REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-88/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvaternik kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog FR, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode - bludnje radnje iz članka 155. stavak 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog FR, izjavljenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K- 1834/21 od 9. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ŠR kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom optuženi ČR proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela bludne radnje opisanom u članku 155. stavak 2. u svezi članka 154. stavak 1. točka 2. u svezi članka 152. stavak 1. KZ/11, a kažnjivom po članku 155. stavak 2. KZ/11, činjenično opisanom izrekom te presude. Optuženi ČR je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci te mu je na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju 3 (tri) godine. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22.,36/24. i 72/25. – dalje u tekstu: ZKP) optuženiku je na ime troškova kaznenog postupka naloženo plaćanje troškova vještačenja u iznosu 1.902,58 € (tisućudevetstodva eura i pedesetosam centi) i na ime paušalne svote iznos 800,00 € (osamsto eura) koje je dužan uplatiti u korist Proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od izvršnosti prvostupanjske presude.

2. Protiv ove presude pravovremeno je podnio žalbu optuženi ČR, po braniteljici Aleksandri Vareškić Fodor, odvjetnici iz Velike Gorice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi čl. 474. ZKP-a.

5. Žalba optuženog FR nije osnovana.

6. U žalbi optuženik ističe postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a pri čemu parafrazira zakonski tekst navodeći da je prvostupanjsku presudu nemoguće ispitati jer je izreka presude proturječna i nerazumljiva, razlozi o odlučnim činjenicama nisu navedeni, a razlozi koji su navedeni su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ovo dalje obrazlaže na način da tvrdi da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i isprava u spisu i iskaza saslušanih svjedoka, da je izostala potpuna ocjena svih izvedenih dokaza i suprotstavljenih dokaza, da je odbijen prijedlog obrane da svjedoci budu ponovno ispitani obzirom na promjenu predsjednika vijeća, da iskazi svjedoka nisu u potpunosti reproducirani, da nisu ocijenjeni u presudi iskazi svjedoka PR i NR, a iskaz svjedoka FRČ nije naveden u presudi niti je ocijenjen, da nije navedena točna okolnost na koju je predloženo ispitivanje svjedoka SR i pribavljanje socioanamnestičke anamneze o obitelji RR i ĐR u obrazloženju odbijanja tog dokaznog prijedloga u presudi, a što je onda u proturječju sa raspravnim zapisnicima, te da je neosnovano odbijen dokazni prijedlog radi ispitivanja svjedoka UR, doktora psihijatra Glamuzine.

6.1. Nadalje, žalitelj pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka podvodi utemeljenje presude isključivo na nalazu i mišljenju vještaka psihijatra i psihologa i iskazu oštećenice, inzistira na proturječju između odlučnih činjenica navedenih u obrazloženju presude i dokaza u spisu jer da nema razloga u vezi medicinske dokumentacije Psihijatrijske bolnice „CR“, a što sve onda prepoznaje kao pristranost suda čime je povrijeđeno pravo optuženika iz članka 11. stavak 1. ZKP-a koje se ogleda u okolnosti da zaključke izvodi na štetu optuženika, da je prekršeno načelo jednakosti oružja jer su prijedlozi obrane ignorirani, kao i iznesena argumentacija i prigovori na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra. Relativno bitnom povredom žalitelj cijeni odbijanje dokaznih prijedloga obrane bez valjane argumentacije, te zaključuje da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6.2. Pod odredbu članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a podvodiv je dio žalbenih tvrdnji o postojanju proturječnosti između sadržaja razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza te o izostanku razloga o odlučnim činjenicama u pogledu izostanka ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza na temelju kojih je prvostupanjski sud utvrdio sporne činjenice. Navedene povrede u pobijanoj presudi nisu ostvarene. Razlozi presude su u potpunosti suglasni sadržaju izvedenih dokaza, te je dana ocjena vjerodostojnosti dokaza, pa time pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i u pogledu ocjene vjerodostojnosti proturječnih dokaza, te nije ostvarena istaknuta apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka u vidu izostanka razloga o odlučnim činjenicama. Dani razlozi u pobijanoj presudi nisu uopće proturječni, jer je jasno izloženo zbog čega prvostupanjski sud vjeruje oštećenici, a ne vjeruje optuženiku, pri čemu se u odnosu na ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice prvostupanjski sud poziva kako na iskaze svjedoka ĐR i RR, tako i na nalaze i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa. U odnosu na prigovore vezano za medicinsku dokumentaciju oštećenice, žalitelj očito zanemaruje dio obrazloženja presude o ocjeni vjerodostojnosti materijalnih dokaza (list 7 spisa) i o sadržaju provedenog vještačenja iz kojeg proizlazi da je relevantna medicinska dokumentacija oštećenice proučena u okviru vještačenja, iz kojeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je oštećenica bila sposobna iskazivati o događajima iz prošlosti, upamtiti ih i reproducirati.

6.3. U odnosu na žalbene tvrdnje o parcijalnom korištenju iskaza svjedoka, bez obrazlaganja vjerodostojnosti iskaza, kao i o zanemarivanju dijelova iskaza svjedoka koji idu u prilog optuženiku, ponovno bez davanja razloga o ocjeni vjerodostojnosti dokaza, u stvari se prigovara sadržaju ocjene vjerodostojnosti dokaza, a time u biti, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.4. U odnosu na prigovor da svjedoci nisu ispitani na raspravi unatoč prijedlogu žalitelja, a obzirom na promjenu predsjednika vijeća, ukazuje se na odredbu članka 431. stavak 1. točka 8. ZKP-a jer se zapisnici o iskazima svjedoka mogu prema odluci vijeća pročitati ako je svjedok ispitan na raspravi u prisutnosti stranaka, što je ovdje slučaj, u vezi nepotpune reprodukcije iskaza svjedoka žalitelj se upućuje na odredbu članka 411. stavak 3. ZKP-a jer se iskazi svjedoka unose u zapisnik tako da se prikaže njihov bitan sadržaj, dok je prvostupanjski sud postupio sukladno članku 421. ZKP-a i prilikom donošenja odluka o odbijanju izvođenja dokaza, a zatim u presudi dao razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine prijedloge stranka na način kako je to predviđeno odredbom članka 459. stavak 5. ZKP-a, pri čemu je izveo ocjenu svih dokaza kako pojedinačno tako i skupno, u razlozima pobijane presude.

6.5. Nakon izložene analize ovaj sud zaključuje da prvostupanjski sud nije počinio niti „relativno“ bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upire žalitelj. Žalitelj nadalje nije u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud pristran i da je povrijeđeno pravo optuženika iz članka 11. stavak 1. ZKP-a niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je u konkretnom predmetu zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom ruku odlučio o optužbi u skladu sa zakonom, koje okolnosti nisu dovedene u pitanje nezadovoljstvom optuženika donesenom odlukom suda, s tim da prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske te praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), da bi se radilo o povredi prava na pravično suđenje, kazneni postupak, u pravilu, ako se ne radi o eklatantnim povredama optuženikove nedužnosti i povreda jamstava okrivljenikove obrane, a koje inicijalno i bez potrebe daljnje ocjene dovode do povrede prava na pravično suđenje (o čemu se u konkretnom slučaju ne radi), treba cijeniti kao cjelinu. Stoga, sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja u cjelini, proizlazi da je ovaj kazneni postupak, vođen na način koji je optuženiku osigurao pošteno suđenje.

7. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi u pobijanoj presudi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, kao i da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

8. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (iako uvodno u žalbenim razlozima navodi osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja žalbe proizlazi samo osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), žalitelj ističe ključnu zamjerku pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja u pobijanoj presudi u odnosu na zaključke o psihičkoj i zdravstvenoj sposobnosti oštećenice na mogućnosti njenog iskazivanja. Naime, žalitelj inzistira da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je oštećenica sposobna, unatoč dijagnosticirane duševne bolesti, dati iskaz koji je odraz realnosti, pri čemu prigovara nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, preispitujući njegove stručne zaključke, jer dolazi do različitih zaključaka na temelju medicinske dokumentacije oštećenice.

8.1. Nasuprot navedenim razlozima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio spornu činjenicu u odnosu na mogućnost iskazivanja oštećenice cijeneći sadržaj kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja iz kojeg je utvrđeno, pri čemu se vještak psihijatra očitovao na relevantnu medicinsku dokumentaciju oštećenice iz perioda počinjenja kaznenog djela, da je oštećenica u vrijeme događaja te davanja iskaza bila u stanju dobre remisije u vezi duševne bolesti te nema pokazatelja koji bi govorili da bi zbog svoje duševne bolest i/ili psihoorganskih oštećenja i/ili crta ličnosti bila sklona izmišljanju nepostojećih događaja, nema dokaza da bi njene optužbe na optuženika bile proizvod teške duševne bolesti, psihopatoloških fenomena krivog doživljavanja, tj. zaključivanja ili kakvog krivog testiranja realnosti, s tim da njena paranoidnost do sada nije imala jasno sistematizirane ideje, odnosno usmjerene prema nekoj konkretnoj osobi, niti su seksualne konotacije spominjane u njenim psihopatološkim fenomenima, te je, kako to nadalje vještak utvrđuje, sposobna dati vjerodostojan iskaz u stanju remisije bolesti, a okolnost da joj je oduzeta poslovna sposobnost i da nije sposobna brinuti se o sebi ne znači da nije bila u stanju nešto ružno upamtiti i to reproducirati.

8.2. Nakon utvrđenja da je oštećenica sposobna dati vjerodostojan iskaz, prvostupanjski sud je dao ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza ispravno ga dovodeći u vezu sa iskazima RR i ĐR, koji su protivno navodima žalbe u bitnom suglasni te potvrđuju istinitost navoda oštećenice u odnosu na radnje optuženika poduzete na njenu štetu, pri čemu sadržaj nalaz i mišljenja vještaka Darka Marčinka da kod optuženika ne postoje sklonosti prema starijim i nemoćnim osobama, niti izdvojeni dijelovi iskaza svjedoka TR, PR, NR te MR, ne dovode u pitanje takav zaključak suda obzirom navedeni svjedoci nisu bili prisutni opisanim događajima, a nalaz vještaka ne dokazuje da navedene radnje optuženik nije poduzeo. Iz prednjega je vidljivo da žalitelj samo tvrdi suprotno od onoga što je utvrđeno u pobijanoj presudi, pri čemu ne daje prihvatljivu argumentaciju za te tvrdnje.

8.3. Stoga ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud sve činjenice u postupku pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo bludne radnje iz članka 155. stavak 2. KZ/11.

9. Zbog svega navedenoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Žalitelj u žalbi tvrdi kako je izrečena nepravilna i prestroga kazna pri čemu prvostupanjski sud nije naveo relevantne okolnosti za takvu odluku.

10.1. Nasuprot navodima optuženika, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno ispravno utvrdio i vrednovao olakotne i otegotne okolnosti kod odmjeravanja kazne za počinjeno kazneno djelo, a zatim optuženika osudio za ovo kazneno djelo na kaznu zatvora pri donjem minimumu zapriječene kazne. Prvostupanjski sud je optuženiku ispravno olakotnim vrednovao dugotrajnost kaznenog postupka kojem optuženik nije pridonio, da je osoba u dobi 68 godina u vrijeme presuđenja, u kojoj zreloj životnoj dobi je neosuđivana osoba što ukazuje da se počinjenje ovog kaznenog djela može promatrati kao ekcses u njegovom, do tad sa svim propisima usklađenom ponašanju, urednu socijalnu integriranost optuženika bez ekscesa u ponašanju, dok je otegotnim cijenjena posljedica koja je nastupila za oštećenicu u vidu pogoršanja psihičkog statusa. Nastavno je, imajući na umu vrijednost zaštitnog dobra, duljinu inkriminacije, okolnost poduzimanja tri bludne radnje kao i strukturu ličnosti optuženika i oblik krivnje s kojim je djelo počinjeno, prvostupanjski sud ispravno odmjerio kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 155. stavak 2. KZ/11 i onda izrekao uvjetnu osudu na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a obzirom na ocjenu da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Istovremeno se navedenom uvjetnom osudom ispunjava svrha kažnjavanja, prema stavu ovog suda, a to je izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prva, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućuje počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

11. Isto tako, ispravno je i zakonito prvostupanjski sud naložio optuženiku da podmiri troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 2.702,58 eura na temelju članka 148. stavak 1. ZKP-a jer ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova obzirom na imovno stanje optuženika koji ostvaruje prihode te je vlasnik kuće i osobnog vozila, zbog čega je žalba u odnosu na troškove cijenjena neosnovanom.

12. Slijedom svega izloženoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, to je na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević