Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pr-90/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice BĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Ludbrega, protiv tuženika Zalogajnica i Pekarna "Centar" – Gjergj Kajzogaj, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku iz Ludbrega, radi nedopuštenosti otkaza, sudski raskid i naknada štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 21. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika te objave presude 23. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu (izvanredni otkaz) od 04.09.2024. koju je tuženik ZALOGAJNICA I PEKARNA "CENTAR" - FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dao tužiteljici BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.

II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužiteljice BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ZALOGAJNICA I PEKARNA "CENTAR"- FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te se utvrđuje da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme do dana 21. siječnja 2026., kao dana sudskog raskida ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete po čl. 125. Zakona o radu isplati iznos od 4.200,00 EUR (četiri tisuće dvjesto eura), što predstavlja iznos od 6 ugovorenih mjesečnih plaća tužiteljice, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od 22. siječnja 2026. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ove parnice u iznosu od 1.200,00 EUR (tisuću dvjesto eura) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da bi joj tuženik bio dužan isplatiti pored iznos iz toč. III/ izreke ove presude na ime naknade štete još i daljnji iznos od 2.287,92 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom do isplate, a to do ukupno zatraženog iznosa od 6.487,92 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da se nalazila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu pomoćne prodavačice, a to temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2012. Nadalje da je dana 5. rujna 2024. zaprimila odluku o otkazu ugovora o radu i to izvanredni otkaz od 4. rujna 2024. Tužiteljica je po zaprimanju odluke o otkazu u zakonskom roku dana 20. rujna 2024. podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio s danom 24. rujna 2024., ali na isti nije odgovorio u roku od 15 dana te je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana podnijela ovu tužbu. Tužiteljica ističe da joj je odlukom tuženika uručen izvanredni otkaz iz razloga što se nakon dana 26. kolovoza 2024. nije pojavila na poslu dok se prije toga nalazila na godišnjem odmoru. Međutim tužiteljica smatra da za takav otkaz ne postoje opravdani razlozi u smislu odredbe iz čl. 116. Zakona o radu, a osim toga tuženik nije postupio niti prema odredbi iz čl. 119. st. 2. Zakona o radu jer joj nije omogućio iznijeti svoju obranu, a prema mišljenju tužiteljice nisu postojale opravdane okolnosti zbog kojih bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da to ne učini. Tužiteljica ističe da je od dana 28. kolovoza 2024. imala otvoreno bolovanje o čemu je uredno obavijestila tuženika time da je tuženik odgovarajuću potvrdu trebao i mogao preuzeti putem portala e-zdravstveno, a kojem portalu pristupaju i poslodavci. O otvorenom bolovanju je obavijestila tuženika putem mms poruke dana 30. kolovoza 2024. Stoga i smatra da nije prekršila svoju obvezu da tuženika kao poslodavca nije obavijestila u ugovorenom roku o spriječenosti dolaska na posao, a što znači da i nisu postojali uvjeti za izvanredni otkaz. Tužiteljica navodi osim toga da je nekoliko dana prije primitka sada sporne odluke primila od poslodavca odluku o poslovno uvjetovanom otkazu kao i dodatnu izjavu da se odriče prava na zakonsku otpremninu, a koju dokumentaciju je tužiteljica odbila potpisati. To znači da joj je tuženik imao namjeru otkazati ugovor o radu, ali bez isplate otpremnine. Konačno tužiteljica navodi da joj više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika te traži utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu sa danom zaključenja glavne rasprave kao i naknadu štete u visini 6 ugovorenih mjesečnih bruto plaća odnosno sveukupno 6.487,92 eura budući je radila kod tuženika 12 godina, a sada je nezaposlena i bez primanja. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, zatim sudski raskid s danom zaključenja glavne rasprave, naknadu štete u visini 6 ugovorenih plaća u ukupnom iznosu od 6.487,92 eura te naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice time da je priznao da je doista tužiteljici otkazan ugovor o radu kako se to i navodi u tužbi, a da je tužiteljica bila zaposlena kod njega temeljem ugovora o radu od 1. ožujka 2012. Međutim ističe da je kontrolom videonadzora i stanja prometa u kasi uočio da mu se uzima novac iz dnevnog utrška, u vezi čega je i upozorio tužiteljicu, a slijedom navedenog je ujedno dogovoreno da će se i prekinuti radni odnos i iz poslovno uvjetovanih razloga kako bi tužiteljica mogla ostvariti prava na HZZZ-u. Ujedno je dogovoreno i da će tužiteljica prije prestanka radnog odnosa iskoristiti godišnji odmor. No po isteku godišnjeg odmora tužiteljica nije htjela preuzeti pripremljene dokumente pa niti potpisati i praktično se od 26. kolovoza 2024. nije pojavila na poslu, a slijedom čega je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu s danom prestanka radnog odnosa dana 29. kolovoza 2024. Priznao je da da je doista tužiteljica obavijestila telefonskim putem dana 30. kolovoza 2024. da je na bolovanju međutim u vezi toga nije dostavila nikakvu dokumentaciju, a provjerom u e-sustavu nije bilo nikakvih vidljivih podataka i to sve do dana 19. rujna 2024. Tuženik smatra da je imao opravdani razlog otkazati ugovor o radu tužiteljici i to kako zbog nedolaska na posao tako i zbog gubitka povjerenja. Naime tužiteljica nije došla na posla, a niti je javila razloge izostanka pa je tuženik morao angažirati druge radnike kako bi mogli raditi. Stoga i nije bilo opravdano da tuženik omogućava tužiteljici iznošenje obrane zbog neopravdanog izostanka, a i sam nastavak radnog odnosa nije moguć uvažavajući sve činjenice. Prema tome se tuženik u cijelosti usprotivio i tužbi i tužbenom zahtjevu pa i sudskom raskidu kao i zatraženoj visini naknade štete te je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je prije svega saslušao stranke u svrhu dokazivanja kao i svjedoke NĆ, PĆ i CĆ. Također je izvršen i uvid u dokumentaciju sa listova 5-21 spisa i u dokumentaciju s listova 47-48 spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužba tužiteljice gotovo u cijelosti osnovana, a tek u manjem dijelu neosnovana.

5. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćni prodavač temeljem ugovora o radu od 1. ožujka 2012. (listovi 20-21 spisa),

- da joj je tuženik otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. rujna 2024. (list 12 spisa), a koji je tužiteljica primila dana 5. rujna 2024. i prema kojoj odluci radni odnos tužiteljice prestaje s danom 29. kolovoza 2024.,

- da se tužiteljica nalazila na korištenju godišnjeg odmora do zaključno dana 26. kolovoza 2024.,

- da je tužiteljici otvoreno bolovanje s danom 28. kolovoza 2024 . (list 13 spisa),

- da je tužiteljica s danom 20. rujna 2024. podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke o izvanrednom otkazu, a koji zahtjev je tuženik zaprimio dana 24. rujna 2024. (listovi 15-18 spisa),

- da je tužiteljica s danom 24. listopada 2024. podnijela ovu tužbu.

6. Sporno je između stranaka da li je otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici dopušten ili ne.

7. Odredbom iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 151/22 ~ dalje ZR) je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Odredbom iz čl. 116. st. 2. ZR-a je propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Nadalje prema odredbi iz čl. 117. st. 1. ZR privremena nenazočnost zbog bolesti ili ozljede na radu nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu te konačno je odredbom iz čl. 119. st. 2. ZR propisano da je poslodavac prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanja radnika dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Iz iskaza stranaka te svjedoka NĆ i PĆ sud je utvrdio da tužiteljica doista dana 27. i 28. kolovoza 2024. nije bila na svom radnom mjestu, ali je te dane imala sastanak sa tuženikom i knjigovotkinjom upravo u vezi njezinog radnog odnosa kod tuženika (27. kolovoza 2024.) s tim da joj je toga dana i uručena odluka o redovito poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 27. kolovoza 2024. (list 19 spisa) kao i izjava od istoga dana da se odriče prava na otpremninu (list 5 spisa). Navedenu odluku o otkazu kao niti izjavu tužiteljica nije potpisala niti prihvatila o čemu je prema iskazu stranaka pa i svjedokinje NĆ obavijestila također tuženika slijedeći dan tj. 28. kolovoza 2024., a kojeg dana se ujedno i javila svom liječniku radi otvaranja bolovanja, što i proizlazi iz potvrde sa lista 13 spisa, izvješća sa lista 6 spisa i iskaza svjedoka CĆ kao nadležnog liječnika tužiteljice u spornom razdoblju. Isto tako je nesporno i da je tužiteljica dana 30. kolovoza 2024. obavijestila tuženika o otvorenom bolovanju, a što je i vidljivo iz ispisa poruka sa listova 7-8 spisa iako tužiteljica osobno doista nije dostavila potvrdu o otvorenom bolovanju tuženiku. Međutim je uredno obavijestila tuženika o otvorenom bolovanju te uputila na mjesto gdje tuženik može preuzeti navedenu potvrdu, a što je i očito i uobičajena praksa. Navedeno sud zaključuje iz iskaza svjedokinje PĆ koja u svom iskazu i navodi da se može provjeravati bolovanje pa i preuzimati potvrda digitalnim putem putem platforme Cezih. No da ona prilikom provjere prije donošenja sporne odluke to nije uspjela iako se to obzirom na takvu situaciju moglo provjeriti i izravno kod liječnika te nadležne službe HZZO-a na što je uputila i samog tuženika. No bolovanje je bilo evidentirano ipak u sustavu kasnije u mjesecu rujnu i to tek sa danom 18. rujna 2024. Upravo imajući prednje u vidu sud smatra da je tuženik svakako bio u obvezi zatražiti i omogućiti tužiteljici obranu u smislu odredbe iz čl. 119. st. 2. ZR prije donošenja sporne odluke o izvanrednom otkazu. To prvenstveno imajući u vidu da ga je tužiteljica obavijestila putem poruke da joj je otvoreno bolovanje, a sa druge strane knjigovotkinja nije mogla to vidjeti u sustavu Cezih te je obzirom na to po mišljenju suda svakako trebalo zatražiti od tužiteljice da da svoju obranu imajući u vidu sankciju koja ju čeka u slučaju neopravdanog nedolaska na posao, a to je izvanredni otkaz ugovora o radu koja je ustvari i najteža sankcija radniku za povredu obveza iz radnog odnosa, a koje obveze su naznačene u čl. 12. Ugovora o radu od 1. ožujka 2012. Sud smatra da tuženik u ovom slučaju nije imao opravdani razlog da omogući tužiteljici obranu i to prvenstveno zbog činjenice što joj je u konačnici otkazao ugovor o radu izvanrednim otkazom iako je tužiteljica u to vrijeme uredno bila na bolovanju, a što znači da nije bilo opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu iz čl. 117. st. 1. ZR. Slijedom navedenog sud je i utvrdio da je doista tuženik nezakonito otkazao tužiteljici ugovor o radu te je navedena odluka o izvanredna otkazu ugovora o radu i nedopuštena.

8. Sud je također obzirom na činjenicu da je utvrdio nedopuštenost odluke o otkazu prihvatio i drugi dio zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu, a to u smislu odredbe iz čl. 125. st. 1. ZR. Navedena odredba propisuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tužiteljica je zatražila sudski raskid sa danom zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, a to je dan 21. siječnja 2026. te je sud i odredio navedeni dan kao dan prestanka radnog odnosa, kako je to naznačeno u toč. II/ izreke ove presude, a to imajući u vidu da je odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa utvrđena nezakonitom. Isto tako je sud temeljem iste zakonske odredbe dosudio tužiteljici i naknadu štete u iznosu od 4.200,00 eur, a što predstavlja 4 minimalne plaće u bruto na dan zaključenja glavne rasprave. Naime iz naprijed citirane zakonske odredbe proizlazi da se naknada štete dosuđuje u visini propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika. Činjenica jest da je ugovor o radu između tužiteljice i tuženika zaključen još 1. ožujka 2012. te je u ugovoru ugovorena plaća u čl. 7. No imajući u vidu protek godina od dana zaključenja ugovora o radu te prestanka radnog odnosa sud smatra da nije prihvatljivo tužiteljici dosuditi naknadu štete u visini ugovorene plaće već da joj se naknada štete treba dosuditi u visini propisane plaće, a sud je uzeo kao propisanu plaću minimalnu plaću u bruto iznosu kako je propisana Uredbom Vlade Republike Hrvatske o minimalnoj plaći za 2026. (Narodne novine 132/2025), a to je iznos od 1.050,00 eura. Sud je tužiteljici dosudio plaću u bruto iznosu te u smislu odredbe iz čl. 90. st. 1. i st. 7. ZR plaća u smislu tog Zakona je upravo plaća u bruto iznosu te stoga i naknadu štete u smislu odredbe iz čl. 125. st. 1. ZR treba dosuditi u bruto iznosu. Stoga sud i smatra da je upravo iznos od 4 plaća i primjeren iznosu naknade štete koji tužiteljici pripada u smislu odredbe iz čl. 125. st. 1. ZR, a budući je tužiteljici trajao radni odnos do 21. siječnja 2026., a i činjenicu da je tužiteljica radila kod tuženika od 2012. i da je još uvijek radno sposobna te da može zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca. Slijedom navedenog je sud odbio tužiteljicu sa preostalim dijelom njezinog tužbenog zahtjeva za isplatom naknade štete, a to u iznosu od 2.287,92 eura za koji smatra da je isti tužiteljica neosnovano postavila. Na dosuđeni iznos naknade štete sud je odredio tijek zatezne kamate prema odredbi iz čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22 i 156/23 ~ dalje ZOO), a tekući od prvog slijedećeg dana po prestanku radnog odnosa tj. od dana 22. siječnja 2026. do isplate.

9. Ovdje se ističe da je tužiteljica podnijela ovu tužbu sukladno rokovima iz čl. 133. ZR. Nadalje se napominje da je sud prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz tužiteljice te svjedoka CĆ te svjedokinje PĆ jer ti iskazi nisu dovedeni u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne iskazu tuženika te svjedokinje NĆ koji su svakako bili zainteresirani za ishod ovog postupka. Nadalje se napominje da je sud u ovom predmetu utvrđivao prvenstveno dopuštenost odluke otkazu sukladno razlozima koji su navedeni u samoj odluci od 4. rujna 2024., a slijedom čega tvrdnja tuženika o prisvajanju dijela utrška nisu bile od biti za ishod ovog postupka pa niti odluka o poslovno uvjetovanom otkazu i izjava o odricanju prava na otpremninu također nisu bile relevantne za ishod ovog postupka, a slijedom čega ih sud niti posebno ne obrazlaže. Isto tako sud ne obrazlaže niti dostavljene obračune plaća, a to iz razloga koji su naznačeni prethodno u ovoj odluci kod obrazlaganja dosuđivanja naknade štete.

10. Obzirom na prednje presuđeno je kao u izreci.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a time da je sud tužiteljici dosudio trošak u cijelosti bez obzira što joj nije priznao cjelokupni zahtjev za naknadu štete smatrajući da tužiteljici pripada pravo na trošak u cijelosti jer je ista uspjela u cijelosti u pogledu osnove zahtjeva. Slijedom navedenog je tužite ljici sud priznao kao trošak sastav tužbe po punomoćniku u osobi odvjetnika u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023- dalje OT) budući se ipak radi o procjenjivom predmetu, zatim za sastav zahtjeva za zaštitu prava iznos od 100,00 eura prema tbr. 30. toč. 2. OT, za sastav podneska s očitovanjem na odgovor na tužbu iznos od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, za zastupanje na ročištima 17. travnja 2025., 18. rujna 2025. i 21. siječnja 2026. svaki puta po 200,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT i za zastupanje na ročištu 22. listopada 2025. iznos od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT, odnosno sveukupno 1.200,00 eura. Trošak je dosuđen sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi, a isti je po mišljenju suda bio potreban prema čl. 155. ZPP-a.

U Varaždinu 23. veljače 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu odluke, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave odluke na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak odluke dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnik Goran Gložinić, Ludbreg (za tužiteljicu)

2/ Odvjetnik Branko Sewer, Ludbreg (za tuženika)