Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-392/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2637/2022-20 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2637/2022-20 od 25. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj 91327/05 sklopljenog 18. listopada 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tužene HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke koji glasi: „…a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 415,08 EUR-a sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke).

1.1. Nadalje, utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 5. navedenog Ugovora koja glasi: „5. naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,10% od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“ (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 264,32 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2005. do isplate (stavak IV. izreke) kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.038,27 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2024. do isplate (stavak V. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužene je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 91327/05 kojeg su 18. listopada 2005. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene HVB Splitska banka d.d. kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika .

6. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 288. st. 2. ZPP na koju u žalbu također ukazuje tužena navodeći da je tužbu u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita trebalo odbaciti zbog nedostataka pravnog interesa. To iz razloga što zakonsko ovlaštenje tužiteljice na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti (čl. 109. i čl. 110. Zakona o obveznim odnosima, NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91) oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa i što se deklaratornom zaštitom pruža samo mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka (odnosi čiji sadržaj se utvrđuje deklaratornom zaštitom postoje nezavisno o njoj i prije nje). Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ili neki njegov dio ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

7. Nadalje, tužena u žalbi ističe da je tužbeni zahtjev iz stavka I. izreke trebalo odbaciti jer se obzirom na odluke iz kolektivnog spora na koje se sud pozvao, radi o pravomoćno presuđenoj stvari, pa je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP.

7.1. Prije svega valja istaći da je sud prvoga stupnja u obrazloženju pod točkom 14. decidirano naveo da na konkretan slučaj nema direktan učinak presuda Visokog trgovačkog društva poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa takvi žalbeni navodi nisu osnovani.

7.2. Osim toga, takvu povredu bi sud učinio da je odlučio o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, što donošenjem presuda u kolektivnom sporu nije slučaj, jer da bi se moglo govoriti o istovjetnosti dvaju zahtjeva nužno je postojanje njihova subjektivnog (iste stranke) i objektivnog (isti predmet spora) identiteta, što je u usporednim postupcima izostalo.

8. Također, time što sud prvoga stupnja nije posebnim rješenjem odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev (podnesak od 8. rujna 2023., list 158-160 spisa) nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 190. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

9. Među strankama nije sporno da je između pravnog prednika tužene HVB Splitska banka d.d. kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 18. listopada 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 91327/05 na iznos od 13.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca s ugovorenom kamatnom stopom od 8,99 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odlukama pravnog prednika tužene, te naknadom za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,10 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno po potpisu Ugovora.

10. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi da li je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, radi li se o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, jesu li sporne odredbe i/ili nejasne, i/ili teško razumljive i/ili teško uočljive, kao i da li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca a ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

12. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

15. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je u čl. 9. ugovoreno plaćanje redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenljiva temeljem Odluke o visini kamatnih stopa banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 8,99 % godišnje.

18. Slijedom navedenog proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke pa tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla sagledati opseg svoje obveze jer nije mogla predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se tražio njezin bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukama o kamatama banke, nije mogla utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

19. Za navesti je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice ko je iz toga za njega proizlaze.“

20. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za nju. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP/03 i time ništetna u smislu čl. 103. ZOO/91.

21. Drugačija pravna shvaćanja tužene iznesena u žalbi vezana za ništetnost te odredbe Ugovora nisu prihvatljiva.

22. Budući da ništetnost odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu čl. 210. ZOO/91 kada je tuženoj naloženo da tužiteljici vrati utuženi iznos od 415,08 EUR-a sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe čl. 214. ZOO/91, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tužena kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužiteljica izvršila sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

23. Ni ostali žalbeni navodi tužene ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a u biti su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, koja su suprotna svemu prethodno iznesenom.

24. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnost odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je za obradu zahtjeva korisnik kredita dužan platiti 2,10 % naknade od iznosa odobrenog kredita, odnosno minimalno 200,00 kn odmah po potpisu Ugovora.

25. Naime, plaćanje te naknade očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s obzirom na to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tužena nije dokazala, da b i se o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužna dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03.

26. Doduše, tužena kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva ima određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom (npr. razni operativni troškovi i materijalni troškovi). Međutim, sama činjenica da je trošak obrade zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tužena, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

28. Kako je dakle, tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 2,10 % od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa je takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je naložio tuženoj povrat iznosa plaćenog po toj osnovi u visini od 264,32 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2005. do isplate, a koja visina među strankama nije niti bila sporna.

29. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba.

30. Također i odluka o trošku parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP).

31. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je sud prvoga stupnja tužiteljici za sastav podnesaka od 21. srpnja 2022. i 8. rujna 2023. priznao trošak u visini od 75 bodova za svaki. Naime podneskom od 21. srpnja tužiteljica se očitovala na navode odgovora na tužbu, dok je podneskom od 8. rujna 2023. nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila svoj tužbeni zahtjev zbog čega joj i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pripada nagrada u visini od po 75 bodova za svako sukladno Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu Tarifa).

32. Također, suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici priznao trošak zastupanja na ročištu 17. veljače 2023. sukladno Tbr. 9/1 jer se radi o pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i na kojem je zaključen prethodni postupak.

33. U odnosu na žalbene navode da je sud prvoga stupnja tužiteljici suviše visoko odmjerio trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, valja istaći da iz toč. 61.2. obrazloženja proizlazi da je sud prvoga stupnja odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška sudske pristojbe na presudu, dok je visinu sudske pristojbe na tužbu pravilno odmjerio sukladno odredbi čl. 14. st.1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) i Tbr.1. Tarife sudskih pristojbi (NN 53/1 i 92/21).

34. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić