REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-1098/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, J. J. Strossmayera 14c, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Katančićeva 5, Zagreb, OIB: 18683136487, kojega zastupa OH, službena osoba, radi poreza na dohodak, 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22-01/290, URBROJ: 513-04-24-2 od 22. srpnja 2024.

II. Predmet se vraća na ponovni postupak u kojemu je tuženik obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 (dvije tisuće i petsto) eura, u roku od 60 dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u preostalom dijelu koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-410-14/22-01/290, URBROJ: 513-04-24-2 od 22. srpnja 2024., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Vukovar, Ispostave Vukovar, KLASA: UP/I-410-23/2022-013/00006, URBROJ: 513-007-16-01- 2022-0002 od 23. rujna 2022.

1.1. Navedenim prvostupanjskim poreznim rješenjem u točki I. izreke poreznom obvezniku, ovdje tužitelju, utvrđuje se porezna osnovica i porez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2022. i to: 1. porezna osnovica 5.299.189,18 kn, 2. porez na dohodak (stopa 20,00%) 1.059.837,84 kn, 3. prirez porezu na dohodak (stopa 0,000 %) 0,00 kn, 4. uračunati iznos poreza i prireza 0,00 kn, 5. ukupno porezna obveza (2+3-4) 1.059.837,84 kn/140.664,65 eura. Prema točki II. izreke rješenja, utvrđeni iznos poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava iz točke I.5. porezni obveznik dužan je uplatiti u roku od 15 dana od dana primitka rješenja kao jednokratnu obvezu. Točkom III. izreke rješenja određeno je na koji se račun porez i prirez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, dok je točkom IV. izreke rješenja određeno da se na nepravodobno uplaćeni iznos poreza i prireza obračunava i plaća zatezna kamata.

2. Tužitelj tužbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da postoji bitna povreda odredaba Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09., 110/21. - dalje: ZUP), konkretno članaka 8. (načelo utvrđivanja materijalne istine) i 5. (načelo zakonitosti). Smatra da je pri donošenju odluke potrebno utvrditi pravo stanje stvari i da se neovisno o slobodnoj ocjeni službene osobe upravna stvar mora rješavati na temelju zakona. Pojašnjava kako je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da je tužitelj otuđio više od tri istovrsne nekretnine u razdoblju od pet godina od stjecanja istih te ostvario dohodak od imovine i imovinskih prava propisan člankom 58. stavkom 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., - dalje: ZPD) Nadalje, da je tuženik utvrdio primitak u iznosu od 5.903.572,92 kn na temelju kupoprodajnog ugovora od 26. travnja 2022., na što tužitelj nema primjedbi. Navodi kako je tuženik izdatke utvrdio u iznosu od 604.383,74 kn, koji se sastoje od utvrđene vrijednosti zemljišta kod stjecanja u iznosu od 529.585,14 kn, poreza na promet nekretnina u iznosu od 15.887,55 kn i indeksa rasta proizvođačkih cijena u iznosu od 58.911,05 kn. Navedeno utvrđenje tužitelj osporava jer je nakon stjecanja predmetnih nekretnina izvršio ulaganje u iste, dok je kod dviju nekretnina promijenio i namjenu. Tvrdi da je tuženik na temelju pogrešno utvrđenog izdatka pogrešno utvrdio i poreznu osnovicu, odnosno dohodak od otuđenja nekretnina.

2.1. Ističe kako su predmetne nekretnine dva zemljišta (k. č. br. [katastarska čestica]) i dvije kuće (k. č. br. [katastarska čestica]). U vezi toga navodi da su predmetne kuće, koje su bile ucrtane u katastarskom operateru, bile znatno uništene u Domovinskom ratu, obrasle u šumu i šipražje, i koje je tužitelj zajedno s temeljima uklonio i odvezao na deponiju. Dodaje da je na k. č. br. [katastarska čestica] bilo navezeno 10.000 m3 građevinskog otpada i šute budući su godinama razne osobe i izvođači radova bacali građevinski otpad (šut) i na taj način stvorili deponiju. Navodi da su sve četiri čestice bile obrasle toliko u šipražje i šumu da je morao svo raslinje posjeći i ukloniti, ili ručno ili strojno, kao i s cijele površine svih čestica ukloniti cca 30 cm humusnog sloja. Tvrdi da je navedenim ulaganjem sve četiri parcele pretvorio u atraktivno zemljište poslovne namjene na koje se moglo pristupiti. Dalje pojašnjava da su se predmetne nekretnine prodavale više od deset godina i da ih nitko nije htio kupiti upravo iz razloga jer se radilo o zapuštenim zemljištima s visokom opasnosti od zaostalih mina, grobnica iz Domovinskog rata i slično, a da su tek nakon što je tužitelj izvršio sva navedena ulaganja predmetne nekretnine postale atraktivne, zbog čega se moglo bez ikakve opasnosti pristupiti na iste, te se u konačnici našao kupac. Ističe da je sve navedeno isticao i u poreznom postupku pred poreznim tijelom, međutim nije raspolagao s računima kao dokazom o ulaganjima, a porezno tijelo ga kao neuku stranku nije uputilo da svoja ulaganja može dokazivati i na druge načine osim isključivo računima. Smatra da je već i zbog nesrazmjera utvrđenog primitka i utvrđenog izdatka porezno tijelo trebalo uvidjeti da činjenično stanje nije točno i potpuno utvrđeno. Naime, ne smatra životnim i realnim da se nešto proda unutar godinu-dvije od nabave za deset puta veću cijenu, a da se ništa ne uloži. Stoga smatra da je tuženik morao biti svjestan, s obzirom na tvrdnje tužitelja da je imao znatna ulaganja, da se moraju primijeniti odredbe članka 92. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. - dalje: OPZ) i članka 68. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20., 74/20., 138/20. - dalje: Pravilnik) i metodom procjene utvrditi izdatak poreznog obveznika.

2.2. Tužitelj ističe kako je za potrebe postupka naručio od stalnog sudskog vještaka za građevinarstvo i procjenitelja vrijednosti nekretnina ĆH iz [adresa] izradu procjembenog elaborata troškova uloženih sredstava za uređenje građevinskog zemljišta broj 50/2022. Napominje kako je iz nalaza vještaka razvidno da je tužitelj izvršio ulaganje u ukupnom iznosu od 2.043.871,00 kn, koje se odnosi na utovar i odvoz zemljanog i kamenog materijala, rušenje stabala i raslinja, vađenje korijenja, strojno rušenje postojećih zidanih ruševnih objekata te odvoz na deponij, strojno skidanje humusa i odvoz humusa na deponij. Po shvaćanju tužitelja povreda postupovnog prava sastoji se u tome što tuženik nije utvrdio kako ne raspolaže potpunom i vjerodostojnom dokumentacijom potrebnom za potpuno i točno utvrđivanje izdataka te jer tuženik nije primijenio metodu procjene, niti potpuno i točno utvrdio visinu ulaganja tužitelja. Također tvrdi da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo budući je izračunao poreznu osnovicu kao razliku primitka i izdatka temeljenog na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju umjesto da je primijenilo odredbu članka 92. OPZ-a i članka 68. Pravilnika, te što je pogrešno primijenio odredbe ZPD-a. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmetno rješenje prvostupanjskog tijela te potražuje naknadu prouzročenih troškova.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u osporavanom rješenju. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4.1. Kako bi se strankama omogućilo izjašnjavanje Sud je održao raspravu 27. siječnja 2026., u nazočnosti opunomoćenika tužitelja Hrvoja Alagića, odvjetnika u Osijeku (zamjenička punomoć za zastupanje priložena je spisu), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao, sukladno odredbi članka 91. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 – dalje: ZUS). Na navedenoj raspravi sud je primjenom odredbe članka 92. stavak 3. ZUS-a odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke obzirom na narav spornih činjenica o visini porezne obveze. Valja istaknuti da Sud priloženi procjembeni elaborat nije ocijenio (u smislu dokazne snage) kao vještačenje pribavljeno za potrebe spora.

4.2. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja zatražio je naknadu troška upravnog spora, koji zahtjev je specificirao.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Porezni postupak u kojem je tužitelju utvrđen ukupni porezni dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2022. godinu u iznosu od 1.059.837,84 kn pokrenut je po službenoj dužnosti.

8. Iz obrazloženja predmetnog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tužitelju utvrđen primitak od otuđenja ostvaren prema kupoprodajnom ugovoru od 26. travnja 2022. u iznosu od 5.903.572,92 kn, dok su u izdatke tužitelju priznati izdatak otuđene nekretnine koju je tužitelj stekao po kupoprodajnom ugovoru od 13. listopada 2020. prema utvrđenoj tržišnoj cijeni od 529.585,14 kn, porez na promet nekretnina uplaćen u iznosu od 15.887,55 kn i indeks rasta proizvođačkih cijena 10,8 %, što iznosi 58.911,05 kn. Na temelju iznosa primitaka i izdataka utvrđen je dohodak od otuđenja nekretnina u iznosu od 5.299.189,18 kn.

9. Prema članku 56. ZPD-a dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.

10. Člankom 58. stavkom 1. ZPD-a propisano je da se dohotkom iz članka 56. ovoga Zakona smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci. Stavkom 2. istog članka propisano je da se dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 1. ovoga članka ne oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članka 14. stavaka 5. i 6. ovoga Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave. Stavkom 3. istog članka propisano je da se iznimno od stavka 2. ovoga članka, dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava oporezuje ako je otuđeno više od tri nekretnine iste vrste ili više od tri imovinska prava iste vrste u razdoblju od pet godina od dana stjecanja nekretnine ili imovinskog prava, osim ako se nekretnine izvlašćuju na temelju posebnog zakona te ako se otuđuju zemljišta čija je pojedinačna površina do 250 m[2] , a ukupno do 1.000 m . Ako se otuđuje zgrada s više stanova ili poslovnih prostora ili građevinsko zemljište ili više zemljišnih čestica, jednom nekretninom smatra se svaki stan, poslovni prostor, gradilište ili zemljišna čestica. Dohodak čini razlika između ukupnog iznosa primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnina ili imovinskih prava koji se otuđuju u razdoblju od pet godina i njihove nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda te za troškove ulaganja za koje porezni obveznik posjeduje vjerodostojne isprave.

11. Sukladno članku 92. stavku 1. OPZ-a, ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti. Stavkom 2. točkom 3. istog članka je propisano da će porezno tijelo procijeniti poreznu osnovicu ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao kupac 13. listopada 2020. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine s prodavateljem H-ABDUCO d.o.o.. Predmet navedenog ugovora su nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Vukovaru, Zemljišnoknjižni odjel Vukovar, Katastarska općina: 334316, [adresa], kč. br. [katastarska čestica], tvorničko dvorište, površine 971 m[2] , kč. br. [katastarska čestica], oranica Priljevo, površine 5.086 m[2] , kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor, površine 888 m i kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor, površine 867 m[2] . Tužitelj je za navedene nekretnine platio porez na promet nekretnina za 2020. u iznosu od 15.887,55 kn, sukladno dokumentaciji iz spisa upravnog postupka.

13. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj kao prodavatelj 26. travnja 2022. zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnina s kupcem BMP ASSET d.o.o. Predmet ugovora su nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Vukovaru, Zemljišnoknjižni odjel Vukovar, Katastarska općina: 334316, [adresa], ZK uložak:

9238, kč. br. [katastarska čestica], tvorničko dvorište, površine 971 m2, kč. br. [katastarska čestica], oranica Priljevo, površine 5.086 m2, kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor, površine 888 m2 i kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor, površine 867 m2.

14. Međutim, među strankama je sporno pitanje troškova ulaganja. Naime, tužitelj tvrdi da je, sukladno naknadno dostavljenom procjembenom elaboratu, u predmetne nekretnine uložio 271.775,20 eura. Ovdje je najprije za istaknuti kako se procjembeni elaborat koji je tužitelj naknadno dostavio ne može smatrati vjerodostojnom ispravom u smislu članka 66. stavka 4. OPZ-a. Ovo iz razloga jer se radi o naknadno sastavljenoj procjeni, a ne o vjerodostojnoj ispravi o nastalim troškovima sačinjenoj u vrijeme nastanka troškova kao dokaz o stvarno nastalom izdatku u to vrijeme. Također, procjembeni elaborat, iako stručni dokument izrađen od ovlaštenog sudskog vještaka za građevinarstvo i procjenu vrijednosti nekretnina, smatra se mjerodavnim dokaznim sredstvom u postupku ako je izrađen u tijeku postupka i za potrebe postupka, a ne po nalogu poreznog obveznika. Dakle, tužitelj ne dostavlja vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao postojanje troškova ulaganja u smislu članka 58. stavka 3. ZPD-a.

15. Stoga tuženik zaključuje kako tužitelj nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju o opisanim troškovima, račune izvođača navedenih radova, autoprijevoznika za rad bagera i ostalo, pa tuženik nije u mogućnosti tužitelju priznati troškove koje je naveo u procjembenom elaboratu. Iako je tuženikov navod o izostanku dostavljene vjerodostojne dokumentacije točan, Sud ocjenjuje kako tuženik nije otklonio tužiteljev navod o primjeni procjene iz članka 92. OPZ-a, što je tužitelj iznosio u žalbi izjavljenoj protiv predmetnog prvostupanjskog rješenja.

16. Dakle, tuženik u osporavanom rješenju samo navodi da je tužitelj u žalbi istaknuo da je porezno tijelo trebalo biti svjesno da je žalitelj imao znatna ulaganja i metodom procjene utvrditi izdatak. Međutim, tuženik ne obrazlaže zašto nije primijenjena procjena, već suštinski odbija žalbene navode jer tužitelj nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju o troškovima ulaganja. Tuženik pri tome nije obrazložio je li primjenjiva odredba članka 92. stavka 2. točke 3. OPZ-a koja se odnosi upravo na slučajeve nedostatka vjerodostojne dokumentacije, prema kojoj će porezno tijelo procijeniti poreznu osnovicu ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom.

17. Uz to se napominje kako se u konkretnom slučaju iz utvrđenih izdataka (604.383,74 kn) i primitaka (5.903.572,92 kn) može izvući zaključak o disproporciji iznosa koju je trebalo utvrditi i razjasniti nastalu razliku, te rješenje valjan obrazložiti, upravo radi otklanjanja arbitrarnosti.

18. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje da osporavano rješenje nije dostatno obrazloženo. Za istaknuti je kako je člankom 98. stavkom 5. ZUP-a propisano je da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje.

19. Stoga je Sud osporeno rješenje tuženika i predmetno rješenje prvostupanjskog tijela ocijenio nezakonitim i odlučio kao pod toč. I. izreke presude u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS-a, te vratio predmet na ponovni postupak kao u točki II. izreke presude, u kojemu će se otkloniti navedeni nedostatci, uz pridržavanje pravnih shvaćanja ovoga Suda, kako to propisuje odredba članka 151. stavka 2. ZUS-a.

19.1. U ponovljenom postupku tuženik će primijeniti i posebno obrazložiti metodu (mjerilo) na temelju kojega je utvrđena visina porezne obveze na dohodak od otuđenja nekretnina, s obzirom da porezni obveznik ne može dokazati podatke za oporezivanje vjerodostojnom dokumentacijom, što uključuje i slučaj kada ne posjeduje vjerodostojne isprave o uvećanju troškova ulaganja. Naime, porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih koristiti za procjenu porezne osnovice (članak 92. stavak 5. OPZ-a), primjerice iz sudske prakse proizlazi mogućnost korištenja podataka od dobavljača, poslovnih partnera ili podataka iz prethodnih nadzora (presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj Us I-530/2025-7 od 28. svibnja 2025.); mogućnost korištenja dokumentacije koja nije strogo knjigovodstvena, ako ona upućuje na stvarno stanje (presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj Us I-1794/2021-9 od 24. ožujka 2021.). Također, porezno tijelo može razmotriti i procjenu usporedbom s drugim poreznim obveznicima koji obavljaju istu ili sličnu djelatnost na sličnoj lokaciji, pri čemu je porezno tijelo dužno tužitelju omogućiti sudjelovanje tj. očitovanje o činjenicama utvrđenim procjenom, kako to propisuju ZPD i (smisleno konkretno upravnoj stvari) OPZ.

19.2. Slijedom navedenog, Sud nije sam riješio stvar, već je odlučio vratiti predmet na ponovni postupak radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja na koje će se primijeniti relevantne odredbe materijalnog prava.

20. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelja, Sud je donio odluku primjenom odredbi članka 147. ZUS-a. Naime, temeljno načelo priznavanja prava stranke na naknadu troškova spora je načelo uspjeha u sporu (načelo causae), odnosno, da stranka ima pravo, ovisno o uspjehu u upravnom sporu, na naknadu opravdanih troškova spora.

20.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga mu pripadaju i troškovi spora. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se sukladno Tbr. 27. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23. - dalje: Tarifa) priznaje nagrada od 500 bodova za sastav tužbe, prema Tbr. 27. točki 1. Tarife, te nagrada od 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 27. siječnja 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 bod iznosi 2,00 eura, pa se množenjem ukupnim brojem bodova s vrijednošću boda (1000 x 2,00) dobiva iznos od 2.000,00 eura, na koji iznos se obračunava PDV od 25 % (500,00 eura) sukladno Tbr. 46, što sveukupno iznosi 2.500,00 eura. Slijedom iznijetog, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki III. izreke presude.

20.2. Budući je sud usvojio tužbeni zahtjev, a pristojbe se u upravnom sporu plaćaju samo ako sud odbije tužbeni zahtjev ili odbaci tužbu, sukladno članku 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18, 51/23.), obveza plaćanja sudske pristojbe nije niti nastala. Iz navedenog razloga valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu, kao u točki IV. izreke presude.

U Osijeku 24. veljače 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba nije dopuštena protiv točaka I. i II. izreke presude, jer je presudom pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak (članak 127. stavak 1. ZUS-a u vezi s člankom 126. ZUS-a).

Protiv točke III. i IV. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku – uz spis postupka