Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-776/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, radi isplate, izvan ročišta, 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528- 50-4068043 sklopljenog 27.4.2007. između tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, a koja glasi: „Naknada za obradu kredita: 2,50%. od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ČI isplati iznos od 110,72 EUR (stodeseteurasedamdesetdvacenta), s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 27. travnja 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ČI naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 82,41 EUR (osamdesetdvaeura četrdesetjedancent) sa zateznim kamatama od 24. veljače 2026. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja ČI za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 187,50 EUR (stoosamdesetsedameuraipedesetcenti) sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su tužitelj i tuženik 27.4.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-4068043, prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 33.368,85 HRK. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate 72 mjeseca u jednakim vremenskim razmacima. Tuženik je u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se naknada za obradu kredita 2,50% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Tužitelj se također poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023-2. Dakle, kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz odgovora tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 834,22 HRK (2,50% od iznosa kredita), odnosno 110,72 EUR od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 33.368,85 HRK sukladno članku 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-4068043. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (odgovor tuženika, ugovor o kreditu, otplatni plan).

2. Sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika (stranica 5 spisa), ugovor o kreditu (stranice 6-8 spisa) i otplatni plan (stranice 9-11 spisa).

3. Iz potvrde tuženika (stranica 5 spisa) proizlazi kako je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 834,22 hrk, odnosno 110,72 eura i to prilikom isplate odobrenog predmetnog kredita.

4. Iz ugovora o kreditu (stranice 6-8 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 33.368,85 HRK, te je člankom 3. ugovora o kreditu propisana naknada od 2,50% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

5. Tuženiku je bila dostavljena tužba uz poziv na davanje pisanog odgovora na istu u roku od 30 dana, te upozorenjem na pravne posljedice nedavanja pisanog odgovora na tužbu u ostavljenom roku, donošenjem presude zbog ogluhe, temeljem članka 331.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP).

6. Kako u dodijeljenom roku tuženik nije dostavio pisani odgovor na tužbu, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, a kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, a niti postoje smetnje iz članka 3. stavka 3. ZPP-a, to je primjenom članka 331.b ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

7. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, s napomenom da predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu koji tužitelj osnovom navedenog namjerava istaknuti, te je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti novčane tražbine tužitelja koju može ostvariti osnovom utvrđenja ništetnom citirane odredbe o naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (naplaćena naknada u iznosu od 834,22 HRK što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 110,72 EUR), a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, tj. s obzirom na izloženo u konkretnom slučaju njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.437,94 EUR nije relevantno za odluku o naknadi parničnih troškova (VSRH Revr- 774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.; VTS RH broj Pž-566/2025-2 od 21.07.2025.). Stoga je ovaj sud, po službenoj dužnosti, a sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 110,72 EUR.

8. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 82,41 eura, a koji trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 25 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. -dalje u tekstu: Tarifa), a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 62,50 eura, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i trošak pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 eura, te je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

9. Zahtjev tužitelja za naknadu troška 187,50 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 7. obrazloženja, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke

Osijek, 24. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se predaje u tri istovjetna pismena primjerka, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP).

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Tuženiku