Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-25/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja OT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7297/2024-13 od 10. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7297/2024-13 od 10. studenoga 2025. u točkama I., II., III. i u točki IV. izreke do iznosa od 644,68 eura.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se navedena presuda pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.144,68 eura (preko iznosa od 644,68) sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 756082 od 22.03.2005. solemniziranog po javnom bilježniku Obrenija Ribarić broj OU-281/2005 sklopljenog između tužitelja OT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i prednika tuženika Volksbank d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, a koje glase:

- čl. 6.1.: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,40 % (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.''

- u dijelu čl. 6.2.: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95 % (jedancijelihdevedesetpetposto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj.'' …".

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OT isplati iznos od 181,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OT, isplati iznos od 303,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OT naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.144,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. studenog 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana. V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 180,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. studenog 2025. do isplate.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešna primjena materijalnog prava počinjena je jer sud pogrešno ocjenjuje čl. 6.1. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke: jasna i lako uočljiva odredba. Glede tvrdnje da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a čak i da se nije pregovaralo, navedene odredbe su jasne i nisu mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud je također pogrešno zaključio da se ugovorna odredba o naknadi za osiguranje kredita ima smatrati nerazumljivom i nejasnom odredbom. Sporna odredba nije neodređena niti neodrediva, već je iz nje razvidno da je riječ o ugovorenom trošku koji predstavlja sastavni dio ukupne cijene kredita. Sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru ne čini odredbu automatski nepoštenom. Tuženik ističe kako sud nije proveo niti jedan dokaz koji bi podupirao zaključak da se radi o formuliranom ugovoru, a zanemario je da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje sporne naknade. U ovom predmetu vrijednost predmeta spora iznosi 484,52 EUR, pa je odluka suda o dosuđenim troškovima pogrešna, odnosno previsoka priznajući tužitelju po 100 bodova za svaki podnesak i ročište, umjesto po 50 bodova. Tuženik tvrdi da je presuda neosnovana, pa je tuženiku neosnovano naloženo da plati trošak. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana, osim glede odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,40 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva uplata premijske stope u visini 1,95 % kao i isplate iznosa isplaćenih po tim osnovama.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a d rugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa se prvostupanjska presuda ovom odlukom preispituje samo glede razloga određenih u žalbi.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj traži da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredbe čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznose od 181,37 EUR i 303,15 EUR sa zateznim kamatama

- da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva

- da je istakao prigovor zastare

- da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita

- da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,40 % na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom

- da nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. 22. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 756082.

- da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu prednik tuženika obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,40 % iznosa kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 1.366,56 kn

- da nije sporno da je člankom 6.2. Ugovora o kreditu prednik tuženika obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, i to jednokratne uplate premijske stope u visini 1,95 %

- da je naknada naplaćena u iznosu od 2.284,07 kn

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je 2005. odlučio kupiti novo vozilo, Renault Clio koje je pronašao u autokući [obrt] u [adresa]

- da kada je došao u autokuću pitao je koji su uvjeti kupnje putem kredita, te mu je djelatnica na šalteru navela uvjete

- da su oni surađivali sa tadašnjom Volksbank d.d. te ga je dočekao unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu

- da on uopće nije bio u poslovnici Volksbank d.d., već se sve vezano za sklapanje ugovora o kreditu odvilo u autokući

- da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

- da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila marke Renault clio, a da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti

- da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno u visini 1,40 % od iznosa kredita, a naplaćuje s prilikom puštanja kredita u tečaj

- da je jednokratna naknada naplaćena u iznosu od 1.366,56 kn

- da je čl. 6.2. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, ugovara u visini premijske stope 1,95%

- da se plaća jednokratno, a naplaćena je u iznosu od 2.284,07 kn

- da je sporno jesu li predmetne odredbe ugovora ništetne, te je li potraživanje u zastari

- da je sud utvrdio da je odredba čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u visini od 1,40 % od iznosa kredita, koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 181,37 EUR te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna

- da je predmetna odredba jasno napisana, ali činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena

- da visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale

- da tužitelj uopće nije bio u nikakvom kontaktu s tuženikom (niti u prostorijama tuženika)

- da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe

- da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru

- da činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu

- da je sud utvrdio da je i odredba čl. 6.2. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno jednokratno plaćanje naknade za osiguranje kredita u visini premijske stope 1,95 % nepoštena ugovorna odredba, a temeljem čl. 87. st. 1. ZZP ništetna

- da predmetna odredba nije jasno napisana jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (premijska stopa od 1,95 % iz Ugovora o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom)

- da tuženik nije dokazao da bi tužitelju predočio isprave pomoću kojih bi tužitelj mogao ocijeniti visinu te naknade

- da se tuženik u odgovoru na tužbu, do zaključenja prethodnog postupka, a niti kasnije nije očitovao na činjenične tvrdnje tužitelja iz tužbe da je odredba čl. 6.2.

Ugovora o kreditu ništetna odredba

- da su zbog toga izostali razlozi tuženika kojima bi osporio tvrdnje tužitelja da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi

- da tuženik uopće ne navodi niti obrazlaže na što se odnosi ugovorena naknada pod čl. 6.2. Ugovora o kreditu

- da nije dokazao da je u vezi ugovaranja osiguranja imao bilo kakvih stvarnih troškova koji bi se odnosili na troškove prema osiguravajućem društvu, a pritom uopće ne dokazuje da se o toj odredbi pregovaralo

- da u konkretnom slučaju tuženik nije osporio činjenične tvrdnje tužitelja u tom dijelu tužbe

- da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj

- da je temeljem čl. 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom

- da je naložena isplata primljenih iznosa od 181,37 EUR i 303,15 EUR, kao stečenih bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja do isplate

- da prigovor zastare nije osnovan.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,40 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,40% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u toj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade). Utvrđeno je da tužitelj uopće nije bio u poslovnici Volksbank d.d., već se sve vezano za sklapanje ugovora o kreditu odvilo u autokući.

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 181,37 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o pravu na naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i restitucijskom zahtjevu po tom osnovu, prvostupanjski sud je utvrdio da iz odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu nije jasno na što se ona odnosi i zašto se ugovara u postotnoj visini premijske stope iz Ugovora o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom, niti je tužitelju objašnjeno koje usluge su obuhvaćene ugovorenom naknadom, odnosno koji troškovi su pokriveni naplatom naknade za osiguranje kredita koji je osiguravala osiguravajuća kuća. Navedeno je nesporno utvrđeno nakon što je utvrđeno da tužitelj nije bio u poslovnici Volksbank d.d., već se sve vezano za sklapanje ugovora o kreditu odvilo u autokući.

16. Tuženik se u odgovoru na tužbu nije očitovao na činjenične tvrdnje tužitelja iz tužbe da je čl. 6.2. Ugovora o kreditu ništetna odredba, kao niti do zaključenja prethodnog postupka, a to znači da su u konkretnom slučaju u potpunosti izostali razlozi tuženika kojima bi činjenično osporio tvrdnje tužitelja da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača, pa je pravilna odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu s obzirom na poduzete procesne radnje stranaka. Naime, u situaciji kada tuženik ne obrazlaže na što se odnosi ugovorena naknada pod čl. 6.2. Ugovora o kreditu (na uslugu i/ili trošak), niti ne navodi (niti dokazuje) da je u vezi ugovaranja osiguranja imao bilo kakvih stvarnih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja), a ne dokazuje da se o toj odredbi pregovaralo, to proizlazi da u konkretnom slučaju tuženik nije osporio činjenične tvrdnje tužitelja u tom dijelu tužbe, pa je po ocjeni i ovoga suda valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja, te čl. 6.2. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom ugovornom odredbom i obvezati tuženika isplatiti tužitelju iznos od 303,15 EUR sa zateznom kamatom.

17. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba primjenom čl. 1115. ZOO -a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

18. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

19. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

20. Glede odluke o troškovima parničnog postupka treba reći da je djelomično osnovana žalba tuženika, jer je u konkretnom slučaju tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

21. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr- 31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

22. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih naknada za obradu kredita i za osiguranje kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 484,52 eura, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak sukladno Tarifi o naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 - dalje: Tarifa).

23. S obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva, tužitelju je za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 484,52, trebalo pravilno priznati naknadu za svaku opravdanu parničnu radnju u visini od 50 bodova (Tbr.7/1) uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife).

24. Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu svih troškova postupka od 644,68 eura. Kako je sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 1.144,68 eura, to je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. do isplate, te na temelju čl. 373. st. 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

25. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu u točkama u točkama I.,

II., III. i u točki IV. izreke do iznosa od 644,68 eura.

26. U preostalom, a nepobijanom dijelu (točka V. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke rješenja temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina