REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ivana Gundulića 27

Split

P-1229/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužiteljice TSC iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP Banka d.d. OIB:52508873833 Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Niki Šobat Šimić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, zbog utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 17. veljače 2026. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 st.6 - 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 070307449734 - SP od 2.3.2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu 1.2. u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u iznosu 135.900,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora, u dijelu 1.4. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu 1.5. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, članak 8., u dijelu 8.15. u kojem se utvrđuje okvirni iznos ukupne tražbine banke u iznosu 92.300,00 CHF.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 070307449734 - SP od 02.03.2007., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 23.255,79 €, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to kako slijedi:

- na iznos od 24,17 € od 25.01.2008.,

- na iznos od 47,28 € od 25.02.2008.,

- na iznos od 59,10 € od 25.03.2008.,

- na iznos od 47,11 € od 25.04.2008.,

- na iznos od 46,90 € od 25.05.2008.,

- na iznos od 47,48 € od 25.06.2008.,

- na iznos od 63,45 € od 25.07.2008.,

- na iznos od 63,26 € od 25.08.2008.,

- na iznos od 63,90 € od 25.09.2008.,

- na iznos od 116,52 € od 25.10.2008.,

- na iznos od 81,39 € od 25.11.2008.,

- na iznos od 119,98 € od 25.12.2008.,

- na iznos od 142,32 € od 25.01.2009.,

- na iznos od 148,93 € od 25.02.2009.,

- na iznos od 131,68 € od 25.03.2009.,

- na iznos od 133,90 € od 25.04.2009.,

- na iznos od 123,13 € od 25.05.2009.,

- na iznos od 130,76 € od 25.06.2009.,

- na iznos od 132,40 € od 25.07.2009.,

- na iznos od 134,82 € od 25.08.2009.,

- na iznos od 131,73 € od 25.09.2009.,

- na iznos od 129,31 € od 25.10.2009.,

- na iznos od 137,02 € od 25.11.2009.,

- na iznos od 143,27 € od 25.12.2009.,

- na iznos od 151,93 € od 25.01.2010.,

- na iznos od 153,90 € od 25.02.2010.,

- na iznos od 167,72 € od 25.03.2010.,

- na iznos od 164,53 € od 25.04.2010.,

- na iznos od 163,39 € od 25.05.2010.,

- na iznos od 195,06 € od 25.06.2010.,

- na iznos od 203,39 € od 25.07.2010.,

- na iznos od 223,05 € od 25.08.2010.,

- na iznos od 224,39 € od 25.09.2010.,

- na iznos od 210,17 € od 25.10.2010.,

- na iznos od 230,15 € od 25.11.2010.,

- na iznos od 265,19 € od 25.12.2010.,

- na iznos od 237,91 € od 25.01.2011.,

- na iznos od 230,60 € od 25.02.2011.,

- na iznos od 207,59 € od 25.03.2011.,

- na iznos od 203,64 € od 25.04.2011.,

- na iznos od 234,45 € od 25.05.2011.,

- na iznos od260,64 € od 25.06.2011.,

- na iznos od 274,84 € od 25.07.2011.,

- na iznos od 305,06 € od 25.08.2011.,

- na iznos od 253,91 € od 25.09.2011.,

- na iznos od 249,03 € od 25.10.2011.,

- na iznos od 249,57 € od 25.11.2011.,

- na iznos od 255,69 € od 25.12.2011.,

- na iznos od 271,21 € od 25.01.2012.,

- na iznos od 273,58 € od 25.02.2012.,

- na iznos od 267,84 € od 25.03.2012.,

- na iznos od 269,27 € od 25.04.2012.,

- na iznos od 274,23 € od 25.05.2012.,

- na iznos od 271,73 € od 25.06.2012.,

- na iznos od 267,08 € od 25.07.2012.,

- na iznos od 266,88 € od 25.08.2012.,

- na iznos od 251,96 € od 25.09.2012.,

- na iznos od 268,46 € od 25.10.2012.,

- na iznos od 271,01 € od 25.11.2012.,

- na iznos od 267,01 € od 25.12.2012.,

- na iznos od 252,07 € od 25.01.2013.,

- na iznos od 258,20 € od 25.02.2013.,

- na iznos od 263,68 € od 25.03.2013.,

- na iznos od 258,86 € od 25.04.2013.,

- na iznos od 245,68 € od 25.05.2013.,

- na iznos od 251,74 € od 25.06.2013.,

- na iznos od 245,38 € od 25.07.2013.,

- na iznos od 250,53 € od 25.08.2013.,

- na iznos od 261,21 € od 25.09.2013.,

- na iznos od 261,12 € od 25.10.2013.,

- na iznos od 264,37 € od 25.11.2013.,

- na iznos od 267,05 € od 25.12.2013.,

- na iznos od 174,54 € od 25.01.2014.,

- na iznos od 179,84 € od 25.02.2014.,

- na iznos od 179,29 € od 25.03.2014.,

- na iznos od 175,73 € od 25.04.2014.,

- na iznos od 174,49 € od 25.05.2014.,

- na iznos od 173,74 € od 25.06.2014.,

- na iznos od 178,04 € od 25.07.2014.,

- na iznos od 181,61 € od 25.08.2014.,

- na iznos od 183,06 € od 25.09.2014.,

- na iznos od 187,81 € od 25.10.2014.,

- na iznos od 189,64 € od 25.11.2014.,

- na iznos od 189,25 € od 25.12.2014.,

- na iznos od 344,24 € od 25.01.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.02.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.03.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.04.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.05.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.06.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.07.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.08.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.09.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.10.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.11.2015.,

- na iznos od 191,05 € od 25.12.2015. i

- na iznos od 4.627,20 € od 15.01.2016.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.136,91 sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Dana 28. svibnja 2019. tužiteljica je ustala tužbom protiv tuženika navodeći da je s njime sklopila Ugovor o kreditu broj 070307449734-SP temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit iskazan u iznosu od 135.900,00 CHF, a koji joj je isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika dok je dana 15. siječnja 2016. zaključen Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu. Riječ je o unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima s tim da je u temeljenom ugovoru o kreditu tuženik ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak i otplatu vezao uz tu valutu te je ugovorio kamatnu stopu u visini od 4,89 % godišnje, ugovorivši da je ta kamata promjenjiva i ovisi jedino i isključivo ta promjena o jednostranoj odluci same banke. Na taj način tuženik da je u pravni posao ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kako glede ugovorene valute tako i glede promjenjive kamatne stope. O tim odredbama ugovora tuženik sa tužiteljicom nije pregovarao. Stoga je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača i to kod Trgovačkog suda u Zagrebu gdje je donesena odluka P- 1401/12, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013-4. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud provede postupak te nakon toga donese presudu kojom bi se utvrdile ništetnima i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe, kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tuženiku naložilo da isplati preplaćene iznose i naknadi troškove ovoga spora.

1.1. Nakon što je u postupku proveden dokaz vještačenjem po vještaku za financije TS, tužiteljica je podneskom od 28. studenog 2025. uredio svoj tužbeni zahtjev kako onaj glavni tako i podredni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Istakao je prigovor zastare. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, obzirom da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u eurski kredit. Tuženik se pozvao na načelo slobode uređivanja obveznih odnosa smatrajući da je tužiteljica bila o svemu dovoljno i dobro informiran, Ugovor je pročitala kao i Dodatak ugovoru te je svjesno pristala na sadržaj istoga. Postupak konverzije kredita bio je dobrovoljan i stranke su imale mogućnost odabira pa je tužiteljica odabrao da će s tuženikom sklopiti dodatak temeljnom Ugovoru stoga da je bespredmetno raspravljati dalje o ugovornim obvezama, poglavito o valjanosti ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je istakao i prigovor prijeboja i to u visini 53.079,81 kuna, zbog postojanja tzv. negativnih razlika.

3. Dana 29. rujna 2023. je u navedenom i opisanom predmetu poslovne oznake i broja P-2410/2019 doneseno rješenje o zastoju raspravljanja na rok od 6 mjeseci. Protiv te odluke stranke su se odrekle prava na izjavljivanje žalbe. Dana 10. veljače 2025. Općinski sud u Splitu je donio rješenje kojim se tako prekinuti postupak nastavlja, nakon čega je isti dobio novu poslovnu oznaku i broj P-1229/2025.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom: Ugovora o kreditu broj 070307449734-SP sklopljenog dana 02. ožujka 2007., izvatka iz zemljišnih knjiga za KO [katastarska općina], [broj poduloška], Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu broj 070307449734-SP od 15. siječnja 2016., nalaza i mišljenja vještaka Ante Beusa od 27. travnja 2019., plana otplate, amortizacijskog plana, izračuna EKS kredita, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, prometa po računu, uplata po kreditu, otplatnog plana, obavijesti tuženika upućenih tužiteljici nepoznatih datuma ali vezano za izmjenu kamatne stope, obavijesti o izmjeni kamatne stope od 30. prosinca 2010., isto od 28. siječnja 2011., isto od 17. prosinca 2013., te obavijesti o radnjama kojima se provodi Zakon o izmjeni i dopuni Zakon o potrošačkom kreditiranju – izračun konverzije i recentne sudske prakse. Tijekom postupka provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku TS te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice prema tuženiku za utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj:070307449734-SP kao i isplata neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe i zahtjev za isplatu parničnog troška.

8. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se predmetnim ugovaranjem postupilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja a što bi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice) te je li se konverzijom odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru ta neravnoteža uklonila. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva s obzirom na prigovor prijeboja tzv. negativnih razlika.

9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su sklopile Ugovor o namjenskom (stambenom) kreditu dana 02. ožujka 2007., a koji je ovjeren kod Javnog bilježnika u Zadru, Alkice Kolega Zubčić kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 135.900,00 CHF s rokom otplate na 25 godina ili 300 jednakih mjesečnih anuiteta uz ugovornu otplatu mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, da su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,89% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukama Banke, da je tijekom otplate kredita vršena promjena kamatne stope prema Odlukama tuženika.

10. Nadalje, nije sporno da su stranke dana 15. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, sve pozivom na ZID ZPK, da je korisnik kredita, ovdje tužiteljica, potpisom tog Dodatka Ugovora potvrdila da joj je dostavljen izračun konverzije kredita sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu i izvod otvorenih stavki, te da se potpisom ugovora suglasila sa izračunom konverzije kojeg joj je dostavio tuženik.

11. Valjalo je dakle, odgovoriti na pitanje je li tužitelji aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, te je li nakon sklapanja Dodatka Ugovora, kojim je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u €, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.

12. U konkretnom slučaju se radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu, pri čemu je sud vodio računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13, te je primjenjujući odredbe čl.96 st.1 i čl.102 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13, nadalje u tekstu: ZZP) u vezi sa čl.4 ZOO-a, utvrdio ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetnima.

13. Temeljem odredbe čl.326 st.1 ZOO-a pravilno je bilo zaključiti da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovoru. Nadalje, iako Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe čl.19b ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti €, to ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Dodatka Ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

14. U postupku je utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u € na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u €.

14.1. Valja dodati i to da tuženik nije u pravu kada tvrdi da tužiteljica s obzirom na izvršenu „konverziju“ ugovora ne bi imala pravo na obeštećenje jer u smislu odredbi Direktive 93/13 EU, sporni dodatak kojim bi bila izvršena tzv. „konverzija“ obvezivala bi potrošača isključivo u slučaju da je potrošač u trenutku zaključenja istoga raspolagao relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica istoga dodatka ugovora, a što ovdje nije slučaj. Ujedno, u smislu istih odredbi i tumačenja suda Europske unije prešutno ili izričito odricanje od prava na obeštećenje zbog nepoštene odredbe može biti valjano isključivo pod uvjetom “da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača”. Ovdje sporni Dodatak Ugovora kojim je izvršena tzv. “konverzija” kredita ne zadovoljava niti jedan od uvjeta koji pred takav sporazuma (da bi bio obvezujući za potrošača) postavljaju odredbe Direktive 93/13, u smislu odluke suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. Naime, prvenstveno predmetnim Dodatkom Ugovora, ekonomska neravnoteža između stranaka nije ispravljena, već je dodatno narušena, a isti Dodatak nije rezultat slobodne volje i informirane odluke potrošača da zaključi predmetni Dodatak, nego rezultat ekonomske i institucionalne prisile uzrokovane nepoštenim odredbama i ekonomskom ravnotežom prvotnog Ugovora o kreditu.

15. Tužiteljica je u svome iskazu navela da je prilikom donošenja odluke o traženju kredita došla u banku da vidi što uopće može dobiti, a bez jasne namjere u kojoj valuti bi kredit željela. Bankarska službenica da je pregledala dokumentaciju koju je dobila i tada da joj je sugerirala da je najbolje da se odluči za kredit u CHF jer je to na tržištu najpovoljniji način kreditiranja u tome trenutku, kao i da je riječ o valuti koja je stabilna već godinama. Tužiteljica je dalje navela da je spomenula što bi bilo s kreditom u eurima ili kunama, no bankarska službenica je zaključila da su oni za nju nepovoljni, a da je ovaj u CHF najidealniji. Nije imala nikakvog razloga, ustvrdila je dalje tužiteljica, posumnjati da bankarska službenica ne zna što govori. Obzirom da je pravnica po struci da ju je malo zasmetala činjenica prilikom preuzimanja ugovora, a prije odlaska na potpisivanje, da nju nitko nije ništa pitao niti uvažio neke njezine ev. želje. Ona da ne zna od čega se i na koji način formira valuta bilo koje države ali je vjerovala bankarskoj službenici kada joj je rekla da je to valuta koju oni godinama prate u banci kao izrazito stabilna. O kamati i načinu na koji će se one mijenjati nitko joj ništa nije objašnjavao niti pričao, no kada su rate kredita počele "divljati" tek onda da je vidjela da je se tuče s obje strane. Divljala je valuta, a divljale su i kamate koje su stalno skakale. Do dana današnjeg kredit nije otplatila i upravo njezino dijete, sin, da joj je pomagao u otplati jer bez njegove pomoći ne bi znala kako izdržati taj teret. Stoga je za tzv. konverzijom posegnula kao za slamkom spasa. Kada je dobila Dodatak ugovora nitko joj ništa nije pojasnio što ona to točno konverzijom dobiva. Prisjetila se tužiteljica da je prilikom postupka konverzije utvrdila kako ima pretplatu od 7.000,00 € pa je u banci pitala je li se taj iznos može ukalkulirati u glavnicu što su banci izrijekom odbili i odredili umanjenje suprotno njezinom traženju. Kada je dobila Dodatak ugovoru otišla je kod javnog bilježnika koji je taj Dodatak pročitao, a na njeno pitanje bi li ona to potpisala, bilježnik da joj je kazao da je to "uzmi ili ostavi", tako da se odlučila potpisati taj dodatak, a kako bi sebe spasila od daljnjeg divljanja rata.

15.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio logičnim, jasnim i vjerodostojnim. U svemu je potvrdila da od bankarske službenice nije dobila nikakve informacije o tome kao će se i na koji način te o čemu to ovisi, mijenjati tečaj CHF-a ili pak kamata koja je u Ugovoru uglavljena kao redovita u visini od 4.89% godišnje sa mogućnošću promjene i to jednostrano, odlukom banke. Time je još jednom dala do znanja u kakvom se teškom položaju nalazila spram tuženika odnosno da je bila u potpuno podčinjenom položaju, nikakve ravnoteže u pravima i obvezama nije bilo. Stoga joj sud poklanja vjeru i u dijelu kada je istakla kako je prilikom sklapanja Dodatka od javnog bilježnika tražila sugestiju bi li to potpisala, što ukazuje na njezinu nesigurnost i neinformiranost, ali kada joj je on rekao da je to rađeno po principu "uzmi ili ostavi" da se ipak odlučila na potpisivanje jer neizvjesnost kojoj je bila izložena uslijed divljanja mjesečnih rata, jednostavno nije više mogla podnositi.

16. Valja istaknuti još i to u pogledu konverzije da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati nepoštene, time i bez pravnog učinka, a prilikom konverzije nije došlo do zamjene osnovnih obveza. Naime, kod ugovora o kreditu osnovna obveza je stavljanje tužiteljici na raspolaganje određene količine novca, a njena je obveza vratiti taj novac uz plaćanje kamate. Upravo ta osnovna obveza je ostala nepromijenjena. Ono što se mijenja konverzijom isključivo je valuta obračuna prilikom uplate anuiteta te visina kamatne stope, što znači da obveza plaćanja kamate i dalje postoji. Jedino što se prilikom konverzije dogodilo je promjena ugovorne obveze korisnika kredita odnosno u konkretnom slučaju tužiteljice. Sporazum o konverziji nije nova pravna osnova onog istog ništetnog osnovnog ugovora i to kako zbog ništetnosti osnovnog ugovora tako i glavnog predmeta konverzije. Sporazum o konverziji i opet su izradile same banke na unaprijed formuliranom tekstu sa ponudom potrošačima: "Uzmi ili ostavi". Potrošači su uzimali kako bi se "spasili" daljnjeg propadanja. Ni tada potrošače nitko nije upoznao s posljedicama konverzije niti su im pojašnjena prava iz Direktive 93/13. Tužiteljičin kredit konvertiran je iz CHF u € prije utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa se ima smatrati da se pri takvoj konverziji tužiteljica nije odrekla svojih budućih prava to tim više što je tužena banka nije upozorila da će pristankom na konverziju neka svoja buduća prava izgubiti. Drugim riječima rečeno može se reći da prilikom sklapanja sporazuma o konverziji zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Zahtjev o konverziji imao je polazišnu osnovu da je ugovaranje u valuti CHF bilo valjano, a vidjeli smo iz prethodnog obrazloženja da je takvo ugovaranje bilo nepošteno, a time i ništetno. Zakonodavna intervencija kakva se dogodila u konkretnom slučaju naravno da nije zabranjena, no ona mora u potpunosti ispuniti uvjet restitucije u smislu da potrošač (ovdje tužiteljica) bude obeštećena. Također, tužiteljica se prihvaćanjem sporazuma o konverziji morala nalaziti u onoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odnosno nepoštena odredba sa posljedicom povrata svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla.

17. Prema motrištu ovog suda, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud je motrišta da tužiteljica, kao potrošač iz konvertiranih CHF kredita, ne samo da nije obeštećena temeljem nepoštenih, a time i ništetnih odredbi temeljenog Ugovora, već je dovedena čak i u gori položaj u odnosu na dotadašnje korisnike kredita u eurima.

18. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 22. srpnja 2025. sudski vještak financijske struke TS je kazao da je konverzija kredita u eure napravljena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u euro. Tužiteljica je na dan konverzije imaala preplatu u iznosu od 7.044,90 €, a taj iznos je tuženik vratio kao prijevremenu otplatu eurskog kredita. Ostatak glavnice konvertiranog kredita na dan 15. siječnja 2016. bio je manji od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 4.627,20 € na štetu tužiteljice. U razdoblju od 07. siječnja 2008. do 01. siječnja 2014. tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF u kunama kreditora važeći na dan dospijeća, a u slučaju kašnjenja na dan plaćanja. Vještak je tako izračunao da je tužiteljica zbog mijenjanja kamatne stope platila više u iznosu od 6.639,71 €, a to je iznos koji je kumulativ, mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Osim toga, tužiteljica je zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platila više u iznosu od 11.988,88 €. U svome nalazu i mišljenje vještak TS je dao i prikaz tzv. negativne tečajne razlike koja za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja iznosi 1.788,45 €, na način da je prikazao razliku i datum nastanka te razlike odnosno datum dospijeća.

18.1. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno zaključku i tabelarnom prikazu uredila svoje tužbeno traženje podneskom od 28. studenog 2025.

18.2. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka kazao da je vještak postupajući u skladu sa pravilima struke i sa svojim stručnim znanjem pravilno utvrdio razliku anuiteta koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike. Stoga tuženik smatra da nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe isticanja prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja jer se u konkretnom slučaju radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je ev. neosnovano stekao. Tuženik je ponovno istaknuo kako smatra da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan te da tužitelja nitko nije prisilio na predmetnu konverziju.

18.3. Ovaj sud u cijelosti je, jednako kao i tužiteljica akceptirao izneseni nalaz i mišljenje vještaka TS jer je njegov nalaz ocijenjen stručnim, logičnim, uvjerljivim, a time i vjerodostojnim.

19. Imajući u vidu da je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno da konvertiranjem kredita nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te da prema presudi Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet FS protiv Erste bank Hungary Zrt) činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer je tužiteljica na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama preplatila utuženi iznos.

20. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji nije osnovan iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno čl.225 ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241 ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 04. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj: Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 28. svibnja 2019., tužba je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara nije nastupila.

21. Budući je odredbom čl.1115 ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i kako je u postupku utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj a iz priloženog prometa po kreditu, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj mjesečne anuitete plaćao do 25-og u mjesecu, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom III.

22. Zakonodavac izričito regulira da ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bila ništetna bilo koja odredba tog ugovora da stranke ne mogu sklopiti pravni posao kojim bi pravno osnažili takve ništetne odredbe Stranke ne mogu nikakvom radnjom učiniti takve odredbe pravno valjanima jer se to protivi odredbi čl.322 ZOO-a (ništetni pravni posao nije ni nastao).Također valja naglasiti i to da kada su u pitanju negativne razlike na kojima inzistira tuženik i ističe prigovor prijeboja, ovaj sud smatra da je to potpuno pogrešno i neosnovano. Da bi prijeboj bio osnovan prije svega moraju postojati makar dva obvezno pravna odnosa iz kojih bi proizlazile nesporne tražbine dviju strana. Tek tada se one mogu uzajamno obračunavati odnosno prebijati. Motrište je ovog suda da tuženik spram tužiteljice nema nikakvo dospjelo potraživanje, pa onda ne može isticati niti prigovor prijeboja. Spomenuti iznos u odgovoru na tužbu o navodnoj razlici od 53.079,81 kunu, na koje se tuženik poziva, i smatra da istog treba prebiti sa potraživanjem tužiteljice, nije potraživanje tuženika već tužiteljice, a za koji je utvrđeno da ga je tužiteljica više platila u provedbi tzv. konverzije. Tužiteljica prema mišljenju ovog suda nije nepoštena stjecateljica, a u svakom slučaju sve kada bi se u obzir uzeo bilo koji iznos za kojeg tuženik smatra da je njegov i da ga treba prebiti sa potraživanjem tužiteljice, svakako ne bi mogao ostvariti kamatu na takav iznos.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.2 ZPP-a, dok je visina određena pozivom na Tbr.7 st.1 toč.1, Tbr.8 točaka 1 i 3 te Tbr.9 točaka 1, 2 i 5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, nadalje u tekstu: Tarifa), a tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 18. rujna 2023. i 28. studenog 2025. te za pristupe i zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 29. rujna 2023., 22. svibnja 2025. te 29. siječnja i 17. veljače 2026. - svaka radnja po 250 bodova te za pristup na ročištu za objavu i uručenje odluke – 50 bodova. Ukupan zbir od 1800 bodova pomnožen je sa iznosom od 2,00 €, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 3.600,00 € kojem je pridodan i iznos od 900,00 € na ime 25% PDV-a, trošak uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 m te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 236,91 €. Matematičkom operacijom zbrajanja navedenih iznosa dobiven je ukupan iznos parničnog troška koji je tužitelju prouzročen, a nadoknaditi će mu ga tuženik, kao stranka koja je postupak izgubila u cijelosti, u visini od 5.136,91 €. Tužiteljici nije priznat, trošak za plaćanje sudske pristojbe na presudu iz razloga što je u međuvremenu došlo do promjene odredbi Zakona o sudskim pristojbama kojima je krug osoba oslobođenih po slovu zakona proširen i na osobe koje su potrošači u sudskom postupku, u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (točka 20 st.1 čl.11 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23)).

23 Kamate na tako dosuđeni trošak su temeljem odredbe čl.30 st.2 Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužiteljici dosuđene od presuđenja do isplate.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u pod točkom IV. izreke rješenja.

U Splitu, 24. veljače 2026.

S U D A C

Dunja Ljubičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- u spis