Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-49/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 19. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 060602161147, sklopljenog između tužitelja i tuženika 2. lipnja 2006. godine, sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Članak 6. TROŠKOVI KREDITA; 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih drugih radnji) – jednokratno 2,45% (slovima: dvacijelačetrdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju OR iznos od 306,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2006. do 31. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužitelju OR, trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OR podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom 2. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 060602161147 na iznos od 13.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće s rokom otplate od 84 mjeseca (7 godina). Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu („TROŠKOVI KREDITA“) propisano je da se „korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih drugih radnji) – jednokratno 2,45% (slovima: dvacijelačetrdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“, bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, te zašto je naknada određena u visini od 2,45% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i po odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za teretivši ga za iznos od 2.311,23 HRK/306,75 EUR (preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK) s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Pritom tužitelj ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove tužbe.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužitelj svoje tužbene zahtjeve postavio na način da svakom novčanom zahtjevu za isplatu prethodni deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul). Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP- a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Ovakvo stajalište je potvrđeno u presudi i rješenju VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine koje navodi: „12.2. U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4. ZPP-a, no neovisno o tome kako zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 84.000,00 EUR u kunama.“ Presuda i Rješenje VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine). Stoga, VPS treba odrediti prema kondemnatornom zahtjevu koji iznosi 306,75 EUR. Slijedom navedenoga, tuženik prigovora visini VPS-a te smatra da je VPS u ovom postupku suviše visoko određen. Tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio. Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. 13. Tužitelj je zadnju uplatu izvršio 2013. g., a tužbu je podnio 2025. g., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS- a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. čiji relevantni dio citiramo niže: „6. Međutim, prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena/odrediva člankom 3. Ugovora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tog potraživanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (na kojeg se i tužitelj pozivao na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2020.; str. 167. i 178. spisa) i poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pa stoga budući da je ništetnost odredbe članka 6. Ugovora utvrđena (tek) predmetnom prvostupanjskom presudom, to prema ocjeni prvostupanjskog suda zastara nije nastupila. Međutim, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenja po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. 7. Pri tome, ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odmah nakon što je tuženiku isplatio svaki pojedini iznos ugovorne kamate koji je viši od onog ugovorenog člankom 3. Ugovora o kreditu broj sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Naime, kao što to tuženik osnovano ističe u žalbi (ali i tijekom prvostupanjskog postupka), tužiteljeva uprava je dužna voditi poslove društva tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je tužiteljeva uprava mogla (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju – tako je na primjer, tužitelj sukladno odredbi članka 347. stavka 1. točke 6. Ovršnog zakona mogao zatražiti od suda da privremenom mjerom zabrani protivniku osiguranja- tuženiku da poduzima radnje jednostranog povećanja ugovorne kamate iz članka 6. Ugovora kojima bi se nanijela šteta predlagatelju osiguranja-tužitelju kao i da prema članku 347. stavku 2. Ovršnog zakona sud privremenom mjerom uredi sporni odnos između strankama tako da tužitelj do okončanja postupka radi opravdanja te mjere (na primjer, postupka vođenom povodom deklaratorne tužbe za ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora ili za ništetnost odluke tuženika o povećanju stope ugovorne kamate) plaća ugovornu kamatu u visini ugovorenoj člankom 3. Ugovora. Osim toga, upravo zato što je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona), tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorne kamate po stopi višoj od one iz članka 3. Ugovora morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima. Upravo zbog navedenog, tužitelj je prilikom svakog pojedinog plaćanja morao znati da plaća ugovornu kamatu po stopi višoj od one ugovorene člankom 3. Ugovora pa je stoga najkasnije slijedećeg dana nakon dana obavljene uplate mogao zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa ugovorne kamate. Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR / 211.226,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada tužiteljevo potraživanje ne bi bilo zastarjelo, tužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate koje na pojedinačna potraživanja teku od dospijeća do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, nego prema stopi propisanoj za ostala potraživanja. Naime, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (jer je sklopljen između trgovaca i jer je sklopljen u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne stranke-tuženika), tužiteljevo potraživanje u ovom sporu se ne temelji na tom ugovoru nego (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) na stjecanju bez osnove budući da je tuženik naplatio ugovorne kamate bez valjane pravne osnove, to jest na temelju ništetne odredbe članka 6. Ugovora (i svojih odluka o promjenama stope ugovorne kamate). Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.“ (Presuda VTS-a od Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g.) Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 6.1 Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“). Najprije tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je zaista i platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio ugovor o kreditu (str. 5-8 spisa), obračun troška kreditne usluge (str. 29 spisa), dopis tuženika (str. 36 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj OR iskazao je da je kredit koji je predmet ovog spora podigao u svrhu adaptacije stambenog prostora u kojem je tada živio. Ističe da se za podizanje kredita obratio tuženiku obzirom da je u toj banci već godinama imao račun. Sjeća se da je trebao pribaviti potrebnu dokumentaciju i to liste od plaće, a koja je tada iznosila oko 4.000,00 kuna i u roku od mjesec dana kredit mu je bio odobren. On je čitao sadržaj ugovora o kreditu, nešto od toga, i isti baš nije razumio. Od iznosa kredita navedenog u ugovoru isplaćen mu je manji iznos, a to je utvrdio tek nedavno iako ne zna iz kojih razloga. Ne sjeća se da bi bio u obvezi snositi kakve troškove vezano za podizanje kredita. U odnosu na sklapanje ugovora o kreditu ističe da mu nitko u banci nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu te nije bilo uopće govora o kakvim troškovima vezano za podizanje kredita, a ugovor o kreditu je sastavljen od strane tuženika. Ističe da nije mogao utjecati na sadržaj koje od odredaba ugovora o kreditu, a niti mijenjati isti. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta niti vlasnik kakve firme već je radio u Gospodarenju otpadom Sisak. Ističe da mu je utuženi iznos u to vrijeme predstavljao financijski problem obzirom na visinu plaće i činjenicu da je tada imao dvoje male djece. Nije postavljao nikakva pitanja djelatniku banke vezano za odredbe ugovora o kreditu koje mu nisu bile jasne. Ističe da je cijeli iznos kredita osim možda 500,00 kuna utrošio na adaptaciju kuće i to promijenio je stolariju, stavio nove pločice i promijenio je nove sanitarije. Ističe da je prije ovog kredita već podizao kredit i to je bilo davno prije. Ističe da mu je plaća bila mala i morao je kupiti auto na kredit. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu slabo je razumio njegove odredbe.

6. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 2. 6. 2006. (dalje: Ugovor), broj ugovora 060602161147, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da na temelju odluke Komisije za odobravanje kredita građanima br. 52 od 22. 5. 2006. banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 13.000,00 eur u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (čl. 1. Ugovora), zatim, da je otplata kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta (čl. 2.), te je odredbom čl. 6.1. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih drugih radnji) – jednokratno 2,45% (slovima: dvacijelačetrdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

8. Uvidom u obračun troška kreditne usluge od 5. 6. 2006. utvrđeno je da tuženik poziva tužitelja da temeljem potpisanog ugovora o dugoročnom kreditu broj 060602161147 od 2. 6. 2006. podmiri trošak kreditne usluge koji iznos 2,45 % od iznosa odobrenog kredita i to 2.311,23 HRK, zatim iz dopisa tuženika od 30. 1. 2024. proizlazi da je naknada za obradu kredita 060602161147 naplaćena tužitelju 5. 6. 2006. sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu u iznosu od 2.311,23 HRK (2,45 %), a prema navodima s ročišta održanog 16. 4. 2025. proizlazi da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Dakle, iz Ugovora je utvrđeno da je odredbom 6.1. Ugovora ugovoreno plaćanje troškova odobravanja kredita i iznosu od 2,45%, od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, te je prema podacima iz dopisa tuženika od 30. 1. 2024., navedena naknada tužitelju i naplaćena 5. 6. 2006.

10. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 6.1. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos troška kredita od 2,45 % od iznosa kredita kojeg je prema podacima tuženika tužitelj platio 5. 6. 2006., nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita i namjeni kredita, a tuženik, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno.

15. Nadalje, u odredbi čl. 6.1. Ugovora samo su uopćeno navedeni troškovi odobravanje kredita – troškovi obrade zahtjeva, skrb oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativne i druge radnje dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka niti ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili stvarno nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 6.1. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

16. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je odredba čl. 6.1. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze tužitelju, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredaba čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 102. st. 1. ZZP i čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a na navedeni zaključak suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 6.1. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (jednokratno 2,45 % od iznosa kredita).

17. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 81. ZZP.

18. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 6.1. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 6.1. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 84. ZZP.

19. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

20. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 6.1. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može se samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

21. Nadalje, prigovor kojim tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača paušalan je i neutemeljen na izvedenim dokazima. Naime, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovor o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće, iz iskaza tužitelja proizlazi da je novčani iznos spornog kredita utrošio na adaptaciju stambenog prostora, kao i da je tužitelj u vrijeme sklapanja bio u radnom odnosu u trgovačkom društvu Gospodarenje otpadom, pa stoga sud zaključuje da Ugovor o kreditu od 2. 6. 2006. nije sklopljen u svrhu zanimanja tužitelja ili njegove poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik ne podnosi dokaze u prilog suprotnom zaključku. Stoga je neutemeljen stav tuženika da tužitelj u konkretnom slučaju ne bi ulazio u kategoriju potrošača utemeljenu na odredbi čl. 3. st. 1. ZZP dok s druge strane tuženik nije dokazao da je tužitelju kao korisniku kredita objasnio svrhu naknade ugovorene čl. 6. 1. navedenog ugovora o kreditu.

22. Odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 306,75 eur (2.311,23 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 5. 6. 2006., sukladno zahtjevu tužitelja, te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, sukladno podacima iz dopisa tuženika od 30. 1. 2024.

24. Nadalje, obzirom na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu, valja reći da isti nije osnovan jer je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju utvrđene ugovorne odredbe ništetnom) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je stoga vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 306,75 eur (Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

26. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 16. 4. 2025. i 19. 1. 2026. u iznosu od 50,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 13. 3. 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 25,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 56,25 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur, ukupno 307,79 eur.

27. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 24. veljače 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku