REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 Povrv-125/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A NJ A R A S P R A V E

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužiteljice Gradske plinare Zagreb-Opskrba d.o.o., OIB: 74364571096 sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Zidariću, odvjetniku u Zagrebu, Širolina 6, radi isplate, 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tanje Ferenc, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv-393/2025, Ovrv- 4312/2025 od 6. lipnja 2025. i odbija tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženici ČG isplatiti tužitelju Gradskoj plinari Zagreb-Opskrba d.o.o. iznos od 50,77 EUR te u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu 25,00 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u cijelosti.

III Nalaže se tužitelju Gradskoj plinari Zagreb-Opskrba d.o.o. naknaditi tuženici ČG parnični trošak u visini od 138,27 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. travnja 2025. u svojstvu ovrhovoditeljice javnom bilježniku Tanji Ferenc podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga, broj: 21-0004103-2025 radi naplate novčane tražbine u visini od 50,77 EUR te ovršnog troška u visini od 25,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, zbog čega je 6. lipnja 2025. doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv-393/2025, Ovrv-4312/2025.

2. Nakon donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tuženica je u svojstvu ovršenice 16. lipnja 2025. izjavila je prigovor osporavajući osnovu i visinu tražbine tužitelja. Tvrdi da nikada nije bila u obveznom odnosu s tužiteljem i niti je zaprimila račune za njegove usluge te sukladno članku 232. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje u tekstu: ZOO) ističe prigovor zastare.

3. Povodom prigovora tuženika, a temeljem članka 282. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.) javni bilježnik je ovom sudu dostavio spis predmeta radi provedbe postupka povodom prigovora. Ovosudnim rješenjem od 28. kolovoza 2025. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika u djelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene radnje, a postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

4. Podneskom od 19. rujna 2025. tužitelj je u cijelosti osporio navode iz prigovora tuženice navodeći da je tuženica u utuženom razdoblju bila vlasnica predmetne nekretnine na adresi [adresa] u [adresa] te da je kao takva bila evidentirana korisnica usluge opskrbe plinom za predmetno obračunsko mjerno mjesto. Smatra da je između stranaka postojao obveznopravni odnos iz opskrbe plinom, neovisno o tome što ugovor o opskrbi plinom nije sklopljen u pisanom obliku, budući da za takav ugovor zakon ne propisuje obvezan pisani oblik, te da je do sklapanja ugovora došlo konkludentnim radnjama. U tom smislu tužitelj se poziva na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV), ZOO, Zakona o tržištu plina („Narodne novine“ broj: 18/20., 23/20.) te Opće uvjete opskrbe plinom, ističući da vlasnik nekretnine odgovara za obveze nastale korištenjem komunalnih usluga vezanih uz tu nekretninu. Tužitelj nadalje navodi da je količina potrošenog plina utvrđena očitanjem plinomjera od strane operatora distribucijskog sustava te da je obračun potrošnje izvršen sukladno važećim propisima i mrežnim pravilima, a sve kako je iskazano na dostavljenim računima. Ističe da su tuženici za svako obračunsko razdoblje uredno ispostavljeni računi, na koje tuženica pravodobno nije izjavila prigovor, te da dugovanje obuhvaća i mjesečnu fiksnu naknadu za distribuciju plina, koja se, prema navodima tužitelja, plaća sve dok je plinomjer montiran na obračunskom mjernom mjestu, neovisno o stvarnoj potrošnji plina. U odnosu na navode tuženice o nepostojanju ugovornog odnosa, ističe da nije odlučno je li ugovor sklopljen u pisanom obliku, već da je dovoljno da je između stranaka postignuta suglasnost volja, koja se u konkretnom slučaju, prema stajalištu tužitelja, očituje kroz činjenicu vlasništva nekretnine, postojanje priključka na plinski sustav te evidentiranje tuženice kao krajnjeg kupca. Tužitelj nadalje osporava navode tuženice o neosnovanosti obračuna kamata i ističe da se potraživanje temelji na vjerodostojnim ispravama, odnosno izvatku iz poslovnih knjiga, zbog čega predlaže da sud odbije prigovore tuženice kao neosnovane i u cijelosti održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

5. Podneskom od 24. rujna 2025. tuženica je navela da u cijelosti ustraje kod svih ranije iznesenih navoda i prigovora, ponajprije prigovora promašene pasivne legitimacije, ističući da nikada nije bila u obveznopravnom odnosu s tužiteljem niti je s njim sklopila ugovor o opskrbi plinom, bilo u pisanom, bilo u konkludentnom obliku. Tuženica je navela da nikada nije koristila usluge opskrbe plinom tužitelja, što je, prema njezinim navodima, razvidno i iz dostavljenog računa za razdoblje od 1. ožujka do 31. svibnja 2024., iz kojeg proizlazi da u tom razdoblju nije bilo nikakve potrošnje plina. Tuženica nadalje ističe da joj je tužitelj neosnovano zaračunao iznose koji se odnose na prethodno razdoblje i dugovanje treće osobe, odnosno GG, s kojim je tužitelj imao sklopljen ugovor o opskrbi plinom, te da takvo potraživanje ne može teretiti nju kao tuženicu. U tom smislu posebno naglašava da se dio utuženog iznosa odnosi na zaduženje po prethodnom obračunu i obračunate zatezne kamate koje se odnose na razdoblje prije nego što je ona uopće bila evidentirana u sustavu tužitelja. Tuženica je nadalje navela da joj sporni račun nikada nije uredno dostavljen, niti na adresu prebivališta niti na adresu nekretnine na koju se račun odnosi, zbog čega nije mogla pravodobno izjaviti prigovor, te da izostanak dostave računa dodatno potvrđuje nepostojanje obveznopravnog odnosa između stranaka. Također je istaknula da tužitelj nije dokazao da je ona u spornom razdoblju bila vlasnica ili korisnica predmetne nekretnine u cijelosti, budući da je iz dostavljene dokumentacije razvidno da je vlasništvo nad nekretninom preneseno na treću osobu, odnosno trgovačko društvo Elektro Plus d.o.o., te da je primopredaja nekretnine izvršena prije isteka obračunskog razdoblja. U odnosu na navode tužitelja o obvezi plaćanja fiksne naknade, tuženica je navela da tužitelj u spis nije dostavio cjenik niti Opće uvjete opskrbe plinom, niti je dokazao na temelju kojih konkretnih odredbi bi ona bila dužna snositi trošak fiksne naknade, osobito u okolnostima kada plin nije trošen. Tuženica je također istaknula prigovor zastare u odnosu na dio potraživanja koji se odnosi na prethodno razdoblje, kao i prigovor nedopuštenog obračuna zateznih kamata na već obračunate kamate, pozivajući se na zabranu anatocizma. Slijedom navedenog, tuženica je predložila da sud u cijelosti ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi te odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.

6. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: izvadak iz sudskog registra (list spisa 13-17), izvadak iz poslovnih knjiga (list spisa 21), račun (list spisa 22), zapisnik o primopredaji nekretnine prema ugovoru o kupnji (list spisa 45), zahtjev za promjenom matičnih podataka na računu (list spisa 46), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list spisa 47-49), račun, broj: 07710640-0307 (list spisa 51) i račun, broj: 07710640-0307 (list spisa 52).

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa u ukupnoj visini od 50,77 EUR, a koji zahtjev tužitelj temelji na navodnom obveznopravnom odnosu opskrbe plinom za obračunsko mjerno mjesto na adresi [adresa] u [adresa]. Tužitelj potražuje navedeni iznos na temelju računa za obračunsko razdoblje od 1. ožujka do 31. svibnja 2024., kao i na temelju zaduženja prenesenih iz prethodnog obračunskog razdoblja, tvrdeći da je tuženica u utuženom razdoblju bila krajnji kupac plina, odnosno vlasnica predmetne nekretnine, te da je sukladno važećim propisima i Općim uvjetima opskrbe plinom obvezna podmiriti utuženo potraživanje.

9. Tuženica, s druge strane, osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da između stranaka nije postojao ugovor o opskrbi plinom, da u spornom razdoblju nije bilo nikakve potrošnje plina, da se dio potraživanja odnosi na dug treće osobe, te da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu za obračun fiksne naknade niti za obračun zateznih kamata. Slijedom navedenog, sporno je postoji li između stranaka obveznopravni odnos iz kojeg bi proizlazila obveza tuženice na isplatu utuženog iznosa, odnosno je li tužitelj dokazao osnovanost i visinu predmetnog potraživanja.

10. Predmetni činjenični i pravni okvir razmatran je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno kojima pobija navode protivne strane. U slučaju kada sud, unatoč provedenom dokaznom postupku, ne može s potpunom sigurnošću utvrditi odlučnu činjenicu, primjenjuju se pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP, prema kojima se za nedokazanu uzima ona činjenica čiju istinitost stranka koja se na nju poziva nije uspjela dokazati.

11. Tužitelj tvrdi da je između stranaka postojao ugovor o opskrbi plinom iako nije sklopljen u pisanom obliku, odnosno da je do sklapanja ugovora došlo konkludentno, pozivajući se na činjenicu evidentiranja tuženice kao krajnjeg kupca, vlasništvo nekretnine te postojanje priključka na plinski sustav i mogućnost isporuke plina. Sud je ove navode ispitao primjenom općih pravila obveznog prava, relevantnih odredaba ZV i Općih uvjeta opskrbe plinom, imajući u vidu da je na tužitelju teret dokazivanja postojanja pravne osnove potraživanja i identiteta dužnika.

12. Prema ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (članak 247. ZOO), a volja se može izjaviti i ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju i sadržaju (članak 249. stavak 1. ZOO). ZOO ujedno polazi od načela neobvezatnosti oblika (članak 286. stavak 1. ZOO), pa se ugovor u pravilu može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom ili drugim obvezujućim pravilima za određeni odnos drukčije određeno.

13. Međutim, tužitelj svoje potraživanje temelji i na Općim uvjetima opskrbe plinom koji propisuju da se ugovori o opskrbi plinom sklapaju u pisanom obliku (članak 4. stavak 2. Općih uvjeta) te da je opskrbljivač prije sklapanja ugovora dužan krajnjem kupcu omogućiti upoznavanje sa svim uvjetima sklapanja ugovora (članak 5. stavak 1. Općih uvjeta). Nadalje, prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora obvezuju drugu ugovornu stranu samo ako su joj u trenutku sklapanja ugovora bili poznati ili su joj morali biti poznati. Slijedom navedenog, tužitelj je bio dužan dokazati: (a) da je s tuženicom sklopio ugovor (pisano ili konkludentno), (b) da je tuženica u trenutku navodnog nastanka odnosa prihvatila režim Općih uvjeta (odnosno da su joj bili poznati ili morali biti poznati), te (c) da se upravo na temelju takvog ugovornog odnosa može teretiti tuženicu za obračun i naplatu, uključujući i eventualnu fiksnu naknadu.

14. U ovom postupku tužitelj nije dostavio pisani ugovor sklopljen s tuženicom, niti ispravu koja bi potjecala od tuženice i iz koje bi proizlazilo da je ona zatražila sklapanje ugovora ili promjenu krajnjeg kupca (npr. zahtjev, izjavu, suglasnost, prijavu stanja i sl.). Tužitelj također nije dokazao da je tuženici prije navodnog nastanka ugovora omogućio upoznavanje s uvjetima sklapanja ugovora i sadržajem ugovora (članak 5. stavak 1. Općih uvjeta), niti da su joj Opći uvjeti u smislu članka 295. ZOO bili poznati ili morali biti poznati. Nadalje, tužitelj nije dokazao ni činjenice iz kojih bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da je tuženica konkludentno prihvatila ugovorni odnos (članak 249. ZOO), primjerice da je zatražila opskrbu, da je preuzela obvezu plaćanja, da je račune plaćala ili na drugi način manifestirala volju za sklapanje ugovora. Sama činjenica internog evidentiranja tuženice u sustavu tužitelja ili činjenica vlasništva nekretnine, bez dokaza o tuženice prihvatu ugovora i bez dokaza o njezinom postupanju koje objektivno upućuje na prihvat obveze, nije dovoljna za zaključak o suglasnosti volja iz članka 247. ZOO, pri čemu je teret dokazivanja navedenih činjenica na tužitelju (članak 219. ZPP).

15. Sud pritom osobito cijeni okolnost da iz računa za obračunsko razdoblje od 1. ožujka do 31. svibnja 2024. proizlazi da je potrošnja plina iznosila 0 m³. Sama činjenica da je potrošnja 0 m³ ne znači nužno da ugovor ne može postojati, ali u vezi s izostankom bilo kakvog drugog dokaza o prihvatu ugovornog odnosa. Ta okolnost ne potvrđuje navode tužitelja o konkludentnom sklapanju ugovora izvršavanjem. Stoga sama mogućnost isporuke plina i postojanje priključka, bez dokaza o volji tuženice i bez dokaza o korištenju ili preuzimanju obveze plaćanja, ne mogu zamijeniti dokaz suglasnosti volja.

16. Tužitelj dio potraživanja obrazlaže kao obvezu koja tereti vlasnika nekretnine te se poziva na odredbe ZV, navodeći da se određena povremena davanja u vezi s uporabom nekretnine vežu uz vlasništvo. Međutim, čak i polazeći od članka 84. ZV, iz te odredbe ne proizlazi pravilo da novi vlasnik automatizmom preuzima dugovanja prethodnog korisnika niti da se bez dokaza ugovora i prihvata općih uvjeta na teret vlasnika mogu obračunavati ugovorne naknade koje pretpostavljaju konkretan ugovorni režim (poput fiksne naknade “ako je ugovoreno”). U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je tuženica bila krajnji kupac temeljem ugovora, niti da utuženi iznos predstavlja obveze nastale za vrijeme njezina korištenja usluge, niti da postoji pravna osnova da se na nju prenese zaduženje iz ranijeg razdoblja.

17. Dodatno, Opći uvjeti u situaciji promjene vlasništva propisuju mehanizam razgraničenja ugovornih odnosa. Prema članku 10. stavku 1. Općih uvjeta dotadašnji vlasnik podnosi zahtjev za raskid ugovora, a novi vlasnik zahtjev za sklapanje novog ugovora, uz dostavu očitanja, dok u slučaju nesklapanja ugovora operator plinskog sustava obustavlja isporuku (članak 10. stavak 2. Općih uvjeta). Iz navedenog proizlazi da promjena vlasništva sama po sebi ne proizvodi automatski nastanak ugovora s novim vlasnikom, već se zahtijeva aktivna radnja sklapanja ugovora.

18. Štoviše, članak 10. stavak 5. Općih uvjeta izrijekom određuje da nakon razgraničenja ugovornih odnosa opskrbljivač nema pravo tražiti od novog vlasnika podmirenje novčanih obveza dotadašnjeg vlasnika niti mu uskratiti pravo na opskrbu. Stoga dio potraživanja koji se odnosi na zaduženja prenesena iz prethodnog obračunskog razdoblja, odnosno na dugovanje treće osobe, kao i eventualno obračunate zatezne kamate koje se odnose na razdoblje prije nego bi tuženica uopće mogla biti krajnji kupac, ne može teretiti tuženicu, jer tužitelj nije dokazao pravnu osnovu prijenosa te obveze na tuženicu.

19. Navodi tužitelja da su računi uredno ispostavljeni i da tuženica nije pravodobno izjavila prigovor ne mogu nadomjestiti nedostatak dokaza o postojanju ugovornog odnosa. Neulaganje prigovora na račun samo po sebi ne predstavlja dokaz suglasnosti volja niti priznanje obveze, osobito u situaciji kada tužitelj nije dokazao da je račun tuženici uredno dostavljen, niti da je tuženica uopće bila u ugovornom odnosu na temelju kojeg bi bila dužna reagirati u okvirima Općih uvjeta. Eventualna dostava računa može biti relevantna za pitanje dospijeća i tijeka zateznih kamata ako je glavnica osnovana, ali ne može “stvoriti” obvezu bez dokazanog pravnog temelja.

20. Tužitelj potražuje i fiksnu naknadu, tvrdeći da se ona plaća neovisno o potrošnji dok je plinomjer montiran. Sud je taj dio zahtjeva ispitao prema Općim uvjetima i pravilima obveznog prava.

21. Članak 16. stavak 1. Općih uvjeta uređuje način obračuna isporučenog plina i ispostavu računa, dok je za fiksnu naknadu odlučna odredba članka 23. stavka 1. Općih uvjeta prema kojoj račun mora sadržavati cijenu plina te, “ako je tako ugovoreno”, iznos fiksne naknade. Time Opći uvjeti jasno polaze od pretpostavke da obveza fiksne naknade prema krajnjem kupcu postoji samo ako je u okviru ugovornog odnosa ugovorena, odnosno ako je kupac prihvatio uvjete koji je predviđaju

22. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje ugovora s tuženicom, niti je dokazao da je fiksna naknada s tuženicom bila ugovorena ili da je tuženica bila upoznata i pristala na Opće uvjete u dijelu koji bi sadržavao takvu obvezu (članak 295. ZOO). Uz to, tužitelj nije dostavio ni akt/cjenik ili drugi dokaz iz kojeg bi bilo moguće provjeriti pravnu osnovu i visinu konkretno zaračunate fiksne naknade za sporno razdoblje. Slijedom toga sud zaključuje da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu ni visinu potraživanja fiksne naknade prema tuženici.

23. U pogledu kamata, sud ističe da ZOO u članku 31. propisuje da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno, a da se zatezne kamate na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

24. Stoga, u mjeri u kojoj bi tužitelj potraživao kamate obračunate na već obračunate kamate, takav obračun ne bi bio dopušten izvan okvira članka 31. ZOO. Neovisno o tome, budući da tužitelj nije dokazao osnovu potraživanja glavnice prema tuženici, neosnovan je i zahtjev za zatezne kamate.

25. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženicom (članci 247. i 249. ZOO), niti pretpostavke za primjenu Općih uvjeta prema tuženici (članak 295. ZOO), niti pretpostavke iz Općih uvjeta u pogledu pisanog sklapanja ugovora i predugovornog informiranja (članak 4. stavak 2. i članak 5. stavak 1. Općih uvjeta), niti da je fiksna naknada bila ugovorena (članak 23. stavak 1. Općih uvjeta). Nadalje, Opći uvjeti izrijekom isključuju pravo opskrbljivača da od novog vlasnika traži podmirenje obveza dotadašnjeg vlasnika (članak 10. stavak 5. Općih uvjeta), pa dio zahtjeva koji se odnosi na ranija dugovanja treće osobe ne može teretiti tuženicu. Slijedom toga, tužbeni zahtjev nije osnovan.

25.1. Tuženica je istaknula prigovor zastare pozivajući se na članak 232. ZOO. Naime, tražbina tužitelja predstavlja povremenu tražbinu u smislu članka 232. ZOO, za koju je propisan trogodišnji zastarni rok. Sukladno članku 241. stavku 1. ZOO, zastarni rok počinje teći prvoga dana nakon dospijeća pojedine tražbine, odnosno od dana dospijeća računa, a ne od početka obračunskog razdoblja. Budući da se utužena tražbina odnosi na račun za obračunsko razdoblje od 1. ožujka do 31. svibnja 2024., čije je dospijeće nastupilo nakon završetka tog razdoblja, te da je prijedlog za ovrhu podnesen 16. travnja 2025., očito je da do podnošenja zahtjeva nije protekao trogodišnji zastarni rok propisan člankom 232. ZOO. Slijedom navedenog, prigovor zastare odbijen je kao neosnovan.

26. Prema tome, valjalo je na temelju članka. 451. stavak 3. ZPP ukinuti platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Tanje Ferenc, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv- 393/2025, Ovrv-4312/2025 od 6. lipnja 2025. kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 50,77 EUR kako je navedeno u točki I izreke.

27. S obzirom da je platni nalog samo onaj dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim se prihvaća zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži plaćanje dospjele tražbine, a ne i odluka o troškovima ovršnog postupka, to je sud o troškovima postupka i to onog dijela koji se tiče izdavanja platnog naloga u sklopu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao i onog nastalog u parnici, odlučivao ovom presudom kojom se postupak završava (sukladno Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017.).

28. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

29. Tuženici koja je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu da vrijednost predmeta spora iznosi 50,77 EUR, pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova (Tbr. 7/9. OT), a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 100,00 EUR. Istoj je priznat trošak PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) koji iznosi 25,00 EUR, odnosno 125,00 EUR te trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu 13,27 EUR na temelju Tbr. 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.).

30. Prema tome, naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 138,27 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. veljače 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO uvećanoj za tri postotna poena.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 23. veljače 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP.

Žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

1. Tužitelju – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici po pun.