REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-1718/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja FOOD INTERNATIONAL d.o.o. za usluge iz Zagreba, Slavonska avenija 19, OIB: 29781637884, kojeg zastupa opunomoćenik David Franjković, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Đure Crnatka 20, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Zagreb, Ispostave u Bjelovaru, Bjelovar, Ivana Gundulića 1, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, nakon održane javne rasprave, dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Zagreb, Ispostave u Bjelovaru, KLASA: UP/I-116-02/24-01/71, URBROJ: 443-02-05-14-24-4 od 16. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika naloženo je tužitelju, kao poslodavcu, da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnike Malagon Prieto Juan Manuel, državljanina Kolumbije i APF, državljanina Kolumbije, podnese prijave na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 5. siječnja 2024., koji je zapisnikom od 8. veljače 2024. utvrđen kao početak njihovog rada za poslodavca, te da podnese prijavu o prestanku osiguranja na obvezno mirovinsko osiguranje s danom 18. siječnja 2024. jer je zapisnikom od 18. siječnja 2024. utvrđeno postojanje neprijavljenog rada (točka 1.) te je naloženo tužitelju da uplati iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika, ukupno 5.300,00 eura (točka 2.). Budući da je utvrđeno da su navedeni radnici prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje kod poslodavca Drink express d.o.o. od 5. siječnja 2024. na puno radno vrijeme, određeno je da se točka 1. rješenja neće izvršiti (točka 3.). Nalog iz točke 2. tužitelj je dužan izvršiti u roku od tri dana od dostave rješenja (točka 4.), pod prijetnjom ovrhe (točka 5.).

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da rješenje nije obrazloženo, čime je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku jer nije dano obrazloženje zbog čega navedeni poslovi, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, imaju obilježje posla za koje se zasnova radni odnos. Također navodi da nije prisustvovao ispitivanju svjedoka APFN i APF, na čije se navodne iskaze navodnih radnika poziva tuženik. Navodi da su točke 1. i 2. izreke rješenja suprotne te je već iz navedenog razloga potrebno rješenje poništiti. Također navodi da je tuženik prekoračio zakonski rok propisan člankom 7. stavkom 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada za donošenje pobijanog rješenja. Navodi da osobe APFN i APF nisu bile u radnom odnosu kod njega i on im nije bio poslodavac niti su za njega radile. Ističe da su navedene osobe, koje su zatečene u njegovim poslovnim prostorijama obavljale rad kod svog poslodavca Drink express d.o.o. i da su same navele da su od Drink express d.o.o. primale plaću za svoj rad te im je on osiguravao i smještaj u Hrvatskoj. Niti jedna osoba nije rekla da radi za tužitelja i da s njim ima sklopljen ugovor o radu niti da prima bilo kakvu naknadu u novcu ili u naravi niti da od njega prima upute za rad odnosno da od njega traži godišnji odmor i slobodne dane, a što je u skladu i sa iskazom direktora tužitelja od 30. siječnja 2024. Navodi da tuženik nije uzeo u obzir izjavu društva Drink express d.o.o. od 5. veljače 2024., da su navedene osobe njihovi radnici koji su u poslovnim prostorijama tužitelja izvršavali obvezu društva Drink express d.o.o. iz ugovora o poslovnoj suradnji od 19. svibnja 2023. Također navodi da tuženik nije uzeo u obzir niti izjavu direktorice društva Drink express d.o.o. AP od 31. siječnja 2024., da su navedene osobe radnici društva Drink express d.o.o. koji su u poslovne prostorije tužitelja došle po nalogu istog društva i tamo su radile po uputama društva Drink express d.o.o., za što im je to društvo isplaćivalo plaću. Također navodi da tuženik nije uzeo u obzir niti iskaz direktora društva tužitelja od 30. siječnja 2024. , gdje je opisao poslovnu svrhu ugovora o poslovnoj suradnji od 19. svibnja 2023. , koji je sklopio s društvom Drink express d.o.o. Navodi da predmetni ugovor o poslovnoj suradnji od 19. svibnja 2023. ima opravdanu poslovnu svrhu i nije protuzakonit, a namjera je bila ugovoriti pružanje usluga deklariranja i čišćenja po potrebi tužitelja u vremenskom trajanju od 12 mjeseci ili do završetka radova, a ne sklapanje ugovora o ustupanju radnika. Navodi da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske te su zajamčeni člankom 49. Ustava Republike Hrvatske. Također navodi da je tuženik prekoračio svoje ovlasti i povrijedio njegova ustavna prava kad je predmetni ugovor o poslovnoj suradnji od 19. svibnja 2023., bez ikakvog obrazloženja, proglasio fiktivnim i nevaljanim, kojim se prikriva ustupanje radnika poslodavca Drink express d.o.o. tužitelju. Navodi da je sloboda ugovaranja jedna od temeljnih načela Hrvatskog pravnog poretka te je, kao takvo, sadržano u članku 2. Zakona o obveznim odnosima, a da je tuženik bez uporišta u utvrđenim činjenicama i suprotno volji ugovornih strana, proizvoljno odredio svrhu i pravnu narav ugovora o poslovnoj suradnji od 19. svibnja 2023. Napominje da nije imao niti zakonsku niti ugovornu obvezu sklopiti ugovor o radu s radnicima društva Drink express d.o.o., koji su ishodili za njih dozvolu za boravak i rad, te ih je prijavio na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Smatra da to što su isti zatečeni u njegovom poslovnom prostoru ne znači automatizmom da su bili u radnom odnosu s njim. Nedvojbeno je da su navedene osobe za poslove koje su obavljale u trenutku inspekcijskog nadzora imale sklopljene pisane ili usmene ugovore o radu s društvom Drink express d.o.o. te da je isto društvo za njih podnijelo i zahtjeve za izdavanje dozvole za boravak i rad i njihov poslodavac je bio Drink express d.o.o. Stoga smatra da nema mjesta primjeni odredbe članka 3. stavka 1. točke 1., u vezi s člankom 7. stavkom 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada u odnosu na njega. Napominje da uredno zapošljava dvadesetak radnika i za njih plaća poreze i doprinose te podmiruje obveze prema Republici Hrvatskoj s osnova poreza na dodanu vrijednost, a posluje već više od 7 godina uredno. Smatra da je imao pravo sudjelovati kod saslušanja svjedoka, a to što su svjedoci napustili RH treba ići na teret tuženiku, a ne njemu.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje. Traži trošak za sastav tužbe, pristup na ročište 29. listopada 2025. i 17. veljače 2026., u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu s odredbama članka 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine, broj: 151/22, dalje: ZSNR) i članka 70. stavka 1. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine, broj: 115/18 i 117/21), nakon obavljenog inspekcijskog nadzora 18. siječnja 2024. u poslovnim prostorijama/pogonu tužitelja na adresi [adresa], u kojem je nesporno utvrđen neprijavljeni rad imenovanih državljana Kolumbije za tužitelja, a koji su dana 18. siječnja 2024. od strane više inspektorice rada tuženika zatečeni kod tužitelja, zajedno s ostalim radnicima tužitelja, pri korištenju stanke od 30 minuta na koju radnici imaju pravo u tijeku radnog vremena u skladu s odredbama članka 73. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 — Odluka Us RH, dalje: ZR). Tom prigodom, ĐP -voditeljica pogona tužitelja, na zapisnik je izjavila da na taj dan u pogonu radi deset radnika, od kojih pet stranih državljana, svi na poslovima deklariranja te da strani državljani rade na temelju ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog s agencijom Drink express d.o.o., Sesvete, Visočička 3. Navodi da su u nastavku nadzora zatečeni državljani trećih zemalja saslušani u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) u svojstvu svjedoka putem ovlaštenog sudskog tumača za španjolski jezik na okolnost rada kod tužitelja, o čemu su sastavljeni zapisnici o ispitivanju svjedoka. Dalje, u nastavku nadzora, 30. siječnja 2024. direktoru/odgovornoj osobi tužitelja u skladu s odredbama članka 30. i 52. ZUP- a omogućeno je sudjelovanje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima utvrđenima od strane više inspektorice rada tuženika, o čemu je sastavljen nastavak zapisnika, KLASA: 116-02/24-01/226, URBROJ: 443-02-05-14- 24-5. Dakle, činjenica rada imenovanih državljana treće zemlje (Kolumbije) za tužitelja nesporno je utvrđena neposrednim opažanjem više inspektorice rada, na temelju izjave voditeljice pogona tužitelja ĐP, iskaza radnika APFN danog na zapisnik o ispitivanju svjedoka KLASA: 116-02/24-01/270, URBROJ: 443-02-05-14-24-1, od 19. siječnja 2024. te iskaza radnika APF danog na zapisnik KLASA: 116-02/24-01/269, URBROJ: 443-02-05-14-24-1 od 19. siječnja 2024., kojemu su predočeni zapisnici o saslušanju imenovanih radnika. Dakle, direktor tužitelja je upoznat s relevantnim činjenicama utvrđenima u inspekcijskom nadzoru obavljenom kod Drink express d.o.o., vezano uz radno pravni status imenovanih državljana treće zemlje. Napominje da prema članku 88. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20, 114/22 i 151/22, dalje: ZS) državljani treće zemlje u Republici Hrvatskoj mogu raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada i to samo na onim poslovima za koje im je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i samo kod onog poslodavca za kojeg im je ista izdana i s kojim je zasnovao radni odnos. S time u vezi, tuženik ističe da su poslovi koje su APFN i APF obavljali za tužitelja poslovi iz registrirane djelatnosti tužitelja, koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos. Tuženik dalje ističe da su odredbama ZR-a propisani zakoniti modaliteti rada radnika za poslodavca, i to temeljem ugovora o radu, ugovora o ustupanju kada su u pitanju povezana društva u smislu propisa o trgovačkim društvima u skladu s odredbama članka 10. stavaka 3. -7. ZR-a, ugovora o ustupanju radnika sklopljenog s agencijom za privremeno zapošljavanje u skladu s odredbama Glave 6. - Privremeno zapošljavanje ZR-a. Navodi da iz podataka spisa proizlazi da je u tijeku nadzora nesporno utvrđeno da su imenovani državljani treće zemlje kontinuirano, svakodnevno od 5. siječnja 2024., a prema njihovim izjavama čak od srpnja 2023., radili de facto za tužitelja na poslovima lijepljenja deklaracija, a ne za Drink express d.o.o., s kojim su sklopili ugovor o radu i kod kojega su imali važeće dozvole za boravak i rad, no ne za poslove koje su obavljali kod tužitelja, već za poslove čistača odnosno radnika niskogradnje. Dakle, nesporno je utvrđeno da su zatečeni državljani treće zemlje radili za tužitelja na poslovima lijepljenja deklaracija protivno odredbama ZS-a, kojima je utvrđena obveza ishođenja dozvole za boravak i rad i protivno odredbama ZR-a te propisa o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. Pri tome činjenica što su tužitelj i Drink express d.o.o. sklopili ugovor o poslovnoj suradnji ne bi trebala utjecati na rješavanje predmetne stvari, budući da predmetom ugovora o poslovnoj suradnji ne može biti ustupanje radnika niti se takvi ugovori mogu sklapati za one poslove koji imaju obilježja radnog odnosa, a što je u predmetnoj stvari nesporno utvrđeno. Tužitelj ima legitimno pravo s drugim poslovnim subjektima sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji kojim se uređuju međusobne obveze i prava, ali smisao sklapanja takvog ugovora ili drugog ugovora obveznog prava koji uređuje obavljanje usluge ili posla za naručitelja ne može biti prikrivanje stvarnog ugovora o radu, odnosno radnog odnosa. Sukladno zakonskoj presumpciji iz članka 10. stavka 2. ZR-a, smatrat će se da je sklopljen ugovor o radu bez obzira na to kako su ugovorne strane imenovale takav ugovor, osim ako se ne dokaže suprotno. U smislu Glave 6. ZR-a, ustupati radnika drugom poslodavcu za obavljanje privremenih poslova može samo agencija za privremeno zapošljavanje, a poslodavac zatečenih državljana treće zemlje nije registriran za obavljanje poslova agencije niti su tužitelj i Drink express d.o.o. povezana društva u smislu članka 10. stavka 3. ZR- a. Iz ugovora o poslovnoj suradnji koji su 19. svibnja 2023. sklopili tužitelj kao naručitelj i Drink express d.o.o. kao izvršitelj, proizlazi da ugovorne strane, među ostalim, ugovaraju poslovnu suradnju za pružanje usluga deklariranja proizvoda, da će se te usluge izvoditi u dvije smjene od 7 do 15 i od 15 do 23 sata, dakle u okviru radnog vremena tužitelja, pet dana u tjednu po rasporedu koji određuje naručitelj, da će izvršitelj te poslove obavljati u trajanju od 12 mjeseci ili po završetku radova, u mjestu sjedišta naručitelja, da se izvršitelj obvezuje najkasnije do kraja svakog mjeseca poslati naručitelju obračun sati rada, da je sastavni dio mjesečnog obračuna evidencija o radnom vremenu, da će naručitelj ugovoreni iznos platiti do 3. u mjesecu za prethodni mjesec na temelju obračuna i evidencije o izvršenju poslova, da naručitelj ima pravo nadzirati obavljanje posla i davati upute kad to odgovara prirodi posla, da je izvršitelj dužan ispoštovati smjernice zaštite na radu i zaštite okoline, a naručitelj osigurava radnu i zaštitnu odjeću i obuću. Iz predmetnog ugovora i činjeničnog stanja koje proizlazi iz spisa predmeta razvidno je da se u ovoj stvari ne radi o obavljanju određenog posla od strane izvršitelja za tužitelja kao naručitelja, niti su radnici izvršitelja navedene poslove obavljali samostalno odnosno pod vodstvom izvršitelja, već je u biti ugovoreno ustupanje radnika, formalno zaposlenih kod Drink express d.o.o., koji su u cijelosti za vrijeme obavljanja poslova deklariranja proizvoda u odnosu subordinacije prema tužitelju, budući da rade pod nadzorom i prema uputama voditeljice skladišta zaposlene kod tužitelja, svakodnevno, u okviru radnog vremena tužitelja, sredstvima rada tužitelja, u poslovnom prostoru tužitelja te su radili isključivo kod tužitelja, a za obavljanje istovjetnih poslova tužitelj je s radnicima hrvatskim državljanima sklopio ugovore o radu i prijavio ih na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje s osnova radnog odnosa. Dakle, odnos između tužitelja i radnika Malagon ĐPF te tužitelja i radnika APF imaju sva obilježja radnog odnosa. Tuženik napominje da posljedica sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji ne smije biti izigravanje odredbi ZR-a na način da radnici rade isključivo za jednog poslodavca, a da su formalno zaposleni kod drugog, kao što je utvrđeno u postupku inspekcijskog nadzora više inspektorice rada tuženika. Nastavno navedenome, proizlazi da je tužitelj kao stvarni poslodavac imao obvezu prijaviti imenovane državljane treće zemlje na obvezno mirovinsko osiguranje najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada u skladu s odredbama članka 112. stavka 1. točke 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 1818, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22), slijedom čega je i doneseno rješenje iz članka 7. stavka 2. ZSNR-a, no kako su radnici već prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje kod Drink express d.o.o. odlučeno je kao u točki 3. osporavanog rješenja. S time u vezi, tuženik upućuje na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-8040/2006-7 od 20. siječnja 2010., presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-665/20-2 od 27. veljače 2020. i Usž-499/20-2 od 15. srpnja 2020., koje se odnose na sličnu situaciju, kao i na mišljenje tadašnjeg Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, KLASA: 110-01/17- 01/69, URBROJ: 524-03-01-01/4-17-2 od 3. svibnja 2017. iz kojeg, u bitnome, proizlazi da se ugovori o poslovnoj suradnji ne mogu sklapati za one poslove koji imaju obilježja radnog odnosa. Dodaje da su strani radnici saslušani u prisutnost sudskog tumača u Državnom inspektoratu te je tužitelj bio upoznat s njihovim izjavama, a, osim toga, njihovo ponovno saslušanje ne bi dovelo do drukčije odluke, budući da se odluka ne temelji samo na njihovim iskazima, već na cjelokupnom činjeničnom stanju koje je u postupku utvrđeno na temelju dokaza koji su provedeni.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao javnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Prema odredbi članka 112. stavka 1. podstavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) obveznici su dužni podatke o početku osiguranja za radnike dostaviti najranije 8 dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.

10. Prema članku 7. stavku 2. Zakona o suzbijanju i neprijavljenog rada (Narodne novine, broj: 151/22) nadležni inspektor će u roku od 8 dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. toga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

11. Prema podacima utvrđenim zapisnikom o inspekcijskom nadzoru poslovanja tužitelja od 18. siječnja 2024., u poslovnim prostorijama skladišta na adresi [adresa], u kojem djelatnost obavlja tužitelj, u obavljanju poslova lijepljenja etiketa na boce zatečeni su radnici APF, državljanin Kolumbije, i APFN, državljanin Kolumbije. Radnik APF započeo je s radom kod tužitelja 5. siječnja 2024. na poslovima lijepljenja etiketa na boce i čišćenja, bez sklopljenog ugovora o radu i prijava nadležnim tijelima obveznog osiguranja i bez dozvole za boravak i rad, a koja dozvola za boravak i rad mu je izdana 20. studenoga 2023. za rad kod poslodavca Drink express d.o.o. i koja vrijedi od 20. studenoga 2023. do 11. rujna 2024. za poslove čistača te je prijavljen nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja 5. siječnja 2024. kod poslodavca Drink express d.o.o., a što je utvrđeno temeljem iskaza radnika, uvidom u predočenu dokumentaciju i izjave odgovorne osobe Drink express d.o.o. Radnik APFN započeo s radom kod tužitelja dana 5. siječnja 2024. na poslovima lijepljenja etiketa na boce i čišćenja, bez sklopljenog ugovora o radu i prijava nadležnim tijelima obveznog osiguranja bez dozvole za boravak i rad, a koja dozvola za boravak i rad mu je izdana 20. studenoga 2023. za rad kod poslodavca Drink express d.o.o. i koja vrijedi od 20. studenoga 2023. do 11. rujna 2024. za poslove čistača te je prijavljen nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja 5. siječnja 2024. kod poslodavca Drink express d.o.o., a što je utvrđeno temeljem iskaza radnika, uvidom u predočenu dokumentaciju i izjave odgovorne osobe Drink express d.o.o.

12. Kako se u konkretnom slučaju radi o poslovima koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos, pravilno je zaključeno da je tužitelj propustio podatke o početku osiguranja za navedene radnike dostaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje najranije 8 dana prije početka njihovog rada, a najkasnije prije početka njihovog rada, 5. siječnja 2024.

13. Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

14. Naime, u postupku je izvršen uvid u ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen 19. svibnja 2023. između Drink express d.o.o. kao izvršitelja i tužitelja kao naručitelja, kojim je ugovorena poslovna suradnja o pružanju usluga održavanja i čišćenja svih vrsta objekata te po potrebi i drugih poslova u sklopu djelatnosti, gradnja stambenih i nestambenih objekata i deklariranja proizvoda. Ugovoreno je da se izvršitelj obvezuje usluge izvoditi u dvije smjene, pet dana u tjednu, po rasporedu strane naručitelja, da će se poslovi obavljati u periodu od 19. svibnja 2023. u trajanju od 12 mjeseci ili po završetku radova, te da će se poslovi obavljati u mjestu sjedišta naručitelja, a u slučaju potrebe i u nekom drugom mjestu na području Republike Hrvatske, da će izvršitelj izvršavati navedene usluge u potrebnom vremenskom trajanju za naknadu u iznosu procijenjene vrijednosti od oko 3.000,00 eura mjesečno, a točan iznos će se utvrditi na kraju svakog mjeseca. Odgovorna osoba društva Drink express d.o.o. potvrdila da je da su navedeni radnici radili kod tužitelja upravo temeljem navedenog ugovora o poslovnoj suradnji na poslovima lijepljenja etiketa i čišćenja skladišta.

15. Međutim, tužitelj i Drink express d.o.o. nisu povezana društva sukladno Zakonu o trgovačkim društvima pa stoga ne postoji niti osnova za sklapanje sporazuma o ustupanju radnika sukladno članku 10. stavku 3. Zakona o radu, a također Drink express d.o.o. se ne nalazi u Knjizi evidencija agencija za privremeno zapošljavanje niti u Knjizi evidencija agencija za posjedovanje pri zapošljavanju, dakle, nije registrirano prema posebnom propisu niti je upisano u evidenciju agencija za privremeno zapošljavanje kod Ministarstva rada i mirovinskog sustava sukladno članku 44. stavku 3. Zakona o radu i ne može obavljati poslove ustupanja radnika korisnicima.

16. Naime, pravilno tuženik navodi da smisao sklapanja takvog ugovora ne može biti prikrivanje stvarnog ugovora o radu, odnosno radnog odnosa. Iz predmetnog Ugovora i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o obavljanju određenog posla od strane izvršitelja za tužitelja kao naručitelja, niti su radnici izvršitelja navedene poslove obavljali samostalno odnosno pod vodstvom izvršitelja, već je u biti ugovoreno ustupanje radnika, formalno zaposlenih kod Drink express d.o.o., koji su u cijelosti za vrijeme obavljanja poslova deklariranja proizvoda u odnosu subordinacije prema tužitelju, budući da rade pod nadzorom i prema uputama voditeljice skladišta zaposlene kod tužitelja, svakodnevno, u okviru radnog vremena tužitelja, sredstvima rada tužitelja, u poslovnom prostoru tužitelja te su radili isključivo kod tužitelja, a za obavljanje istovjetnih poslova tužitelj je s radnicima hrvatskim državljanima sklopio ugovore o radu i prijavio ih na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje s osnova radnog odnosa. Stoga, odnos između tužitelja i radnika APFN i APF imaju sva obilježja radnog odnosa. Stoga je pravilan zaljučak tuženika da posljedica sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji ne smije biti izigravanje odredbi ZR-a na način da radnici rade isključivo za jednog poslodavca, a da su formalno zaposleni kod drugog, kao što je utvrđeno u konkretnom slučaju. Navedeni radnici radili su de facto za tužitelja na poslovima lijepljenja deklaracija, a ne za Drink express d.o.o., s kojim su sklopili ugovor o radu i kod kojega su imali važeće dozvole za boravak i rad, no ne za poslove koje su obavljali kod tužitelja, već za poslove čistača odnosno radnika niskogradnje.

17. Radnici Malagon Prieto ZP i APF saslušani su u postupku putem ovlaštenog sudskog tumača za španjolski jezik na okolnost rada kod tužitelja, o čemu su sastavljeni zapisnici o ispitivanju svjedoka, a direktoru/odgovornoj osobi tužitelja je omogućeno sudjelovanje u postupku i izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima utvrđenima u postupku.

17. Dakle, činjenica rada navedenih državljana treće zemlje za tužitelja utvrđena je neposrednim opažanjem više inspektorice rada, na temelju izjave voditeljice pogona tužitelja ĐP, te iskaza samih radnika APFN i APF.

18. Stoga, suprotno mišljenju tužitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje, koje tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju, pravilno primijenjeno materijalno pravo. Konačno, osporavano rješenje je obrazloženo sukladno članku 98. stavku 5. ZUP-a.

19. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, presuditi kao u točki I izreke presude.

20. Odluka o trošku u točki II izreke presude temelji se na članku 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik David Franjković, e-komunikacijom

2. Državni inspektorat, Područni ured Zagreb, Ispostava u Bjelovaru, Bjelovar, Ivana Gundulića 1

3. U spis