Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-582/2024-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Ivančiću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d. Osijek), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-392/21-33 od 16. siječnja 2024., u sjednici održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-392/21-33 od 16. siječnja 2024. potvrđuje u točkama I., II. i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke za iznos od 2.087,93 eur s kamatama.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke citirane presude za iznos od 149,31 eur s kamatama (preko iznosa od 2.087,93 eur do iznosa od 2.237,24 eur) i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 149,31 eur s kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj ugovora: [broj kredita] koji su tužitelj i tuženik, ranije Slavonska banka d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d. kao kreditor, zaključili 14. svibnja 2007., u dijelu u kojem je ugovorena valuta vezana za CHF (švicarski franak),pa da stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 2.346,48 eur sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II. izreke) te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.237,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa u visini 5,28 eur za tzv. negativnu razliku kao neosnovan (točka IV. Izreke).

2. Protiv citirane presude u točkama I., II. i III. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom valutne klauzule vezane uz CHF u Ugovoru o kreditu broj [broj kredita], koji su stranke sklopile 14. svibnja 2007., te zahtjev za isplatu iznosa od 2.346,48 eura s kamatama po osnovi ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

7. Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice pobliže naveden točkom I. izreke pobijane presude uz utvrđenje da tužiteljica ima pravo na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni plan, a u visini od 2.346,48 eur s kamatama.

8. Cijeneći iskaz tužiteljice da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe, da joj je ponuđen kredit u CHF, s time da joj pojedine odredbe ugovora nitko nije objašnjavao, niti rekao da bi mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da joj je rečeno kako je najbolje da uzme kredit u CHF, i to upravo u autokući, a nakon toga i u banci jer da su to najpovoljniji krediti, da je ugovor o kreditu u banci već bio pripremljen i samo ga je potpisala, pri čemu joj nitko nije objašnjavao pojmove promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula, da bi početkom otplate kredita mjesečna rata iznosila 720,00 kn a nakon 3-4 godine oko 1.400,00 kn, da je saslušana u svojstvu svjedoka SD, djelatnica zaposlena u spornom periodu kod tuženika iskazala da se zbog proteka vremena, a i činjenice da više ne radi kod tuženika ne sjeća pojedinosti u vidu konkretnog slučaja, kao niti pojedinosti oko informiranja klijenata o pojedinim odredbama ugovora, sud prvog stupnja polazeći od odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje ZZP/03) utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i time ništava.

9. Ovo stoga jer utvrđuje da je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji da je korisniku kredita bilo potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više, jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je izostalo određivanje takvih parametara, utvrđuje da sporna odredba čl. 3. predmetnog ugovora nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Stoga da je u konkretnom slučaju izostalo uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) te je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Pri tome sud utvrđuje da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao, prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Utvrđuje i da je sud posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to da je presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na konkretan slučaj.

11. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud prvog stupnja utvrđuje da razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne kaluzule plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi 2.346,48 eur.

12. Tuženikov prigovor zastare sud otklanja utvrđenjem da u konkretnom slučaju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a u slučaju valutne klauzule to je presuda Trgovačkog suda u Zagreb poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćna 14. lipnja 2018., te utvrđuje da predmetna tužba nije zastarjela, budući da je podnesena 31. kolovoza 2021.

13. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP- a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje Tarifa).

14. Ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja vezana za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu pravne valjanosti odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje pitanje je sud riješio i na individualnoj razini ovog parničnog postupka, uvažavajući ujedno direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07) i čl. 118 ZZP/14 te čl. 502. c ZPP-a. Da je tome tako proizlazi i iz navoda odgovora na tužbu tuženika u kojima je istaknuo da je oscilacija u kretanju tečaja Hrvatske kune u odnosu na CHF posljedica okolnosti na koje sam tuženik nije imao nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Stoga takve tvrdnje negiraju navod o upoznavanju potrošača s rizikom aprecijacije tečaja CHF. Suprotno ne proizlazi iz provedenih dokaza, pa tako niti iz iskaza svjedokinje SD, djelatnice tuženika u spornom razdoblju, koja se ne sjeća pojedinosti oko informiranja klijenata o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti da bi tužiteljica bila informirana o spornoj ugovornoj odredbi, niti se takvim pojedinačnim informiranjem, a u vezi sklapanja konkretnog ugovora, može smatrati ukazivanje tuženika na pojedine novinske članke ili brošure tuženika te Bilten o bankama broj 12 Hrvatske narodne banke iz kolovoza 2006. U opisanim okolnostima, kada tuženik nije dokazao da bi sa tužiteljicom pregovarao i informirao ju u vezi sklapanja predmetne ugovorne odredbe, nisu od značaja žalbeni navodi kojima se upućuje da je tužiteljica u svom iskazu navela "…mislim da sam pročitala samo jednu stranicu ugovora, a kako je bilo jako puno papira nisam sve čitala, a imala sam povjerenje u banku…".

15. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni okolnost da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, budući da potvrđivanje isprava o pravnom poslu sukladno odredbi čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16 - dalje ZJB) ne potvrđuje da je tuženik tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

16. Imajući u vidu odredbe ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u glavi 10 kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

17. Prema čl. 138. a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 31. kolovoza 2021. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Na navedeno ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.)

18. Za istaknuti je i da iako je prema čl. 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, ista nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19. Međutim, predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

20. S obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog tuženika za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja na način da se primijeni prosječna kamatna stopa koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite. Naprotiv, pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

21. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Ništetnost te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez iste, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

22. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, budući da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu tj. glavnicu kredita vezanu uz valutu CHF pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 31. kolovoza 201. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

23. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni tijek zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi u odnosu na odluku o parničnom trošku vezano za naknadu troška sastava podneska od 2. listopada 2023., a kojim je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i dopunama nalaza i mišljenja angažiranog financijskog vještaka, te za sastav kojeg podneska je tužiteljici trebalo priznati naknadu prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u visini od 25%, odnosno u iznosu od 49,77 eur, umjesto u iznosu od 199,08 eur.

24.1. Neosnovani su pak žalbeni navodi o retroaktivnoj primjeni Tarife, pri čemu je za istaknuti da je u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude bila na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje: Tarifa/23), a da je sud u odnosu na vrijednost boda postupio u primjeni Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22 – dalje: Tarifa/22), što nije na štetu tuženika te da prema Tbr. 48. st. 1. Tarife odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, da prema Tbr. 48. st. 5. Tarife naplata odvjetničke usluge u svim postupcima osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva s okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, a da prema čl. XIX. st. 2. Tarife odredbe Tbr. 48. st. 5. i 6. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju se i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife. Isto je regulirano i Tbr. 52. Tarife/23.

25. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da zbog djelomično preinačene odluke o parničnom trošku nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović