REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-724/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz OD Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 2025. Poslovni broj: P-7576/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19.svibnja 2025. Poslovni broj: P-7576/2024-8.

II . Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu kredita sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3712440 od 14. siječnja 2006. potvrđen od javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba pod br. OU- 1328/2006 od 9. listopada 2006. sklopljenom između tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 667,71 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2006. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka1- 3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1.Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima ne sadrži valjane razloge ,da se nije sud izjasnio o provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama kao i prijedlozima i primjedbama stranaka.

2.2. Također ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 326a ZPP-a i članka 186c. ZPP-a kao i bitnu povredu iz članka 338. stavak 4. ZPP-a.

2.3. Tvrdnji je da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pogrešno ocijenio prigovor zastare, pogrešno primijenio odredbe članka 326. i članka 1115 Zakon o obveznim odnosima.

2.4. Osporava i odluku o troškovima postupka te predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev i odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove postupka podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1.Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a od onih na koje se u skladu sa odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5.2. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi članaka 338. stavak 4. i članaka 326.a i 186.c ZPP-a.

5.2. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda u obrazloženju sadrži sve što je propisano odredbom članka 338. stavak 1. i 4. ZPP-a budući je iz obrazloženja razvidno koje je dokaze prvostupanjski sud proveo i činjenice koje je utvrdio a od onih za koje je smatrao da su potrebni za pravilnu ocjenu osnovanosti osnove tužbe kao i osnovanosti visine tužbenog zahtjeva i za svoju odluku dao je valjane i detaljne razloge.

5.3. U odnosu na povredu odredbe članka 326.a i članka 186. c ZPP-a, a koje tuženik ističe u pogledu prijepora oko pravovremenosti podnošenja tužbe (preuranjenosti) a vezano i uz prigovor zastare stajalište je ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare navodeći u obrazloženju i da prigovor zastare nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara još nije niti počela teći (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30.1.2020.), a što prihvaća i ovaj sud.

5.4. Naime, o navedenom prijeporu Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijane točke prvostupanjske presude.

7. Predmet tužbenog zahtjeva je pozitivni deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi solemniziranog Ugovora o kreditu broj 029-50-3712440 od 14. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu članka 3. koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 667,71 eura na ime stečenog bez osnove (naplaćeni iznos nakon što je osnova otpala) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu troška predmetne parnice sa zateznim kamatama.

8. Nije sporno među strankama postojanje ugovora o kreditu od 14.1.2006. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 32.726.54 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je tužitelju dana 10.10.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 667,71 eur, a navedena da visina zahtjeva također nije sporna.

8.1.Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je tužitelj kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila marke Toyota Corolla, te da je kredit u međuvremenu otplatio,

- da je vozilo koristio isključivo za svoje osobne potrebe, za nikakav obrt ili sl.,

- da je Ugovor o kreditu pročitao, sjeća se da je ugovor bio unaprijed pripremljen i da se radilo o tipskom ugovoru, te on u svakom slučaju nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora, pa tako niti na odredbu o ulaznoj naknadi,

- da mu nitko u banci niti nije objasnio što obuhvaća predmetna ulazna naknada, a koja mu je i naplaćena prilikom isplate kredita.

9. Prvostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev poziva se na odredbe članka . 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, odredbe članaka 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), Direktivu 93/13 EEZ, članak 323. stavak1. ZOO-a te navodi da ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.1. Nadalje da Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

9.2. Navodi da tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja budući su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

9.3. Također, da je i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9.4.Zaključka je da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao, odnosno nije dokazao da je imao bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose, posebno ističući da iz provedenih dokaza proizlazi da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, te da takva ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

9.5. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno na isplatu iznosa od 667,71 eur,

10. Ovakav materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

13.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženici vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članaka 111. i 1115. ZOO, budući da je tuženica kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

14. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se "radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna", da u vrijeme sklapanja Ugovora "nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita", kao i da prvostupanjski sud "nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj u pogledu Ugovora u kreditu nastupao u svojstvu potrošača".

15. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata plaćenog iznosa naknade za obradu kredita. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

15.1. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelja pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

16. Neosnovano u žalbi tuženik osporava i odluku o troškovima postupka budući je iz žalbenih navoda razvidno da se odluka o troškovima postupka pobija posljedično ovisno o odluci o glavnoj stvari pa kako tuženik nije sa žalbom uspio neosnovana je i žalba na odluku o troškovima postupka.

16.1.Nadalje, što se tiče tvrdnji tuženika da je neosnovano tužitelju dosuđen trošak sudskih pristojbi, točno je da je člankom 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj118/18., 51/23-dalje:ZSP) propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa , no odredbom članka 13.ZSP propisano je da kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbe uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku pa je za zaključiti da bi u konkretnom slučaju tuženik svakako bio obveznik plaćanja pristojbe pa ako ju je tužitelj platio tada osnovano potražuje od tuženika i taj trošak na koji tuženik neće biti pozvan od strane suda, naravno ako je takvu pristojbu već platio tužitelj.

17. Odluka o zatraženim troškovima podnesene žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

18. Na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 24. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić