Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-56/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB:23057039320, zastupane po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 5. veljače 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja PG, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Davora Bartolca, odvjetnika iz Karlovca, te u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi 24. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51400607-5102133736 od dana 30.11.2004.g. koja glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“
II Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 302,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.12.2004.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi tužiteljici DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 301,16 eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 30. studenog 2004.g. sklopila s tuženom Ugovor o kreditu broj 51400607-5102133736, kojim je podigla kredit u iznosu od 45.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, s promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi da je odredbom čl. 10. st 1 ugovoreno da je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“, te joj je temeljem takve odredbe tužena na ime „naknade po kreditu“ dana 06. prosinca 2004.g. naplatila iznos od 2.279,09 kn, Kao potvrdu prethodno navedenog proziva se na „prilog pod C/ i D/“, te nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 10. st. 1 unijela u Ugovora o kreditu bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale. To je kako dalje navodi protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., u nastavku ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra prema članku 81. st. 1. ZZP-a nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da prema članku 81. st. 2. ZZP-a o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, obzirom je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom toga je po daljnjem navodu tužitelja ugovorna odredba čl. 10. st 1, kojom je dakle ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 01,000 % a koju je Korisnik kredita bio dužan platiti prije korištenja kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i o istoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je istom odredbom prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nastavno dodaje kako je iz prometa po kreditu u prilogu vidljivo da joj je dana 06.12. 2004.g. na ime id. „naknade po kreditu“ naplaćen iznos od 2.279,09 kn, a da tužiteljica ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a da bi ih trebala snositi tužiteljica. To napose jer je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, te je po tužitelju očigledno kako navedena odredba čl. 10. st. 1 Ugovora nije jasna ni određena, obzirom iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je troškove odnosno naknade bio dužan snositi korisnik kredita. Prema tome, po tužiteljici iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 10.st. 1 predmetnog ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, te joj je tužena dužna vratiti naplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja, pa stoga slijedom navedenog podnosi tužbu i predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presude kao u izreci ove odluke.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je, kako navodi, u čl. 14. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5102133736 od 30. studenog 2004. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Iznosi da je istovjetna nadležnost ustanovljena po odredbama zakona, pa da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Stoga predlaže da ovaj sud donese rješenje kojim će staviti izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu i oglasi se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, a po pravomoćnosti id. rješenja da dostavi spis Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
2. 1. Podredno i opreza radi daje odgovor na tužbu u kojem u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja, kako ističe, s više osnova koje u nastavku iznosi.
2. 2. Prvenstveno ističe kako je prema recentnoj sudskoj praksi Županijskih sudova u ovom slučaju potrebno utvrditi i dokazati status potrošača, obzirom se status potrošača ne presumira već se naprotiv u svakom konkretnom slučaju utvrđuje status potrošača i je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokaza na tužitelju. Vezano uz naknadu za obradu kredita u iznosu od 01,000% (od iznosa kredita) tuženik ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 302,50 eura, ali osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. U tom smislu obrazlaže da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a u uvjetima kada su dakle odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive nije dopušteno prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Poziva se da je to na jednak način određeno Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji je tekst inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz spomenuti Zakon o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, te isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom pak čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe moraju uvijek biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Pri tom ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, tumači da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, a to znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, te okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelj u cijelosti bio informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i štoviše da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu, kao i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer je službenik/ca Banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelju plaćanja id. naknade za obradu kredita. Konkretno iznosi da je tuženik ukazao tužitelju na tu odredbu u samom ugovoru i da je tužitelju bila dostupna takva informacija i na lecima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Stambeni kredit bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 1% od odobrenog iznosa kredita, a osim što je ta odredba bila tužitelju lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade je predstavljao naknadu za troškove koji su prouzročeni tuženiku obradom samog kredita. U tom smislu tuženik osporava navode tužitelja da ne bi imao nikakav trošak prilikom obrade kredita obzirom su ulaznom naknadom pokriveni troškovi poput:
➢ operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),
➢ materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), ➢ troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), ➢ povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
2.3. Nastavno iznosi i kako svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica te se proces obrade pojedinog kredita sastoji od različitih faza provedbe kredita; kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen je od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva iz siječnja 2011. godine i primjerice pokazuje da je za proces samo jednog stambenog kredita potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade i bio je upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačio je prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:
„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata s visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi s čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "Iskoristite još povoljnije uvjete Erste kredita-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Potonje iskaz svjedokinje UG da su klijenti dolazili s ponudom, između ostalog, po visini različite naknada za obradu kredita, ovisno je li klijent prebacuje svoj račun u banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“
2.4. Po tuženiku, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, kao i da je o istom bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako uočljivo i lako razumljivo. Stoga je slijedom navedenog, bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (HG protiv CIB Bank Zrt.). Navodi da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti / ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, koje su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:
“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”
2.5. Odgovarajući na postavljeno pitanje prema tuženiku, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena „NE nalaže“ da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Po tumačenju tuženika id. sud svoju odluku temelji na razmišljanju da su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Napose ističe da je Sud EU također stajališta kako je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, tuženik navode tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti smatra neosnovanim „s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita“, kako doslovno obrazlaže. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvadci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) po tuženiku je jasno kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora, te tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga tvrdi da naslovnom sudu uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti / ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.
2.6. Osim toga, tuženik tvrdi da Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te ukazuje kako je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pri čemu će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. No, po tuženiku, sve da je i ovom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik tvrdi da takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se da se o navedenom također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:
“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Iznosi da je Zaključak Suda EU bio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Daje i druga obrazloženja s tim u vezi, a napose kako Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Također, iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obvezno pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.
2.7. Tuženik pri tom napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, te koje se odredbe ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Odnosno navodi da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi”, pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Doslovno iznosi sadržaj spomenute odredbe članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) i koja se sve usluga naknade u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti. Također se poziva da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita. No, dakle ta se zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), pa se kako tvrdi ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ni da bi se ista trebala smatrati nepoštenom t.j. ništetnom.
2.8. Najzad, tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja i iznosi da je id. naknada naplaćena dana 06. prosinca 2004. godine., a ukoliko bi sud (iz bilo kojeg razloga) ipak smatrao da je predmetna odredba nepoštena, onda bi po tuženiku trebalo primijeniti petogodišnji zastrani rok od dana plaćanja. Naime, tuženik iznosi da nijedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda, ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, pa po njemu nema t.j. ne postoji ni takva nekakva tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za tražbinu tužitelja u ovom predmetu. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to se po tuženiku ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna. Međutim, sve da sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što tuženik osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari kako dalje navodi obzirom na značajan protek vremena od plaćanja id. naknade. S tim u vezi daje obrazloženje i poziva se na odluke iz sudske prakse. Pri tom svakako drži da postoji zastara u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata koje se potražuju od dana naplate naknade 06. prosinca 2004. odnosno iznosi da tužitelj ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Ističe da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), koja je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano; kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izneseno na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Upućuje i na mišljenje Vrhovnog suda u odluci br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: "Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva".
2.9. Slijedom navedenog zaključuje da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pri čemu tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Konačno, obzirom na sve navedeno tuženik predlaže odbiti tužbu i postavljene tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te mu naložiti da tuženiku naknadi troškove ovoga postupka.
3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 51400607- 5102133736 od 30.11. 2004., u Izvadak iz knjige položenih ugovora iz z. k. ul. [broj ZK uloška] br- [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] Švarča, u Potvrdu javnog bilježnika Blanke Žaje br. OU-576/2004, u Pregled prometa po partiji id. kredita na listu 11-25 spisa, u dokaz o plaćanju sudske pristojbe, te uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s odlukama iz sudske prakse u privitku, podnesak tužitelja od 31.03.2025., podnesak tuženika od 07.07. 2025., 03.11.2025. i 04.02. 2026., te iskaz tužiteljice osobno dan na glavnoj raspravi održanoj dana 05.02.2026. godine.
4. Među strankama nije sporno da su dana 30. studenog 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 51400607-5102133736, kojim je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 45.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kako već navodi u tužbi, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka 10. id. Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 30. studenog 2004. godine između nje i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, a koja odredba se odnosi na predmetnu naknadu za izvršenu uslugu obrade zahtjeva i odobravanja kredita koju plaća korisnik kredita u visini od 01,000% od iznosa kredita, prije korištenja kredita. Također je sporno je li nastupila zastara. Pri tom tužiteljica smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale i da se radi o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza između stranaka na štetu nje tužitelja kao potrošača. Također tvrdi da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo na koje se troškove odnosi id. naknada, a sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost id. odredbe, kao ni obveza isplate dužnog iznosa koji tužiteljica potražuje ovom tužbom.
5. Stoga je za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007. – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavku 1. ZZP-a bilo propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. Istog članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a propisano je pak da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, dok je stavkom 2 određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužiteljici u cijelosti bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, i to tijekom pregovora oko sklapanja ugovora kao i samog sklapanja ugovora o kreditu, obzirom je službenik/ca Banke s njom jasno iskomunicirala obvezu plaćanja navedene naknade, što međutim kasnije po iskazu stranke nije utvrđeno kao točno i vjerodostojno. Također, tužena je banka u odgovoru sukladno iznijela kako je tužiteljici ukazano na id. odredbu u samom ugovoru, kao i da je takva informacija tužiteljici bila dostupna na lecima tužene banke koji su joj uručivani prije nego je došlo do sklapanja kredita. No, tužiteljica pobija i takve navode tužene kada doslovno iznosi da joj je kod potpisivanja ugovora predan „bunt papira koje je trebalo potpisati“ i sve je išlo „užurbano … potpiši ovdje, potpiši na drugom mjestu“, a što se i inače događa kod potpisivanja i podizanja kredita. Dakle, tužiteljica ukazuje kako joj obveza plaćanja naknade nije bila poznata prije sklapanja i potpisivanja ugovora, a niti joj je uopće skrenuta pažnja na takvo nekakvo plaćanje, a pri tom se ukazuje kako sama takva okolnost je li korisniku kredita ukazano na id. odredbu i je li isti uopće znao ili nije znao prije zaključenja ugovora za postojanje id. naknade u pravili ni ne utječe na zakonitost odnosno ništetnost ugovaranja iste. To iz razloga jer je za rješavanje odnosa među strankama u takvom slučaju od meritornog značaja je li korisnik kredita, a u ovom slučaju tužiteljica mogla utjecati i na koji je način mogla utjecati na visinu takve naknade koju je tužena banka propisala. Pri tom je za istaći kako tužena banka ni ne tvrdi da je to ona mogla učiniti niti da se o id. naknadi konkretno pregovaralo.
7. Naime, tužiteljica DG je svom iskazu navela da se dobro sjeća predmetnog ugovora i načina na koji je sklopljen, a to tim više što je „i dan danas opterećena otplatom“ i nakon svega se osjeća "turbo prevareno", kako doslovno navodi. Smatra kako nije „toliko glupa ni maloumna … da ne bi mogla shvatiti što se događa“, a ipak se tako nešto dogodilo jer to proizlazi iz njenih daljnjih navoda. Opisuje naime da je sklapanje ugovora bilo od njene životne važnosti, jer je ti kreditom platila stan u kojemu i danas živi ali „kredit i dalje otplaćuje“. Kredit je sklopila po osobnom bankaru IG, koja je kako dalje iznosi najprije napravila koncept prijedloga za ugovor a potom i sam ugovor o kreditu, s time da je tužiteljica prije potpisivanja ugovora imala mogućnost pogledati isti. Ipak, tužiteljica ističe kako tom prilikom nije uopće uočila postojanje „nekakve odredba o plaćanju naknade“ i dodaje kako je već naprijed istaknuto da se: „znade … na koji način to ide kod potpisivanja, sve nešto užurbano i potpiši ovdje, potpiši na drugom mjestu“, te joj je kod potpisivanja ugovora bio predan bunt papira koje je trebalo potpisati radi podizanja kredita. Također nastavlja:
„Tek nakon što sam potpisala ugovor vidjela sam da me se traži nekakva naknada koju moram platiti u roku 30 dana, pa sam najprije bila šokirana takvim potraživanjem, tim više što je ugovor sklopljen upravo u uvjetima kada se preporučivalo da je najpovoljnija kamata podići kredit u švicarcima. Uz to mi je ponuđeno da sklopim ugovor bez dužnika i sudužnika, uz uvjet da s njima sklopim policu životnog osiguranja, što sam i učinila, te cijelo vrijeme trajanja otplaćivanja kredita plaćam i tu policu životnog osiguranja, s time da je osiguravajuću kuću kod koje sam osigurana nametnula banku, ona je dirigirala i odredila. Također, ne samo da su tražili životno osiguranje nego i osiguranje nekretnine kod iste osiguravajuće kuće Kvarnera Winner. Dakle, na dva načina je osigurano plaćanje kredita te u tom smislu napominjem da sam od kredita ukupne visine od 30.000,00 eura po njihovom računanju otplatila svega 10.000,00 eura, a nakon 20 godina još uvijek dugujem 20.000,00 eura. Znači, ja sam plaćala samo kamate te dakle ponovno ističem da meni kod sklapanja ugovora nitko nije rekao o potrebi plaćanja ulazne naknade.“
7.1. Na upit svoje punomoćnice je li mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora tužiteljica navodi: „NE, ugovor je bio pripremljen takav kakav je, ili ću ga potpisati ili neću moći podići kredit“, a na daljnji upit odgovara da joj, nakon što je vidjela da duguje platiti nekakvu novčanu obvezu, nisu objasnili o kakvoj se obvezi radi i zašto mora platiti takvu naknadu a dodaje i kako ni danas ne zna zašto je morala platiti takvu naknadu i na što se ista odnosila.
8. U odnosu na takvo iskazivanje tužiteljice za istaći je kako je opće poznato da se o odredbama akata kreditora i ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati a niti se evidentno pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi. Također, tužiteljica je zaključila s tuženikom id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Osim toga, iz iskaza tužiteljice i ostalih provedenih dokaza proizlazi kako je već navedeno da tužiteljica nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj je dana od strane tuženika u formi ugovora, koji je bio dakle unaprijed sastavljen po tuženiku, a radi se evidentno o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora kakvi su zaključivani s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije ni podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužiteljica je dakle prihvatila i poštivala odredbe ugovora pa tako i navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke. Stoga se opetovano napominje da ni okolnost je li pročitala spornu odredbu nije od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, obzirom se sukladno navedenim propisima kao bitno utvrđuje da se o istoj odredbi nije pregovaralo te je li ista odredba uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima između stranaka.
9. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.
10. Nesporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova. Uz to je vjerojatno da je sve troškove sklapanja i ovjere ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija, snosila tužiteljica osobno, a uz to iz sporne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali zbog njezinog sklapanja ugovora s tuženikom. Također tužiteljica osnovano ističe kako je nejasno na što se naknada odnosila, jer u samom ugovoru nije navedeno na što se odnosi id. naknada koju Korisnik kredita plaća „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita“ u visini od 01,000% od iznosa kredita, "prije korištenja kredita".
11. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22 i 155/23 nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita" t.j. za izvršenu uslugu kreditiranja, a to ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno odredbu koja je suprotno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je onda takva predmetna odredba ništetna imajući u vidu primjenu i ZOO-a.
12. Uz to valja reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade, za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali i koji su netransparentni te koji su konačno i neproporcionalni.
13. U tom smislu se završno ističe kako tuženik nije dokazao da bi se sukladno odredbi stavka 4. članka 87. ZZP-a pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužiteljica nije ni mogla imati utjecaja na sadržaj id. odredbe, te je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a to pak za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.
14. Najzad, evidentno pitanje tužene D iz kojeg razloga nije ranije podnesen zahtjev za utvrđenje ništetnosti i povrat plaćene naknade, nepotrebno je i irelevantno imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH i to pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., da zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužiteljica ovom tužbom tražila i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara počinje teći tek pravomoćnošću dijela presude kojim se utvrđuje ništetnost takve odredbe. Uostalom, takav stav je osim od VSRH-a zauzet i u brojenim drugim odlukama iz sudske prakse (primjerice u premetu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2406/18).
15. Slijedom naprijed navedenog opravdan je daljnji zahtjev tužiteljice da joj tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 302,50 eura / 2.279,09 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 06.12.2004. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
16. Uz to nije kao osnovan prihvaćen ni istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda iznesen od strane tuženika u odgovoru na tužbu, također imajući u vidu zakonske odredbe i stavove izražene u brojnim odlukama iz sudske prakse, počev od rješenja Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1108/19-2 od 27.kolovoza 2019. kojim je ukinuto već ranije doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti, ali i obzirom na brojne stavove iznesene u drugim odlukama viših sudova u kojima je potvrđen takav stav odnosno u kojima su ukinute odluke nižih sudova kojima je prihvaćen navedeni prigovor. Naime, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Također je presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-14 Poslovni broj: C-240/98 do C-244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što se utvrđuje u ovom postupku u daljnjem dijelu obrazloženja. Nadalje, prethodno spomenutom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora koju razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prolongirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, a što se dakle utvrđuje i u ovom postupku.
17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tužiteljici je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23 i 107/25. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 50 bodova, koliko je uostalom tužiteljica potraživala (obzirom na vrijednost predmeta spora od 302,50 eur). Tužiteljici je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak od po 50,00 eur za sastav tužbe i sastav podneska od 31.03. 2025., te za zastupanje na ročištu od 04.11.2025. i 05.02. 2026., dok joj je za zastupanje na ročištu objave odluke dosuđen 50%-ni iznos odnosno trošak u iznosu od 25,00 eur. Ukupno je tužiteljici za naprijed navedene radnje priznat trošak u iznosu od 281,25 eur, uključujući pripadajući pdv., a tom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu koju je tužitelj platio u iznosu od 6,64 eur (prilikom podnošenja tužbe, list 26 spisa), te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 eur koliko je potraživao u Troškovniku. Stoga je sveukupno tužiteljici dosuđen trošak postupka u iznosu od 301,16 eur kako je navedeno u točki III izreke, sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III izreke ove odluke koja je najzad precizirana u Troškovniku priloženom na završnom ročištu.
U Karlovcu 24. veljače 2026.
Sudac
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.
2. Tuženiku po pun. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba.
