REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-332/2019-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ČĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, Dr. Filipa Potrebice 4, 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 2.302,80 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 9. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja, zamjenika njegovog opunomoćenika odvjetnika Nikole Raguža i opunomoćenika tuženika odvjetnice Lorene Bakić, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 23. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 7103210051 sklopljenog između tužitelja ČĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, MBS: [matični broj subjekta], dana 11. srpnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Ante Brekala dana 13. srpnja 2006. pod brojem OU-458/06, a koja glasi:
„Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“
II Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103210051 sklopljenog između tužitelja GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, MBS: [matični broj subjekta], dana 11. srpnja 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Ante Brekala dana 13. srpnja 2006. godine pod brojem OU-458/06, a koje glasi: „Korisnik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 126,67 CHV obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF.“
III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju GĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati ukupan iznos na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o Ugovora o kreditu označenog u toč. I. II. ove Presude o promjenljivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli iznos u visini od
2.302,80 EUR (dvijetisućetristodvaeuraosamdesetcenti) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od 13. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023 godine do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( u daljnjem tekstu: zatezna kamata) i to na dolje navedene iznose kako slijedi:
- na iznos 22,95 EUR počev od 13. rujna 2010. do isplate;
- na iznos 32,32 EUR počev od 13. listopada 2010. do isplate;
- na iznos 32,63 EUR počev od 10. studenog 2010. do isplate;
- na iznos 36,76 EUR počev od 14. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos 41,04 EUR počev od 10. siječnja 2011. do isplate;
- na iznos 36,57 EUR počev od 9. veljače 2011. do isplate;
- na iznos 37,05 EUR počev od 8. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos 36,91 EUR počev od 15. travnja 2011. do isplate;
- na iznos 39,62 EUR počev od 10. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos 43,95 EUR počev od 10. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos 45,09 EUR počev od 11. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos 55,26 EUR počev od 16. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos 44,72 EUR počev od 8. rujna 2011. do isplate;
- na iznos 41,75 EUR počev od 14. listopada 2011. do isplate;
- na iznos 41,48 EUR počev od 14. studenog 2011. do isplate;
- na iznos 41,79 EUR počev od 12. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos 45,14 EUR počev od 17. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos 45,69 EUR počev od 11. veljače 2012. do isplate;
- na iznos 45,77 EUR počev od 7. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos 44,79 EUR počev od 10. travnja 2012. do isplate;
- na iznos 45,27 EUR počev od 10. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos 46,06 EUR počev od 19. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos 44,83 EUR počev od 18. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos 45,07 EUR počev od 14. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos 42,27 EUR počev od 18. rujna 2012. do isplate;
- na iznos 44,38 EUR počev od 15. listopada 2012. do isplate;
- na iznos 45,29 EUR počev od 10. studenog 2012. do isplate;
- na iznos 44,84 EUR počev od 10. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos 45,53 EUR počev od 9. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos 43,67 EUR počev od 11. veljače 2013. do isplate;
- na iznos 43,13 EUR počev od 11. ožujka 2013. do isplate;
- na iznos 45,41 EUR počev od 9. travnja 2013. do isplate;
- na iznos 43,52 EUR počev od 10. svibnja 2013. do isplate;
- na iznos 42,23 EUR počev od 7. lipnja 2013. do isplate;
- na iznos 41,53 EUR počev od 8. srpnja 2013. do isplate;
- na iznos 42,18 EUR počev od 13. kolovoza 2013. do isplate;
- na iznos 43,05 EUR počev od 10. rujna 2013. do isplate;
- na iznos 44,66 EUR počev od 7. listopada 2013. do isplate;
- na iznos 43,94 EUR počev od 8. studenog 2013. do isplate;
- na iznos 44,99 EUR počev od 10. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos 43,99 EUR počev od 20. siječnja 2014. do isplate;
- na iznos 26,11 EUR počev od 10. veljače 2014. do isplate;
- na iznos 26,53 EUR počev od 10. ožujka 2014. do isplate;
- na iznos 26,39 EUR počev od 11. travnja 2014. do isplate;
- na iznos 25,66 EUR počev od 9. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos 25,55 EUR počev od 12. lipnja 2014. do isplate;
- na iznos 26,13 EUR počev od 11. srpnja 2014. do isplate;
- na iznos 26,46 EUR počev od 1. kolovoza 2014. do isplate;
- na iznos 27,03 EUR počev od 19. rujna 2014. do isplate;
- na iznos 26,96 EUR počev od 9. listopada 2014. do isplate;
- na iznos 27,94 EUR počev od 13. studenog 2014. do isplate;
- na iznos 28,21 EUR počev od 16. prosinca 2014. do isplate;
- na iznos 46,47 EUR počev od 19. siječnja 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 24. veljače 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 16. ožujka 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 16. travnja 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 25. svibnja 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 17. lipnja 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 8. srpnja 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 18. kolovoza 2015. do isplate;
- na iznos 28,28 EUR počev od 11. rujna 2015. do isplate, a sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju GĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.535,71 EUR ( tisućupetstotridesetpeteurasedamdesetjedancent) eur s zateznom kamatom počev od 23. veljače 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
V U preostalom dijelu za iznos od 948,73 EUR (devetstočetrdesetosameurasedamdesettricenti) i zateznom kamatom od 23. veljače 2026. pa do isplate zahtjev tužitelja po osnovi troška parničnog postupka odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj GĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) i to dana 12. lipnja 2019., navodeći kako je s tuženikom 11. srpnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće pod brojem Ugovora: 439/2006, Šifra namjene: 758, Partija broj: 7103210051 u iznosu od 23.000,00 CHF, na rok otplate od 25 godina odnosno 300 mjesečnih anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke za CHF za kune (u daljnjem tekstu skraćeno: „HNB“) na dan plasmana (isplate) kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,50% godišnje uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 126,67 CHF, a prema navedenim početno ugovorenim uvjetima, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika i zakonom određene, te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja kredita. Stvarno primijenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 126,67 CHF primijenjen je za prvih četrnaest anuiteta, a nakon toga su redovne kamatne stope promijenjene.
2. Tužitelj je ocijenio da je tuženik Ugovor sastavio na unaprijed pripremljenom obrascu, a on nije imao mogućnosti s tuženikom kao kreditorom pregovarati i budući da nije imao mogućnosti s tuženikom pregovarati već jedino prihvatiti odredbe ponuđenog Ugovora, tužitelj je ocijenio da je takvo ponašanje tuženika nepošteno jer Zakon o zaštiti potrošača u članku 2. propisuje da ugovorna odredba i to promjenjiva kamatna stopa, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jest nepoštena ugovorna odredba upravo zbog toga što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ocjenjuje kako je ugovorna odredba vezano za promjenjivu kamatnu stopu ništetna jer visina kamatne stope nije određena niti je odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju (svakodobne) odluke tuženika tj. samo jedne od ugovornih strana.
3. Tužitelj ocjenjuje da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule u navedenom Ugovoru. Poziva se na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. , a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, i obrazlaže kako je ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u navedenom pravnom poslu bilo nepošteno postupanje od strane tuženika kao kreditora jer njega – tužitelja tuženik nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovara i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj Zakonom predviđenoj svrsi. Za njega je valutna klauzula zaštitna klauzula koja služi vjerovniku kao zaštita od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao korisniku kredita tj. dužniku. Dakle, tužitelj smatra da je svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti.
4. Tužitelj smatra kako je bila dužnost tuženika da ga prilikom sklapanja Ugovora odnosno prije sklapanja Ugovora da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi on kao potrošač mogao donijeti informiranu odluku. Tužitelj ocjenjuje kako je tuženik prije sklapanja Ugovora njemu kao korisniku kredita trebao dati odgovarajuća objašnjenja koja bi za njega značila da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji. Tuženik je trebao kao kreditor pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebne učinke koji mogu imati u odnosu na korisnika kredita. Tužitelj je zaključio da takva obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama, a i temeljem načela obveznog prava, prvenstveno načela savjesnosti i poštenja, s dužnom primjenom profesionalne pažnje i načela jednakih vrijednosti prestacija sa zabranom zlouporabe prave i načelom zabrane prouzročenja štete drugoj strani.
5. Tužitelj ocjenjuje da je tuženik kroz primjenu valutne klauzule u švicarskom franku, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, kroz primjenu valutne klauzule, a koja je nepoštena i nedopuštena, stekao nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro, dakle, protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula Zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti on kao korisnik kredita nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Tuženik je, tvrdi tužitelj, stekao ekstra profit kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno Zakonu, da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, a takvo ponašanje nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Tužitelj ocjenjuje da je njemu tuženik otpisao dio glavnice pri sklapanju Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim provedenom konverzijom nisu u potpunosti otklonjene štetne posljedice primjene opisanih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu od 11. srpnja 2006. tako da tužitelj smatra da je otpisani iznos glavnice za oko 8.000,00 HRK niži od iznosa glavnice koji je trebao biti otpisan ako se promatra početni tečaj CHF.
6. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz identificirane presude donesene u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja i to u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) pa zbog djelomične ništetnosti koja je utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tj. tuženik ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope.
6.1. Tužitelj je protiv tuženika 12. lipnja 2019. podnio tužbu iz istog kreditnog odnosa te je u toj tužbi isticao da je nakon sklapanja rečenog Ugovora o kreditu od 11. srpnja 2006., a zbog njemu nejasnih tržišnih prilika, a koje mu nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze s njegove strane prema tuženiku kao kreditoru u pravcu otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu mu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je on kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzulu vezane uz CHF.
6.2. Nadalje, tužitelj je istakao da je uredno ispunjavao obveze otplate kredita i unatoč promjenama kamatnih stopa i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanje ukupne novčane obveze. Međutim, uslijed zakonskih promjena, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) prihvatio je tuženikovu ponudu konverzije kredita te je dana 25. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu radi promjene valute kredita na način da je kredit denominiran u EUR i dodatkom osnovnom ugovoru je ugovorena i nova kamatna stopa na preostalu konvertiranu glavnicu koja je iznosila 4,50 % godišnje i da je promjenjiva te su u članku 8. Dodatka definirani parametri promjenjivosti kamatne stope za ubuduće tako da je redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. sastavljena od fiksnog i varijabilnog dijela. Fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 % te se ne mijenja do konačne otplate kredita. Kao varijabilni dio kamatne stope ugovara se 6M NRS1 za EUR te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i na niže u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama a na dan 30. rujna 2015. iznosi 2,36 %. Sukladno svemu navedenom visina redovne kamatne stope na dan
30. rujna 2015. iznosi 5,84 %.
6.3. Pozivajući se na odluku vrhovnog suda Republike Hrvatske da sama činjenica da je provedena konverzija, odnosno da su stranke sklopile dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. Dakle, bez obzira na to što su se one izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, tužitelj u podnesenoj tužbi predlaže sudu da zbog činjenice da je ništetnost navedenih ugovornih odredaba nastala od samog trenutka sklapanja pravnog posla, a da ništetan Ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, presudom utvrdi da su ništetne odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 11. srpnja 2006. vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i odredbe članka 1. i članka 7. ovog Ugovora u kojima je utvrđeno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 126,67 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Osim zahtjeva da sud utvrdi ništetnim navedene odredbe Ugovora tužitelj je od tuženika zahtjevao po osnovi restitucijskog zahtjeva ukupno 30.000,00 HRK i to tako da je na pojedinačne novčane iznose, kako stoji u tužbenom zahtjevu (stranice 4 – 5 spisa) zahtjevao zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos izražen u kunama i to od dana kada je po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi tečajnih razlika platio više novčanih sredstava pa sve do konačne isplate.
7. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH koji je donio 13. lipnja 2014. presudu i rješenje posl. br. 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31 . prosinca 2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.
8. Tužitelj ističe da je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 riješeno prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za koja pravna utvrđenja je vezan ovaj sud temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ roj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) i ističući kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu njemu priznata preplata po konverziji u iznosu od 4.239,62 HRK, ali da taj iznos preplate je isključivo pretplata nove konvertirane obveze u EUR, a ne kao preplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju kuće pod brojem Ugovora: 439/2006, Šifra namjene: 758, Partija broj: 7103210051 i navedeni iznos je nastao zbog preplate konvertirane obveze u EUR tj. nastao je zbog tečaje razlike zbog ranije obveze u CHF i konvertirane obveze u EUR, a da nigdje nije utvrđena niti prikazana preplata temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu / broj kreditne partije 7103210051 / od 11. srpnja 2006., podnoseći tužbu protiv tuženika tužitelj ističe da bi sud nakon izvođenja dokaza trebao donijeti presudu i naložiti tuženiku da mu po osnovi stjecanja bez pravne osnove temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule isplati gore navedeni novčani iznos, zajedno sa troškom parničnog postupka koji je zahtjevao sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa sve do isplate.
9. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.
10. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač, a da je na tužitelju dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 1. lipnja 2014. te kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 25. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužitelja, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.
11. Kao bitno tuženik je istakao da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i onda je sklapanjem Dodatka/Aneksa Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužitelju nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužitelja da ju iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužitelj i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, a i na dalje pozivajući na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
12. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.
13. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.
14. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.
15. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredaba članka 2., članka 1. i članka 7. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu te i restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem Ugovora: 439/2006, Šifra namjene: 758, Partija broj: 7103210051 od 11. srpnja 2006., u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i odredbu o valuti CHF tj. odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 25. veljače 2016.
16. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. srpnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 25 godina, za kupovinu kuće. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 25. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u eur, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR , a utvrđeno je da je tužitelju priznata pretplata po konverziji u iznosu od 4.239,62 HRK te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju pretplatom.
17. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 20. siječnja 2016.
18. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredaba u pogledu promjene kamatne stope i ugovaranja kredita u valuti CHF te otplati kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti valute CHF, kao i restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 11. srpnja 2006. koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile, a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a restitucijski zahtjev tužitelja je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003– dalje ZZP/03).
19. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
20. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
21. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
22. Navedene odredbe ZZP/07 i članak 323. stavak 1. ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.
23. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.
24. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.
25. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo kao potrošač koji je kredit konvertirao na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.
26. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da bi tužitelj imao pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku, u slučaju da je postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23
- u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.
27. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 25. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 11. srpnja 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 11. srpnja 2006. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
28. Saslušan na glavnoj raspravi održanoj 9. veljače 2026. tužitelj je istakao da je kredit doista realizirao zbog toga što je htio riješiti svoje stambeno pitanje u gradu [adresa]. Naglasio je da mu je službena osoba banke rekla da je za njega najpovoljnija opcija zaključiti Ugovor o kreditu u valuti CHF. Istakao je da mu je službena osoba nešto malo u vezi s Ugovorom i pojasnila i u tom pravcu je naglasio kako je znao da će kamata biti promjenjiva. Međutim, smatrao je da promjenjivost kamatne stope znači malo povećanje kamate ali nikako značajnije povećanje. Kako je imao otvoren tekući račun u Erste banci d.d. morao je otvoriti tekući račun u Zagrebačkoj banci d.d., a kako su uvjeti za realizaciju kredita zbog kupnje kuće tj. rješavanja stambenog kredita i u drugim bankama bili isti tada je prihvatio prijedlog službene osobe banke i nije se interesirao za zaključenje Ugovora u nekoj drugoj valuti. Naglasio je kako se ne razumije u bankarske poslove, da je u kratkim crtama pročitao Ugovor, da je svojom voljom Ugovor potpisao, da je očekivao neznatno povećanje rate kredita, ali da nikada nije mogao očekivati značajnije povećanje anuiteta. Također je istakao da je najvjerojatnije dobivao obavijesti od banke o povećanju rate kredita odnosno kamatne stope. Međutim, tužitelj je naglasio da je te obavijesti primao puno kasnije od vremena nakon što je prethodno već plaćao veće iznose rate kredita. Prihvatio je zaključiti navedenu konverziju, a nije se sjećao da li je čitao zaključeni Dodatak od 25. veljače 2016. Zaključno je istakao da nikada nije imao registrirani Obrt ili neko trgovačko društvo na adresi gdje stanuje, a njegovo prebivalište u [adresa], upravo je uslijedilo nakon što je realiziranim kreditom sagradio kuću na toj adresi.
29. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njegov iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio životno i istinito. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 11. srpnja 2006. broj 439/2006, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] 13. srpnja 2006. pod brojem OU-458/06, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP/03.
30. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).
31. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Tužbu je tužitelj vezano za restitucijski zahtjev po osnovi promjene redovne kamatne stope podnio 11. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj je tužbu radi preplate na ime tečajnih razlika podnio kod ovog suda 1. lipnja 2023., a što znači također unutar roka od 5 godina koji se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužiteljica ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike.
32. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 25. veljače 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).
33. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 9. veljače 2026. sud je vršeći uvid u Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće pod brojem Ugovora: 439/2006, Šifra namjene:
758, Partija broj: 7103210051 od 11. srpnja 2006., a zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 25. veljače 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:
- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),
- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 25. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;
- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;
- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale glavnice od 4.239,62 HRK na dan 30. rujna 2015., a jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR;
- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
34. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, stalnom sudskom vještaku iz Vidovaca, Sv. Ane 8, a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 223- 251 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim Ugovoru o namjenskom kreditu od 11. srpnja 2006., na Dodatku Ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 25. veljače 2016., na početnom otplatnom planu, na temelju pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 439/2006, šifra namjene 758, partija broj 7103210051 i na temelju izračuna konverzije na dan 25. veljače 2016. i na temelju prometa po kreditu. Nakon što je na ovaj način vještak utvrdio bitne činjenice istakao je u svom nalazu da istom prilaže tablice broj 1 u kojoj je utvrdio pregled primijenjenih redovnih kamatnih stopa i anuiteta tijekom otplate kredita u CHF, tablica broj 2. pregled razlika plaćenih anuiteta do konverzije kredita prema stvarno plaćenim anuitetima u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dan plaćanja, u odnosu na početno ugovoreni anuitet u CHF preračunat u kune prema srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dan isplate kredite uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50%, u tablici broj 3 je utvrdio pregled razlika po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupnih razlika, i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, za razdoblje otplate kredita do konverzije kredita uz isključenje utjecaja razlike više plaćenih anuiteta preračunatih iz CHF u kune, zbog promijene tj. i povećanja i smanjenja redovnih kamatnih stopa, u tablici broj 4 je utvrdio sumarni pregled razlika i više i manje plaćeno prema zadatku vještačenja zbog promjena, tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za ukupno razdoblje otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR, a po svakom pojedinačnom anuitetu i zbrojno izračunatom u kunama, u tablici broj 5 utvrđuje sumarni pregled razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog promjena, tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita i to od plasmana do konverzije kredita u kunama i eurima, u tablici 6 je vještak sačinio rekonstrukciju obračuna i isplate kredita u CHF i kunama i preračunao glavnicu kredita u EUR na dan isplate kredita 27. srpnja 2006., u tablici broj 7. vještak je utvrdio iznos više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog u kunama, zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita i početno ugovorene redovne kamatne stope od 5,50%, a umanjene za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u eur, u tablici broj 8 vještak je izračunao samo više plaćene anuitete izračunate zbog primjene redovne kamate stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. "Valutne klauzule", odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu do konverzije, kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, umanjene za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR. Ovo stoga što je rješenjem suda vještak bio u obvezi utvrditi koji novčani iznos je tužitelj GĆ eventualno preplatio na temelju ugovora o namjenskom kreditu broj 439/2006, a koji je sklopio sa Zagrebačkom bankom d.d., a to s osnova promjene kamatne stope te i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune u otplati anuiteta za razdoblje otplate kredita do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR i to po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu, a nakon toga je vještak bio u obvezi od utvrđenih iznosa eventualnih preplata odbiti iznos preplate koji je tužitelju priznat u iznosu od 4.239,62 HRK, a sve kako bi se mogao utvrditi stvarni iznos eventualne preplate tužitelja GĆ, prikazano po svakom pojedinom plaćenom anuitetu te utvrditi i brojno samo eventualno manje plaćene anuitete zbog utjecaja primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za HRK bio manji u otplati kredita u odnosu na tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita. Vještak je naglasio kako je imajući u vidu činjenice da je tužitelju GĆ odobren kredit u iznosu od 23.000,000 CHF na rok otplate od 25 godina, sve obračunato prema srednjeg tečaju HNB za CHF za kune na dan plasmana tj. isplate kredita (kredit je plasiran 27. srpnja 2006.) i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 126,67 CHF, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika, utvrdio da je stvarno primijenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 126,67 CHF primijenjen za prvi do četrnaesti anuitet, a nakon toga su se redovne kamatne stope mijenjale tako da su od 1. listopada 2007. do 31. siječnja 2008. iznosile 5,15 % godišnje, od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2008. iznosile su 5,80 %, od 1. srpnja 2009. do 30. lipnja 2011. iznosile su 6,30 %, od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. iznosile su 6,05 %, a da bi od 1. siječnja 2014. kamatne stope bile snižene na 3,23 % tj. od 90-og do 109-og anuiteta (do dana konverzije) bile su snižene.
35. Vještak je naglasio da iznos ukupno samo više plaćenih anuiteta izračunat zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate njegovim nalazom vještačenja, od ukupno više plaćenih anuiteta od 21.590,09 HRK, umanjen za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovorenoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, a u iznosu od 4.239,62 HRK daje umanjenu razliku više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa i to u iznosu od 17.350,47 HRK (zbrojni matematički izračun: 21.590,09 HRK – 4.239,62 HRK = 17.350,47 HRK), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. tečajem konverzije za 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi da je više plaćeno 2.302,80 EUR.
Razlike po svakom pojedinačnom anuitetu vještak je prikazao u Tablici broj 8, u kolonama od 4 – 8, a u toj Tablici se može utvrditi izračun samo više plaćenih anuiteta izračunat zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. "valutne klauzule", odnosno zbog promjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu do konverzije, kada je bio veći, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, umanjene za iznos priznate pretplate po konverziji kredita iz CHF u EUR. U nastavku, osim što su u Tablici broj 8 prikazani izračuni samo više plaćenih anuiteta (uključen utjecaj kamate i valutne klauzule) umanjeni za pretplatu po konverziji obračunatu na dan 30. rujna 2015., od strane vještaka je dano obrazloženje da je obračun konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a čime je tužitelj izjednačen s potrošačima kredita s valutnom klauzulom u EUR i to proizlazi iz zakonskih odredbi o konverziji kredita, sve sukladno odredbama članka 19.b Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, vještak je istakao da je tužitelj u otplati kredita u EUR iskoristio pretplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valute EUR u visini 50,00 % iznosa anuiteta u otplati kredita. Iznos knjižene iskorištene pretplate po konverziji kredita iznosi 3.458,49 HRK ( Tablica broj 9) i u odnosu na utvrđenu pretplatu prema obračunu konverzije od 4.239,62 HRK na dan 30. rujna 2015. čini razliku manje iskorištene pretplate u iznosu od 781,13 HRK. Mišljenje je vještaka da je iznos razlike manje iskorištene pretplate očekivano i nastalo je u prijelaznom razdoblju otplate kredita od 1. listopada 2015. do ugovaranja konverzije 25. veljače 2016., te zbog konačne prijevremene otplate kredita na dan 16. prosinca 2016. zbog toga je i dio pretplate očekivano isplaćen tužitelju. Za potpunu informaciju o iskorištenu preplate tuženik bi, mišljenje je vještaka, morao dopuniti dokumentaciju i obrazloženje iskorištenja jer prema Tablici broj 9 (stranica 246 spisa i 24 stranica Nalaza vještaka) na dan 1. ožujka 2016. tužitelju je priznata preplata u iznosu od 354,38 HRK / 46,50 EUR, na dan 1. travnja 2016., 349,67 HRK / 46,50 EUR, na dan 2. svibnja 2016., 347,91 HRK / 46,50 EUR, na dan 1. lipnja 2016., 347,91 HRK / 46,50 EUR, na dan 1. srpnja 2016., 349,68 HRK / 46,50 EUR, na dan 1. kolovoza 2016., 340,75 HRK / 45,57 EUR, na dan 1. rujna 2016., 340,85 HRK / 45,57 EUR, na dan 1. listopada 2016., 342,29 HRK / 45,57 EUR, na dan 1. studenog 2016., 341,83 HRK / 45,57 EUR i na dan 1. prosinca 2016., 343,39 HRK / 45,57 EUR, sveukupno 3.458,49 HRK / 460,35 EUR. Da je kredit tužitelj konačno prijevremeno otplatio 16. prosinca 2016., vještak je utvrdio iz dokumenta "Prometi po kreditu / Specifikacija uplata".
36. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u obrazloženom podnesku od 19. siječnja 2026. ponovno elaborirao sve već ranije iznesene pravne stavove, a na način da je isticao kako su razlozi odnosno ciljevi donošenja ZID ZPK/15 svakako legitimni i usmjereni na pokušaj poboljšavanja položaja potrošača u postojećim odnosima. Međutim, mišljenje je tužitelja, sve to ne uključuje i cilj – nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u Ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem pa tužitelj na kraju zaključuje da je upravo izostanak izravnog i izričitog suglasja volje ugovornih strana i rezultiralo posljedicom ništetnosti navedenih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu koji je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen 11. srpnja 2006. Zato tužitelj smatra da prihvaćanjem konverzije, on, kao i svi drugi potrošači koji su konverziju ugovorno prihvatili, bez sumnje nisu zamijenili postojeću obvezu novom, na način da ta nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu. Prihvaćajući Nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti tužitelj ocjenjuje kako je zbog primjene nepoštenih ugovornih odredbi tj. na temelju ništetnih ugovornih odredbi on platio tuženiku 2.302,80 EUR više od iznosa na koji bi bio obvezan da nije bilo nepoštenih postupaka tužene banke i koji mu nisu restituirani u provedbi konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Zaključio je kako je provedenim vještačenjem potvrđena njegova temeljna tvrdnja, a ta je da provedena konverzija nije otklonila sve posljedice djelomične ništetnosti na njegovoj strani kao potrošača u navedenom kreditnom odnosu i da zbog toga ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od 11. srpnja 2006. te i po osnovi restitucijskog zahtjeva zahtijevati pojedinačne novčane iznose više plaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i tečajnih razlika, kako stoji u zahtjevu koji je usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka tj. kako stoji u zahtjevu iz podneska od 19. siječnja 2026.
37. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, ali je i dalje isticao i obrazlagao svoje pravne stavove tako kako je iste obrazlagao i u odgovoru na tužbu i kasnije, uz prijedlog da sud preinaku tužbenog zahtjeva ne prihvati, a u slučaju da sud preinaku zahtjeva prihvati tada je isticao prigovor zastare na sve preinačene novčane iznose.
38. Na glavnoj raspravi od 9. veljače 2026. uz navedene prigovore i iznošenje pravnih stavova tuženik je putem opunomoćenika istakao kako se u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev protivi preinaci tužbe a ukoliko bi sud preinaku dopustio tada je istakao prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.
39. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka sud je mogao utvrditi da je u kreditnom odnosu između parničnih stranaka kao ugovornih provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR sukladno zakonskim propisima, a što tužitelj GĆ i ne osporava. Također je kao nespornu činjenicu sud utvrdio da je preplata po konverziji utvrđena na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.239,62 HRK, ali je iskorištena preplata po konverziji u otplati rate u EUR stvarno utvrđena u iznosu od 3.458,49 HRK i u odnosu na utvrđenu preplatu prema obračunu konverzije od 4.239,62 HRK na dan 30. rujna 2015. čini razliku manje iskorištene preplate u iznosu od 781,13 HRK. Taj iznos razlike nastao je prema mišljenju vještaka u prijelaznom razdoblju otplate kredita od 1. listopada 2015. do sklapanja Ugovora o konverziji 25. veljače 206., te i zbog konačne prijevremene otplate kredita, 16. prosinca 2016. Ova razlika je najvjerojatnije isplaćena tužitelju, a za točnu informaciju bi tuženik morao dopuniti dokumentaciju i obrazložiti iskorištenje preplate.
40. Dakle, na temelju Tablice broj 8 (stranica 243 – 245 spisa) sud je mogao utvrditi izračun samo više plaćenih anuiteta (uključen utjecaj kamate i valutne klauzule) umanjene za preplatu po konverziji obračunatu na dan 30. rujna 2015., a što znači da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev prema utvrđenjima vještaka i pojedinačni novčani iznosi koje tužitelj zahtjeva za razdoblje od 13. rujna 2010. pa do 11. rujan 2015. daju ukupan iznos od 2.302,80 EUR, a što znači da su to sveukupne razlike samo više plaćenog (uključen utjecaj kamate i valutne klauzule) umanjeno za preplatu po konverziji preračunato u valutu EUR.
41. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka jer je isti detaljno i stručno obrazložen, u svemu je argumentiran, a kako istom nisu prigovorile stranke putem opunomoćenika tada nije bilo razloga zasnovati sudsku odluku na navedenim utvrđenjima matematičkog izračuna.
42. Ocjena je ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer je u podnesenoj tužbi od 12. lipnja 2019. tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi tečajnih razlika zahtijevao iznos od 30.000,00 HRK, a što je prema konverzijskom tečaju bio iznos od 3.981,68 EUR. Dakle, nakon usklađenja tužbenog zahtjeva tužitelj od tuženika potražuje ukupno manje novčanih sredstava za 1.678,88 EUR i onda se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva jer je odredbom članka 191. stavak 3. ZPP-a propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.
43. No, sve i kada bi se radilo o preinaci tužbe, preinaka tužbe bi bila dozvoljena jer u tom pravcu dovoljno govori i Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u kojem se navodi da je nakon provedenog vještačenja dopuštena preinaka tužbe.
44. Kako je tuženik odustao od saslušanja ranije predloženog svjedoka tada sud zaključuje da tuženik nije dokazao u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 da se o pojedinim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a kako je tužitelj dokazao da je realizirani kredit utrošen za kupnju kuće koja je služila i služi isključivo za stanovanje korisnika kredita i članova njegove obitelji tada je u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 tužitelj potrošač jer je sklopio pravni posao na tržištu u svrhe nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
45. Iz iskaza tužitelja je sud mogao nedvojbeno utvrditi da je sve uplate za korist tuženika, a po osnovi navedenog kredita, otplaćivao tužitelj putem trajnog naloga pa prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije nije osnovan.
46. Tužitelju GĆ navedeni novčani iznosi pripadaju jer je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužitelj preplaćene iznose zahtijevao točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada mu je sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj.
47. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP, a jer je tužitelj u tužbi zahtjevao od tuženika ukupno 30.000,00 HRK / 3.981,68 EUR, a konačno je snizio tužbeni zahtjev u podnesku od 19. siječnja 2026. na iznos od 2.302,80 EUR pa je pravilno primjenjujući odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a trebalo zaključiti da je tužitelj s osnovom tužbenog zahtjeva uspio sa 100 %, a sa iznosom tužbenog zahtjeva je uspio 58 %. U toj pravnoj situaciji proizlazi da je tužitelj uspio sa 79 % od ranije postavljenog zahtjeva, a onda je tuženik uspio sa 21 % od postavljenog zahtjeva. Dakle, sud je u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a utvrdio postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, a zatim je od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u parnici oduzeo postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u parnici i nakon toga je sud utvrdio iznos pojedinih i ukupnih troškova tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u parnici. Kada se stavi u odnos konačno postavljeni zahtjev u iznosu od 2.302,80 EUR na prema zahtijevanom iznosu u tužbi od 3.981,68 EUR dobije se uspjeh tužitelja od 58 %, a isti omjer se dobije i kada se tužitelju prizna da je s osnovom tužbe uspio sa 100 %, kada se ovom iznosu pribroji uspjeh po visini od 58 % i nakon toga iznos od 158 podijeli sa 2. Dakle, dijeleći 158 sa 2 dobije se iznos od 79 i taj brojčani iznos predstavlja uspjeh tužitelja u parnici, a preostali iznos od 21 predstavlja uspjeh tuženika u parnici i kada se tužiteljev uspjeh umanji za 21 tada se opet dobije iznos od 58 %.
Tužitelja je zastupao opunomoćenik – odvjetnik, kao i tuženika, a što znači da je sud u ovom sporu trebao pravilno primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 38/23), a jer je upravo odvjetnik zastupao tužitelja GĆ kada mu je sastavio tužbu, sastavio obrazloženi podnesak 12. lipnja 2020., a u kojem se očitovao na podneseni pisani odgovor na tužbu. Također je u podnesku od 13. lipnja 2023. tužitelj putem opunomoćenika detaljno iznio svoje pravne stavove i zbog uvođenja eura kao nacionalne valute u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023., tužbeni zahtjev koji je ranije postavljen u HRK pretvorio u tužbeni zahtjev u valutu EUR. Nakon Nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je putem opunomoćenika dostavio obrazloženi podnesak s uređenim tužbenim zahtjevom prema utvrđenjima vještaka i onda nagrada koju je tužitelj platio svom opunomoćeniku – odvjetniku jest stvarni izdatak tužitelja koji je za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT opunomoćeniku – odvjetniku platio nagradu u iznosu od 100 bodova ili 200,00 EUR, a za obrazložene podneske mu je platio nagradu u iznosima od po 100 bodova ili 200,00 EUR za svaki obrazloženi podnesak, sve sukladno Tbr. 8. točka 1. OT. Opunomoćenik – odvjetnik je tužitelja zastupao na pripremnom ročištu od 5. listopada 2020., a na kojem je zaključen prethodni postupak te i na ročištima za glavnu raspravu od 9. studenog 2023., 22. veljače 2024. i 9. veljače 2026., pa je prema Tbr. 9. točka 1. OT za zastupanje na ročištima od 5. listopada 2020., 9. studenog 2023. i 9. veljače 2026. opunomoćeniku – odvjetniku priznata nagrada od po 100 bodova ili 200,00 EUR za svako ročište dok je za nazočnost ročištu za glavnu raspravu od 22. veljače 2024. odvjetniku priznata nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100,00 EUR. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.500,00 EUR, PDV po stopi od 25 % iznosi 375,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.875,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen iznos od 86,27 EUR koji je tužitelj bio u obvezi platiti po osnovi pristojbe na tužbu na dan 12. lipnja 2019. pa je ukupan iznos koji podliježe umanjenju zbog uspjeha tužitelja u parnici utvrđen iznosom od 1.961,27 EUR. 58 % od ovog iznosa je 1.137,54 EUR, a kada se ovom iznosu pribroji iznos od 398,17 EUR, koji predstavlja trošak za vještačenje, koji je bio nužan i koji sud nije umanjivao prema uspjehu tužitelja u parnici, dobije se iznos od 1.535,71 EUR koji je tužitelju dosuđen po osnovi troška parničnog postupka i to sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa sve do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu zahtjevao i na trošak parničnog postupka u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a. U preostalom iznosu za 948,73 EUR i zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate zahtjev po osnovi troška parničnog postupka nije prihvaćen pa ga je sud kao neosnovan odbio.
48. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 23. veljače 2026.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Odvjetnik Ivan Bošković, Dr. Filipa Potrebice 4, [adresa] Požega
2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb
