Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-929/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić d.o.o. iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1259/2021-49 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d., i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1259/2021-49 od 29. travnja 2025., u pobijanom dijelu u stavcima I., II., III., IV., V., VI. i VII. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„ I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 3.4. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća„.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br.: 5140030250 - 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi:„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250 - 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „ …..koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 13.227,02 EUR (trinaesttisućadvjestodvadesetsedam euradvacenta),sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 13,42 EUR od 19. srpnja 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. kolovoza 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. rujna 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. listopada 2006.g.

na iznos od 12,05 EUR od 14. studenog 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 15. prosinca 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. siječnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16 veljače 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. ožujka 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 13. travnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. svibnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. lipnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. srpnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. kolovoza 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. rujna 2007.g.

na iznos od 2,93 EUR od 17. listopada 2007.g.

na iznos od 2,68 EUR od 15. studenog 2007.g.

na iznos od 2,86 EUR od 14. prosinca 2007.g.

na iznos od 2,53 EUR od 17. siječnja 2008.g.

na iznos od 2,54 EUR od 18. veljače 2008.g.

na iznos od 2,29 EUR od 18. ožujka 2008.g.

na iznos od 2,57 EUR od 17. travnja 2008.g.

na iznos od 2,65 EUR od 15. svibnja 2008.g.

na iznos od 2,65 EUR od 19. lipnja 2008.g.

na iznos od 2,61 EUR od 16. srpnja 2008.g.

na iznos od 2,70 EUR od 13. kolovoza 2008.g.

na iznos od 2,70 EUR od 16. rujna 2008.g.

na iznos od 2,12 EUR od 16. listopada 2008.g.

na iznos od 2,11 EUR od 17. studenog 2008.g.

na iznos od 2,01 EUR od 17. prosinca 2008.g.

na iznos od 135,52 EUR od 16. veljače 2011.g.

na iznos od 134,82 EUR od 16. ožujka 2011.g.

na iznos od 114,21 EUR od 14. travnja 2011.g.

na iznos od 260,83 EUR od 15. lipnja 2011.g.

na iznos od 75,97 EUR od 16. kolovoza 2011.g.

na iznos od 71,02 EUR od 15. rujna 2011.g.

na iznos od 70,80 EUR od 14. listopada 2011.g.

na iznos od 73,43 EUR od 14. studenog 2011.g.

na iznos od 73,09 EUR od 16. prosinca 2011.g.

na iznos od 103,09 EUR od 18. siječnja 2012.g.

na iznos od 72,35 EUR 15. veljače 2012.g.

na iznos od 72,62 EUR od 15. ožujka 2012.g.

na iznos od 72,55 EUR od 13. travnja 2012.g.

na iznos od 72,36 EUR od 15. svibnja 2012.g.

na iznos od 72,31 EUR od 14. lipnja 2012.g.

na iznos od 72,59 EUR od 13. srpnja 2012.g.

na iznos od 72,70 EUR od 14. kolovoza 2012.g.

na iznos od 73,23 EUR od 14. rujna 2012.g.

na iznos od 72,58 EUR od 15. listopada 2012.g.

na iznos od 72,54 EUR od 14. studenog 2012.g.

na iznos od 72,76 EUR od 14. prosinca 2012.g.

na iznos od 73,43 EUR od 15. siječnja 2013.g.

na iznos od 72,86 EUR od 14. veljače 2013.g.

na iznos od 72,91 EUR od 15. travnja 2013.g.

na iznos od 73,65 EUR od 14. svibnja 2013.g.

na iznos od 73,77 EUR od 13. lipnja 2013.g.

na iznos od 73,54 EUR od 15. srpnja 2013.g.

na iznos od 73,37 EUR od 14. kolovoza 2013.g.

na iznos od 73,06 EUR od 12. rujna 2013.g.

na iznos od 73,31 EUR od 14. listopada 2013.g.

na iznos od 73,23 EUR od 13. studenog 2013.g.

na iznos od 73,10 EUR od 13. prosinca 2013.g.

na iznos od 73,11 EUR od 14. siječnja 2014.g.

na iznos od 117,09 EUR od 18. veljače 2014.g.

na iznos od 37,43 EUR od 12. ožujka 2014.g.

na iznos od 63,90 EUR od 14. travnja 2014.g.

na iznos od 63,88 EUR od 13. svibnja 2014.g.

na iznos od 63,88 EUR od 12. lipnja 2014.g.

na iznos od 63,96 EUR od 14. srpnja 2014.g.

na iznos od 64,06 EUR od 13. kolovoza 2014.g.

na iznos od 64,04 EUR od 12. rujna 2014.g.

na iznos od 64,11 EUR od 14. listopada 2014.g.

na iznos od 64,15 EUR od 12. studenog 2014.g.

na iznos od 64,13 EUR od 12. prosinca 2014.g.

na iznos od 66,33 EUR od 13. siječnja 2015.g.

na iznos od 66,39 EUR od 12. veljače 2015.g.

na iznos od 66,38 EUR od 12. ožujka 2015.g.

na iznos od 66,30 EUR od 14. travnja 2015.g.

na iznos od 66,19 EUR od 13. svibnja 2015.g.

na iznos od 26,33 EUR od 12. lipnja 2015.g.

na iznos od 66,12 EUR od 14. srpnja 2015.g.

na iznos od 66,15 EUR od 12. kolovoza 2015.g.

na iznos od 66,07 EUR od 14. rujna 2015.g.

na iznos od 66,23 EUR od 13. listopada 2015.g.

na iznos od 66,04 EUR od 12. studenog 2015.g.

na iznos od 66,02 EUR od 14. prosinca 2015.g.

na iznos od 66,06 EUR od 13. siječnja 2016.g.

na iznos od 66,11 EUR od 12. veljače 2016.g.

na iznos od 66,00 EUR od 14. ožujka 2016.g.

na iznos od 65,83 EUR od 13. travnja 2016.g.

na iznos od 65,77 EUR od 12. svibnja 2016.g.

na iznos od 65,70 EUR od 14. lipnja 2016.g.

na iznos od 65,71 EUR od 13. srpnja 2016.g.

na iznos od 65,62 EUR od 12. kolovoza 2016.g.

na iznos od 65,55 EUR od 13. rujna 2016.g.

na iznos od 86,80 EUR od 12. listopada 2016.g.

na iznos od 89,72 EUR od 14. studenog 2016.g.

na iznos od 92,78 EUR od 16. siječnja 2017.g.

na iznos od 277,01 EUR od 06. veljače 2017.g.

na iznos od 94,99 EUR od 04. ožujka 2017.g.

na iznos od 95,01 EUR od 04. travnja 2017.g.

na iznos od 94,89 EUR od 04. svibnja 2017.g.

na iznos od 94,72 EUR od 04. lipnja 2017.g.

na iznos od 94,59 EUR od 04. srpnja 2017.g.

na iznos od 94,27 EUR od 04. kolovoza 2017.g.

na iznos od 94,22 EUR od 04. rujna 2017.g.

na iznos od 94,33 EUR od 04. listopada 2017.g.

na iznos od 94,21 EUR od 04. studenog 2017.g.

na iznos od 93,95 EUR od 04. siječnja 2018.g.

na iznos od 94,04 EUR od 04. veljače 2018.g.

na iznos od 94,16 EUR od 04. ožujka 2018.g.

na iznos od 94,00 EUR od 04. travnja 2018.g.

na iznos od 93,77 EUR od 04. svibnja 2018.g.

na iznos od 94,11 EUR od 04. lipnja 2018.g.

na iznos od 94,10 EUR od 04. srpnja 2018.g.

na iznos od 94,09 EUR od 04. kolovoza 2018.g.

na iznos od 94,46 EUR od 04. rujna 2018.g.

na iznos od 94,34 EUR od 04. listopada 2018.g.

na iznos od 94,35 EUR od 04. studenog 2018.g.

na iznos od 94,39 EUR od 04. prosinca 2018.g.

na iznos od 94,40 EUR od 04. siječnja 2019.g.

na iznos od 94,35 EUR od 04. veljače 2019.g.

na iznos od 94,57 EUR od 04. ožujka 2019.g.

na iznos od 94,57 EUR od 04. travnja 2019.g.

na iznos od 5.215,71 EUR od 02. svibnja 2019.g.,

i to po stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., a za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29.prosinca 2023., te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 426,47 EUR (četiristodvadesetšesteura četrdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 30. svibnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 552,77 EUR (petstopedesetdvaeurasedamdeset sedamcenti),sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02. svibnja 2019.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29.prosinca 2023., te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.409,71 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 29.travnja 2025. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

VIII. S preostalim tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 9.2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke…“.

2. Protiv navedene presude u usvajajućem dijelu, dakle u stavcima I., II., III., IV., V.,

VI. i VII. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 5140030250-61000063788/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenim 23. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika Slavonske banke d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe- Adria Bank d.d. iz Zagreba, kao kreditora, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je onemogućen u raspravljanju i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP iz razloga što nije izveden dokaz financijskim vještačenjem na način kako je to predlagao. To zato što sudovi (ne stranke) imaju ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP) pa postupanjem prema toj ovlasti, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jednu odredbu parničnog postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev - 1905/13 od 11. srpnja 2017.).

7. Također, ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP .

8. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tuženika sukladno čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika 23. svibnja 2006. sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006,

- da je navedenim ugovorom prednik tuženika tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita,

- da je čl. 3. ugovora kredit odobren na rok vraćanja od 20 godina,

- da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 4,65 % godišnje, dekurzivno, efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 4,94 % godišnje , kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da prvi anuitet dospijeva do 1. srpnja 2006., a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu,

- da je čl. 7.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, - da je čl.9.2. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed,

- da se u tom slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke ,

- da je navedeni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Jozi Aščiću iz Đakova, dana 25. svibnja 2006., broj OU- 136/ 2006.,

- da među strankama nije sporno da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. Osijek te Hypo Alpe Adria Bank d.d.,

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata u iznosu od 3.213,29 kn, koja je tužitelju naplaćena pri8likom isplate kredita 30. svibnja 2006.,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u iznosu od 4.164,86 kn, a kredit je prijevremeno otplaćen 2. svibnja 2019.,

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na standardnom obrascu, da se o odredbama o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, a što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, dok tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj tužbom osporenih odredbi ugovora o kreditu koje su unaprijed definirane od strane tuženika.

9. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, odnosno i formiranje visine naknade za obradu kredita i za slučaj prijevremene otplate kredita, niti su mu isti pojašnjeni, zaključivši da je takvim postupanjem tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. U konkretnom slučaju da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule i obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za slučaj prijevremene otplate kredita jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer su bile sadržane u ugovoru unaprijed pripremljenom po tuženiku zbog čega ih ocjenjuje nepoštenima. Obzirom da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, to da su prijeporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) te čl. 322., čl. 323. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 5140030250-61000063788/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenim 23. svibnja 2006., te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepoštenih ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u smislu razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, a posebice u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tuženik tijekom ovog postupka na tu okolnost nije predlagao provođenje dokaza.

13. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. ZOO. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.

17. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 23. svibnja 2006. bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u točno određenom razdoblju, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 23. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćen tuženiku iznos od 13.227,02 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO, a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

20. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

21. U odnosu na pitanje zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. prosinca 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

23. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama pa tako i o ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale prije sklapanja ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, te je pravilno ocijenio da te ugovorne odredbe nisu poštene u smislu odredaba ZZP/03, slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u visini utvrđenoj na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

24. Budući da je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP/03), a tuženik take pregovore nije dokazao, prvostupanjski sud je osnovano poklonio vjeru iskazu tužitelja da pregovora nije bilo. Slijedom toga je pravilno proveo test poštenosti spornih odredbi te ocijenio da iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

25. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 7 Ugovora kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,5% od iznosa odobrenog kredita, pravilno je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, bez mogućnosti tužitelja da utječe na njezin sadržaj ili visinu. Žalbeni navodi da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani.

26. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., sud ocjenu nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kredita ne može temeljiti isključivo na činjenici da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove, već je dužan uzeti u obzir i zahtjev transparentnosti te sve okolnosti konkretnog slučaja (čl. 81., 83. i 85. ZZP/03). Upravo u tom smislu prvostupanjski sud je ispitao jasnoću, razumljivost i uočljivost odredbe, kao i njezine ekonomske učinke na položaj potrošača.

27. I po ocjeni ovoga suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,5%), koju je njezin prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tužen ika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 7. Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

28. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

29. U pogledu žalbenih navoda o transparentnosti, valja istaknuti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, a niti informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

30. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u čl. 9.2 Ugovora kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tužena nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

31. Glede žalbenih navoda tužene da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

32. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta na način da nije ostvario korist od kamata koje bi tužitelj inače platio da je kredit redovito otplaćivao prema dospijeću pojedinih anuiteta, čime tužena zapravo potvrđuje da je izlaznom naknadom kompenzirala iznos koji bi inače ostvarila od tužitelja na ime kamate, koje postupanje je nezakonito i protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. U svezi toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izrazio i stajalište da bi tužena imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tužena trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

33. Stoga je imajući u vidu navedeno sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je odbio prijedlog tužene za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine štete pa time nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju je u žalbi ukazivala tužena.

34. Obzirom na navedeno, dakle utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 323. i 324. ZOO, naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznim kamatama sukladno odredbi 1115. ZOO obzirom da je prednik tužene odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

35. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

36. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

37. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužen ika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

38. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina