R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-540/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi naknade štete , nakon održane glavne javne rasprave zaključene 12. siječnja 2026. provedene u prisutnosti tužitelja AF osobno, punomoćnika tužitelja Krešimira Kmeta, odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tužene RF, odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude, 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim točka 1 Ugovora o kreditu od dana 5.4.2006. godine, br. 1/2006, na iznos od 20.123,41 CHF, kojom je ugovorena valutna klauzula između tužitelja OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. ,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, te stoga ista odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. ,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 405,07 EUR (slovima: četiri stotine pet eura i sedam centi), sa zateznim kamatama koje po stopi tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, do isplate kako slijedi:

na iznos od 0,55 EUR od 2.6.2006.

na iznos od 0,12 EUR od 2.9.2006.

na iznos od 0,51 EUR od 2.10.2006.

na iznos od 2,14 EUR od 2.11.2008.

na iznos od 0,49 EUR od 1.5.2008.

na iznos od 4,45 EUR od 1.2.2009.

na iznos od 5,46 EUR od 2.2.2009.

na iznos od 7,23 EUR od 2.3.2009.

na iznos od 4,36 EUR od 2.4.2009.

na iznos od 3,77 EUR od 2.5.2009.

na iznos od 3,40 EUR od 2.6.2009.

na iznos od 3,09 EUR od 2.7.2009.

na iznos od 2,68 EUR od 2.8.2009.

na iznos od 3,49 EUR od 2.9.2009.

na iznos od 2,23 EUR od 2.10.2009.

na iznos od 2,74 EUR od 2.11.2009.

na iznos od 2,79 EUR od 2.12.2009.

na iznos od 4,37 EUR od 2.1.2010.

na iznos od 5,20 EUR od 2.2.2010.

na iznos od 4,84 EUR od 2.3.2010.

na iznos od 6,30 EUR od 2.4.2010.

na iznos od 6,54 EUR od 2.5.2010.

na iznos od 7,98 EUR od 2.6.2010.

na iznos od 10,41 EUR od 2.7.2010.

na iznos od 7,97 EUR od 2.8.2010.

na iznos od 12,96 EUR od 2.9.2010.

na iznos od10,16 EUR od 2.10.2010.

na iznos od 10,52 EUR od 2.11.2010.

na iznos od 12,06 EUR od 2.12.2010.

na iznos od 14,58 EUR od 2.1.2011.

na iznos od 11,71 EUR od 2.2.2011.

na iznos od 11,47 EUR od 2.3.2011.

na iznos od 10,25 EUR od 2.4.2011.

na iznos od 11,78 EUR od 2.5.2011.

na iznos od 13,74 EUR od 2.6.2011.

na iznos od 16,07 EUR od 2.7.2011.

na iznos od 18,93 EUR od 2.8.2011.

na iznos od 13,41 EUR od 2.9.2011.

na iznos od 11,42 EUR od 2.10.2011.

na iznos od 11,07 EUR od 2.11.2011.

na iznos od 10,55 EUR od 2.12.2011.

na iznos od 10,98 EUR od 2.1.2012.

na iznos od 10,69 EUR od 2.2.2012.

na iznos od 9,94 EUR od 2.3.2012.

na iznos od 9,20 EUR od 2.4.2012.

na iznos od 8,96 EUR od 2.5.2012.

na iznos od 8,32 EUR od 2.6.2012.

na iznos od 7,36 EUR od 2.7.2012.

na iznos od 6,71 EUR od 2.8.2012.

na iznos od 5,91 EUR od 2.9.2012.

na iznos od 5,27 EUR od 2.10.2012.

na iznos od 4,79 EUR od 2.11.2012.

na iznos od 3,94 EUR od 2.12.2012.

na iznos od 3,27 EUR od 2.1.2013.

na iznos od 2,53 EUR od 2.2.2013.

na iznos od 1,93 EUR od 2.3.2013.

na iznos od 1,37 EUR od 2.4.2013.

na iznos od 0,60 EUR od 2.5.2013.,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. ,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.216,55 EUR (slovima: jedna tisuća dvjesto šesnaest eura i pedeset pet centi), u roku od 15 dana.

IV. S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.094,93 EUR tužitelj se odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tuženika za izuzeće financijskog vještaka Mirjane Radman- Funarić.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužiteljev prednik NF i tuženik, sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, dana 5.4.2006. godine, br. 1/2006 na iznos od 20.123,34 CHF. Kredit je isplaćen u cijelosti sa danom 1.5.2013. godine. Prema rješenju o nasljeđivanju tužitelj je naslijedio od prednika pravo na podnošenje ove tužbe. U članku 1. potpisanog ugovora, određeno je da se kredit daje u kunskoj protuvrijednosti od 20.123,41 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i način utvrđen ovim ugovorom. Valutna klauzula je instrument kojim je banka iznos ugovorene veličine vezala uz tečaj strane valute, što znači da je u ugovoru primljeni iznos sredstava tijekom ugovornog odnosa korigiran za promjenu vrijednosti tečaja strane valute u odnosu na domaću valutu. O navedenom članku ugovora nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara ko ji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Tužiteljica je neuka osoba i u tom trenutku nije mogla znati što znači valutna klauzula, posebno nije mogla predvidjeti da će joj se rata višestruko povećati nakon nekog vremena primjenom ovakve ugovorene odredbe. Tužitelj je pred ovim sudom vodio postupak u predmetu br P-282/2020, radi preplaćenih kamata, koji je pravomoćno okončan, te se predlaže priklopiti navedeni spis ovom predmetu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4.srpnja 2013.godine, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003.g. do 31.prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ova presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.godine. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj će postaviti nakon provedenog financijskog vještačenja kojim će se utvrditi iznos preplaćene obveze tužitelja po osnovi ugovorene valutne klauzule, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos i to u razdoblju od 1.7.2006.godine, pa nadalje. Slijedom izloženog, tužitelj je predložio sudu, nakon provođenja predloženih dokaza, posebno knjigovodstvenog vještačenja po vještaku, donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su prednica tužitelja pok. NF i tuženik sklopili 5.4.2006. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 1/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 20.123,34. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.500 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP -a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. O neodređenom tužbenom zahtjevu i neosnovanom manifestacijskom zaht jevu tužitelja, tuženik navodi sljedeće:

Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik ističe da tužitelj od tuženika nije nikada zatražio dostavu predmetne dokumentacije, a niti tužitelj o tome ne dostavlja dokaz uz tužbu. Da je u ovom konkretnom slučaju manifestacijski zahtjev neosnovan te da je potrebno pozvati tužitelja na ispravak tužbe jasno je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: 13.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora

- ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtijeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. U rješenju o nasljeđivanju posl.br. O-1430/2019 od 6. lipnja 2023. godine dostavljenom uz tužbu, a na kojem tužitelj temelji svoju aktivnu legitimaciju je samo naznačeno da ostavinu iz pokojne NF čini pravo po osnovi zahtjeva za povrat kamata za kredit u Zagrebačkoj banci po osnovu kredita u CHF dok tužitelj predmetnom tužbom uopće ne potražuje eventualno preplaćene kamate već navodne tečajne razlike!! Budući da navedena prava i obveze iz Ugovora o kreditu koja su predmet ove tužbe nisu navedena kao ostavina iza pokojne, tužitelj nije u mogućnosti naslijediti navedena prava i obveze. S obzirom na navedeno tuženik prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na tužitelja i predlaže da naslovni sud bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbene zahtjeve. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane prednika tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je vršio prednik tužitelja, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane Krešimira Kmeta , punomoćnika tužitelja. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je prednik tužitelja bio potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status prednika tužitelja kao potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji taj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je prednik tužitelja vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je prednik tužitelja vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 09.06.2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope L IBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaes tu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su predniku tužitelja bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je prednika tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje predniku tužitelja su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a prednik tužitelja je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi prednik tužitelja mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je predniku tužitelja kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da prednik tužitelja nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i predniku tužitelja kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, prednik tužitelja i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i prednik tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo predniku tužitelja, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlažio naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 1/2006 od 5. travnja 2006., Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika O-1430/19 od 9. listopada 2019., Rješenje ovog suda O-1430/19 od 6. lipnja 2023., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 2. prosinca 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa navedenog u izreci, a s viškom pobliže opisanim u izreci tužitelj je odbijen.

4.2. Nakon što je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev, tuženik je u podnesku od 10. prosinca 2024. naveo da se protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva te je tražio da sud odluči o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4.3. Stoga je sud odlučio članku 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) odlučio o tužbenom zahtjevu kako je postavljeno u tužbi, glede kondemnatornog dijela.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 1/2006 od 5. travnja 2006. na iznos od CHF 20.123,41 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 5. travnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor glede aktivne legitimacije tužitelja, zatim zastare utuženog potraživanja i statusa potrošača prednice tužitelja.

