Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-494/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužiteljice VA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], Braće Drviš 2/1, koju zastupa Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, n akon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, dana 23. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9014420294 od dana 21. travnja 2009., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, koja odredba glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a koja uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% (slovima: jedanipol posto) od iznosa kredita i naknadu za gotovinsko korištenje kredita u visini od 0,0 % (slovima:nulaposto) od dijela gotovinskog iznosa kredita.“
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 433,85 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. svibnja 2009. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.195,22 eur, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koja teče od 23. veljače 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu toč. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9014420294 od dana 21. travnja 2009., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, koja odredba glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a koja uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% (slovima: jedanipol posto) od iznosa kredita i naknadu za gotovinsko korištenje kredita u visini od 0,0 % (slovima:nulaposto) od dijela gotovinskog iznosa kredita, te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 433,85 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da su stranke dana 21. travnja 2009. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9014420294 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 29.350,00 EUR (slovima: dvadeset devet tisuća tristo pedeset eura) protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 156 mjeseci; da je točkom 12.3 Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci u iznosu od 1,50 % ( slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita; da je tužitelju dana 30. travnja 2009. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 433,85 EUR / 3.268,86 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 12.3 Ugovora o kreditu; da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne; da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) naknade na iznos kredita; da tužitelju, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika; da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno; da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da uz to, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,50 %; da je, osim toga, tužitelj, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je navedeni ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u svrhu adaptacije stambene nekretnine, kako to i proizlazi iz točke 2.1. Ugovora o kreditu, da tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti; da je tužitelj kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu; da je sve navedeno dovelo do pristanka tužitelja na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika; da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja; da nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika; da, uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07, ništetna; da je u tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora; da tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora; da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog; da, shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 433,85 EUR; da je ujedno nejasno zašto visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita; da pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu kreditnog zahtjeva”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato; da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna; da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je tužitelj platio 30. travnja 2009. u iznosu od 433,85 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102 st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi; da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje; da je u konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 433,85 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).
2. Tužiteljica predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj 9014420294 od 21.04.2009.god., zahtjev tužitelja za dostavom potvrde o uplatama ulaznih / izlaznih naknada od dana 24.04.2025. god., potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita s knjigovodstvenom karticom kredita od dana 23.05.2025.godine, Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice.
3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da su tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da tuženik ističe prigovor zastare; da osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto da proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25.4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke; da dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe; da je svijest potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan; da neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu; da su, podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan; da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti; da sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu; da iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno; da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača; da je odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; da je tako dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita; da se u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu, da je, prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije; da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju; da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2009., tako da isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora; da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna; da, suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe; da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao; da je dakle, iznos naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu; da tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas); da tuženik ukazuje sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora; da značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo; da činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku; da dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste; da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; da je predmetna odredba nedvojbeno jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu; da je i točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu; da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke; da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita; da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi; da je ista jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana; da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu; da kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja; da bi time bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa; da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.
4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 1.11.2004. do 14.7.2009.
5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu br. 9014420294 (7-11), knjigovodstvenu karticu (14-43), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja (153).
6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.
7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 21. travnja 2009. zaključila Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 12.3. ugovorena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koja uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,5% od iznosa kredita i naknadu za gotovinsko korištenje kredita u visini od 0,0% od dijela gotovinskog iznosa kredita (10).
8. Nije sporno niti da je temeljem čl. 12.3. Ugovora o kreditu pri isplati kredita tužiteljici ustegnut iznos od 3.268,86 kuna, što je sada 433,85 eur, na ime naknade za obradu kredita, koja je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.
9. Sporno je, da li je predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da li je tužiteljica potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.
10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim i logičnim u dijelu u kojem navodi da joj je kredit trebao za adaptaciju kuće. Također je vjerodostojan i dio iskaza u kojem navodi da su joj na osnovu procjene kuće rekli koliki iznos kredita može podići te da su joj rekli kolika je kamatna stopa za izračun rate kredita te da o ničem drugom nisu razgovarali; da je ona znala za naknadu za procjenu kuće jer su joj to rekli koliko će joj odbiti od kredita, a za druge naknade da nije znala; da joj nitko nije spominjao naknadu za obradu zahtjeva za odobravanje kredita.
11. Ovako dani iskaz tužiteljice sukladan je dokumentaciji koja se nalazi u spisu predmeta, a naročito Ugovoru o kreditu (7-11), a u dijelu u kojem navodi da joj nitko nije spominjao naknadu za obradu kredita tuženik posebno niti ne osporava.
12. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice:
- da je tužiteljica kredit podigla za adaptaciju kuće
- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala prethodno sačinjen tipski ugovor,
- da odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu obvezuje korisnika kredita platiti naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita za obradu kreditnog zahtjeva
- da je tužiteljici prilikom korištenja kredita ustegnut iznos od 3.268,86 kuna.
13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).
14. Člankom 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP- a, ništetna.
15. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.
17. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
18. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.
19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica, koja je Ugovor o kreditu zaključila radi adaptacije kuće, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te joj kao takvoj pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama tog Zakona.
21. Sporna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,50% pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.
22. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.
23. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.
1 0
24. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 12.3. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.
25. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 21. travnja 2009.
26. Kako temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, sud je razmatrao osnovanost prigovora zastare imajući u vidu odredbe ZOO-a, sudsku praksu, te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o računanju zastarnog roka.
27. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela, održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev- 953/2020.
28. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek od dana pravomoćnosti odluke u ovom predmetu.
29. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda i recentnu sudsku praksu, ovaj sud prigovor zastare nije našao osnovanim.
30. Temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik kao nepošten stjecatelj dužan je platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove.
31. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50 % od iznosa kredita (3.268,86 kuna).
32. Ovaj je iznos ustegnut kod isplate kredita 1. svibnja 2009. te je povećano zaduženje potrošača tako da je na nepošteno ustegnut iznos plaćao i kamatu za vrijeme otplate kredita.
1 1
33. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj od 1. svibnja 2009., dužan je platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, slijedom čega je sud tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate, našao osnovanim.
34. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV- 22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.
35. Stoga je presuđeno kao u izreci.
36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, a isti se sastoje od troškova odvjetničkih usluga odmjerenih prema odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eur, pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita iznos od 50,00 eur, sastav podneska od 25.8.2025. iznos od 200,00 eur, zastupanja na ročištu dana 20.11.2025. iznos od 200,00 eur, te na ročištu dana 10. veljače 2026. iznos od 200,00 eur, zajedno sa PDV u iznosu od 212,50 eur, te troškova sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 66,36 eur i na presudu u iznosu od 66,36 eur.
U Virovitici 23. veljače 2026.
S u d a c
Mirjana Jelavić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba
2. Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba
