Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž R-187/2024-3
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Stankoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Gradnja d.o.o. Osijek, Osijek, Ribarska 1, OIB: 80617411375, zastupanog po punomoćnici Biljani Bandić Lutonski, odvjetnici u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-374/2020-35 od 14. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-374/2020-35 od 14. ožujka 2024. u točki II. izreke.
II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u odluci o naknadi parničnog troška u točki III. izreke i sudi:
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 859,38 eur.
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.194,51 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.
2. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati 1.) iznose odrađenih prekovremenih sati uvećano za 30 % za 2014. za 184 sata, za 2015. - 171 sat, za 2016. - 166 sati, za 2017. – 216 sati i za 2018. - 24 sata; 2.) bruto plaće za mjesec lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2018. odnosno dio plaće do isplaćenog iznosa zajedno s zateznom kamatom; 3.) iznos od 227,40 eur na ime obustavljenih iznosa plaće koji nisu uplaćeni na račun kreditora (banke).
3. Točkom III. izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 859,38 eur, dok je točkom IV. Izreke odbijen kao neosnovan preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška.
4. Protiv te presude u točkama II. i III. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba je djelomično osnovana.
7. Prvostupanjska presuda u točkama I. i IV. izreke postala je pravomoćna zbog izostanka žalbe tuženika.
8. Predmet spora u ovom žalbenom postupku jest zahtjev tužitelja pobliže naveden kao u točki II. izreke pobijane presude.
9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:
‑ da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika u periodu od 2014. do 2018. (4. rujna 2018.), kada je tužitelj izvanrednim otkazom otkazao ugovor o radu,
‑ da tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu jednokratnih nagrada sukladno Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo od 29. studenog 2013. i Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo od 23. listopada 2015. u iznosima od po 1.800,00 kn/sada 238,98 eur za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018., koji dio tužbenog zahtjeva tužitelja je prvostupanjski sud pobijanom presudom u točki I. izreke prihvatio kao osnovan, a koji dio presuđenja tuženik žalbom nije pobijao,
‑ da tužitelj preostalim dijelom zahtjeva traži isplatu razlike plaće po osnovi dodatka za odrađene prekovremene sate rada u visini od 30% za razdoblje 2014.-2018., zatim isplatu plaće za mjesec lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2018., te isplatu iznosa od 227,40 eur na ime obustavljenih iznosa plaće koje tuženik nije uplatio na račun tužiteljevog kreditora (banke),
‑ da iz iskaza saslušanih svjedoka DH, ŽH, OH, te uvidom u tuženikovu dokumentaciju – evidenciju radnog vremena sud nije mogao utvrditi odlučne činjenice o broju odrađenih a neplaćenih prekovremenih sati rada u utuženom periodu, da je sud radi utvrđivanja osnovanosti i visine ovog dijela tužbenog zahtjeva odredio, na prijedlog tužitelja provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja rješenjem od 26. svibnja 2023. kojim je pozvao tužitelja platiti predujam za provođenje vještačenja u iznosu od 265,45 eur u roku od 15 dana od dana dostave rješenja,
‑ da je to rješenje punomoćniku tužitelja dostavljeno 30. svibnja 2023., da tužitelj protekom roka od 15 dana nije tražio produženje roka za uplatu predujma niti je naveo bilo kakav razlog zbog kojeg predujam ne može uplatiti nakon čega je sud isto rješenje dostavio neposredno tužitelju i to 16. listopada 2023. pri čemu da tužitelj opet uplatu predujma nije izvršio već da je tužitelj na ročištu glavne rasprave od 5. ožujka 2024. tražio produljenje roka za uplatu predujma,
‑ da je sud na citiranom ročištu navedeni prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan, ocjenjujući da je tužitelj u proteklom periodu od svibnja 2023. pa nadalje imao dovoljno vremena za uplatu predujma pri čemu da tužitelj niti njegov punomoćnik ni u kom trenutku nisu tražili produljenje roka za uplatu predujma niti naveli ikakve razloge zbog kojih uplata predujma nije izvršena.
10. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, kao i s obzirom na stanje u spisu prvostupanjski sud je ocijenio da je na tužitelju bio teret dokazivanja osnovanosti i visine navedenog dijela tužbenog dijela zahtjeva, da tužitelj po nalogu suda za uplatu predujma za provođenje knjigovodstvenog vještačenja nije postupio slijedom čega je sud cijeneći odredbu čl. 153. st. 3. ZPP-a ocijenio da su ispunjene pretpostavke za odustajanje od izvođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem.
11. U takvim okolnostima prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj na kojem je bio teret dokazivanja osnovanosti i visine navedenog dijela tužbenog zahtjeva, to nije učinio, prvenstveno time što u određenom roku nije uplatio predujam za provođenje knjigovodstvenog vještačenja sud je u primjeni odredbe čl. 221. a ZPP-a navedeni dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan te odlučio kao u točki II. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, točkom III. izreke presude obvezao tužitelja naknaditi tuženiku parnični trošak.
12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
13. Tužitelj u žalbi, obrazlažući nezakonitost pobijane presude ističe i navodi da je sud pogrešno postupio kada je navedeni dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan zbog okolnosti jer tužitelj osobno nije pristupio na ročišta na kojima je trebao biti saslušan pa da je sud u takvim okolnostima pogrešno postupio kada je zbog tog razloga tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, ukazujući da je tužitelj osobno pristupio na ročište od 5. ožujka 2024., na kojem je sud imao mogućnost provesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, a koji dokaz da sud niti tada nije proveo. Tužitelj smatra da je ovime sud povrijedio njegovo ustavno pravo na ostvarivanje sudske zaštite u sporu koji je pokrenuo protiv tuženika. S tim u vezi tužitelj u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.
14. Opisani žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani i točni jer iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostupanjski sud navedeni dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan u primjeni odredbe čl. 221. a ZPP-a prvenstveno zbog okolnosti da tužitelj u roku određenom mu rješenjem suda od 26. svibnja 2023. kojim je pozvan na plaćanje predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eur to u tome roku, pa i nakon više mjeseci nakon toga nije učinio te je sud prvenstveno zbog tog razloga tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
15. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud okolnost da tužitelj nije pristupio na zakazana ročišta na kojima je trebao biti saslušan nije ocijenio kao okolnost koja bi imala za posljedicu nedokazanost tužbenog zahtjeva i slijedom toga odbiće tužbenog zahtjeva, jer se to dakle u obrazloženju presude niti ne navodi već je prvenstveni razlog zbog kojeg je sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, okolnost da tužitelj tijekom više mjeseci uplatu predujma za provođenje knjigovodstvenog vještačenja nije izvršio.
16. U takvim okolnostima prvostupanjski sud se pravilno u obrazloženju presude pozvao na odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a koja propisuje da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos koji je potreban za podmirenje troškova za vještačenje ne bude položen u roku što ga sud odredi.
17. U takvim okolnostima, i prema shvaćanju ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na ročištu od 5. ožujka 2024. odbio prijedlog tužitelja za produženje roka za uplatu predujma, jer je tužitelj u proteklom periodu od primitka rješenja – naloga suda za uplatu predujma još u svibnju 2023. tužitelj imao dovoljno vremena za uplatu predujma pri čemu o razlozima zbog kojih to nije učinio sud nije niti na koji način obavijestio a isto tako nije u tom razdoblju ikada tražio produljenje roka za uplatu predujma.
18. U takvim okolnostima, a budući da je na tužitelju teret dokazivanja osnovanosti i visine navedenog dijela tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je ocijenio da tužitelj osnovanost i visinu zahtjeva nije dokazao, te je pravilno u primjeni odredbe čl. 221. a ZPP-a ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan, zbog naprijed navedenih razloga.
19. Zbog tih razloga je žalbu tužitelja protiv pobijane presude u točki II. izreke trebalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
20. Prvostupanjski sud je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uzimajući u obzir tužiteljev i tuženikov uspjeh u parnici i to samo s obzirom na visinu tužbenog zahtjeva.
21. Međutim, tužitelj je u odnosu na zahtjev za isplatu jednokratne nagrade uspio i s osnovom zahtjeva budući da je tuženik i osnovu tog dijela zahtjeva osporavao. U takvim okolnostima proizlazi da su stranke podjednako uspjele u parnici u smislu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, pa je stoga, djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja pobijana presuda u odluci o naknadi parničnog troška u točki III. izreke preinačena na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, te je istovremeno odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 859,38 eur, kako je to i odlučeno u izreci ove presude primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.
22. Budući da tužitelj nije zahtijevao naknadu žalbenog troška, o istome ovaj sud nije odlučivao.
U Rijeci 24. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Barbara Bosner
