REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4126/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice i punomoćnika tuženika, 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. ugovora o kreditu broj 188-50-4760439 sklopljenog između parničnih stranaka 13. ožujka 2008. u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini 3,82% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 335,53 eura sa zateznim kamatama od 19. ožujka 2008. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 19. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 526,54 eura sa zateznim kamatama od 24. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 8. srpnja 2024. ističe da je 13. ožujka 2008. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu na iznos od 14.120,73 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 3. tog ugovora tužiteljici nametnuta ugovorena naknada u visini od 3,82% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti da bi dobila traženi kredit. Ističe da joj je po toj osnovi tuženik naplatio iznos od 335,53 eura. Ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, i koja kao takva uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je ništetna. Ističe da je ugovor tužiteljici ponuđen po principu uzmi ili ostavi, da tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita te da tužiteljici nije prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna sporna ugovorna odredba pobliže opisana u izreci. Traži i isplatu iznosa od 335,53 eura sa zateznim kamatama od 19. ožujka 2008. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Ističe i da je obveza tužiteljice iz te odredbe određena. Ističe da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovora u čl. 9. ugovora o kreditu. Ističe da sporna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu. Nije sporno da je tužiteljici naplaćena sporna naknada u iznosu od 335,53 eura 18. ožujka 2008. Tuženik nije osporio tvrdnju tužiteljice da se radi tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika.

6. Čitanjem ugovora o kreditu (list 5-9 spisa) utvrđeno je da je u čl. 3. ugovorena naknada u visini 3,82% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba čime je dokazano njezino svojstvo potrošača. Okolnost da je tužiteljica potrošač tuženik nije osporio, niti je ijednim dokazom doveo u sumnju tu okolnost.

7. Na temelju iskaza tužiteljice (list 45 spisa), koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, sud nalazi utvrđenim da niti o jednoj odredbi ugovora (pa tako niti o spornoj odredbi) nije mogla pregovarati, da se radilo o ugovoru po principu „uzmi ili ostavi“ te da joj nitko nije objasnio na što se odnosi sporna ugovorna odredba odnosno koji se troškovi njome podmiruju.

8. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

9. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Razmatrajući sadržaj članka 3. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba jasna, transparenta u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,82% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11. Čanak 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2. ugovora) kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se naplaćuje neposredno prilikom prvog korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 98. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ona prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Treba dodati da tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kredita iznosili 3,82% iznosa kredita.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,82%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Tuženik u postupku ne navodi o kakvim se troškovima uopće radi. Za očekivati je da postoje određeni troškovi banke, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelju nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

17. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze navedenog čl. 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,82% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

21. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da tužiteljica, neovisno o tome što je trebala i mogla pročitati spornu odredbu koja je transparentna, nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi i da o naknadi nije mogla pregovarati. Stoga je ništetan članak 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada u visini od 3,82% od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. I izreke.

22. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna ista se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći.

24. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu utuženog iznosa.

25. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos (18. ožujka 2008.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata, unutar granica postavljenog zahtjeva, odlučeno kao u izreci. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora (335,53 eura) te priloženom troškovniku.

27. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 07.01.2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta 15.10.2025. i 10.02.2026. za svako po 50 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 200 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 500,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura te na presudu u daljnjem iznosu od 13,27 eura. Navedeno sveukupno iznosi 526,54 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.