REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3084/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja DA, rođenog **.**.1982., državljanina Alžira, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu KLASA: UP/I-216-03/25-06/3948, URBROJ: 511-01-212-25-14 od 29. srpnja 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu KLASA: UP/I-216-03/25-06/3948, URBROJ: 511-01-212-25-14 od 29. srpnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kao očito neosnovan.

2. Tužitelj je u tužbi i tijekom spora u bitnome naveo da ustaje protiv pobijanog rješenja u cijelosti. Dodao je da je predmetnim rješenjem povrijeđen zakon, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da su temeljem tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donesene nezakonite odluke u ovim postupcima. Iznio je da prvenstveno treba ispitati cjelokupan postupak primjene članka 41. stavak 1. točka 9. u vezi s člankom 44. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a poglavito kada se uzme u korelaciju i Odluka o listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Nastavio je da je za primijetiti da je izreka članka 44. stavka 1. takva da određuje stanovite kriterije koje je potrebno ispuniti, ne kumulativno, kako bi se neka zemlja proglasila sigurnom zemljom. Istaknuo je da se, međutim, iako je za očekivati u zakonodavnom dijelu da se pojedine zemlje stavljaju na listu sigurnih zemalja uz valjana obrazloženja, ipak ne nalazi, niti u samom aktu, a niti u obrazloženom dijelu teksta koji je podastrt javnosti. Opisao je da stoga nije jasan postupak donošenja odluke u slučaju zemlje njegovog podrijetla, a kada su u članku 44. jasno naveden kriteriji koji su odlučni prilikom donošenja takve odluke. Naglasio je da su kriteriji koji su navedeni člankom 44. takvi da traže od nadležnog tijela jasna obrazloženja za stavljanje neke zemlje na popis sigurnih zemalja. Smatra da nije jasno koji su to kriteriji koje je tuženik upotrijebio u podzakonskom aktu, istovremeno ne poštujući odredbe Zakona, kako bi Alžir stavio na listu sigurnih zemalja. Napomenuo je da je naveo da je u zemlji podrijetla bio izložen obavezi davanja mita ukoliko bi se uopće mogao zaposliti te si omogućio, kako sebi, tako i svom sinu, bilo kakve osnovne živežne namirnice te osnovno preživljavanje. Naveo je da se našao u takvoj situaciji da zbog svoje sklonosti da govori kako bi želio živjeti drugdje, a što se očito nije svidjelo vlastima u zemlji podrijetla, bio šikaniran i nije mu se omogućio pristup bilo kakvom poslu. Dodao je da nije, kako je dobio i dijete, imao drugog izbora do da napusti zemlju podrijetla, a kako bi uopće mogao prehraniti svoje dijete, jer mu je u zemlji podrijetla onemogućeno osnovno pravo – pravo na rad. Zaključio je da se tuženik prilikom donošenja odluke rukovodio isključivo objektivnim kriterijem zemlje podrijetla, što njemu uskraćuje njegova osnovna prava u ovom predmetu, jer je predmet potrebno i subjektivno sagledati, a što na žalost, zbog zemlje podrijetla tvori određeni automatizam kod tuženika. Predlaže da se poništi osporavano rješenje te da mu se odobri međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj. Nadalje, predlaže da mu se odobri besplatna pravna pomoć te da se pružatelju pravne pomoći isplate zatraženi troškovi.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome naveo da je tijekom cijelog postupka nastojao utvrditi stvarne i istinite činjenice te pravo stanje stvari i da je tijekom cijelog postupka prikupljao i razmatrao sve relevantne činjenice. Dodao je da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Opisao je da tužitelj u tužbi navodi da odluka o stavljanju Alžira na popis sigurnih zemalja nije donesena na temelju jasnih kriterija, da za nju nije dano obrazloženje te da zbog toga sam popis nema pravnu važnost. Istaknuo je da je Odluka o određivanju popisa sigurnih zemalja objavljena u "Narodnim novinama", čime je ispunjen uvjet javne dostupnosti i valjanosti akta. Nastavio je da su člankom 44. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisani kriteriji na temelju kojih se utvrđuje sigurnost pojedine zemlje podrijetla. Pojasnio je da ti kriteriji obuhvaćaju podatke o relevantnim zakonima i propisima zemlje, poštivanju prava i sloboda zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, poštivanju načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja i primjeni učinkovitog pravnog lijeka. Iznio je da je u postupku donošenja rješenja primijenio te kriterije. Napomenuo je da je Alžir priznat kao sigurna zemlja podrijetla u još 10 država članica Europske unije, a što potvrđuje da je odluka adekvatno utemeljena i u skladu s međunarodnim standardima. Zaključio je da tužitelj u ovom slučaju nije vjerodostojno obrazložio zašto se njegova zemlja podrijetla za njega ne može smatrati sigurnom. Smatra da je tužba neosnovana te predlaže potvrditi osporavano rješenje odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tijekom spora razgledan je spis, spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Alžira te da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li tuženik pravilno i zakonito odbio navedeni zahtjev kao očito neosnovan.

8. Člankom 38. stavkom 1. točkom 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17. 33/23. i 17/25.) propisano je da ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev kao očito neosnovan ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. toga Zakona te postoje okolnosti iz članka 41. stavka 1. toga Zakona.

9. Nadalje, člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje, dok je člankom 21. istoga Zakona propisano da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (stavak 1.), s time da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (stavak 2.).

10. Također, člankom 41. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da ministarstvo donosi odluku u ubrzanom postupku najkasnije u roku od dva mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ili dopuštenog naknadnog zahtjeva ako provodeći cjelokupan postupak sukladno odredbama odjeljka I. glave III. toga Zakona utvrdi da je tražitelj iznio samo one podatke koji nisu važni za procjenu osnovanosti zahtjeva (točka 1.) da je tražitelj izrazio namjeru s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske (točka 7.) te da je moguće primijeniti institut sigurne zemlje podrijetla, sukladno članku 44. toga Zakona (točka 9.).

11. U obrazloženju osporavanog rješenja navedeno je da je tužitelj na zahtjevu u bitnome iskazao da je zemlju podrijetla napustio 2009. te da je legalno, zrakoplovom stigao u Tursku, a da je od tada, uz povremene prekide, boravio na području Europske Unije, konkretno u Grčkoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj. Dodano je da je u navedenim zemljama u kojima je boravio podnio zahtjeve za međunarodnu zaštitu, ali da su prema njegovim vlastitim navodima bili odbijeni jer je Alžir sigurna zemlja. Izneseno je da je izjavio da je završio samo osnovnu školu. Nastavljeno je da je tužitelj saslušan 11. srpnja 2025. te da je potvrdio razloge napuštanja zemlje podrijetla koje je rekao prilikom zahtjeva, da u Alžiru nije imao problema već da je oduvijek želio živjeti u [adresa], a da je u Hrvatsku odlučio doći radi posla. Opisano je da je na okolnosti povratka izjavio da je zbog teškog života otišao iz Alžira, a da bi ga, ako se vrati, čekali isti problemi vezani uz pronalazak posla, siromaštvo i nepravdu. Navedeno je da tužitelj posjeduje putovnicu Alžirske Narodne Demokratske Republike, broj 302425473 s rokom važenja od 27. travnja 2023. do 26. travnja 2033. Dodano je da je tužitelj iskazao da je zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga, jer je htio naći posao. Izneseno je da je Alžir, prema vlastitim navodima, napustio 2009. te da je otišao u Grčku. Nastavljeno je da je prilikom saslušanja tužitelj kazao kako je tražio azil jer je u zemlji njegova podrijetla rašireno mito i korupcija te si ne može priuštiti dovoljno sredstava za normalan život, a da je također naveo da ima sina u Grčkoj kojeg želi stambeno osigurati. Istaknuto je da je razvidno da je tražitelj dobrovoljno napustio svoju zemlju podrijetla zbog ekonomskih razloga, a ne zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rasne, vjerske, nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Zaključeno je da, budući da ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla prema međunarodnim i nacionalnim pozitivnim propisima nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite, navedeni razlozi se dalje neće razmatrati. Vezano uz procjenu budućeg rizika navedeno je da je jedini razlog napuštanja zemlje podrijetla prema tražiteljevim tvrdnjama egzistencijalne prirode. Ocijenjeno je da je navedenim sebe definirao kao ekonomskog migranta, a ne tražitelja međunarodne zaštite. Napomenuto je da tužitelj prema vlastitim navodima u zemlji podrijetla nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran, uhićen niti mu je mjesto boravka bilo pretreseno, a da, također, nije pripadnik niti jedne političke stranke. Dodano je da, uz navedeno, tužitelju nitko nije pravio probleme prilikom napuštanja alžirskog teritorija, koji je prema vlastitim navodima napustio legalno, služeći se vlastitom putnom ispravom. Izneseno je da iako je zemlju napustio ranije, tužitelj se prema vlastitim navodima 2021. odlučio u zemlju podrijetla vratiti svojevoljno, radi izrade dokumenata i uređivanja statusa u Grčkoj, kako bi mogao viđati svog sina. Opisano je da je izjavio da ga je njegov otac, svjestan teške gospodarske situacije u Alžira, savjetovao da opet napusti zemlju, uz poruku da u Alžiru nema budućnosti. Navedeno je da je tužitelj istaknuo kako u zemljama Europske unije, pa tako i u Hrvatskoj, osobe imaju mogućnost rada i napredovanja te si mogu osigurati osnovne uvjete za život, uključujući i kupnju stana, dok u Alžiru, prema njegovim navodima, ne bi imao nikakve prilike ostvariti ni osnovnu egzistenciju, a da se, u slučaju povratka, nema gdje vratiti jer nema kuću ni imovinu u zemlji podrijetla. Ocijenjeno je da se navodi koje je tužitelj iznio ne mogu smatrati osnovanim razlozima za odobravanje međunarodne zaštite u smislu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naglašeno je da ekonomski razlozi, kao i opća razina korupcije ili manjak osobnih prilika za život i rad u zemlji podrijetla, sami po sebi ne predstavljaju osnovu za odobravanje međunarodne ili supsidijarne zaštite. Navedeno je da, također, činjenica da je tužitelj 2021. svojevoljno napustio teritorij Europske unije i vratio se u zemlju podrijetla dodatno ukazuje na to da u tom trenutku nije postojala neposredna i ozbiljna prijetnja po njegov život ili slobodu. Dodano je da je za pretpostaviti da tužitelj ima inače problem egzistencijalne prirode zbog niskog obrazovanja odnosno jer ima završenu samo osnovnu školu. Zbog tih je razloga ocijenjeno da tužitelj nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, niti je vjerojatno da bi mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik proganjanja ili ozbiljne nepravde po povratku u zemlju podrijetla. Procijenjeno je da to što je tužitelj, prema vlastitim navodima, svojevoljno napustio EU i vratio se u zemlju podrijetla 2021., bez ikakvih posljedica po njegovu sigurnost, kako bi regulirao boravišni status u Grčkoj i viđao sina ukazuje da u tom razdoblju nije postojao strah od progona niti je postojao razlog zbog kojeg bi boravak u zemlji podrijetla bio rizičan. Istaknuto je da tek nakon više godina boravka izvan zemlje podrijetla, ponovno podnosi zahtjev za međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj što upućuje da je namjeru podnio radi izbjegavanja udaljenja iz Republike Hrvatske, a ne zbog stvarne potrebe za zaštitom. Ocijenjeno je da je u konkretnom slučaju moguće primijeniti institut sigurne zemlje podrijetla, s obzirom da se Alžir nalazi na listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Opisano je da je prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će tužitelj povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, razmotreno opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se tužitelj nalazi. Izneseno je da se u procjeni općeg stanja ACLED (Armed Conflict Location & Event Data Project) navodi da u razdoblju od srpnja 2024. do srpnja 2025. godine u Alžiru, koji je tužiteljeva zemlja podrijetla, ne postoji sigurnosni rizik za civilno stanovništvo. Zaključeno je da utvrđujući osobne okolnosti tužitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde odnosno da će se suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, ili postojanju ozbiljne i individualne prijetnje tužiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

12. Imajući u vidu činjenice utvrđene u upravnom postupku i obrazloženje osporavanog rješenja pravilno je tuženik utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je pravilno odbio njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kao očito neosnovan, jer je utvrdio da je tražitelj iznio samo one podatke koji nisu važni za procjenu osnovanosti zahtjeva (članak 41. stavak 1. točka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti) jer je tražitelj izrazio namjeru s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske (Članak 41. stavak 1. točka 7. istog Zakona) te jer je moguće primijeniti institut sigurne zemlje podrijetla, sukladno članku 44. toga Zakona (članak 41. stavak 1. točka 9. istog zakona).

13. Sud nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja, budući da je iz službene bilješke Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/3948, URBROJ: 511- 01-213-25 od 22. prosinca 2025. utvrđeno da je tužitelj 16. prosinca 2025. napustio Prihvatilište, da se nije vratio u Prihvatilište te da nije prijavio novo boravište u određenom roku.

14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točci I. izreke presude.

15. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj odobrena mu je besplatna pravna pomoć u točci II. izreke presude u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" broj: 140/15. i 155/22.).

16. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružio odvjetnik Zoran Bauer, u točci III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 27 t. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura umanjen za 50% prema navedenom Pravilniku te trošak zastupanja na raspravi 27. siječnja 2026. u iznosu od 500,00 eura umanjen za 50% prema istom Pravilniku, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

17. Prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe nije osnovan.

18. Sukladno članku 51. stavku 1. točki 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti tužba podnesena upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju odbijanja zahtjeva u ubrzanom postupku sukladno članku 41. tog Zakona. Prema stavku 2. istoga članka Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi.

19. Člankom 42. Zakona o upravnim sporovima propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano (stavak 1.), a da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

20. Imajući u vidu iskaz tužitelja dan u upravnom postupku te da je odbijen tužbeni zahtjev prema mišljenju ovog suda ne postoje specifične okolnosti konkretnog slučaja koje bi, za razliku od drugih istovrsnih predmeta međunarodne zaštite u kojima tužba ne odgađa izvršenje rješenja, opravdale dopuštanje odgodnog učinka.

21. Slijedom navedenoga na temelju članka 42. Zakona o upravnim sporovima riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove odluke. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja.

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu Zagreb, Ilica 335

3. U spis