Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-126/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, te Damira Romca i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika KU, zbog kaznenog djela iz čl. 149. st. 1. i 2. u svezi čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-813/2022-21 od 22. veljače 2024., u sjednici održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika KU kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim okrivljenika KU, zbog produljenog kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. u svezi čl. 52. KZ/11 te ga je, temeljem čl. 149. st. 2. KZ/11, osudio na novčanu kaznu od 50 prosječnih dnevnih iznosa u Republici Hrvatskoj, s time da jedan dnevni iznos iznosi 38,43 eura, što ukupno iznosi 1.921,50 eura, a koju kaznu je okrivljenik, prema čl. 42. st. 6. KZ/11, dužan platiti u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude.

1.1. Temeljem čl. 43. st. 1. i 2. KZ/11 okrivljenik je upozoren da ukoliko novčana kazna ne bude u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom, a ne postoje uvjeti iz čl. 42. st. 7. KZ/11, ista će se naplatiti prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona, a ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamijeni novčane kazne radom za opće dobro na način da će se jedan prosječni dnevni iznos zamijeniti s dva sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne smije premašiti 720 sati.

1.2. Također je odlučeno da ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora na način da će se jedan prosječni dnevni iznos zamijeniti s jednim danom zatvora, a rad za opće dobro će se zamijeniti, sukladno odredbi čl. 55. st. 3. KZ/11, kao i isplati li osuđenik novčanu kaznu nakon pravomoćnosti odluke o zamjeni, izvršenje kazne zatvora ili rada za opće dobro će se obustaviti, dok će se u slučaju djelomične isplate izvršiti samo preostali dio navedene kazne, sve na temelju odredbe čl. 43. st. 3., 4. i 5. KZ/11.

1.3. Temeljem čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 1. i 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) okrivljenik KU je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik KU, po branitelju Ivanu Čizmiću, odvjetniku u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba okrivljenika KU je neosnovana.

5. Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka sa tvrdnjom da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude.

5.1. Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da se presuda ne može ispitati jer da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.

6. Nije u pravu okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.1. U svojoj žalbi okrivljenik daje subjektivnu analizu i ocjenu dokaza, koja se razlikuje od ocjene suda prvog stupnja, pri čemu se navodi kako su pogrešno iskazi dva „okrivljenikova svjedoka“, radnika Ustanove DES, ocijenjeni kao neuvjerljivi, pristrani i usmjereni na oslobađanje okrivljenika, a da su svjedoci privatne tužiteljice navodno vjerodostojni. Ističe se kako privatna tužiteljica nije navela ni jednog radnika, kao svjedoka, koji bi posvjedočio da atmosfera u Ustanovi nije bila onakva kakvu je okrivljenik u objavama opisao. U žalbi se navodi i da „neistiniti činjenični navodi“, kako ih pogrešno prvostupanjski sud kvalificira, su informacije koje su okrivljeniku dostavljene na temelju zahtjeva za pristup informacijama od strane službenice za informiranje Ustanove DES, a što se tiče prijave nepravilnosti podnesene pučkoj pravobraniteljici u ožujku 2022. te dopune prijave od travnja i svibnja iste godine, a sve prema odredbama Zakona o zaštiti prijavitelja, da su te izrečene nepravilnosti da se privatna tužiteljica prema Ustanovi DES ponašala kao prema „plijenu“ pretvorivši ga u privatno vlasništvo političke stranke izrečene kao vrijednosni sud, a prvostupanjski sud da se uopće nije referirao na predmetni Zakon iako da zaštitu okrivljeniku pruža čl. 10. koji izrijekom određuje da u sudskim postupcima, uključujući postupke zbog klevete, prijavitelji nepravilnosti ne snose nikakvu odgovornost zbog prijava ili javnih razotkrivanja na temelju tog Zakona. U žalbi se ističe i kako je okrivljenik imao opravdan razlog vjerovati da su prijava nepravilnosti ili javno razotkrivanje bili nužni radi razotkrivanja nepravilnosti te sve što je napisao da se temelji na činjenicama i da te podatke nije izmišljao, već je o tim činjenicama davao svoje vrijednosne sudove.

6.2. U okrivljenikovoj žalbi se navodi i kako tijekom postupka nije utvrđeno da bi okrivljenik počinio kazneno djelo jer da je, u jednom dijelu, iznosio istinite činjenične tvrdnje temeljem dostupnih mu informacija, tako da se ne radi o iznošenju bilo kakvih neistinitih činjeničnih tvrdnji, a i okrivljenik da nije imao nikakvih razloga posumnjati u istinitost tih činjenica. Ističe se kako je okrivljenik u objavi također iznio i svoj vrijednosni sud, što je u spornoj objavi stavljeno u navodne znakove, pa da je takvim izrazom samo prenesen vrijednosni sud o radnom okruženju unutar Ustanove DES tijekom mandata privatne tužiteljice, o čemu da svjedoče i brojni radnici DES-a i razne opomene, upozorenja i dr. što su radnici zaprimali od privatne tužiteljice.

6.3. Ističe se i kako se u spornoj objavi ništa ne može smatrati klevetom, obzirom da predmetom klevetničke tvrdnje može biti samo činjenična tvrdnja, ali ne i vrijednosni sud, a navodi se i kako privatna tužiteljica niti jednim dokazom nije dokazala bilo što od svojih navoda, dok je, nasuprot tome, okrivljenik dokazao istinitost iznesenih tvrdnji, odnosno da je imao osnovan i opravdan razlog povjerovati u istinitost onoga sadržaja koji je iznosio ili prenosio. Također se navodi da kod okrivljenika nije postojala izravna namjera za počinjenjem kaznenog djela klevete, niti da je takva namjera tijekom postupka dokazana, odnosno da uopće nije utvrđeno da bi okrivljenik bio svjestan eventualne neistinitosti iznesenih činjeničnih tvrdnji. Na kraju je istaknuto da, ne samo da okrivljenik nije iznosio neistinite činjenične tvrdnje, već sasvim sigurno da i ne postoji svijest i znanje kod okrivljenika da je činjenična tvrdnja koju iznosi ili prenosi neistinita, već upravo suprotno, iznesene tvrdnje su istinite, a okrivljenik da je i u vrijeme počinjenja djela, a i danas, posve uvjeren u istinitost iznesenih tvrdnji jer da je samo iznosio dostupne i dostavljene mu podatke i informacije te ništa od iznesenih tvrdnji nije izmišljao.

6.4. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

6.5. Sud prvog stupnja opravdano drži da je obrana okrivljenika KU, kojom poriče počinjenje produljenog kaznenog djela klevete, neuvjerljiva. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

6.6. Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je okrivljenik KU počinio jedno produljeno kazneno djelo klevete na štetu privatne tužiteljice KUR, s time što je to kazneno djelo počinjeno putem društvene mreže i putem portala medija Slobodne Dalmacije, zbog čega su izrečene neistinite tvrdnje postale pristupačne većem broju osoba, a koje s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu.

6.7. Ova utvrđenja proizlaze iz samih pregledanih objava na facebook profilu okrivljenika od 5. srpnja 2022. i na portalu Slobodne Dalmacije od 6. srpnja 2022., ali i iz detaljnog, logičnog i uvjerljivog iskaza privatne tužiteljice KUR, čiji iskaz sud prvog stupnja opravdano drži vjerodostojnim. Iskaz privatne tužiteljice je potkrijepljen i uvjerljivim, logičnim i argumentiranim iskazima svjedoka ZU, DU i NU, čije iskaze je sud prvog stupnja također ispravno prihvatio vjerodostojnima.

6.8. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kada navodi da okrivljenik nije dokazao da se problemi radnika nisu rješavali, da su radnici bili izloženi prekomjernom radu i da su zbog toga odlazili na bolovanje, budući da takve nepravilnosti nije utvrdila Stručna služba Ustanove DES, odnosno Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji nadzire rad Ustanove DES, a niti je utvrđeno da bi neki radnik pokrenuo tužbu protiv privatne tužiteljice ili Ustanove DES zbog izloženosti prekomjernog rada, mobbinga ili nečeg sličnog. Također je pravilna tvrdnja prvostupanjskog suda kada navodi da je okrivljenik bio svjestan da su njegove činjenične tvrdnje neistinite te da nije pružio nikakve dokaze o svojim tvrdnjama, niti da je uspio dokazati da je svoje navode iznio u dobroj vjeri te da niti jedan dokaz obrane nije uvjerio sud da je okrivljenik imao opravdan i dostatno utemeljen razlog da na opisani način diskvalificira privatnu tužiteljicu, zbog čega je izveden pravilan zaključak da je okrivljenik prvo na svom facebook profilu, a potom na portalu medija Slobodna Dalmacija, iznio neistinite činjenične tvrdnje koje su objektivno podobne da naštete časti i ugledu privatne tužiteljice te je prilikom počinjenja kaznenog djela okrivljenik bio svjestan obilježja kaznenog djela, kao i toga da će javno objavljujući neistinite navode učiniti ih dostupnim većem broju ljudi te je htio njegovo počinjenje.

6.9. Neosnovan je navod okrivljenika da je prvostupanjski sud morao uzeti u obzir da prema čl. 10. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti okrivljenik ima zaštitu u sudskim postupcima i da ne može snositi nikakvu odgovornost zbog prijava ili javnih razotkrivanja nepravilnosti jer okrivljenik nije niti proglašen krivim zbog prijava ili javnih razotkrivanja eventualnih nepravilnosti, već je proglašen krivim, kako je to već ranije navedeno, zbog neistinitih činjeničnih tvrdnji objavljenih na društvenoj mreži facebook i na portalu Slobodne Dalmacije, koje neistinite činjenične tvrdnje su bile pristupačne većem broju osoba te su objektivno podobne da naštete časti i ugledu privatne tužiteljice.

6.10. Prema tome, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi argumentirano i uvjerljivo obrazložio da je okrivljenik KU, u inkriminiranim objavama, za privatnu tužiteljicu KUR iznio neistinite činjenične tvrdnje koje mogu škoditi njezinoj časti i ugledu, znajući da su neistinite, pa su te neistinite činjenične tvrdnje postale pristupačne većem broju osoba, čime je počinio produljeno kazneno djelo klevete na način kako je opisano u izreci pobijane presude.

6.11. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe okrivljenik KU.

7. Nema pravo okrivljenik niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. On ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ali se iz sadržaja njegove žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što okrivljenik pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

7.1. Kako su iz rezultata dokaznog postupku utvrđeni svi bitni elementi produljenog kaznenog djela klevete, pa tako i izravna namjera za počinjenje kaznenog djela, koju namjeru okrivljenik u žalbi poriče, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje.

8. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-26), ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

9. Nema pravo okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kaznenoj sankciji, ne navodeći zbog čega pobija presudu iz tog žalbenog osnova.

9.1. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu okrivljenikovih inkriminiranih radnji te je vodio računa o svim okolnostima na strani okrivljenika koje utječu na vrstu i visinu kazne, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.

9.2. Pravilno je sud prvog stupnja, prigodom izbora vrste i mjere kaznene sankcije, kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika, cijenio njegovu raniju neosuđivanost, dok mu je kao otegotnu okolnost cijenio nedovoljnu kritičnost prema vlastitom protupravnom ponašanju.

9.3. Stoga je ispravno sud prvog stupnja okrivljeniku KU izrekao novčanu kaznu od 50 prosječnih dnevnih iznosa, koja kazna se, u konkretnom slučaju, ukazuje u cijelosti primjerenom te prilagođenom težini počinjenog kaznenog djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana čl. 41. KZ/11.

10. Nema pravo okrivljenik niti kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ne navodeći razloge zbog čega pobija presudu iz tog žalbenog osnova. Međutim, sud prvog stupnja je, uzevši u obzir imovno stanje okrivljenika te složenost i trajanje postupka, pravilno, sukladno odredbama ZKP/08, odmjerio visinu troškova kaznenog postupka koje je okrivljenik dužan te u mogućnosti platiti.

11. Slijedom svega iznijetog, žalbu okrivljenika KU valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08-26, presuđeno kao u izreci.

Split, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj