Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-84/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4769/2021-21 od 22. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4769/2021-21 od 22. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba ''1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 028-50-4166660 od 06.06.2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 21,735.42

(dvadesetjednatisućasedamstotridesetpet švicarskih franaka i četrdesetdva centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.." (st. I. izreke). Utvrđeno je da je ništetan dio odredbe ''7. NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 028-50-4166660 od 06.06.2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF..." (st. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.834,21 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana (st. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.281,44 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.10.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana (st. IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga te ukazuje da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje , koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost . Pobijanom presudom prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a počinjena je i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka vezano na čl. 338. st. 4. ZPP-a. Odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz konkretnog ugovora o kreditu sud smatra ništetnima jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik je ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužitelj je iskazao da mu je ponuđen samo kredit u CHF, ali je tuženik prigovorio istinitosti iskaza. Tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja . Zakonski je regulirano u kojim situacijama banke mogu odobravati kredite u stranim valutama i u kojim iznosima. Tuženik je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio zbog toga što je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit, što nesporno nije ugovoreno. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tuženik je prigovorio aktivnoj legitimaciji tužitelja jer iz prijepisa knjigovodstvene kartice proizlazi da je uplatu od 4.12.2023. kojom je zatvoren kredit izvršila njegova supruga , pa tužitelj ne može tražiti isplatu kao da je on u cijelosti otplatio kredit. Pogrešna odluka utemeljena je na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju obzirom da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke . Da je sud pravilno primijenio odredbe ZZP-a, odnosno Direktivu 93/13/EZ utvrdio bi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača . Pogrešno sud odbija prigovor zastare jer da je zastara tražbine temeljem valutne klauzule nastupila 14.6.2023., a da je tužba podnesena 4.6.2021. Predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, radi se eventualno o zabrani manjeg značaja , pa je sud morao tužbeni zahtjev odbiti, jer se ništetnost više ne može isticati. Pogrešna primjena čl. 1115. ZOO-a je jer sud navodi da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate. Činjenica da je podnositelj sastavio ugovor, ne čini ga nepoštenim niti nesavjesnim. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio , te nije onemogućio tuženika glede prava na procesnu jednakost i prava na pravično suđenje.

5.1. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio . Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano.

5.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda , u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da tužitelj tvrdi da je 06.06.2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 028 -50- 4166660 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.735,42 CHF-a, a namjena kredita je kupnja automobila

- da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća

- da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom , nakon provedenog vještačenja potražuje na ime glavnice iznos od 3.834,21 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate

- da se tuženik protivio osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva

- da osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda

- da je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 028-50-4166660 06.06.2007. kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 21.735,42 CHF-a po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita

- da nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj

- da je kredit prijevremeno otplaćen 05.12.2013.

- da je prijeporno je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja

- da je tuženik predložio saslušanje tužitelja i osobnog bankara

- da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je 2007. kupovao novi automobil i došao je u Autosalon Peugeot Hrvatska d.o.o. i interesirao se oko novog automobila

- da su mu u autosalonu rekli da je njihova poslovna banka RBA d.d. i da može dignuti kredit kod RBA d.d.

- da mu je u banci rečeno da je kredit u CHF-u najpovoljniji kredit i da je to najsigurnija valuta i da je to sigurno najpovoljniji kredit

- da mu je ubrzo nakon što je sklopio Ugovor o kreditu rata porasla za 50% i da se taj kredit pokazao jako nepovoljnim

- da je kredit zatvoren prijevremenom otplatom

- da je dao ženi novac i rekao joj je da ide u banku i da ona tamo plati dug do kraja i da zatvori taj kredit

- da mu prilikom dizanja konkretnog kredita nije nuđena nikakva druga mogućnost, a opcija kupnje automobila je bila samo preko RBA d.d. i kredit koji će biti vezan za valutnu klauzulu CHF

- da je iz iskaza svjedokinje ZA utvrđeno da je skoro sve uplate po kreditu napravio njezin suprug

- da je zadnju uplatu po kreditu uplatila ona, jer je osobno otišla u banku, donijela novac na blagajnu i uplatila u blagajnu iznos od 18.615,80 kn čime je kredit u cijelosti otplaćen

- da se tužitelj u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.

- da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž - 6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.

- da je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku CENTRU ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o.

- da je utvrđena visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 28.888,71 kn odnosno 3.834,21 €

- da je tuženik naveo da sam nalaz ne pridonosi rješenju spora i da je predmetni nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan na temelju relevantnih podataka, te valjano provedenim izračunima sukladno utvrđenjima iz parnice "Potrošač"

- da je neosnovan istaknuti prigovor zastare, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 04.06.2021., a zastara tražbine temeljem valutne klauzule je nastupila dana 14.06.2023.

- da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe koja je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose

- da temeljem čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 6. lipnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju presuđeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina