Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1082/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankica Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1413/2019-18 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ŠI kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1413/2019-18 od 30. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj:9011066405 zaključen između tužitelja i tuženika dana 08.ožujka 2006.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos koji će tužitelj odrediti kada tuženik preda svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj:9011066405 zaključen između tužitelja i tuženika posebno otplatne planove, odluke -obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitel ja i nakon što isti bude utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate."

II. O eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima sud će odlučiti nakon pravomoćnosti odluke o glavnom tužbenom zahtjevu.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog i pogrešne primjene materijalnog prava. Pri donošenju presude sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi, pa se presuda ne može ispitati. Pogriješio je sud kada je odbio osnovni tužbeni zahtjev, te odlučio da će se o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu odlučivati nakon pravomoćnosti odluke o glavnom tužbenom zahtjevu. Nije bilo razloga istovremeno ne odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu jer su i na okolnosti toga zahtjeva provedeni svi dokazi. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule je potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda RH u odlukama broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. te Pž-6632/2017, u konačnici i brojnim odlukama Vrhovnog suda RH, pa je jasno da su bitni sastojci Ugovora o kreditu ništetni odnosno ništetan je predmet tj.valuta te djelomično cijena odnosno kamata. Bez tih bitnih sastojaka predmetni Ugovor o kreditu ne može opstati. Odredbom čl. 1021. ZOO-a je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, pa bi se dalo zaključiti da bitne sastojke ugovora čine određeni novčani iznos kao predmet ugovora i ugovorena kamata kao cijena korištenja odobrenih sredstava. Izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora, njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća. Bitan sastojak i glavni predmet ugovora o kreditu s valutnom klauzulom nije samo „određeni iznos novčanih sredstava“ već i onaj sastojak koji direktno utječe na visinu obveze dužnika kako dospijevaju mjesečni anuiteti odnosno valutna klauzula, koja je neminovno obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ i predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu . Također čl. 1021. ZOO-a navodi da je bitan sastojak ugovora o kreditu cijena korištenja novčanog iznosa, pa ugovor o kreditu bez kamate kao cijene korištenja novčanog iznosa više ne bi predstavlja naplatni pravni posao. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se usvoji osnovni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tuženika na naknadu ukupnog troška tužitelja, uvećano za trošak sastava žalbe ili podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno postupanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužitelj jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također niti odluka prvostupanjskog suda da će o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima odlučiti nakon pravomoćnosti odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, ne čini pobijanu presudu nezakonitom.

5. Sud prvoga stupnja, u obrazloženju pobijane presude, između ostalog je naveo:

- da je tužitelj uz glavni postavio i eventualno kumulirane tužbene zahtjeve

- da sud u ovoj fazi postupka nije odlučivao i o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima o kojima će odlučivati nakon pravomoćnog okončanja postupka po glavnom tužbenom zahtjevu

- da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan

- da je predmet parničnog postupka zahtjev tužitelja prema tuženiku radi utvrđenja da je ugovor o kreditu broj: 9011066405 od 08. ožujka 2006. koji je sklopljen između stranaka ništetan

- da nije sporno da su stranke sklopile navedeni ugovor o kreditu

- da je sporna ništetnost navedenog ugovora o kreditu

- da prema navodima tužbe prvo sporno pitanje je da tužitelj nije mogao pregovarati i utjecati na odredbu ugovora o promjeni kamatne stope niti da je kasnije bio obaviješten o promjenama iste

- da je ugovor sastavljen u tipskom obliku, pa da je kao ekonomski slabija strana morao prihvatiti sadržaj ugovora

- da je u presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze

- da je Sud EU polazio od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj

- da sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima

- da prema shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka

- da je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi

- da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

- da citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

- da je za sporno pitanje vezivanja glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe odnosno u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Takva utvrđenja suda prvoga stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj viši sud.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da prihvaćajući gore izražena pravna stajališta Vrhovnog suda RH i Suda EU, nalazi da bi ništetne mogle biti samo odredbe o određivanju visine kamatne stope i o valutnoj klauzuli, pa je odbio zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, broj: 9011066405 od 08. ožujka 2006. i odlučio kao u toč. I. izreke pobijane presude.

8. Prvostupanjski sud odluku obrazlaže navodeći da utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predmetni Ugovor o kreditu je oslobođen ništetnih odredaba što za posljedicu ima djelomičnu ništetnost ali ne i ništetnost cijelog Ugovora. Takvo pravno stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelj ne osporava pobude za sklapanje Ugovora, ne osporava namjenu kredita i ne osporava da je ugovorila plaćanje kamata i valutnu klauzulu, a osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF i po stajalištu ovoga drugostupanjskog suda ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova u smislu odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

9. Prema tome, kako tužitelj na kojem je bio teret dokazivanja nije dokazao da bi naznačene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tužene kao kreditora i o primjeni valutne klauzule o otplati kredita vezanoj za tečaj valute CHF bile uvjet Ugovora ili odlučujuće pobuda zbog koje je predmetni Ugovor sklopljen, niti je izložio činjenice iz kojih bi takav zaključak proizlazio, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 324. st. 1. ZOO i odbio taj tužbeni zahtjev.

10. Sudskom praksom na koju se u svojoj žalbi poziva tužitelj nije doveden u pitanje ovakav pravni zaključak. Treba reći da je u odluci VSRH broj Rev-820/2023-3 od 23. travnja 2024. izraženo pravno shvaćanje koje glasi: „Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“ Navedena pravna shvaćanja reafirmirana su i u odlukama istog suda broj Rev- 259/2022-3 od 9. listopada 2024. i broj Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025.

11. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP). Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka.

12. Zbog navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP) kao zakonitu.

13. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke), kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina