Načelo supsidijarnosti i proporcionalnosti u pravu EU potiče rješenja koja su najmanje restriktivna za prava pojedinaca, a pritom štite javni interes. Dodjela privremene zaštite članu obitelji je mjera koja najbolje zadovoljava taj standard. Ona postiže svrhu zaštite bez nametanja prekomjernog tereta niti stranci niti tijelu. Takav ishod je očekivan i pravno opravdan. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava, čl. 8., štiti pravo na poštovanje obiteljskog života i zahtijeva da svaka intervencija države bude razumna i proporcionalna. Konvencija o pravima djeteta postavlja najbolji interes djeteta kao primarno razmatranje u svim mjerama koje se na njega odnose. U praksi to znači da tijela moraju izabrati rješenje koje minimizira traumu i nestabilnost za djecu. Dodjela privremene zaštite roditelju s kojim žive i ovise o njemu jest izravna operacionalizacija tog načela. Zbog toga je traženi ishod pravno nužan i humanitarno opravdan. U ovom predmetu postoji stvarna i relevantna veza s Republikom Hrvatskom kroz zakoniti boravak njegove supruge i djece te njihovu integraciju. Takva veza dodatno pojačava obvezu države da postupa s posebnom pažnjom. Privremena zaštita njemu kao članu obitelji omogućuje cjelovitu zaštitu i sprječava nastanak nepovratne štete. U slučaju dvojbe, načelo in dubio pro familia i in dubio pro minore usmjerava odluku prema očuvanju obiteljskog jedinstva. U presudi Gül protiv Švicarske, ESLJP je naglasio da se pravo na obiteljski život mora promatrati u svjetlu konkretnih okolnosti, uključujući dobrobit djeteta. Sud je upozorio na opasnost od formalizma koji ignorira stvarnu obiteljsku situaciju. Primjena tih načela pokazuje da je razdvajanje njegove obitelji neprihvatljivo. U predmetu Ahmut protiv Nizozemske Sud je razradio kriterije za ocjenu proporcionalnosti mjera koje utječu na obiteljski život, iako države imaju određenu marginu procjene, ona se smanjuje kada su u pitanju djeca i njihovi životni interesi. U njegovom slučaju postoji jasno središte života u RH i status zaštite obitelji. Presuda Tuquabo-Tekle i dr. protiv Nizozemske naglasila je važnost obiteljskog jedinstva i obvezu država da spriječe nerazumno razdvajanje. Sud je zauzeo stav da administrativne formalnosti ne smiju prevagnuti nad suštinom prava. U njegovom predmetu osporavano rješenje počiva upravo na formalizmu jednog datuma. To je nespojivo s navedenim standardom. Presuda Sen protiv Nizozemske dodatno potvrđuje da interes djeteta mora biti primarno razmatranje i da se mjere moraju vrednovati kroz tu prizmu. Taj pristup nalaže da roditeljima koji brinu o djeci treba omogućiti zajednički život. Uskraćivanje privremene zaštite njemu kao ocu bilo bi protivno tom standardu. U predmetima Mugenzi i Tanda-Muzinga protiv Francuske Sud je kritizirao pretjerani formalizam u spajanjima obitelji. Naglasio je potrebu za realističnom i humanom ocjenom dokaza. Ti predmeti ilustriraju potrebu da se administrativna pravila primjenjuju svrhovito. Osporavano rješenje stvara nerazmjer između cilja i sredstva jer kažnjava datum izlaska iz Ukrajine, iako je supruga s djecom već zaštićena. Takav pristup ne doprinosi nikakvoj javnoj svrsi. Naprotiv, on razara obiteljski život i povećava administrativno opterećenje kroz potencijalne sporove. To nije razmjerno ni svrhovito. Cilj privremene zaštite je humanitaran i zaštitnički, usmjeren na ljude koji bježe od rata i sličnih nedaća. Obiteljsko jedinstvo je središnji element tog cilja. Svaka interpretacija koja to guši mora biti odbačena. Ispravna primjena čl. 89. ZMPZ vraća smisao instrumentu. Kao bračni drug osobe s odobrenom privremenom zaštitom i otac dvoje maloljetne djece, potpadao je i potpada mjerodavno pod čl. 89. ZMPZ. To je samostalan i dovoljan temelj za odobrenje statusa. Datum napuštanja Ukrajine nije odlučan u ovoj konfiguraciji. Taj je zaključak neizbježan uz sistemsku interpretaciju. Čak i kada bi se primijenila stroža mjerila obuhvata, smjernice Komisije i Provedbena odluka EU potiču fleksibilno, humanitarno i pro-obiteljsko tumačenje. Nacionalni akti, uključujući Vladinu odluku, moraju se tumačiti skladno tim standardima. To znači dati prednost rješenju koje čuva obitelj. Ovdje je to odobrenje privremene zaštite njemu kao članu obitelji. Suprotan ishod stvorio bi trajnu i nepotrebnu štetu. To bi bilo protivno čl. 8. EKLJP i čl. 7. Povelje, kao i čl. 3. Konvencije o pravima djeteta. Povrijeđeno je materijalno pravo jer prvostupanjsko tijelo nije primijenilo čl. 89. ZMPZ, čime je promašena svrha i sustav instituta privremene zaštite. Radi se o bitnoj povredi koja zahtijeva sudsku intervenciju i poništenje osporenog rješenja. Nadalje, povrijeđeno je načelo saslušanja stranke te načelo utvrđivanja materijalne istine, budući da ključni dokazi o statusu njegove obitelji nisu razmotreni. Umjesto da aktivno utvrdi relevantne činjenice, tijelo se ograničilo na formalni kriterij datuma, što je neprihvatljivo i pravno neutemeljeno. Povrijeđeno je i načelo razmjernosti i svrhovitosti iz ZUP-a, jer osporeno rješenje nameće prekomjeran teret bez stvarne javne koristi, što predstavlja nerazmjerno ograničenje prava na obiteljski život. Osim toga, postupovno nije provedena individualizirana ocjena obiteljske situacije i interesa djece, iako je takva ocjena nužna kod primjene privremene zaštite. Izostanak individualizacije čini obrazloženje rješenja nedostatnim i samim time nezakonitim. Obrazloženje rješenja ne sadrži jasne razloge zbog kojih institut spajanja obitelji nije primijenjen, što onemogućuje učinkovito korištenje pravnih sredstava. Sve navedene povrede kumulativno dovode do nezakonitosti koje Upravni sud mora otkloniti. Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet mu vratiti na ponovni postupak. Konačno, tužitelj predlaže da se do donošenja konačne odluke odgodi izvršenje osporavanog rješenja u mjeri u kojoj ono proizvodi pravne učinke na njegov status, čime se sprječava nenadoknadiva šteta i štiti jedinstvo obitelji, koja mjera je razmjerna, nužna i u skladu s principom proporcionalnosti.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbene navode tužbe pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 11. veljače 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS), izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila generalna opunomoćenica tuženika, dok nije pristupio uredno pozvani tužitelj, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da sud po službenoj dužnosti pribavi i pregleda službene evidencije MUP-a o statusu njegove supruge i djece, te da ga sud sasluša u ovom sporu u svojstvu stranke, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/25-01/6, URBROJ: 511-12-43- 25-11 od 25. srpnja 2025. odbačen je zahtjev tužitelja, državljanina Ukrajine za odobrenje privremene zaštite, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 78. stavak 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", broj: 70/15, 127/17 i 33/23).

10.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke da bi se tužitelju odobrila privremena zaštita u Republici Hrvatskoj, u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kao i jesu li od utjecaja na zakonitost osporenog akta tuženika okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom članka 78. stavak 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", broj: 70/15, 127/17 i 33/23) propisano je da ako zahtjev za privremenu zaštitu podnese osoba koja nije predviđena kao kategorija raseljenih osoba za privremenu zaštitu, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske, Ministarstvo će putem policijske uprave ili policijske postaje donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine od 7. ožujka 2022., sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, prema članku 78. stavak 5. te Provedbenoj odluci Vijeća EU 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine, člankom 11. propisano je da je privremena zaštita predviđena za osobe raseljene iz Ukrajine nakon početka ratnih sukoba 24. veljače 2022.

Člankom 14. Provedbene odluke Vijeća EU 2022/382 predviđena je mogućnost da države članice EU pruže privremenu zaštitu i osobama koje su napustile Ukrajinu i neposredno prije početka ratnih sukoba od 24. veljače 2022.

Vlada Republike Hrvatske je 7. veljače 2022. donijela odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj na temelju koje se napuštanje Ukrajine neposredno prije 24. veljače 2022. tumači razdoblje od 1. siječnja 2022.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje naprijed citirane izreke jer i ovaj sud drži kako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da bi se tužitelju odobrila privremena zaštita u Republici Hrvatskoj, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika koje je doneseno primjenom odredbe članka 78. stavak 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nadalje nalazi potrebnim prvenstveno istaknuti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj 10. ožujka 2025. elektroničkim putem tuženiku podnio zahtjev za odobrenjem privremene zaštite, sukladno odredbi članka 78. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Iz predmetnog zahtjeva razvidno je kako je tužitelj u istom u bitnom naveo kako je on državljanin Ukrajine koji je neposredno prije 24. veljače 2022. napustio Ukrajinu zbog sigurnosne situacije te da se zbog oružanog sukoba ne može vratiti u Ukrajinu, te je u točki 11. zahtjeva kao datum napuštanja Ukrajine naveo 24. prosinca 2021. Iz upravnog spisa nadalje proizlazi da je tuženik tužitelju uputio poziv kako bi mu se omogućilo izjašnjavanje o predmetnom podnesenom zahtjevu, koji poziv je uredno dostavljen tužitelju, a na koji se tužitelj nije odazvao u ostavljenom mu roku. Tuženik je smatrajući da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 78. stavak 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti osporenim rješenjem odbacio zahtjev tužitelja, a protiv kojeg rješenja je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

14.Glede tužbenih navoda tužitelja u kojima tvrdi kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da mu se odobri privremena zaštita u Republici Hrvatskoj uz navođenje razloga koje detaljno elaborira u tužbi, za kazati je kako sud takve navode na nalazi osnovanima. Naime, u tom smislu najprije je za istaknuti kako je odlukom Vlade Republike Hrvatske o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine od 7. ožujka 2022. sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, prema članku 78. te provedbenoj odluci Vijeća EU 2022/382 od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine, u članku 11. propisano da je privremena zaštita predviđena za osobe raseljene iz Ukrajine nakon početka ratnih sukoba 24. veljače 2022. Također, člankom 14. Provedbene odluke Vijeća EU 2022/382 predviđena je mogućnost da države članice EU pruže privremenu zaštitu i osobama koje su napustile Ukrajinu neposredno prije početka ratnih sukoba od 24. veljače 2022., te je Vlada Republike Hrvatske 7. veljače 2022. donijela odluku o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj na temelju koje se napuštanje Ukrajine neposredno prije 24. veljače 2022. tumači razdoblje od 1. siječnja 2022.

15.Stoga, slijedom izloženog stanja stvari, a uzimajući u obzir da je odredbom članka 78. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano da ako zahtjev za privremenu zaštitu podnese osoba koja nije predviđena kao kategorija raseljenih osoba za privremenu zaštitu, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske, Ministarstvo će putem policijske uprave ili policijske postaje donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev, imajući u vidu da je upravo tužitelj u svom zahtjevu naveo kako je on Ukrajinu napustio prije 1. siječnja 2022., slijedom čega je potpuno jasno da on uslijed toga nije ni predviđen kao kategorija raseljenih osoba za privremenu zaštitu. S tim u vezi, dodatno je za navesti kako iz podataka upravnog spisa isto tako proizlazi da je tužitelj već od ranije u Republici Hrvatskoj imao reguliran status privremenog boravka u svrhu digitalnog nomada sukladno Zakonu o strancima i to od 18. ožujka 2024. do 17. ožujka 2025., s prijavljenim boravištem od 7. lipnja 2024. do 17. ožujka 2025., te je prije isteka odobrenog boravka podnio zahtjev za privremenu zaštitu, kod kojeg neprijepornog stanja stvari i ovaj sud je stajališta da je zahtjev tužitelja trebalo odbaciti upravo u smislu odredbe čl. 78. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pa kako je u konkretnoj upravnoj stvari tuženik postupio na takav način, sud zaključuje da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, kojim nije povrijeđen zakona na štetu tužitelja.

16.Nadalje, sud primjećuje da se gotovo svi tužbeni navodi tužitelja zapravo odnose na tvrdnju kako je njemu trebalo odobriti privremenu zaštitu u Republici Hrvatskoj i to radi spajanja obitelji s obzirom da je takva zaštita već odobrena njegovoj supruzi i djeci, pri čemu se tužitelj poziva na odredbu članka 89. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kojom pak odredbom je propisano da zahtjev za spajanje obitelji podnosi stranac pod privremenom zaštitom ili član njegove obitelji koji želi doći u Republiku Hrvatsku, međutim sud takve navode nalazi bespredmetnim, odnosno isti nisu niti mogu biti od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora.

17.U svezi prethodno navedenog, najprije je za istaknuti kako zahtjev tužitelja za odobrenje privremene zaštite podnesen tuženiku 10. ožujka 2025. nije zahtjev za spajanje obitelji stranca pod privremenom zaštitom na koji se tužitelj u pretežitom dijelu tužbe referira, niti iz podataka upravnog spisa proizlazi da bi tužitelj takav zahtjev uopće podnio tuženiku, pa kako se ovdje ne radi o postupku koji bi bio pokrenut po službenoj dužnosti, već o postupku koji je pokrenut po zahtjevu tužitelja kao stranke u upravnom postupku, neprijeporno je da se u takvom postupku odlučuje u granicama podnesenog zahtjeva od strane tužitelja kao podnositelja zahtjeva, te je tuženik bio dužan odlučiti isključivo o zahtjevu kojeg je tužitelj podnio, na koji način je tuženik u ovoj upravnoj stvari i postupio, slijedom čega je pozivanje tužitelja na odredbu članka 89. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u cijelosti neosnovano, ovo tim prije kod nedvojbenog stanja stvari i to da je kao što je to već navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude tužitelj u Republici Hrvatskoj već uživao status digitalnog nomada. Osim toga, odredba članka 89. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, na koju se tužitelj neutemeljeno poziva nije ni primjenjiva u konkretnom slučaju jer je tom odredbom propisano da zahtjev za spajanje obitelji podnosi stranac pod privremenom zaštitom ili član njegove obitelji koji želi doći u Republiku Hrvatsku, što pak znači da je takav zahtjev u smislu citirane odredbe, u odnosu na tužiteljevu privremenu zaštitu mogla podnijeti njegova supruga ukoliko joj je odobrena privremena zaštita, dok tužitelj kao član obitelji nije osoba kakvu u vidu ima ova odredba s obzirom da on nije član obitelji koji želi doći u Republiku Hrvatsku jer je nesporno da on već od ranije boravi u [adresa], kod kojeg nedvojbenog stanja stvari, pozivanje tužitelja na citiranu odredbu je u cijelosti neosnovano.

18.Uzimajući u obzir prethodno navedeno, stajalište je i ovog suda kako tužitelj ne ispunjava pretpostavke da mu se u Republici Hrvatskoj odobri privremena zaštita na temelju zahtjeva kakvog je on podnio tuženiku, to pak iz razloga što niti sam tužitelj ne spori za ovu upravnu stvar ključnu činjenicu i to da je on Ukrajinu napustio prije 1. siječnja 2022., koju je nesporno napustio 24. prosinca 2021., zbog čega nije, niti može biti osoba kvalificirana za privremenu zaštitu kakvu je zatražio, s tim da on uslijed prethodno obrazloženog pod točkom 17. obrazloženja ove presude ne ispunjava niti uvjet da mu se privremena zaštiti u Republici Hrvatskoj odobri na temelju odredbe čl. 89. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koju tužitelj u pretežitom dijelu tužbe apostrofira ako relevantnu odredbu.

19.Konačno, iako to nije predmet ovog spora, sud nalazi potrebnim navesti i kako ukrajinski državljani koji nisu kvalificirani za privremenu zaštitu, pa tako nesporno i tužitelj, svoj status u Republici Hrvatskoj može regulirati sukladno odredbama Zakona o strancima, naravno uz ispunjavanje uvjeta iz citiranog Zakona s obzirom na svrhu boravka ili sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti izraziti namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (azil ili supsidijarnu zaštitu), što tužitelju ostaje na dispoziciji, a što nije predmet ovog spora s obzirom da je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 25. srpnja 2025. i što može biti predmet samog nekog drugog upravnog postupka, naravno pod uvjetom da tužitelj takav postupak pokrene.

20.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

21.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

22.Naposljetku, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako u konkretnoj upravnoj stvari tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, to ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

23.Zaključno, za nadodati je kako je tužitelj u predmetni spis dostavio podnesak poslan elektroničkom poštom dana 12. veljače 2026., no kako je rasprava u ovom sporu zaključena 11. veljače 2026. predmetni podnesak stoga nije obuhvaćen čitanjem u dokaznom postupku.

U Splitu, 24. veljače 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju ŽA, s boravištem u [adresa], uz zapisnik od 11. veljače 2026. i zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj, Sektoru za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 9, uz zapisnik o objavi, te povrat spisa po pravomoćnosti,

- u spis.