7.1. Prigovor aktivne legitimacije tužitelja u ovom postupku nije osnovan. Naime, uvidom u Rješenje ovog suda O-1430/2019 od 6. lipnja 2023. vidljivo je da je iza pok. NF utvrđena naknadno pronađena imovina i to pravo na naknadu štete po valutnoj klauzuli kod Zagrebačke banke d.d. po Ugovoru o kreditu od 5. travnja 2006. Također, istim Rješenjem je utvrđeno da se ova naknadno pronađena imovina raspoređuje temeljem zakona AF, sinu ostaviteljice, ovdje tužitelju.

7.2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je njegova prednica, njegova majka, zaključila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila te je motorno vozilo kupila za osobne potrebe, te u to vrijeme nije imala obrt niti udjela u trgovačkom društvu. Stoga je prigovor da prednica tužitelja nije imala status potrošača neosnovan.

8. Tuženik je zatražio izuzeće financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić u podnesku od 29. listopada 2024. u kojem navodi da ukoliko je vještakinja pokrenula postupak protiv tuženika, predlaže da sud imenuje novu osobu vještaka. Navedeni podnesak tuženik je dostavio nakon što je sud donio Rješenje o vještačenju 23. listopada 2024.

8.1. U svom očitovanju na ročištu 12. siječnja 2026. vještakinja je iskazala da nije sigurna da li njen spor protiv Zagrebačke banke d.d. pred ovim sudom još traje. Također, navela je da je Nalaz napravila na temelju podataka u spisu i ni na koji način nije bila pristrana jer je kao vještak dužna postupati objektivno. Također, iskazala je da je i u drugim predmetima vještačila gdje je stranka bila Zagrebačka banka d.d.

8.2. Stoga je zahtjev za izuzeće vještakinje Mirjane Radman-Funarić odbijen sukladno članku 254. ZPP-a obzirom da je ista iskazala da je Nalaz napravila objektivno na temelju podataka u spisu, a sud uobziruje i njen dosadašnji rad kao vještaka u drugim predmetima gdje je također bila stranka Zagrebačka banka d.d. i gdje je vještakinja uvijek objektivno davala nalaz i mišljenja.

9. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da pozitivne tečaj razlike (valutna klauzula) iznose 405,07 eur, a manje plaćene tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 119,56 eur.

9.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 27. srpnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž -6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da on nema nikakvih saznanja o tome kako su vođeni razgovora prilikom zaključenja Ugovora o kreditu između njegove pok. majke i banke, radilo se o standardnom kreditu, tipskom kreditu za motorna vozila. Nakon što je tužiteljeva majka počela otplaćivati rate kredita, vremenom su one dosta porasle zbog promjene tečaja. Ne zna da li se njegova majka u tom smislu obraćala banci, ali zna da je redovno plaćala rate kredita.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknadi ti vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao Kreditor (tuženik) i NF (nasljednik AF, list 13 -19), iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 5. travnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 7103091150, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 20.123,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 7 godina. Odredbe Ugovora o kreditu: Iznos: 20.123,41 CHF, Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 5,8% godišnja, promjenjiva, Rok otplate: 7 godina (84 mjeseca), Namjena: kupnja automobila, Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 290,63 CHF, u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB, važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 1.6.2006. godine, a zadnji 1.5.2013. godine. Vještačenjem je utvrđeno da pozitivne tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 405,07 EUR. Manje plaćene tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 119,56 EUR.

13.2. Glede Nalaza i mišljenja vještaka koji je vještak dostavio na sud 11. studenog 2024., a koji se odnosio na utvrđenje tzv. negativnih razlika, odnosno razlika kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, za sud nije relevantan.

13.3. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. S viškom tužbenog zahtjeva od 1.094,93 eur tužitelj je odbijen jer je iz Nalaza financijskog vještaka utvrđeno da preplata iznosi 405,07 eur.

16. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

17. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužiteljici je dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.216,55 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe u iznosu 100,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, sastav podneska 20. studenog 2023. i 3. prosinca 2024. 2x100,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 29. studenog 2023. i 12. siječnja 2026. 2x100,00 eur prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT. PDV iznosi 150,00 eur, predujam za vještačenje 440,00 eur i plaćena je pristojba na tužbu 26,55 eur.

17.1. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

18. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 24. veljače 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.