Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1652/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mati Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matić i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Danijeli Nenadić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P- 300/2021-21 od 6. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-300/2021-21 od 6. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 20.400,00 kn/2.707,55 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i iznos parničnih troškova (točka I. izreke) te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn/663,61 eura (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine, uz naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. U žalbi u bitnome navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji obzirom da među strankama nije sporno da je tužiteljica tuženiku isplatila utužene iznose. Ističe kako je u razdoblju isplate novca tuženiku bilo poznato da će mu pozajmiti novac koji će tuženik vratiti kad protekne stanovito vrijeme, odnosno, da je među strankama nesporno sklopljen ugovor o zajmu. Ukazuje na promet po njezinom tekućem računu iz kojeg da jasno proizlazi kako je uplaćivala novac sa svoga računa na račun tuženika, a koji opis uplate je naznačila kao „pozajmica“.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 20.400,00 kn/2.707,55 eura s kamatama, koji da je tuženik stekao bez osnove.

6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene. Također, nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica tuženiku isplatila utužene iznose tj. 2.500,00 kn/331,81 eura, 15.000,00 kn/1.990,84 eura i 2.900,00 kn/384,90 eura, odnosno ukupno 20.400,00 kn/2.707,55 eura, kao ni da je tužiteljica od 2. listopada 2015. do 26. kolovoza 2019. bila u braku s tuženikovim sinom NP te da su navedene isplate izvršene za vrijeme trajanja braka tužiteljice i tuženikovog sina.

8. Na temelju iskaza tužiteljice prvostupanjski sud utvrđuje da je od 2. listopada 2015. do 26. kolovoza 2019. bila u braku s tuženikovim sinom NP te da je na zahtjev i po uputi svog bivšeg supruga u više navrata na tuženikov račun uplaćivala novčane iznose, da mu je 24. listopada 2018. isplatila iznos od 2.500,00 kn/331,81 eura za kupnju ulaznih vrata u Bauhausu, 6. prosinca 2018. iznos od 15.000,00 kn/1.990,84 eura, te 14. prosinca 2018. 2.900,00 kn/384,90 eura. Također, da je tužiteljica sve oko isplate navedenih novčanih iznosa dogovarala isključivo s bivšim suprugom, a ne s tuženikom.

9. Na temelju iskaza tuženika utvrđuje da je taj novac bio namijenjen za kupnju građevinskog materijala za uređenje potkrovlja u obiteljskoj kući u vlasništvu OP u kojem su tužiteljica i tuženikov sin trebali živjeti, kao i da je tužiteljica tuženiku navedene novčane iznose isplaćivala iz iznosa kredita podignutog za vrijeme trajanja bračne zajednice s njegovim sinom. Ustraje da mu je tužiteljica uplatila 2.500,00 kn/331,81 eura od kojih je kupio ulazna vrata za navedeni stan, 15.000,00 kn/1.990,84 eura da je utrošeno za nosive grede, a 2.900,00 kn/384,90 eura za potrebni materijal. K tome, da sa sinom nije ništa dogovarao oko povrata navedenih novčanih iznosa.

10. Dovodeći navedene iskaze stranaka u vezu s preostalim provedenim dokazima, ispisom detalja prometa računa po tužiteljičinom tekućem računu, računa Pevec d.d., Bauhaus Zagreb, Famy d.o.o., Magnetic d.o.o., Narinić promet d.o.o. i saslušanjem svjedoka ŠP, OP, GP, KP, IP i ŽP, ocjenjujući pri tome svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, prvostupanjski sud utvrđuje da su tuženikov sin NP i tužiteljica u vrijeme dok su još bili u braku počeli uređivati dio kuće u [adresa], u vlasništvu OP, kako bi se tamo preselili. Utvrđuje da je tužiteljica utužene iznose isplatila tuženiku iz kredita kojeg je dignula 2018., za vrijeme trajanja bračne zajednice s NP, a koji je kredit realiziran za uređenje predmetnog stana.

11. Pozivom na odredbu članka 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) utvrđuje da tužiteljica s tuženikom nije sklopila ugovor o zajmu slijedom čega da ne postoji tuženikova obveza kao zajmoprimca vratiti tužiteljici utuženi iznos, budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da tužiteljica s tuženikom, kojem je nesporno isplatila utuženi iznos, nije dogovorila da je tuženik dužan vratiti joj taj iznos, nego je prema dogovoru tužiteljice i njenog bivšeg supruga NP obveznik vraćanja tog iznosa bio NP, tuženikov sin.

11.1. Pored toga, a s obzirom da je iskaz tuženika sukladan iskazima svjedoka ŠP, GP, OP i LP, utvrđuje da su utuženi iznosi iskorišteni za ulaganja u nekretninu koja je u vlasništvu OP, a ne tuženika, da se ne radi o novčanim sredstvima koja bi bez osnove iz tužiteljičine imovine prešla u imovinu tuženika, kako to tvrdi tužiteljica u tužbi, slijedom čega da tužiteljica utužene iznose, može potraživati ili od NP kao zajmoprimca, ili od OP, kao naknadu uloženog u njezinu nekretninu, a ne od tuženika, prihvaćajući stoga osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, te tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

12. Ove odlučne činjenice žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju, pa ih prihvaća i ovaj sud.

13. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da utuženi iznosi ne predstavljaju pozajmice tuženiku. Kako je to i prvostupanjski sud pravilno utvrdio, sama tužiteljica je navela da je novac uplatila na račun tuženika na traženje svog bivšeg supruga NP koji je obećao vratiti joj te novce. Iskazala je i da je sve oko tih pozajmica dogovarala sa svojim bivšim suprugom, a ne s tuženikom i da s tuženikom nikad nije razgovarala o navedenim pozajmicama, ali da je tužbu ipak podnijela protiv tuženika jer je novce uplatila na njegov račun.

14. Dakle, iz navedenog je razvidno kako tužiteljica s tuženikom nije sklopila ugovor o zajmu (članak 499. stavak 1. ZOO-a).

15. Žalbenim navodima nije dovedena u dvojbu pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da su predmetni novčani iznosi koje je tužiteljica dala tuženiku utrošeni za nabavku vrata i građevinskog materijala za uređenje stana u kojem su tužiteljica i NP trebali stanovati, te da se stoga ne radi o pozajmici, niti o situaciji da bi dio imovine tužiteljice prešao u imovinu tuženika bez pravne osnove. Na drugačiji zaključak ne upućuje okolnost da je tužiteljica novac sa svoga računa uplaćivala na račun tuženika, a koji opis uplate je naznačila kao „pozajmica“, budući da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da među strankama nije sklopljen ugovor o zajmu, odnosno da ne postoji tuženikova obveza da kao zajmoprimac vrati tužiteljici utuženi iznos. Stoga je pravilno prihvaćen kao osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije te odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

16. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, utemeljena na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka, budući da nije uspjela s žalbom.

U Rijeci, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović