REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5812/23-31

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Domjanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. veljače 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Morane Kovač Stanić, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Ćavara, odvjetnika, dana 24. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2., članka 3. i članka 11. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 30. svibnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice GS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici GS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 3.706,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,51 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 16,45 eura od 29. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 19,23 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,95 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,22 eura od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,25 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,68 eura od 05. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,79 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,17 eura od 23. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,13 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,30 eura od 12. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,92 eura od 27. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,61 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,92 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,96 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,26 eura od 17. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,87 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,79 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,49 eura od 14. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,98 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,26 eura od 10. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,51 eura od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 76,09 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,71 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,14 eura od 08. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 82,18 eura od 12. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 97,65 eura od 08. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 86,06 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,76 eura od 23. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 79,43 eura od 13. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,00 eura od 12. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,32 eura od 05. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 114,30 eura od 17. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 145,64 eura od 24. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,26 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,53 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,54 eura od 17. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 113,61 eura od 19. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,01 eura od 13. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,07 eura od 11. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,28 eura od 10. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 122,85 eura od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 124,65 eura od 21. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,29 eura od 20. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 124,44 eura od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 28,63 eura od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 28,03 eura od 07. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 26,04 eura od 04. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 28,27 eura od 05. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 27,84 eura od 08. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 28,57 eura od 03. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 26,58 eura od 07. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 25,25 eura od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 28,28 eura od 09. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 26,76 eura od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 25,82 eura od 08. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 23,89 eura od 04. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 25,69 eura od 10. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 26,39 eura od 10. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 27,26 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 27,19 eura od 10. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 26,73 eura od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 27,98 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 14,70 eura od 11. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,61 eura od 06. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 14,88 eura od 10. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 14,04 eura od 10. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 14,34 eura od 14. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,95 eura od 11. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 14,88 eura od 14. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 15,35 eura od 20. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 14,81 eura od 06. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 15,54 eura od 06. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 15,37 eura od 06. prosinca 2014. godine do isplate

- iznos od 15,75 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 15,94 eura od 06. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 14,39 eura od 07. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 15,94 eura od 08. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 15,42 eura od 09. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 15,94 eura od 12. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 15,42 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 15,94 eura od 09. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 15,94 eura od 09. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 02. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici GS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 1.271,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici GS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.319,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.271,13 eura od 30. rujna 2015. godine do 17. srpnja 2025. godine kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.956,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 18. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor dana 30. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, s rokom otplate 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,65% godišnje, koja je promjenjiva. Nastavno punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Aneksa uz Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2., članka 3. i članka 11. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 30. svibnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 3.706,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime razlike glavnice iznos od 1.271,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, jer je predmetni kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran, čime se položaj tužiteljice s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položaj potrošača s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da je provedenom konverzijom tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom, naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj G1/19 od 04. ožujka 2020. godine zauzeo jasan pravni stav kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ujedno je i Ustavni sud RH rješenjem poslovni broj U-I-3685/15 i dr. od 04. travnja 2017. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ocijenio usklađenim s Ustavom RH, koju činjenicu sud ne smije zanemariti posebice ako se uzme u obzir da je tuženik postupao upravo na način i sukladno uvjetima konverzije propisanim od strane zakonodavca. Nadalje punomoćnik tuženika je navodeći da sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF više ne postoje, iz kojeg razloga se ne mogu niti utvrditi ništetnim, što ujedno znači da se na temelju istih ne može potraživati plaćanje, istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer tužiteljica potražuje povrat navodno preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu, pa je sukladno odredbi članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje zastaru u roku tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja, zastara nastupila u trenutku podnošenja tužbe obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjenjuje zastarni rok za stjecanje bez osnove i tada je nastupila zastara potraživanja, jer je proteklo više od pet godina od dana sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je osporio navode tužbe da bi odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF bile ništetne, jer osim što se tužiteljica niti nema pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, s obzirom da u vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu Zakon o zaštiti potrošača niti nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, već je ujedno valutna klauzula dopuštena te je tužiteljica pristala sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a mogla je birati između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, što ujedno znači da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa niti nije dopušteno ispitivati da li je ta ugovorna odredba poštena. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tužiteljici svojstvo potrošača te ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjen dio tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se protivi, s time da je ujedno tim tužbenim zahtjevom istaknut drugi zahtjev uz postojeći, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br.5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 30. svibnja 2006. godine (stranica 8-17 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. travnja 2016. godine (stranica 18- 22 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 23-26 i 95-99 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (stranica 27-28 spisa), u presliku povijesnog pregleda dnevnih tečajeva za valute EUR i CHF od 1.6.2004. do 30.9.2015. (stranica 29-61 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu br: 5140030250- 63000117341/2006 od 31. srpnja 2012. godine (stranica 66-69 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu br: 5140030250- 63000117341/2006 od 10. srpnja 2013. godine (stranica 70-73 spisa), u presliku Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu br: 5140030250-63000117341/2006 od 09. srpnja 2014. godine (stranica 74-78 spisa), u presliku Aneksa br. 4 uz Ugovor o kreditu br: 5140030250-63000117341/2006 od 23. srpnja 2015. godine (stranica 79-83 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa (stranica 84-85 spisa), u presliku obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.7.2006 do 30.9.2015 (stranica 86 spisa), u presliku obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.10.2015 do 1.5.2017 (stranica 87 spisa), u presliku obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.10.2015 do 15.12.2017 (stranica 88 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 89-94 spisa), u presliku specifikacija uplata (stranica 100-102, 689 i 694-700 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 159-166, 189-233, 272-349, 360-584, 586-588, 592-593 i 632-634 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 167-188, 256-271, 350-359, 585, 589-591 i 594-596 spisa), u presliku prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom Zakona (stranica 234- 255 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 597-631 i 639-644 spisa), u presliku tablice G1. Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 635-638 spisa), u zapisnik Općinskog suda u Virovitici, Stalnoj službi u Slatini poslovni broj Pom-35/24 od 13. siječnja 2025. godine o saslušanju svjedoka ZS (stranica 658-659 spisa), u zapisnik Općinskog suda u Virovitici, Stalnoj službi u Slatini poslovni broj Pom-35/24 od 06. veljače 2025. godine o saslušanju tužiteljice (stranica 663-665 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 674- 683 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 690-693 i 701-716 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 739 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor, dana 30. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 10 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 4,65%, koja je promjenjiva. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kreditor, dana 28. travnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 18. srpnja 2025. godine uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo drugi zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Isto tako tužbenim zahtjevom od 18. srpnja 2025. godine punomoćnik tužiteljice je ujedno smanjio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule za iznos od 3.956,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na djelomično povlačenje tužbe. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. travnja 2016. godine (stranica 18- 22 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. travnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu svjedoka ZS, danog pred Općinskim sudom u Virovitici, Stalnoj službi u Slatini (stranica 658-659 spisa), u dijelu kojim je ističući kako se ne sjeća predmetnog Ugovora o kreditu naglasio da kao djelatnik prednika tuženika nije sa strankama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa tako niti sa tužiteljicom, posebno razgovarao o valutnoj klauzuli u CHF, „postojala je špranca ugovora o kreditu“, pa stranke „nisu mogle posebno utjecati da bi se nešto mijenjalo oko kredita“, a ujedno djelatnici banke nisu imali nikakvih informacija da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i razumljiv.

12. Nastavno iskazu tužiteljice danog pred Općinskim sudom u Virovitici, Stalnoj službi u Slatini (stranica 270-271 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, u banci su joj preporučili kredit u valuti CHF jer je to bilo „najpovoljnije“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom, a kredit je u međuvremenu, nakon konverzije, u cijelosti otplatila. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, s time da je predmetnim kreditom, što je razvidno iz samog Ugovora o kreditu, adaptirala kuću i ujedno otplatila drugi kredit podignut u toj istoj banci, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 09. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su- IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe, što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći i to iz iste činjenične i pravne osnove.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 674-683 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 27.926,20 kuna, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno iznosi 3.706,41 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 9.577,36 kuna, odnosno 1.271,13 eura, s time da je Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđen manjak tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -151,53 eura.

15. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da ovako sačinjen nalaz i mišljenje polazi od hibridne konstrukcije prema kojoj se ima primijeniti kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom koja je inače vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, a ujedno sudski vještak nije uzeo u obzir sve uplate, već je kao datum plaćanja koristio datum kada ja anuitet naplaćen u cijelosti.

16. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na nalaz i mišljenje na ročištu 10. veljače 2026. godine (stranica 739 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja, s time da je naglasio da je točan izračun tuženika ukoliko se primjeni metodologija izračuna po svakom pojedinom plaćanju u korist kredita, a ne sa datumom kada je svaki pojedini anuitet plaćen u cijelosti.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Isto tako sudski vještak je pravilno pri izračunu preplate po osnovi valutne klauzule primjenjivao datum plaćanja kada je svaki pojedini anuitet plaćen u cijelosti. Iz navedenih razloga sud je odbio kao neosnovan prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak usporedio stvarni otplatni plan u CHF s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. travnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, kao uostalom i uz promjenjivu kamatnu stopu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 1.271,13 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos od -151,53 eura. Naime stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

19. U odnosu konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.706,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 1,271,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 3.706,41 eura sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po valutne klauzule utuženi iznos od 3.706,41 eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1,271,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati iznos od 1.271,13 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 18. srpnja 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredba članka 2., članka 3. i članka 11. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000117341/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 30. svibnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznos od 3.706,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.271,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.271,13 eura od 30. rujna 2015. godine do 17. srpnja 2025. godine, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.956,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom

V. i točkom VI. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 09. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 08. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 18. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,54 eura. S obzirom da je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru od 77,85%, a tuženik je uspio u omjeru od 22,18%, pa kada se sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a omjer uspjeha tužiteljice umanji za omjer uspjeha tuženika, sud je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.319,30 eura, s time da je trošak financijskog vještačenja dosuđen u cijelosti, jer isti nije determiniran omjerom uspjeha u postupku. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 24. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 06. rujna 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer spisu niti ne prileži podnesak punomoćnika tužiteljice dostavljen na sud 06. rujna 2023. godine, odnosno eventualno datiran 06. rujna 2023. godine. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 16. studenog 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH postavio tužbeni zahtjev u valuti euro i u protuvrijednosti u kunama i to za svaki pojedini utuženi mjesečni iznos, što je međutim punomoćnik tužiteljice mogao i morao učiniti već u tužbi, a što rezultira time da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi taj trošak. Nadalje i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 15. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, pa je tužiteljica dužna sama snositi i taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je vodeći računa o omjeru uspjeha tužiteljice, kao i omjeru uspjeha tuženika, dosudio tužiteljici naknadu troška parničnog postupka umanjen za omjer uspjeha tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 02. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 24. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 24. veljače 2026. godine