REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2798/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MK (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupa ga Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužitelja osobno, 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 19817 od 16. lipnja 2006. između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka III. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV-a) iznose 763,87 CHF.

II. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 1.106,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 25. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 16.6.2006. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu br. 19817 na temelju kojega mu je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 22.588,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U toč. III. Ugovora tužitelj je kao korisnik kredita obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od od 763,87 CHF, koji mu je i naplaćen 21.6.2006., prilikom isplate kredita (3.609,28 kn).

2. Tužitelj tvrdi da je tuženik koristio, kao jača ugovorna strana, nepoštenu poslovnu praksu, da je nezakonito i nepošteno primjenjivao utovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, dovevši time tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Riječ je o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se tužitelj poziva na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdeći da mu je tuženik nametnuo prekomjernu, ekonomski neopravdanu obvezu u vidu plaćanja sporne naknade, tužitelj traži donošenje presude kao u izreci.

3. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije i zastare potraživanja. Odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu zakonita je i valjano ugovorena, tužitelj je u cijelosti bio informiran o svim pedviđenim troškovima, a to je potvrdio potpisom zahtjeva za zaključenje ugovoa o kreditu, koji sadrži sve troškove. Zato predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 19817 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u toč. III. Ugovora.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika i tuženika, kao davatelja kredita 16.6.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 19817 financiranja kupnje osobnog vozila .

7. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP).

8. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor s tuženikom, a iz njegovog iskaza sud je utvrdio da je to učinio radi kupnje vozila za privatne svrhe, ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP.

10. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan je: s obzirom da je upravo tužitelj kao potrošač s njime sklopio predmetni ugovor, aktivno je legitimiran za zahtjev koji postavlja u ovoj parnici.

11. Tužitelj je u iskazu u bitnom naveo da mu je novac bio potreban za kupnju automobila, da je zbog toga bio u auto-kući, a ne i u banci, da nije mogao pregovarati niti utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, da nije dobio informacije o tome što točno plaća tom naknadom, ali da bez toga nije mogao dobiti kredit za automobil koji mu je bio potreban.

12. Iz ovog je dokaza sud utvrdio da tužitelj, kao potrošač, nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi, niti je mogao valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti, jer mu je uručen ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika. Osim toga, utvrđeno je da je ugovor sastavio tuženik, da je riječ o tipskom ugovoru i da stranke nisu posebno pregovarale oko sada spornih odredbi. S druge strane, tuženik nije dokazao suprotno.

13. Tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO).

14. Iako ga stranke nazivaju ugovorom o kreditu, on po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

15. Prema odredbi čl. 499. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

16. Prema odredbi čl. 56. ZZP ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

17. Prema odredbi čl. 81. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju, to nije učinio.

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. U konkretnom slučaju u Ugovoru su navedeni i troškovi zaključenja s porezom na dodanu vrijednost u visini od 763,87 CHF.

21. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

22. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

23. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, na tuženiku je teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što nije učinio.

24. Na temelju navedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je tuženik zaključivao.

25. Također je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora, troškovi koji ulaze u troškove ugovaranja kredita i faktori koji na to utječu.

26. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

27. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

28. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti uvećana za interkalarne kamate. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03. Po čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

30. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 763,87 CHF, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

31. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

32. Prigovor zastare nije osnovan: prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

33. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te se trošak tužitelja odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su dosuđeni troškovi sastava tužbe od 200,00 eura (tbr 7/1), podneska od 23.5.2025. od 200,00 eura (tbr 8/1), za zastupanje na ročištima 1.10.2025. i 16.2.2026. po 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV 25% od 200,00 eura te sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 53,09 eura iznosi 1.106,18 eura.

34. Na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 24. veljače 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika