REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1368/2019-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice LP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Rikardo Perković, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnik Zlatko Knezović i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 24. veljače 2026. objavio je i

r i j e š i o  j e

Prihvaća se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 16. prosinca 2022. u odnosu na zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici LP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 7.404,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 4,97 eura od 30. rujna 2004. do isplate

na iznos od 7,09 eura od 2. studenog 2004. do isplate

na iznos od 15,15 eura od 30. studenog 2004. do isplate

na iznos od 12,37 eura od 31. prosinca 2004. do isplate

na iznos od 6,29 eura od 31. siječnja 2005. do isplate

na iznos od 5,72 eura od 28. veljače 2005. do isplate

na iznos od 0,29 eura od 31. ožujka 2005. do isplate

na iznos od 0,16 eura od 30. travnja 2005. do isplate

na iznos od 10,19 eura od 1. travnja 2008. do isplate

na iznos od 1,90 eura od 2. svibnja 2008. do isplate

na iznos od 2,66 eura od 2. srpnja 2008. do isplate

na iznos od 0,54 eura od 1. listopada 2008. do isplate

na iznos od 40,28 eura od 3. studenog 2008. do isplate

na iznos od 21,78 eura od 1. prosinca 2008. do isplate

na iznos od 45,29 eura od 2. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 48,90 eura od 4. veljače 2009. do isplate

na iznos od 50,53 eura od 2. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 46,03 eura od 1. travnja 2009. do isplate

na iznos od 46,89 eura od 2. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 40,01 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 34,95 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 36,29 eura od 3. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 38,96 eura od 1. rujna 2009. do isplate

na iznos od 38,73 eura od 1. listopada 2009. do isplate

na iznos od 36,03 eura od 2. studenog 2009. do isplate

na iznos od 41,09 eura od 3. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 45,16 eura od 5. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 50,94 eura od 4. veljače 2010. do isplate

na iznos od 49,61 eura od 3. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 57,46 eura od 6. travnja 2010. do isplate

na iznos od 55,97 eura od 5. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 58,86 eura od 7. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 83,96 eura od 30. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 78,79 eura od 31. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 94,58 eura od 1. rujna 2010. do isplate

na iznos od 89,12 eura od 2. listopada 2010. do isplate

na iznos od 80,35 eura od 3. studenog 2010. do isplate

na iznos od 98,86 eura od 20. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 115,88 eura od 7. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 99,45 eura od 8. veljače 2011. do isplate

na iznos od 105,77 eura od 7. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 98,44 eura od 6. travnja 2011. do isplate

na iznos od 99,77 eura od 6. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 130,82 eura od 8. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 133,85 eura od 6. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 159,78 eura od 8. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 146,46 eura od 6. rujna 2011. do isplate

na iznos od 131,87 eura od 10. listopada 2011. do isplate

na iznos od 125,23 eura od 8. studenoga 2011. do isplate

na iznos od 124,12 eura od 6. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 131,00 eura od 9. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 137,00 eura od 10. veljače 2012. do isplate

na iznos od 137,80 eura od 6. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 133,65 eura od 6. travnja 2012. do isplate

na iznos od 136,45 eura od 7. svibnja 2012. do isplate

na iznos od 138,37 eura od 8. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 135,14 eura od 6. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 135,99 eura od 8. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 133,57 eura od 7. rujna 2012. do isplate

na iznos od 8,97 eura od 9. listopada 2012. do isplate

na iznos od 133,99 eura od 7. studenoga 2012. do isplate

na iznos od 136,67 eura od 7. prosinca 2012. do isplate

na iznos od 134,72 eura od 8. siječnja 2013. do isplate

na iznos od 124,21 eura od 8. veljače 2013. do isplate

na iznos od 133,14 eura od 8. ožujka 2013. do isplate

na iznos od 133,92 eura od 10. travnja 2013. do isplate

na iznos od 130,42 eura od 9. svibnja 2013. do isplate

na iznos od 119,54 eura od 11. lipnja 2013. do isplate

na iznos od 119,26 eura od 9. srpnja 2013. do isplate

na iznos od 121,94 eura od 9. kolovoza 2013. do isplate

na iznos od 126,22 eura od 10. rujna 2013. do isplate

na iznos od 132,15 eura od 9. listopada 2013. do isplate

na iznos od 129,09 eura od 13. studenog 2013. do isplate

na iznos od 131,23 eura od 11. prosinca 2013. do isplate

na iznos od 133,72 eura od 3. siječnja 2014. do isplate

na iznos od 70,68 eura od 3. veljače 2014. do isplate

na iznos od 73,46 eura od 28. veljače 2014. do isplate

na iznos od 72,55 eura od 31. ožujka 2014. do isplate

na iznos od 69,47 eura od 30. travnja 2014. do isplate

na iznos od 68,49 eura od 31. svibnja 2014. do isplate

na iznos od 68,93 eura od 30. lipnja 2014. do isplate

na iznos od 72,42 eura od 4. kolovoza 2014. do isplate

na iznos od 75,36 eura od 31. kolovoza 2014. do isplate

na iznos od 74,75 eura od 6. listopada 2014. do isplate

na iznos od 77,29 eura od 31. listopada 2014. do isplate

na iznos od 79,02 eura od 1. prosinca 2014. do isplate

na iznos od 78,00 eura od 31. prosinca 2014. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 31. siječnja 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 28. veljače 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 31. ožujka 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 30. travnja 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 31. svibnja 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 30. lipnja 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 31. srpnja 2015. do isplate

na iznos od 78,28 eura od 31. kolovoza 2015. do isplate i

na iznos od 78,28 eura od 1. listopada 2015. do isplate

i to u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 5.957,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: na iznos od 7,09 eura od 31. listopada 2004. do 1. studenog 2004. na iznos od 10,19 eura za dan 31. ožujka 2008.

na iznos od 1,90 eura od 30. travnja 2008. do 1. svibnja 2008.

na iznos od 2,66 eura od 30. lipnja 2008. do 1. srpnja 2008.

na iznos od 0,54 eura za dan 30. rujna 2008.

na iznos od 40,28 eura od 31. listopada 2008. do 2. studenog 2008. na iznos od 21,78 eura za dan 30. studenog 2008.

na iznos od 45,29 eura od 31. prosinca 2008. do 1. siječnja 2009. na iznos od 48,90 eura od 31. siječnja 2009. do 3. veljače 2009.

na iznos od 50,53 eura od 28. veljače 2009. do 1. ožujka 2009.

na iznos od 46,03 eura za dan 31. ožujka 2009.

na iznos od 46,89 eura od 30. travnja 2009. do 1. svibnja 2009.

na iznos od 40,01 eura za dan 31. svibnja 2009.

na iznos od 34,95 eura za dan 30. lipnja 2009.

na iznos od 36,29 eura od 31. srpnja 2009. do 2. kolovoza 2009. na iznos od 38,96 eura za dan 31. kolovoza 2009.

na iznos od 38,73 eura za dan 30. rujna 2009.

na iznos od 36,03 eura od 31. listopada 2009. do 1. studenog 2009. na iznos od 41,09 eura od 30. studenog 2009. do 2. prosinca 2009. na iznos od 45,16 eura od 31. prosinca 2009. do 4. siječnja 2010. na iznos od 50,94 eura od 31. siječnja 2010 do 3. veljače 2010.

na iznos od 49,61 eura od 28. veljače 2010. do 2. ožujka 2010.

na iznos od 57,46 eura od 31. ožujka 2010. do 5. travnja 2010.

na iznos od 55,97 eura od 30. travnja 2010. do 4. svibnja 2010.

na iznos od 58,86 eura od 31. svibnja 2010. do 6. lipnja 2010.

na iznos od 94,58 eura za dan 31. kolovoza 2010.

na iznos od 89,12 eura od 30. rujna 2010. do 1. listopada 2010.

na iznos od 80,35 eura od 31. listopada 2010. do 2. studenog 2010. na iznos od 98,86 eura od 30. studenog 2010. do 19. prosinca 2010. na iznos od 115,88 eura od 31. prosinca 2010. do 6. siječnja 2011. na iznos od 99,45 eura od 31. siječnja 2011. do 7. veljače 2011.

na iznos od 105,77 eura od 28. veljače 2011. do 6. ožujka 2011. na iznos od 98,44 eura od 31. ožujka 2011. do 5. travnja 2011.

na iznos od 99,77 eura od 30. travnja 2011. do 5. svibnja 2011.

na iznos od 130,82 eura od 31. svibnja 2011. do 7. lipnja 2011.

na iznos od 133,85 eura od 30. lipnja 2011. do 5. srpnja 2011.

na iznos od 159,78 eura od 31. srpnja 2011. do 7. kolovoza 2011. na iznos od 146,46 eura od 31. kolovoza 2011. do 5. rujna 2011. na iznos od 131,87 eura od 15. rujna 2011. do 9. listopada 2011. na iznos od 125,23 eura od 31. listopada 2011. do 7. studenoga 2011. na iznos od 124,12 eura od 30. studenog 2011. do 5. prosinca 2011. na iznos od 131,00 eura od 31. prosinca 2011. do 8. siječnja 2012. na iznos od 137,00 eura od 31. siječnja 2012. do 9. veljače 2012. na iznos od 137,80 eura od 29. veljače 2012. do 5. ožujka 2012. na iznos od 133,65 eura od 31. ožujka 2012. do 5. travnja 2012.

na iznos od 136,45 eura od 30. travnja 2012. do 6. svibnja 2012. na iznos od 138,37 eura od 31. svibnja 2012. do 7. lipnja 2012.

na iznos od 135,14 eura od 30. lipnja 2012. do 5. srpnja 2012.

na iznos od 135,99 eura od 31. srpnja 2012. do 7. kolovoza 2012. na iznos od 133,57 eura od 31. kolovoza 2012. do 6. rujna 2012. na iznos od 8,97 eura od 30. rujna 2012. do 8. listopada 2012.

na iznos od 133,99 eura od 30. listopada 2012. do 6. studenoga 2012. na iznos od 136,67 eura od 30. studenog 2012. do 6. prosinca 2012. na iznos od 134,72 eura od 31. prosinca 2012. do 7. siječnja 2013. na iznos od 124,21 eura od 31. siječnja 2013. do 7. veljače 2013. na iznos od 133,14 eura od 28. veljače 2013. do 7. ožujka 2013. na iznos od 133,92 eura od 31. ožujka 2013. do 9. travnja 2013.

na iznos od 130,42 eura od 30. travnja 2013. do 8. svibnja 2013. na iznos od 119,54 eura od 31. svibnja 2013. do 10. lipnja 2013. na iznos od 119,26 eura od 30. lipnja 2013. do 8. srpnja 2013.

na iznos od 121,94 eura od 31. srpnja 2013. do 8. kolovoza 2013. na iznos od 126,22 eura od 31. kolovoza 2013. do 9. rujna 2013. na iznos od 132,15 eura od 30. rujna 2013. do 8. listopada 2013. na iznos od 129,09 eura od 31. listopada 2013. do 12. studenog 2013. na iznos od 131,23 eura od 30. studenog 2013. do 10. prosinca 2013. na iznos od 133,72 eura od 31. prosinca 2013. do 2. siječnja 2014. na iznos od 70,68 eura od 31. siječnja 2014. do 2. veljače 2014.

na iznos od 68,49 eura za dan 30. svibnja 2014.

na iznos od 72,42 eura od 31. srpnja 2014. do 3. kolovoza 2014. na iznos od 74,75 eura od 30. rujna 2014. do 5. listopada 2014.

na iznos od 79,02 eura za dan 30. studenog 2014.

na iznos od 78,28 eura za dan 30. rujna 2015.

na iznos od 58,09 eura od 31. listopada 2015. do isplate

na iznos od 59,36 eura od 30. studenog 2015. do isplate

na iznos od 59,66 eura od 31. prosinca 2015. do isplate

na iznos od 59,40 eura od 31. siječnja 2016. do isplate

na iznos od 64,49 eura od 29. veljače 2016. do isplate i

na iznos od 3.553,27 eura od 30. ožujka 2016. do isplate.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici LP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 962,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je preporučenom pošiljkom od 13. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 29. srpnja 2004. sklopila ugovor o kreditu broj 016-798/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tužiteljici odobren namjenski stambeni kredit u iznosu od 76.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužiteljica se u tužbi poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka uključujući i tuženika u kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze čini ovisnom o jednostranoj odluci banke i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te su tužene banke time postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi i da su se tijekom otplate kredita na štetu tužiteljice više puta mijenjali kamatna stopa i visina anuiteta kredita zbog ugovorene valutne klauzule u CHF. Prema navodima tužbe stranke su 20. siječnja 2016. u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK) zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 016-798/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je provedena zakonska konverzija kredita na dan 27. siječnja 2016. u kojem je tužiteljica kao korisnica imala manjak po konverziji koji se pribrojio glavnici kredita. Nakon te konverzije kredit je prijevremeno otplaćen 30. ožujka 2016. uplatom u iznosu od 234.617,19 kn i tužiteljica tvrdi da je pritom došlo po preplate i u odnosu na glavnicu po ugovorenom otplatnom planu. Prema navodima tužbe tužiteljica je uslijed primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF od 31. siječnja 2008., kao dana uplate prvog anuiteta, do 30. ožujka 2016. (u tužbi omaškom navedeno 30. travnja 2019.) preplatila anuitete u iznosu od 64.286,46 kn, a preplatila je i iznos od 36.383,84 kn kao razliku stanja glavnice prema ugovorenom otplatnom planu i stanja nedospjele glavnice na dan prijevremene otplate kredita što ukupno iznosi 100.670,30 kn. Tužiteljica stoga svojim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi potražuje povrat onoga što je tuženik primio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora u iznosu od 100.670,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s tim da će pojedine iznose na koje teku te kamate specificirati nakon provođenja financijskog vještačenja, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer je provedenom konverzijom u cijelosti ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom sporu pa predlaže da se tužba odbaci, a dodaje i da je prilikom konverzije utvrđen manjak u iznosu od 1.395,08 eura tako da nije postojala preplata prema osnovnom ugovoru o kreditu. Ističe i prigovor zastare i da ne postoji pravo na vraćanje iznosa plaćenih na temelju osnovnog ugovora jer je taj ugovor prestao postojati kad je izvršena konverzija u eurski kredit. Osporava da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne i tvrdi da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač jer u vrijeme kad je sklopljen taj ugovor nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača, tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnim spornih odredbi osnovnog ugovora jer one više ne postoje, više ne postoji obveznopravni odnos iz osnovnog ugovora na koji bi se odnosila ta presuda i jer se pravomoćnost te presude ne odnosi na osnovni ugovor o čijoj se valjanosti nije odlučivalo u kolektivnom sporu. Ističe i da je ugovaranje valutne klauzule dozvoljeno zakonom. Dodaje i da volja ugovornih strana nije bila ugovaranja kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Predlaže da sud odbaci tužbu odnosno podredno da odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška. U podnesku od 16. ožujka 2020. tuženik dodaje da je tužiteljica imala izbor hoće li provesti konverziju ili ne i da je Vrhovni sud RH utvrdio da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZID ZPK-a ima pravne učinke i da je valjan i kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog spora. U podnesku od 27. studenog 2020. ističe da sve da su i sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženika se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem pa tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate od dana sklapanja ugovora o kreditu.

3. Tužiteljica je u podnesku od 30. rujna 2020. navela da prigovor zastare nije osnovan i osporila je ostale navode odgovora na tužbu i podneska tuženika od 16. ožujka 2020.

4. Tužiteljica je u tužbi potraživala iznos od 100.670,30 kn odnosno 13.361,24 eura[1] sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana isplate s tim da će te pojedine iznose na koje se obračunavaju zakonske zatezne kamate specificirati nakon provođenja financijskog vještačenja. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je u podnesku od 16. prosinca 2022. specificirala tužbeni zahtjev tako da sad potražuje iznos od 84.825,88 kn odnosno 11.258,33 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u tom podnesku. Tuženiku je ovaj podnesak dostavljen 24. lipnja 2025. i on je pravovremeno u podnesku od 1. srpnja 2025. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je u podnesku od 21. srpnja 2025. navela da je ova preinaka tužbe dopuštena, da se ne može smatrati povlačenjem tužbenog zahtjeva i da za nju nije potrebna suglasnost tuženika.

5. Prema čl. 191 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužiteljica podneskom od 16. prosinca 2022. nije preinačila tužbu u odnosu na glavnicu jer potražuje manji iznos od iznosa traženog u tužbi. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH 26. travnja 2021. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV- 16/2021-8 koje glasi: “Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193 ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika”. Prema tome, s obzirom na to da je tuženik u roku od 15 dana iz čl. 193 st. 2 ZPP-a otkad mu je dostavljen podnesak od 16. prosinca 2022. u kojem tužiteljica smanjuju iznos glavnice koji potražuje izjavio da ne pristaje na, u ovom slučaju djelomično povlačenje, tužiteljica ne može smanjiti svoj tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu kako je to navela u podnesku od 16. prosinca 2022. i sud u ovom predmetu odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na glavnicu kako je on postavljen u tužbi. U odnosu na zakonske zatezne kamate tužiteljičin zahtjev u tužbi nije bio određen i ona ga je specificirala tek nakon što je provedeno financijsko vještačenje, kad je dobila potrebne podatke na temelju kojih može postaviti zahtjev za isplatu tih kamata pa se u tom dijelu u podnesku od 16. prosinca 2022. radi o specifikaciji tužbenog zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica ovu preinaku nije mogla bez svoje krivnje napraviti prije provođenja financijskog vještačenja što je bilo nakon zaključenja prethodnog postupka pa je u skladu s čl. 190 st. 2 ZPP-a prihvatio tu preinaku u odnosu na zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu (listovi 5-9), aneks uz taj ugovor (listovi 10, 11), specifikaciju uplata (listovi 12-15), obavijest o provedenoj konverziji (listovi 16, 17), obavijest o parametrima kamatne stope (list 18), otplatni plan (listovi 18-23, 26-28), obavijesti o promjeni kamatne stope (listovi 20, 22, 24, 25), članke (listovi 67-76, 111-117, 151-160, 166-179), mišljenje Vlade RH (listovi 138, 139), letci (listovi 161-165, 180), povijesno kretanje forecasta EUR/CHF (listovi 180, 181), metodologije promjene kamatnih stopa (listovi 203-215), Opće uvjete za poslovanje s građanima (listovi 216-218), pregled kamatnih stopa na kredite (list 219, str. 238-245), zahtjev za kredit (list 226), dopis tuženika (str. 232), kreditni kalkulator (str. 311-316), pregled prometa za klijenta (str. 342-361). Provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje (str. 326-341) i dodatno se pisano očitovala na prigovore tužiteljice (str. 381-383 i 403-405). Saslušana je tužiteljica, a nisu saslušani svjedoci FP, LPG, JP i javni bilježnik Ilinka Lisonek jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u sporu.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara, ima li tužiteljica pravni interes za vođenje ovog spora i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 016-798/2004 (listovi 5-9) od 29. srpnja 2004. utvrđeno je da su ga sklopili tužiteljica kao korisnica kredita, BP kao sudužnik, PP kao založni dužnik te tuženik, tada sa tvrtkom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kao kreditor tj. banka. Taj je ugovor solemnizirala javna bilježnica Ilinka Lisonek iz Zagreba 9. kolovoza 2004. pod brojem OU-1802/2004, a sklopljen je za iznos od 76.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita i radi se o stambenom kreditu u svrhu adaptacije kuće (čl. 2 ugovora). Utvrđeno je i da je ugovorena kamatna stopa koja je početno iznosila 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3 ugovora), a u čl. 6 ugovora je navedeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika u slučaju promjene na tržištu. Kredit se prema čl. 3 Ugovora otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 513,47 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja počevši od 30. rujna 2004. s tim da svaki idući anuitet dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu i ugovor traje do 31. kolovoza 2024.

10. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je ovaj kredit uzela za adaptaciju kuće u [adresa], što je navedeno i u tekstu ugovora, a iskazala je i da tu kuće ne iznajmljuje, već je koristi za stanovanje i na toj adresi ne obavlja nikakvu poslovnu aktivnost i nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Istovjetna definicija potrošača sadržana je i u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje: ZZP). Prema tome u ovom sporu se radi o potrošačkom kreditu s kamatnom stopom koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

12. U odnosu na tuženika Addiko Bank d.d., tada s tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je petotuženik Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23– dalje: ZOO), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovog tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. srpnja 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Ta je odluka u skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužiteljica se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama i internim aktima kreditora i ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužiteljicu.

14. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, nisu osnovani navodi tuženika o tome da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretni spor. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

15. U čl. 502.c ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete, a ova je tužba podnesena radi povrata stečenog bez osnove, a ne naknade štete, međutim, ovaj sud smatra da se ove zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknut restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za isplatu.

16. Tvrdnja tuženika da se na ovaj spor ne može primijeniti čl. 118 ZZP-a jer on nije bio na snazi 2005. kad je sklopljen predmetni ugovor o kreditu nije osnovana. Naime, ta odredba koja proširuje subjektivne granice pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu je odredba procesne naravi i iz čl. 146 ZZP-a proizlazi da se na postupke koji su pokrenuti u vrijeme važenja tog zakona, kao što je to i ovaj postupak, primjenjuje odredbe ZZP-a pa se tužitelj može u skladu s čl. 118 ZZP-a pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač.

17. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.

18. Tuženik navodi da volja stranaka nije bila da sklope ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i to je točno, no tu treba istaknuti da je u odluci Vrhovnog suda RH Revt-249/2014 navedeno da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužiteljicu, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

19. Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora tužiteljica pojedinačno pregovarala s zaposlenikom tuženika o spornim odredbama niti da su joj dani svi podaci na temelju kojih bi ona mogla donijeti informiranu odluku o tome kakav će ugovor o kreditu sklopiti. Tužiteljica je iskazala da su joj u banci dali tekst kredita kojeg je pročitala prije potpisivanja i da joj, koliko se ona sjeća, nije bilo ništa objašnjavano o rizicima vezano za valutu CHF. Njoj je tada bilo razumljivo što znači promjenjiva kamatna stopa, a nije znala što znači valutna klauzula.

20. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 20. siječnja 2016. sklopljen aneks uz Ugovor kojeg su sklopili iste ugovorne stranke (listovi 10, 11). Prema čl. 2 tog aneksa stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 30.940,25 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za eure dok je manjak na isti dan iznosio 1.395,08 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika. Stranke su ugovorile da se, na temelju izričitog zahtjeva tužiteljice, za iznos tog manjka kao i za iznos eventualno utvrđenog manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po tom aneksu.

21. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog spora. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica kao potrošač i korisnica kredita nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužiteljica je Ugovor sklopila 2004. i do sklapanja aneksa uz Ugovor taj je osnovni ugovor bio na snazi više od deset godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022., sklapanjem aneksa Ugovora stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja Ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi Ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužiteljica traži u ovom sporu.

22. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (L), a treba istaknuti da u vrijeme kad su sklapani aneksi kojima je provođena konverzija još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzulu u ugovorima o kreditu u CHF donesena u kolektivnom sporu jer je ona postala pravomoćna u tom dijelu tek 2018. Slijedom navedenog, time što je tužiteljica sklopila s tuženikom aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK-a, ona nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i ona zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).

23. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija.

25. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor je neosnovan jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, zastara ponovno počinje teći od 14. lipnja 2014. za iznose koje tužiteljica potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu dok je u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP- a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje tužiteljica potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014., a u odnosu na iznose koje tužiteljica potražuje s obzirom na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.

26. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od četiri godine od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i manje od godine dana od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.

27. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je provela stalna sudska vještakinja za financije Ines Lozić. Vještakinja je 25. listopada 2021. izradila pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da ukupni iznos preplata s obzirom na rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015., kao dana izračuna konverzije, iznosi 65.108,85 kn, od čega je tužiteljica iznos od 18.471,28 kn preplatila zbog promjene kamatne stope dok je iznos od 46.637,57 kn preplatila zbog rasta tečaja. Također je utvrđeno da je tužiteljica zbog pada kamatne stope u odnosu na početnu u istom razdoblju platila manje iznos od 4.834,62 kn, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita manje je platila iznos od 4.488,42 kn. Ukupni iznos koji je više plaćen zbog promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početnu kamatnu stopu i tečaj CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita je 55.785,81 kn, a u tablicama koje su sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinja je utvrdila koliki je iznos tužiteljica platila više ili manje u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu odnosno u odnosu na tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita za svaki anuitet.

28. Tužiteljica je prigovorila provedenom vještačenju navodeći da nije obavljen izračun za razdoblje nakon 30. rujna 2015. do 30. ožujka 2016. kad je prijevremeno otplaćen kredit i tražila je da vještakinja nadopuni nalaz i mišljenje i za to razdoblje tako da izračuna koliko je preplaćeno na temelju jednostrano promjenjive kamatne stope i tečaja CHF te na temelju razlike stanja glavnice prema ugovorenom otplatnom planu i stanja nedospjele glavnice na dan zatvaranja kredita 30. lipnja 2016. Vještakinja se na te prigovore očitovala pismeno 8. travnja 2022. i 9. studenog 2022. i napravila je traženi izračun. Međutim, sud tu dopunu nije uzeo u obzir jer se nakon sklapanja aneksa uz osnovni ugovor o kreditu više ne radi u kreditu s valutnom klauzulom u CHF u kojem je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika. Naime, nakon konverzije ugovor o kreditu kojeg su sklopile stranke je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, a u čl. 3 tog aneksa su detaljno specificirani parametri prema kojima se mijenja ugovorena kamatna stopa i na njega se ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama i nisu ostvarene zakonske pretpostavke za povrat stečenog bez osnove na temelju takvih odredaba. Tuženikovi prigovori se svode na primjedbe kako je određen zadatak financijskom vještaku, no sud je financijskom vještaku dao zadatak tako da se na temelju rezultata vještačenja može utvrditi koji je iznos tuženik stekao bez osnove na temelju odredbi osnovnog ugovora koje su utvrđene ništetnim u sporu Potrošač i vještakinja je u cijelosti postupila u skladu s tim zadatkom pa tuženikovo protivljenje tome kako je postavljen taj zadatak nije osnovano. Sud je stoga nalaz i mišljenje financijske vještakinje od 25. listopada 2021. prihvatio u cijelosti jer su izrađeni stručno i objektivno.

29. Financijskim vještačenjem je tako utvrđeno da je s obzirom na promjene anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, na više i na niže, u razdoblju do 30. rujna 2015. tužiteljica preplatila iznos od ukupno 55.785,81 kn odnosno 7.404,05 eura. Iz podneska tužiteljice od 16. prosinca 2022. proizlazi da tužiteljica prihvaća ovaj obračun vještaka u kojem su uzeti u obzir i manje plaćeni iznos u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu jer za razdoblje do 30. rujna 2015. potražuje upravo taj iznos od 55.785,81 kn.

30. Kao što je već navedeno u točki 5. ovog obrazloženja, sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na glavnicu kako je postavljen u tužbi u iznosu od 13.361,24 eura, a u odnosu na zakonske zatezne kamate kako je specificirano u podnesku od 16. prosinca 2022. Tužiteljica je u tom podnesku svoje potraživanje zakonskih zateznih kamata na pojedine plaćene iznose uskladila s nalazom i mišljenjem financijske vještakinje, ali je za pojedine od njih zatražila te kamate za razdoblje prije nego što ih je platila tuženiku odnosno prije nego što ih je on stekao. Budući da je tuženik iznos koji je utvrđen financijskim vještačenjem stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika, on je nepošteni stjecatelj i prema čl. 1115 ZOO-a dužan je na svaki pojedini iznos koji mu je tužiteljica isplatila na temelju ništetnih odredbi platiti zakonske zatezne kamate od dana kad je tužiteljica taj iznos platila tj. od dana kad ga je tuženik stekao. Prema provedenom vještačenju tužiteljica je 9. listopada 2012. platila iznos od 967,61 kn, a potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 67,61 kn odnosno 8,97 eura pa je sud u skladu s čl. 2 ZPP-a dosudio te kamate na iznos od 8,97 eura.

31. Slijedom svega navedenog, sud je u točki I izreke naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.404,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedini iznos teku od dana kad ih je tužiteljica platila tuženiku do isplate. U točki II sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 5.957,19 eura, koji predstavlja razliku između traženog iznosa od 13.361,24 eura i dosuđenog iznosa, sa svim zatraženim kamatama na iznose koji se odnose na razdoblje nakon 30. rujna 2015., kao što je to pojašnjeno u točki 28. obrazloženja, a u odnosu na pojedine iznose plaćene prije konverzije sud je odbio zakonske zatezne kamate za razdoblje prije nego što ih je tuženik stekao.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 2 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljičin trošak je odmjeren prema troškovniku predanom u spis 8. siječnja 2026. Tužiteljica je u sporu u odnosu na osnovu uspjela s 100 % dok u odnosu na visinu njen uspjeh iznosi 55 % jer je potraživala 13.361,24 eura, a dosuđeno joj je 7.404,05 eura. Ukupni uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 77,5 % (155:2) pa kad se od toga oduzme tuženikov uspjeh od 22,5 %, tužiteljici u skladu s čl. 154 st. 2 ZPP-a parnični trošak treba priznati u omjeru od 50 %.

33. Tužiteljičin trošak se sastoji od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na tri ročišta od 30. rujna 2020., 4. ožujka 2021. i 14. siječnja 2026. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, za sastav tri obrazložena podneska od 9. prosinca 2021., 27. travnja 2022. i 19. prosinca 2022. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT, odnosno ukupno 1.400,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 1.750,00 eura pa je tuženiku u skladu s čl. 154 st. 2 ZPP-a naloženo da joj namiri 55 % tog iznosa odnosno 962,50 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

34. Tužiteljici nije priznata nagrada za sastav podneska od 30. rujna 2020. jer je taj podnesak predan na ročištu na kojem je mogla iznijeti navode tog podneska i za koji joj je priznata nagrada. Nije joj priznat ni trošak financijskog vještačenja jer nije navela iznos tog troška pa njen zahtjev u tom dijelu nije određen u smislu čl. 164 st. 2 ZPP-a.

U Sesvetama 24. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Rikardo Perković

2. odvjetnik Zlatko Knezović