Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
OIB 77561654785
Poslovni broj: P-415/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Cvrković i partneri d.o.o., Vukovar, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, nakon održane i zaključene glavne rasprave 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja EE, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika VEJ, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika, 24. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu broj: 737197 od 7. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,10 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da isplati tužitelju VE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura (slovima: tusućudvjestotridesetjedan euro i osamnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 24. veljače 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.231,18 eura (slovima: tusućudvjestotridesetjedan euro i osamnaest centi).
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. kolovoza 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da je sa pravnim prednikom tuženika, Volksbank d.d., zaključio Ugovor o kreditu broj: 737197 na iznos od 5.530,00 CHF, te da je odredbom članka 6. navedenog ugovora, određeno je: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:
Jednokratno 1,10% (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“
1.1. Tužitelj navodi da navedenu odredbu ugovora o kreditu, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Smatra da je sporna odredba sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem odluka banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.
1.2. tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu.
2.1. Dalje ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje. Navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen samo na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. 1. Ugovora o kreditu broj 737197 od 7. ožujka 2007., te da tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.
2.2. Tuženik također navodi da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti; - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 6. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme.
3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj navodi da prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan iz razloga što je odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja zbog čega je u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača.
3.1. Također navodi da tužitelj kao stranka spornog ugovora, ima pravni interes za podnošenje tužbe na način kako je ista formulirana. S druge strane, tužitelj je prije pokretanja ovoga parničnog postupka, tuženiku podnio zahtjev na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora koji su predmet postupka, te na isplatu neosnovano naplaćene naknade za trošak obrade kredita, kao i podatak iznosa koji je naplaćen sa datumom naplate. Tuženik nikada nije dostavio odgovor na navedeni dopis, zbog čega tužitelj nije imao dovoljno podataka temeljem kojih bi podnio kondemnatorni zahtjev za isplatu. S druge strane, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje svake ništetne odredbe ugovora, a u konkretnom slučaju pogotovo. Naime, kako je sporni ugovor o kreditu zaključen 2007. godine, bez utvrđenja nštetnosti potraživanje naknade za trošak obrade kredita je zastajelo. Dakle, tužitelj ima pravo kondemnatorno tražiti isplatu, tek po utvrđenju ništetnosti koju u ovome postupku traži.
3.2. Dalje navodi da je sporna naknada određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Sporna odredba sastavni je dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora. Tužitelj smatra kako su navedeni troškovi nepostojeći jer ih tuženik realno nije imao, odnosno isti predstavljaju trošak njegovog poslovanja koji su uračunati u troškove samoga kredita odnosno kamatne stope na kredit.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao zahtjev za isplatu (stranica 4.-5. spisa), ugovor o kreditu (stranica 6. -11. spisa), presliku prijemne knjige (stranica 53. spisa), te je saslušao tužitelja.
5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Rješenjem broj: P-415/2025-8 od 7. listopada 2025. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
7. Tijekom postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 7. ožujka 2007. ugovor o kreditu broj: 737197, temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 5.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate kredita od 48 mjeseci. Nije sporno da je točkom 6.1. ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % od iznosa kredita.
8. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditu, te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.
9. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru kupiti osobno vozilo radi čega je otišao u auto kuću u [adresa]. Budući je vozilo namjeravao kupiti putem kredita u auto kući su mu rekli da oni posluju sa tada Volksbank d.d. Naveo je da on nije niti išao u navedenu banku nego je dobio već sastavljen ugovor koji su mu predali u auto kući, te je on samo otišao kod javnog bilježnika radi potpisa ugovora. Naveo je da se ne sjeća da li je u trenutku kada mu je ugovor predan isti bio već potpisan od strane banke. Naveo je da ne zna tko je sastavio ugovor budući mu je već sastavljen ugovor predan u auto kući. Ugovor je pročitao te je vidio da se u ugovoru nalazi odredba o plaćanju jednokratne naknade, ali mu tada nije bilo poznato koliko bi iznosila ova naknada. Ne sjeća se je li prije toga upozoren da će u ugovoru biti navedena naknada, a njemu je jedino bilo bitno kolika je visina rate kako bi mogao uredno otplaćivati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u Hrvatskoj vojsci te nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Osobno vozilo kupljeno novcem od kredita koristio je i još uvijek ga koristi za svoje osobne potrebe i potrebe obitelji. Naveo je da mu pojedine odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, ali da nije tražio posebna pojašnjenja jer mu je bilo jedino bitno koliki je iznos rate. Također je naveo da nije pitao da li se može pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.
10. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da on nije išao u poslovnicu prednika tuženika, nego ga je već sastavljeni ugovor čekao u auto kući iz čega proizlazi da je ugovor sastavila banka i da tužitelj nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, osim o iznosu kredita. Također je utvrđeno da je tužitelj pročitao ugovor i primijetio odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, ali tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, koliki je točno iznos naknade, te o naknadi nije mogao pregovarati.
11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
12. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10% iznosa kredita. Da je tome tako proizlazi i iz navoda tužitelja koji je izjavio da ga je već sastavljeni ugovor čekao u auto kući, pa je očito da nije niti mogao pregovarati u vezi naknade za obradu kredita.
15. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva .
16. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
17. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom . Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.
18. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.
19. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
19.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski za kupovinu vozila.
19.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.
20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10% na iznos kredita.
21. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.
22. Nadalje, svaka zainteresirana osoba, pa tako i tužitelj kao korisnik kredita i ugovorna strana, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u zasebnom postupku kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj ima kao zainteresirana osoba pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita i bez kondemnatornog zahtjeva, a sukladno odredbi članka 327. ZOO.
23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.
24. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 29. rujna 2025. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 13. siječnja 2026. i 21. siječnja 2026. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 450 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 900,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 225,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, odnosno ukupno 1.231,18 eura.
25. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 13. siječnja 2026. koji se odnosi na dostavu zahtjeva za isplatom i preslike prijemne knjige, koji zahtjev je već dostavljen uz tužbu, a presliku prijemne knjige je mogao također dostaviti uz tužbu, pa sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje postupka. Sud tužitelju nije priznao niti trošak za sastav zahtjeva za isplatom iz razloga što tužitelj nije dokazao da je navedeni zahtjev zaista dostavio tuženiku. Naime, iz zahtjev za isplatom je vidljivo da je sastavljen 8. travnja 2024., a iz prijemne knjige Hrvatske pošte je vidljivo da je punomoćnik tužitelja poslao pismeno tuženiku 30. travnja 2024., dakle više od 20 dana nakon sastavljanja navedenog zahtjeva. Obzirom na protek vremena od sastavljanja zahtjeva do predaje određene pošiljke pošti, a bez drugih dokaza, ne može se sa sigurnošću utvrditi da je pismeno predano pošti 30. travnja 2024. zaista zahtjev za isplatom od 8. travnja 2024. Iz istog je razloga odbijen i trošak preporučene pošiljke sa povratnicom.
26. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO.
27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.
28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Vinkovcima, 24. veljače 2026.
Sudac:
Ivan Katičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Odvjetničko društvo Cvrković i partneri d.o.o., Dr. F. Tuđmana 21, 32000
Vukovar – pun. tužitelja
2. Odvjetnik Jurica Barbarić, M. A. Reljkovića 4, [adresa] Vinkovci – pun. tuženika