REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-853/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja ŽUPANJAŠPED d.o.o., Županja, A. Mihanovića 46, OIB: 98459425001, kojeg zastupa opunomoćenik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 54, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Katančićeva 5, Zagreb, OIB: 18683136487, kojega zastupa NR, službena osoba, radi oglašavanja rješenja ništavim i poništavanja i ukidanja rješenja, 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-01/21-01/427, URBROJ: 513-04-24-2 od 14. svibnja 2024. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/2, URBROJ: 513-02- 7056/37-21-45 od 2. studenog 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-01/21-01/427, URBROJ: 513-04-24-2 od 14. svibnja 2024., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/2, URBROJ: 513-02-7056/37-21-45 od 2. studenog 2021.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je, u ponovnom postupku, kao neosnovan zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja i poništavanje rješenja PCU Osijek KLASA: UP/I-413-01/14-02/2, URBROJ: 513-02-7056/5-14-02 od 10. travnja 2014.

2. Tužitelj u tužbi najprije iznosi kronologiju postupaka koji su prethodili ovome sporu i razloge za donošenje odluka u upravnom postupku. Tužitelj podnosi tužbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba upravnog postupka te zbog povrede članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. - u daljnjem tekstu: Konvencija) i članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Smatra da tuženik nije odgovorio na bitne žalbene razloge i to na nedostatak obrazloženja prvostupanjske odluke o legitimaciji tužitelja odnosno pravu na sudjelovanje u postupku, čime je povrijedio ustavno načelo prava na pošten postupak. Tvrdi da je osporavano rješenje kontradiktorno jer tuženik u obrazloženju izričito potvrđuje da je tužitelj stranka u carinskom postupku, a istovremeno ne smatra bitnim činjenicu da tužitelj uopće nije sudjelovao u postupku u kojem se zapravo odlučuje i o njegovim pravima i obvezama, niti takav procesni propust smatra bitnim za tužitelja. Ističe kako mu se stavlja na teret da nije iznio niti jedan dokaz koji bi bio bitan za drugačije rješenje upravne stvari, pri čemu tuženik zaboravlja da prijedlog koji je tužitelj podnio nije u procesnom smislu prijedlog osobe koja je sudjelovala u upravnom postupku, pa se naknadno „sjetila” nekoga dokaza, nego prijedlog osobe koja je morala biti stranka u postupku, pa je upravo zbog toga propusta i podnijela prijedlog. Zbog toga smatra neprihvatljivim da tuženik svoju odluku temelji na komentaru i ocjeni dokaza provedenih u upravnom postupku i komparaciji i procjeni njihove važnost i značaja u odnosu na sadržaj tužiteljevog prijedloga i dokumentacijom koju je podnio tužitelj, a sve u situaciji kada tužitelj nije uopće sudjelovao u postupku, niti su mu dokazi na temelju kojih je donesena odluka u upravnom postupku bili ikada dostavljeni (konkretno – nalaz Carinskog laboratorija). Pojašnjava kako je prijedlog pravni lijek ograničenog sadržaja kojim nije moguće preispitivati u procesnom smislu cjelokupni provedeni upravni postupak, pa je stoga samo bitna činjenica je li tužitelj morao biti stranka u postupku, a ako nije zbog kojih razloga nije bio i je li mu takvim postupanjem ograničeno pravo na pošteno suđenje. Smatra kako rješenje koje je utemeljeno na ocjeni provedenih dokaza u upravnom postupku u kojem tužitelj nije sudjelovao ne može biti zakonito. Nadalje, navodi kako se tuženikovo tumačenje odluke Upravnog suda u Osijeku (kojom je poništeno rješenje Ministarstva poljoprivrede) da se u tome postupku ne radi o drugačijem činjeničnom stanju, nego o procesnom propustu, protivi temeljnim načelima prava i pravnim posljedicama pravomoćne i konačne odluke u upravnom postupku, zato što je danom donošenja odluke ovoga Suda kojom je poništeno rješenje Ministarstva poljoprivrede o „ispravku” rješenja ostalo na pravnoj snazi rješenje Ministarstva poljoprivrede kojim je sporna roba upisana u Upisnik o markama duhanskih proizvoda kao "duhan za žvakanje" i stoga proizvodi svoje pravne učinke.

2.1. Dalje u tužbi ističe kako mu nikada nije dostavljen nalaz Carinskog laboratorija kako bi mogao preispitati činjenice koje su utvrđene tim nalazom, a da nemogućnost da pregleda sporni nalaz i stavi primjedbe odnosno prigovore predstavlja povredu prava na pošteno suđenje. Predlaže da Sud pribavi cjelokupan upravni spis, te da tužitelju dostavi ili omogući uvid u nalaz Carinskog laboratorija kako bi imao mogućnost eventualnog prigovora. Razlog za pravo i mogućnost preispitivanja nalaza tužitelj nalazi u pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Suda EU, predmet broj C- 425/17, presuda od 17. listopada 2018. Sukladno navedenome smatra da je osnovan prigovor na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije da nije imao pravo na pravično suđenje, osobito zbog toga što nije sudjelovao, niti je mogao sudjelovati u spornom upravnom postupku, premda su pravne posljedice upravnog postupka neposredno utjecale na tužitelja na način da je obvezan platiti navodni carinski dug za NOVINE d.o.o.

2.2. Nadalje, ističe da je došlo do povrede jamstva prava vlasništva zaštićenog člankom 1. Protokola br. 1. te da je lišen svoje imovine u postupku koji nije proveden sukladno jamstvu pravične ravnoteže na način kako je to presudio Europski sud za ljudska prava u predmetu Biagini protiv Hrvatske, zahtjev broj 25308/18, presuda od 11. lipnja 2024. Dalje navodi kako odluka kojom se određuje da će potraživanje prema NOVINE d.o.o., ako isti to ne plati, biti naplaćeno od davatelja garancije, predstavlja akt oduzimanja imovine, no radi se o aktu donesenom u postupku u kojem podnositelj nije imao prava sudjelovati, slijedom čega ne može biti osnova oduzimanja imovine. Tužitelj upućuje na to da nije sporno da se carine ili pristojbe za uvezenu robu moraju smatrati dijelom oporezivanja, premda prigovori nepoštenosti postupka dokazuju nelegitimnost miješanja u imovinu. Pojašnjava kako prema praksi ESLJP odluka kojom je tužitelju naloženo da plati carinski dug predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Zatim navodi da se odluka upravnih tijela temeljila na mjerodavnim odredbama koje su bile jasne i predvidljive, pa da je u tome smislu predmetno miješanje bilo predviđeno zakonom i imalo je za cilj osiguranje plaćanja poreza. Međutim, što se tiče razmjernosti, tužitelj prigovara da je danim okolnostima primjena carinskog zakona tužitelju nametnula nerazuman teret i time narušila njegovu financijsku situaciju čime je nije postignuta pravična ravnoteža između potrebe kako bi se osiguralo plaćanje poreza i zaštite imovinskih prava podnositelja zahtjeva.

2.3. Pojašnjava kako je u ovom predmetu tužitelju naloženo da plati carinski dug kao carinski otpremnik za trgovačko društvo NOVINE d.o.o. koje je izvorni obveznik plaćanja carinskog duga, unatoč tome što je trgovačko društvo NOVINE d.o.o. robu koja je bila predmet carinskog postupka dalje prodavalo u Republici Hrvatskoj u maloprodaji i veleprodaji, premda je postojala mogućnost da nadležna carinska tijela zabrane prodaju sve dok ne bude jasno određeno da li se radi o „duhanu za žvakanje” ili ne, zato što je bitna razlika i u visini maloprodajne cijene takve robe u smislu trošarine, kao i unatoč tome da ne postoje dokazi da carinska tijela nisu mogla naplatiti carinski dug izravno od trgovačkog društva NOVINE d.o.o. (po čijim je uputama tužitelj radio) ili od prihoda od zapljene i prisilne prodaje robe koja je bila predmetom carinskog postupka, te unatoč tome da je država dopustila prodaju sporne robe trgovačkom društvu NOVINE d.o.o., dok je obveza plaćanja duga nametnuta samo tužitelju. Osim toga, navodi da je nad trgovačkim društvom NOVINE d.o.o. zaključen stečajni postupak rješenjem od 27. veljače 2018. iz kojega proizlazi da je u trenutku kada su upravna tijela donijela rješenje o naplati carinskog duga (2014.) dužniku NOVINE d.o.o. žiro-račun nije bio blokiran zbog čega je carinski dug mogao biti naplaćen da su nadležna carinska tijela na temelju rješenja odmah provela prisilnu naplatu, dok je s druge strane tužitelj morao pokrenuti parnični postupak da bi dobio ovršnu ispravu, koji se vodio kod Trgovačkog suda u Osijeku, pod brojem Povrv- 293/2015 i koji nikada nije završen, jer je nad trgovačkim društvom NOVINE d.o.o. zatvoren stečajni postupak.

2.4. Prigovara da u pogledu odluke o tome da li se radi o „duhanu za žvakanje” postoji odluka Carinske uprave kojom se utvrđuje da se ne radi o „duhanu za žvakanje”, te odluka Ministarstva poljoprivrede da se ipak radi o „duhanu za žvakanje”, a koje odluke su pravomoćne, a koje u upravnim postupcima upućuju na nepredvidivost propisa. ističe kako su obje odluke pravno relevantne, imajući u vidu da su odredbama Pravilnika o obradi duhana, proizvodnji i markama duhanskih proizvoda ("Narodne novine" br. 69/06.), u člancima 57. - 80. propisana pravila po kojima Ministarstvo poljoprivrede postupa prilikom razvrstavanja duhana za Tarifne brojeve 24.01. i 24.02. Zakona o carinskoj tarifi, slijedom čega se može zaključiti da nakon što Ministarstvo poljoprivrede utvrdi podatke o duhanu, Carinska uprava više nema nadležnosti mijenjati ovakvu odluku svojim rješenjem, jer ako bi se prihvatila tvrdnja upravnog tijela da na temelju članka 85. stavak 4. Zakona o trošarinama carinska uprava odlučuje o razvrstavanju trošarinskih proizvoda u tarifnu oznaku kombinirane nomenklature i da se to odnosi i na duhan, tada se postavlja pitanje tko zapravo konačno odlučuje. Nadalje, tvrdi da je postupao u dobroj vjeri, pouzdajući se u rješenje Ministarstva poljoprivrede, zbog čega ne može snositi teret greške, imajući u vidu odluku ESLJP u predmetu Gashi protiv Hrvatske, zahtjev br. 32457/05, presuda od 13. prosinca 2007., § 40, te Ustavnog suda Republike Hrvatske, u odluci broj U-III- 4673/2008 od 20. svibnja 2009. Dodaje da je opseg razmatranja upravnih tijela bio preuzak da bi se zadovoljio zahtjev za pravičnom ravnotežnom, te da su upravna tijela time prekoračila slobodu procjene u poreznim pitanjima i da nisu uspjela uspostaviti pravednu ravnotežu između suprotstavljenih interesa u danim okolnostima, tako da je nalaganje tužitelju da plati carinski dug za trgovačko društvo NOVINE d.o.o. predstavljao nerazuman teret čime je narušena njegova financijska situacija.

2.5. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te predmetno rješenje prvostupanjskog tijela. Dodatno, predlaže da se postupak po prijedlogu tužitelja za poništavanje odnosno oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva financija Carinska uprava, Područni Carinski ured Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/2, URBROJ: 513- 02-7056/5-14-02 od 10. travnja 2014. dopusti, te da se poništi, odnosno oglasi ništavim isto rješenje i obustavi postupak konačnog utvrđivanja podataka o raspoređivanju robe u carinsku tarifu. Uz to, predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 852,00 kn i iznos od 17.550,00 kn, te iznos od 4.600,25 kn sve sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2014. do isplate po stopama navedenim u tužbi, kao i da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u osporavanom rješenju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 27. siječnja 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine" br. 36/24. - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, te je rasprava održana u nazočnosti opunomoćenice tužitelja FR, odvjetničke vježbenice u uredu opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, u skladu s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a.

4.1. Opunomoćenica tužitelja na raspravi je ostala kod tužbe i svih navoda iz iste, kao i kod do tada iznesenih dokaznih prijedloga, te je zatražila naknadu troška upravnog spora.

4.2. Na raspravi je Sud sukladno članku 93. stavku 2. ZUS-a odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari dokazni prijedlog odnosno prijedlog tužitelja da Sud dostavi tužitelju sporne nalaze laboratorija Carinske ispostave, s obzirom na to da je iz spisa tuženika razvidno da su nalazi broj 439/13, 440/13 i 441/13 dostavljeni tužitelju, dok se u spisu nalazi samo prigovor na nalaze tvrtke NOVINE d.o.o. Također su odbijeni i dokazni prijedlozi pribave spisa Ministarstva poljoprivrede u vezi razvrstavanja duhana u carinsku tarifu i dokaz vještačenja uzoraka duhana koji su bili predmet prethodno citiranih nalaza laboratorija Carinske ispostave. Naime, budući da je Sud ocijenio kako je prema materijalnoj dokumentaciji u spisu činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, nije bilo potrebno izvoditi predložene dokaze na iste okolnosti. Izvođenje predloženih dokaznih bilo bi u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a jer bi se tako odugovlačio spor uz stvaranje nepotrebnih troškova, pa ih je valjalo odbiti.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje su priložene istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Upravni postupak koji je prethodio upravnom sporu pokrenut je na prijedlog tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/02, URBROJ: 513-02/7056/5-14-2 od 10. travnja 2014. na osnovu članka 129. stavka 2. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/09. – dalje: ZUP), odnosno prijedlog za oglašivanje ništavim istog rješenja po osnovi članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a, dostavljen prvostupanjskom tijelu 19. listopada 2015.

8. U dokumentaciji u spisu upravnog postupka sadržano je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/02, URBROJ: 513-02/7056/5-14-2 od 10. travnja 2014. Navedenim rješenjem utvrđuju se konačni podaci u prvom stavku za neto 54,00 kg DUHAN ZA PUŠENJE- American blend, Classic Holand style i Zwaar, tako da ispravna tarifna oznaka glasi 2403 19 10 – Ostali prerađeni duhan i prerađeni nadomjesci duhan; homogenizirani i rekonstruirani duhan; duhanski ekstrakti i esencije: - duhan za pušenje, neovisno sadrži li nadomjeske duhana u bilo kojem omjeru: -- ostali: --- u neposrednim pakiranjima neto-mase ne veće od 500 g, sa osnovnom stopom carine 36%, u vrijednosti 703,63 eura, odnosno 5.320,00 kn, puštenih u slobodan promet po jedinstvenog carinskoj deklaraciji broj 43397/640/22 od 8. siječnja 2013., CI Županja- most, za primatelja tvrtku NOVINE d.o.o. iz Vinkovaca. Nadalje, istim rješenjem obvezuje se primatelj tvrtka NOVINE d.o.o. da naknadno plati iznos od 510,00 kn na ime troškova analize Carinskog laboratorija broj 439/13, 440/13 i 441/13, kao i iznos od 23.001,45 kn na ime carinskog duga, za robu uvezenu po 43397/640/22 od 8. siječnja 2013., CI Županja-most. Iz dostavne naredbe navedenog rješenja proizlazi da se tužitelj nalazi u istoj, kao stranka postupka. Također je nesporno da je tužitelj zahtjev od 19. listopada 2015. podnio prvenstveno zbog sadržaja odluka ovoga Suda poslovni broj Us I -140/14-6 od 25. veljače 2014., Us I -141/14-5 od 26. veljače 2014. i Us I - 142/14-6 od 26. veljače 2014., nakon što su iste stekle svojstvo pravomoćnosti.

9. U provedenom upravnom postupku utvrđivanja konačnih podataka prvostupanjsko tijelo je svoju odluku od 10. travnja 2014. temeljilo na činjenici da je Carinski laboratorij ovlašten za provođenje postupaka fizikalne i kemijske analize potrebne za ispravno provođenje carinskih postupaka, pa time i utvrđivanja vrste robe te na temelju toga i razvrstavanje u carinsku tarifu. Stav prvostupanjskog tijela (i tuženika) temeljio se na činjenici da je Carinski laboratorij ustrojstvena jedinica Ministarstva financija, čiji je rad reguliran zakonom, sukladno članku 11. točka 14. Zakona o carinskoj službi ("Narodne novine" br. 68/13., 30/14., 115/16., 39/19., 98/19., 155/23., 36/24.) koji je, između ostaloga, ovlašten obavljati kemijsko fizikalna odnosno instrumentalna ispitivanja uzoraka robe. Nadalje, da je Carinski laboratorij ovlašten za provođenje postupaka fizikalne i kemijske analize potrebne za ispravno provođenje carinskih postupaka, utvrđivanja vrste robe te na temelju toga razvrstavanja u carinsku tarifu. Dodatno, da glede razvrstavanja trošarinskih proizvoda u tarifnu oznaku kombinirane nomenklature Carinska uprava odlučuje u skladu s carinskim propisima i temeljnim pravilima koja vrijede za razvrstavanje robe po carinskoj tarifi. Tako je utvrđeno da je u konkretnom slučaju Carinski laboratorij predmetnu robu trgovačkog naziva: Rolling tobacco 30 g pouches American Blend, Rolling tobacco 30 g pouches Clasic Holand style te Rolling tobacco 30 g pouches Zwaar, na temelju Općih pravila 1 i 6 za primjenu Carinske tarife, te Objašnjenja Harmoniziranog sustava uz poglavlje 24 i tarifni broj 2403, razvrstao u tarifni broj 2403 19 10 kao duhan za pušenje.

10. Nadalje, utvrđeno je da je Ministarstvo poljoprivrede nadležno za razvrstavanje duhana i duhanskih proizvoda prilikom upisa istih u Upisnik o markama duhanskih proizvoda, a da je Carinska uprava nadležna za razvrstavanje duhana i duhanskih proizvoda prilikom provođenja carinskih postupaka i postupanja. Iz sadržaja spisa proizlazi da je Ministarstvo poljoprivrede odluke o razvrstavanju i upisu primarno donijelo bez vještačenja uzoraka, te bez potpune analize podataka proizvođača o svojstvu proizvoda.

11. Carinska je uprava nadležna za ispravno provođenje carinskih postupaka, pa time i utvrđivanja vrste robe te na temelju toga razvrstavanja u carinsku tarifu i obračuna carinskih davanja, a Carinski laboratorij, kao ustrojstvena jedinica Carinske uprave, ovlašten je i nadležan za provođenje postupaka fizikalne i kemijske analize potrebne za ispravno provođenje carinskih postupaka, pa time i utvrđivanja vrste robe te na temelju toga razvrstavanja u carinsku tarifu. Slijedom iznijetog prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da stranka u svom prijedlogu nije iznijela niti jedan dokaz ili činjenicu koja bi bila od utjecaja za drugačije rješenje ove upravne stvari jer kod razvrstavanja trošarinskih proizvoda u tarifnu oznaku kombinirane nomenklature Carinska uprava odlučuje u skladu s carinskim propisima i temeljnim pravilima koja vrijede za razvrstavanje robe po carinskoj tarifi.

12. Nadalje, u pogledu pitanja je li stranci bilo omogućeno sudjelovati u postupku utvrđeno je da je u konkretnom slučaju otpremnička tvrtka preuzela poslove zastupanja na temelju pisanog naloga (dispozicije) što uključuje obavljanje svih potrebnih carinskih formalnosti, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo rješenjem obavijestilo tužitelja kao opunomoćenika i kao davatelja jamstva o obračunu preostalog carinskog duga kojeg je isti bio dužan platiti u propisanom roku.

13. Prema odredbi članka 128. stavka 1. ZUP-a rješenje će se oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti; 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku; 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće; 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo; 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala; te 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

14. Člankom 129. stavkom 1. ZUP-a propisano je da se nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti: 1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, 2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena. Sukladno stavku 3. istog članka, u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

15. Predmet ovoga spora je poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/02, URBROJ: 513-02/7056/5-14-2 od 10. travnja 2014. na osnovu članka 129. stavka 2. točke 2. ZUP-a, odnosno oglašavanje ništavim istog rješenja po osnovi članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a, po prijedlogu tužitelja.

16. Dakle, Sud je u ovome sporu ispitivao zakonitost osporenog rješenja prvenstveno provjeravajući može li se predmetno rješenje oglasiti ništavim prema članku 128. ZUP-a (konkretno članak 128. stavak 1. točka 6. ZUP-a), odnosno može li se poništiti prema članku 129. ZUP-a (konkretno članak 129. stavak 2. točka 2. ZUP- a).

17. Najprije je za istaknuti kako se primjenom članka 129. stavka 2. točke 2. ZUP-a, ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena, može poništiti rješenje kojim je stranka stekla neko pravo. Dakle, po izričaju ZUP-a mora biti o riječ o rješenju kojim je stekla neko pravo, dok u slučaju da je riječ o rješenju kojim stranka nije stekla pravo, poništavanje rješenja prema navedenoj odredbi nije moguće. U konkretnom slučaju tužitelj predlaže poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-413-01/14-02/02, URBROJ: 513- 02/7056/5-14-2 od 10. travnja 2014. kojim se utvrđuju konačni podaci u prvom stavku za neto 54,00 kg DUHAN ZA PUŠENJE- American blend, Classic Holand style i Zwaar, i navodi kako glasi ispravna tarifna oznaka. Nadalje, istim rješenjem obvezuje se primatelj tvrtka „NOVINE“ d.o.o. da naknadno plati iznos od 510,00 kn na ime troškova analize Carinskog laboratorija broj 439/13, 440/13 i 441/13, kao i iznos od 23.001,45 kn na ime carinskog duga, za robu uvezenu po 43397/640/22 od 8. siječnja 2013., CI Županja-most. Iz ovoga je razvidno kako se ne radi o rješenju kojim je tužitelj stekao neko pravo. Već iz tog razloga ne može se navedeno rješenje poništavati po članku 129. stavku 2. točki 2. ZUP-a iz kojeg razloga su svi prigovori usmjereni u tom smjeru neosnovani. Samim time nisu ispunjeni niti uvjeti za eventualno ukidanje istog rješenja u smislu odredbe članka 130. ZUP-a.

18. Nadalje, u pogledu oglašavanja ništavim predmetnog rješenja od 10. travnja 2014., primjenom članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a, ističe se kako je iz navedene odredbe vidljivo da će se rješenje oglasiti ništavim ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja. Dakle, tužitelj je za primjenu navedene odredbe trebao dovesti u vezu nepravilnost u predmetnom rješenju s odredbom koja izričito propisuje tu nepravilnost kao razlog za ništavost rješenja, što tužitelj nije učinio. Stoga, Sud ocjenjuje kako je pravilno odbijen zahtjev da se predmetno rješenje oglasi ništavim.

18.1. Dodatno, neutemeljeni su tužbeni navodi u smislu da je Carinska uprava bez nadležnosti predmetne duhanske proizvode deklarirala kao duhan za pušenje iako je Ministarstvo poljoprivrede kao jedino nadležno tijelo iste proizvode upisalo u upisnik o markama duhanskih proizvoda kao duhan za žvakanje, koju pogrešku u upisu u Upisnik duhanskih proizvoda je naknadnim upisima nastojalo otkloniti. Kao što je već navedeno u toč. 9.1. obrazloženja ove presude, a na temelju Zakona o carinskoj službi, Carinski laboratorij kao ustrojstvena jedinica Ministarstva financija, ovlašten je obavljati kemijsko fizikalna odnosno instrumentalna ispitivanja uzoraka robe, ovlašten je za provođenje postupaka fizikalne i kemijske analize potrebne za ispravno provođenje carinskih postupaka, utvrđivanja vrste robe te na temelju toga razvrstavanja u carinsku tarifu. Prilikom razvrstavanja trošarinskih proizvoda u tarifnu oznaku kombinirane nomenklature Carinska uprava odlučuje u skladu s carinskim propisima i temeljnim pravilima koja vrijede za razvrstavanje robe po carinskoj tarifi.

19. Vezano uz presudu u predmetu Gashi protiv Hrvatske, Sud ocjenjuje kako se ne radi o usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama u odnosu na konkretni predmet. Dakle, pravna shvaćanja iz odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Gashi protiv Hrvatske nisu primjenjiva jer okolnosti i pravna osnova nisu isti, čime se takvi prigovori ne mogu prihvatiti. Sud ocjenjuje kako u konkretnom slučaju ocjene primjene članka 128. i 129. ZUP-a nije primjenjiva niti činjenična situacija iz predmeta Biagini protiv Hrvatske. Ostala sudska praksa na koju se tužitelj poziva u tužbi ne dovodi u pitanje zakonitost osporavanog rješenja, niti dovodi do zaključka da bi test razmjernosti ukazivao na povredu konvencijskih prava tužitelja u odnosu na tuženika; dakle test zakonitosti ispunjen je u cijelosti, postojao je legitimni cilj kao i uravnoteživanje međusobno sukobljenih zaštićenih prava i javnog interesa.

20. U odnosu na pitanje je li stranci bilo omogućeno sudjelovati u postupku, ističe se kako je u upravnom postupku utvrđeno da je u konkretnom slučaju otpremnička tvrtka preuzela poslove zastupanja na temelju pisanog naloga (dispozicije) što uključuje obavljanje svih potrebnih carinskih formalnosti, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo rješenjem obavijestilo tužitelja kao opunomoćenika i kao davatelja jamstva o obračunu preostalog carinskog duga kojeg je isti bio dužan platiti u propisanom roku.

20.1. Uz to, na raspravi je Sud sukladno članku 93. stavku 2. ZUS-a odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari prijedlog tužitelja da Sud dostavi tužitelju sporne nalaze laboratorija Carinske ispostave, s obzirom na to da je iz spisa tuženika razvidno da su nalazi broj 439/13, 440/13 i 441/13 dostavljeni tužitelju, što potvrđuje žig tužitelja otisnut na svim navedenim nalazima. Tužitelj je imao i mogućnost podnošenja prigovora protiv nalaza laboratorija, kao redovnog lijeka. Stoga se suprotni navodi ne mogu prihvatiti.

21. Sud ne nalazi povrede članka 6. Konvencije, odnosno povrede prava na pravično suđenje. Naime, u postupku su poštovane procesne pretpostavke, odluke su obrazložene u dovoljnoj mjeri, pri čemu se uzima u obzir da obveza obrazlaganja odluka ne zahtijeva detaljno odgovaranje na svaki argument, već da je dovoljna razina obrazloženja prilagođena naravi predmeta, te je razvidno kako nije došlo do uskraćivanja prava na pristup sudu. Povreda članka 6. Konvencije se utvrđuje u slučajevima kada su prava na obranu i pravično suđenje ozbiljno narušena, što u ovome sporu i provedenim postupcima nije slučaj. Pored navedenog, Sud nije našao ni povrede članka 1. Protokola br. 1. koje bi utjecale na zakonitost osporavanog rješenja. To stoga što je Sud ocijenio kako se, uzimajući u obzir razloge koje je Sud ranije iznio za odbijanje prijedloga za oglašivanje predmetnog rješenja ništavim, odnosno poništavanje predmetnog rješenja, prigovor o povredi prava na mirno uživanje svojega vlasništva, kao ni pitanje nametanja nerazumnog tereta tužitelju, nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovome sporu, jer opstaju razlozi zbog kojeg Sud smatra kako u konkretnom slučaju nisu primjenjivi članak 128. stavak 1. točka 6. ZUP- a i članak 129. stavak 2. točka 2. ZUP-a.

22. Slijedom svega navedenog, Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo, bez činjenja bitnih povreda pravila upravnog postupka. Rješenja su dostatno obrazložena sukladno članku 98. stavku 5. ZUP-a. Izneseni prigovori tužitelja nisu bili od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovome sporu.

23. Stoga je Sud osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim te je primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke presude.

23.1. Budući je Sud odbio tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja tuženika i predmetnog prvostupanjskog rješenja, logična je posljedica da Sud nije usvojio točke II. i III. navedene u tužbi pod naslovom VIII- tužbeni zahtjev, koji se odnose na oglašivanje ništavim, odnosno poništavanje predmetnog rješenja od 10. travnja 2014., te isplate zatraženog iznosa s pripadajućim kamatama.

24. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

24.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 24. veljače 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku