REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-391/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika GG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju-Rovigno, Istarska 46, protiv 1. tuženika-protutužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. tuženice FG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i 3. tuženika EG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupani po punomoćniku Zoranu Slokoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, radi prestanka uznemiravanja i utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 29. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja-protutuženika osobno s punomoćnikom te 1. tuženika-protutužitelja, 2. tuženice i 3. tuženika osobno s punomoćnikom, 23. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika GG koji glasi:

„Nalaže se tuženicima MOFARDIN SLAVKU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MOFARDIN ADI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da prestanu uznemiravati tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u njegovom pravu vlasništva nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da po istoj prestanu prolaziti pješice, motornim vozilima ili na drugi način, da na istu prestanu bacati kamenje, raslinje i druge otpatke te da istu prestanu izoravati preko katastarske međe s k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te se tuženicima nalaže da nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vrate u prvobitno stanje na način da sa iste uklone pobacano kamenje i oboreno stablo te im se zabranjuje i ubuduće takvo ili slično uznemiravanje, a sve u roku od 15 dana“.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja GG koji glasi:

„Nalaže se tuženiku SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da prestane uznemiravati tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u njegovom pravu vlasništva nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da ometa tužitelja u obradi navedene nekretnine te se tuženiku nalaže da nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vrati u prvobitno stanje na način da na istoj iskopa u posve zapadnom dijelu jedan kanal cca širine 60 cm, cca dubine 70 cm i cca dužine 12m i posve istočnom dijelu iskopa kanal cca širine 60 cm, cca dubine 70 cm i cca dužine 7 m na mjestima kako je to označeno slovima A i B na kopiji katastarskog plana u privitku ove presude.“

III Utvrđuje se da je MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica] iz zk.ul. u k. o. [katastarska općina] u cijelosti, pa je na temelju ove presude ovlašten ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na predmetnoj nekretnini, što je GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan trpjeti.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak u visini od 2.677,95 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu.

VI Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj) je ovom sudu 1. lipnja 2022. podnio tužbu (P-391/2022) protiv tuženika MG i FG, radi prestanka uznemiravanja prava vlasništva nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi da je vlasnik i posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je 1. tuženik suvlasnik u 4/5 dijela susjedne kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a posjed iste u cijelosti drži zajedno sa 2. tuženicom, svojom suprugom. Dalje navodi da je 1. tuženik vlasnik i nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojoj je oko 2017. započeo gradnju kuće, te da je pristup toj nekretnini ostvarivao i nadalje ostvaruje s javnog puta kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali da taj pristup nije bio primjeren za prolaz teretnih vozila koja su dopremala građevinski materijal. Zbog toga je 1. tuženik 2017. zatražio dopuštenje tužitelja za privremeni prolaz teretnih vozila preko njegove nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što mu je tužitelj tada dopustio. Tvrdi da su tuženici nedavno započeli s obradom kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju su očistili od raslinja, izorali i zasadili vinovu lozu, pri čemu su, prilikom čišćenja navedene nekretnine, raslinje i kamenje odlagali na tužiteljevu nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Posebno ističe da je u zapadnom dijelu njegove nekretnine odloženo oboreno stablo, dok je duž cijele nekretnine razbacano kamenje. Također navodi da su tuženici prilikom obrade svoje nekretnine oranjem prekoračili katastarsku među koja dijeli nekretnine kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], čime su, iako bez oduzimanja posjeda, bespravno uznemiravali njegovo pravo vlasništva. Prema navodima tužitelja, on je tuženicima usmeno zabranio daljnje bacanje raslinja i kamenja na njegovu nekretninu, upozorio ih da se prilikom obrade drže katastarskih međa te im zabranio daljnje korištenje njegove nekretnine kao puta, no tuženici su se na njegove zahtjeve oglušili te s opisanim postupanjem nastavili. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženicima naložiti prestanak uznemiravanja prava vlasništva, uspostava prijašnjeg stanja uklanjanjem odloženog kamenja i oborenog stabla, zabrana budućeg uznemiravanja te naknada troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 14. srpnja 2022. tuženici MG i FG su se u cijelosti usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu s prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Prije svega ističu da tužitelj nije, niti je ikada bio, vlasnik ni posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već da je ista u vlasništvu i posjedu 1. tuženika MG (dalje u tekstu: 1. tuženik), dok navode tužitelja koji se odnose na vlasništvo kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne osporavaju. Ističu da kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavljaju jedinstvenu cjelinu u njihovom vlasništvu i posjedu. U odnosu na navode o prolazu preko nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], navode da je točno da je 1. tuženik izgradio kuću na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je za pristup gradilištu koristio predmetnu nekretninu, ali da za to nikada nije tražio dopuštenje tužitelja jer ono nije bilo potrebno s obzirom na to da tužitelj nije vlasnik ni posjednik navedene nekretnine. U cijelosti osporavaju navode tužitelja koji se odnose na bacanje kamenja i raslinja te na prekoračenje katastarske međe, ističući da kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obrađuju i koriste kao vlasnici, prema vlastitim potrebama, budući da iste predstavljaju cjelinu omeđenu zidovima te su se tijekom duljeg vremenskog razdoblja koristile na isti način. Pozivaju se na povijesne snimke s geoportala koje, prema njihovim navodima, potvrđuju takvo korištenje kroz dulje vremensko razdoblje. Dalje navode da su tužitelj i 1. tuženik u rodbinskom odnosu te da je nakon smrti zajedničkog pradjeda izvršena dioba obiteljskih nekretnina, pri čemu je formalno zemljišnoknjižno stanje ostalo neusklađeno sa stvarnim vlasničkim stanjem. Prema njihovim navodima, kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iako upisana na tužitelja, stvarno je vlasništvo 1. tuženik i njegovih pravnih prednika, koji se nalaze u samostalnom, mirnom i poštenom posjedu iste više od 60 godina, a što tužitelj do podnošenja tužbe nikada nije osporavao. Slijedom navedenog, predlažu da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da tužitelju naloži naknadu parničnih troškova. Istodobno, 1. tuženik MG podnosi protutužbu, kojom zahtijeva da se utvrdi da je on vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, uz naknadu troškova postupka po osnovi protutužbe.

2.1. U odgovoru na protutužbu od 12. kolovoza 2022. tužitelj je u cijelosti osporio navode iz odgovora na tužbu i protutužbe te protutužbeni zahtjev. Ističe da je on vlasnik i posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je, prema njegovim navodima, poznato svim članovima obitelji, te osporava tvrdnje o postojanju tzv. stvarne podjele nekretnina unutar obitelji. Ističe da mu njegovo pravo vlasništva nad navedenom nekretninom nikada ranije nije bilo osporavano, sve do pokretanja ovog postupka. 1. tuženik MG do 2022. nije bio vlasnik niti obrađivao susjednu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je tek nakon stjecanja suvlasništva započeo s njezinom obradom, pri čemu, prema navodima tužitelja, nije prekoračio katastarsku među prema kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također navodi da je tuženik prilikom gradnje kuće na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zatražio njegovo dopuštenje za polaganje vodova preko kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje mu tužitelj nije dao, zbog čega su vodovi položeni drugim putem, što, prema navodima tužitelja, potvrđuje da je tuženik bio svjestan da nije vlasnik predmetne nekretnine. Dalje navodi da je 1. kolovoza 2022. tuženik započeo s košnjom kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s namjerom njezina zaposjedanja, ali da je prestao nakon što ga je tužitelj u tome spriječio. Slijedom navedenog, tužitelj osporava protutužbu te predlaže njezino odbijanje, uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je ovom sudu 8. prosinca 2022. podnio tužbu protiv tuženika EG, radi prestanka uznemiravanja prava vlasništva nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja se vodila pod poslovnim brojem P-891/2022. U toj tužbi navodi da je vlasnik i posjednik navedene nekretnine te da je u listopadu 2022., radi ograđivanja svoje nekretnine, na istoj iskopao dva kanala, i to jedan u posve zapadnom dijelu nekretnine, približne širine 60 cm, dubine oko 70 cm i dužine oko 12 m, te drugi u posve istočnom dijelu nekretnine, približne širine 60 cm, dubine oko 70 cm i dužine oko 7 m, s namjerom sadnje živice, a kako je to označeno na priloženoj kopiji katastarskog plana. Nadalje navodi da je tuženik JG predmetne kanale zatrpao, čime je onemogućio tužitelja u daljnjem uređenju i ograđivanju nekretnine. Ističe da je tuženika zatekao u činu zatrpavanja kanala te da je s njim pokušao razgovarati i zamolio ga da s takvim postupanjem prestane, no da se tuženik na to oglušio. Opisanim postupanjem tuženik JG je bez pravne osnove uznemirio tužitelja u izvršavanju njegova prava vlasništva na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zbog čega predlaže da sud naloži tuženiku prestanak uznemiravanja, uspostavu prijašnjeg stanja ponovnim iskopavanjem kanala na označenim mjestima te naknadu troškova postupka.

4.1. U odgovoru na tužbu od 11. siječnja 2023., tuženik JG, u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužitelj nije, niti je ikada bio, vlasnik ni posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već da je ista u vlasništvu i posjedu njegova brata MG (1. tuženik), dok su susjedne nekretnine u vlasništvu članova njegove obitelji, te da predmetne nekretnine čine jedinstvenu cjelinu u dugogodišnjem vlasništvu i posjedu obitelji MG. Osporava navode tužitelja u dijelu u kojem tvrdi da je iskopao kanal na zapadnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer da je kanal iskopan na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu ŽG, dok priznaje da je tužitelj na istočnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] iskopao kanal, ali osporava da bi se radilo o tužiteljevoj nekretnini, budući da je, prema njegovim navodima, ista u vlasništvu 1. tuženika. Nadalje navodi da radnje tužitelja nisu bile poduzete radi sadnje živice i ograđivanja, već s ciljem onemogućavanja pristupa i oduzimanja posjeda nekretnine 1. tuženiku, odnosno radi stjecanja povoljnije pravne pozicije u parničnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-391/2022, u kojem je protiv tužitelja podnesena protutužba radi utvrđenja prava vlasništva. U odnosu na zatrpavanje kanala, tuženik ne osporava da je kanale zatrpao, ali navodi da je to učinio po nalogu vlasnika nekretnina, MG i ŽG, te da se radilo o dopuštenoj samopomoći radi zaštite posjeda, o čemu je punomoćnik vlasnika obavijestio punomoćnicu tužitelja putem elektroničke pošte. Tuženik se poziva na dugogodišnji, mirni i pošteni posjed predmetnih nekretnina od strane članova njegove obitelji, kao i na povijesne snimke, katastarske podatke i druge dokaze, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju naknadu parničnih troškova.

5. Rješenjem ovog suda od 21. veljače 2024. spojeni su predmeti ovoga suda, poslovni broj: P-391/2022 i poslovni broj: P-891/2022 radi zajedničkog raspravljanja, te je određeno da će se daljnji postupak voditi pod jedinstvenim poslovnim brojem P- 391/2022.

6. Podneskom od 7. travnja 2023. tužitelj se dodatno očitovao na navode tuženika 3. tuženika, navodeći da ustraje u tvrdnji da je on vlasnik i posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da su navodi tuženika o vlasništvu i posjedu članova obitelji ŽG nad tom nekretninom neosnovani. Ponovio je da su radovi koje je poduzeo na predmetnoj nekretnini bili usmjereni isključivo na njezino ograđivanje i uređenje, a ne na onemogućavanje pristupa ili oduzimanje posjeda, kako to tvrdi tuženik. Također je osporio tvrdnje da bi se radilo o dopuštenoj samopomoći, ističući da tuženik nije bio ovlašten poduzimati radnje na nekretnini koja je u vlasništvu tužitelja. Nadalje tvrdi da spornu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] on i njegovi pravni prednici koriste na temelju niza nasljeđivanja iza pok. ŽG, dok se kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], koje tuženik spominje ne temelje na nasljeđivanju, već su iste stečene kupoprodajnim ugovorima od strane ZG i HG, sinova ŽG. Stoga tužitelj osporava da bi te nekretnine imale bilo kakve veze s nasljednopravnom diobom iza pok. ŽG. Obje grane obitelji bile su upoznate s time koja nekretnina pripada kojoj obitelji, te da do podnošenja tužbe u predmetu P-391/2022 nikada nije bilo sporno da kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pripada tužiteljevoj obitelji.

7. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: fotografije (list spisa 4-10), izvadak iz zemljišne knjige, broj: 1798 k. o. [katastarska općina] (list spisa 11), fotografije (list spisa 14-15), snimke geoportala (list spisa 23-26), povijesni izvadak iz zemljišne knjige, broj: 813 k. o. [katastarska općina] (list spisa 32-33), fotografije (list spisa 36-38), prijepis posjedovnog lista Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, broj: 459 od 5. listopada 2022. (list spisa 39-41), kopiju plana (list spisa 49), fotografije (list spisa 50), izvadak iz zemljišne knjige, broj: 1337 k. o. [katastarska općina] (list spisa 51-52), fotografije (list spisa 70-80), rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj: O-49/1957-15 od 10. srpnja 1958. (list spisa 82-84), povijest primjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 930-04/23-05/4, URBROJ: 541-29-06/5-23-2 od 19. siječnja 2023. (list spisa 100-101), proveo uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke Slobodana Đekića, pročitao nalaz i mišljenje mjerničnog vještaka Slobodana Đekića (list spisa 122-134) i dopunu nalaza i mišljenja (list spisa 146-149), saslušao svjedoke AG, BG, HG, ČG i UG te tužitelja i tuženike u svojstvu parničnih stranaka.

8. Tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani, dok je protutužbeni zahtjev 1. tuženika osnovan.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za zaštitu prava vlasništva nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to u odnosu na tuženike MG i FG, radi prestanka uznemiravanja prava vlasništva koje se očituje u neovlaštenom prolasku preko nekretnine, odlaganju kamenja i raslinja, prekoračenju katastarske međe prilikom obrade susjedne nekretnine te korištenju predmetne nekretnine kao puta, uz zahtjev za uspostavu prijašnjeg stanja; u odnosu na tuženika EG, radi prestanka uznemiravanja prava vlasništva koje se očituje u zatrpavanju kanala iskopanih na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te u nalogu za uspostavu prijašnjeg stanja ponovnim iskopavanjem istih, kao i protutužbeni zahtjev 1. tuženika MG radi utvrđenja prava vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10. Između stranaka nije sporno da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama upisana na ime tužitelja ĐG; da su tuženici MG i FG vlasnici, odnosno suvlasnici susjedne kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju koriste u poljoprivredne svrhe; da je 1. tuženik MG vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je na toj nekretnini oko 2017. započeo gradnju obiteljske kuće; da su tuženici MG i FG prije pokretanja ovog postupka, očistili kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od raslinja i zasadili vinovu lozu; da su tuženici MG i FG prilikom čišćenja i obrade kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na područje koje se u naravi nalazi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odlagali kamenje i raslinje; da su se u razdoblju prije pokretanja ovog postupka članovi obitelji obiju stranaka kretali pješice, a povremeno i vozilima, preko područja koje obuhvaća kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], radi pristupa susjednim nekretninama; da je tužitelj u listopadu 2022. iskopao dva kanala, kao ni to da su ti kanali naknadno zatrpani.

11. Među strankama je sporno je li, unatoč tome što je tužitelj upisan kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 1. tuženik stekao pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dosjelošću. Sporno je nadalje predstavljaju li radnje 1. i 2. tuženika MG i FG, koje se odnose na prolazak preko nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odlaganje kamenja i raslinja, te navodno prekoračenje katastarske međe prilikom obrade susjedne nekretnine, uznemiravanje prava vlasništva tužitelja, ili se, kako to tuženici tvrde, radi o zakonitom korištenju vlastitih nekretnina koje predstavljaju jedinstvenu cjelinu. Između stranaka je sporno i je li 3. tuženik JG zatrpavanjem kanala iskopanih na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] postupao neovlašteno te time uznemirio tužitelja u izvršavanju njegova prava vlasništva, ili se, kako on tvrdi, radilo o dopuštenoj samopomoći radi zaštite posjeda, poduzetoj po nalogu osoba koje se smatraju stvarnim vlasnicima predmetne nekretnine. Konačno, sporno je jesu li u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za pružanje sudske zaštite vlasništva prema zahtjevima tužitelja, kao i osnovanost protutužbenog zahtjeva 1. tuženika MG radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

12. Kako je u ovom postupku podnesen i protutužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na istoj nekretnini i to kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a čija je osnovanost od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za zaštitu vlasništva, sud je najprije ispitao osnovanost tog zahtjeva.

13. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak, broj: 1789 k. o. [katastarska općina] slijedi da je upisana kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine u vlasništvu 1. tuženika. Iz istog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je na navedenoj nekretnini upisano pravo građenja u korist 3. tuženika EG, na temelju ugovora o osnivanju prava građenja od 20. prosinca 2017., zaprimljenog pod brojem Z-257/2018.

13.1. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za k. o. [katastarska općina], broj: 813, utvrđeno je da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] evidentirana kao oranica. Iz istog proizlazi da je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nataše Jeromela Mauša iz Pazina, poslovni broj: O-1635/2021, zaprimljenog u zemljišnim knjigama 21. veljače 2022., izvršen upis prava vlasništva na toj nekretnini tako da je MG upisan kao suvlasnik u 4/5 dijela, dok je JG već bio upisan kao suvlasnik u 1/5 dijela. Iz povijesnog prikaza vidljivo je da je prethodno kao vlasnica bila upisana LG, rođena G, pok. M.

13.2. Iz posjedovnog lista Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, broj: 459 od 5. listopada 2022. vidljivo je da je kao posjednik 3950 k. o. [katastarska općina] upisan tužitelj.

13.3. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za katastarsku općinu [katastarska općina], zemljišnoknjižni uložak, broj: 1337, slijedi da je nekretnina označena kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama evidentirana kao oranica te da je njezin vlasnik tužitelj.

13.4. Uvidom u prijepis posjedovnog lista Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, za katastarsku općinu [katastarska općina], posjedovni list, broj: 459, utvrđeno je da je kao posjednik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan tužitelj, s upisanim pravom posjeda u cijelosti.

13.5. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda u Pazinu od 10. srpnja 1958., donesenog iza pok. ŽG, slijedi da je ostavitelj imao oporučne nasljednike, i to sinove ZG i HG. Iz navedenog rješenja proizlazi da je nekretnina označena kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u ostavinskoj diobi pripala HG, sinu ostavitelja, dok su ostale nekretnine raspodijeljene između ostalih nasljednika sukladno izreci rješenja.

13.6. Iz povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Odjela za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 930-04/23-05/4, URBROJ: 541-29-06/5-23-2 od 19. siječnja 2023. proizlazi da je od uspostave katastarskog operata 1952. kč. br. [katastarska čestica] bila upisana u posjedovni list broj 72, na ime ZG, pok. ŽG, iz [adresa]. Rješenjem donesenim 1968., posjed na toj čestici prenesen je s ZG na HG, pok. ZG, također iz [adresa]. Dalje proizlazi da je prilikom obnove katastarskog operata 1973. predmetna čestica prenumerirana, pri čemu je i nadalje bila upisana u posjedovni list broj 90, kao posjed HG, pok. ZG, uz zadržavanje iste katastarske čestice u naravi. Iz isprave nadalje proizlazi da je rješenjem donesenim 1986. izvršena promjena posjednika, na način da je kao posjednik 4/5 dijela upisana LG, pok. F, dok je kao posjednik 1/5 dijela upisan malodobni JG, pok. HG, oba iz [adresa]. Konačno, rješenjem donesenim 2017., na temelju darovanja i odgovarajućeg zemljišnoknjižnog rješenja, izvršena je promjena posjednika na način da je iz posjedovnog lista brisan dotadašnji posjed, te je za predmetnu nekretninu otvoren posjedovni list, broj: 459, u kojem je kao posjednik u cijelosti upisan GG, iz [adresa]. U ispravi je navedeno da nakon te promjene nisu evidentirane daljnje promjene u pogledu posjeda predmetne nekretnine.

13.7. Iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog 15. lipnja 1924. između PG, pok. E, kao prodavatelja, i S (Grge) Mofardina, pok. J, kao kupca, proizlazi da je tim ugovorom ZG kupnjom stekao nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kao i dijelove (tijela) 8, 9, 21 i 22 u okviru zemljišnoknjižnog uloška zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

13.8. Iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog 24. srpnja 1940. između PG, pok. E, kao prodavatelja, i ŠG, pok. J, kao kupca, proizlazi da su tim ugovorom kupljene nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], upisana kao kuća površine 18 m2, te kč. br. [katastarska čestica], upisana kao dvor i kuća površine 39 m2, sve u k. o. [katastarska općina].

13.9. Uvidom u rješenje o dosudi od 5. lipnja 1939., doneseno u ostavinskom postupku iza TG, slijedi da se isto odnosi na raspodjelu imovine koja je bila predmet tog ostavinskog postupka, te da se navedenim rješenjem ne odlučuje o vlasništvu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], niti ista proizlazi kao predmet dosude u tom postupku.

14. Iz geodetskog elaborata – identifikacije i situacijskog nacrta stvarnog stanja, proizlazi da su predmetne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], položene istočno od pristupnog puta kč. br. [katastarska čestica], pri čemu se kč. br. [katastarska čestica] nalazi sjeverno, a kč. br. [katastarska čestica] južno od iste. Utvrđeno je da su predmetne čestice u naravi omeđene suhozidima, dok između njih ne postoje jasno vidljive međne oznake, osim pojedinih točaka na suhozidu.

14.1. Vještak je u elaboratu utvrdio da je kč. br. [katastarska čestica] evidentirana u posjedovnom listu 459 kao posjed GG u cijelosti, dok je kč. br. [katastarska čestica] evidentirana u posjedovnom listu 90 kao posjed LG u 4/5 dijela i EG u 1/5 dijela. U pogledu navoda o uznemiravanju, iz situacijskog nacrta i fotodokumentacije proizlazi da su uz sjevernu među kč. br. [katastarska čestica] utvrđene pozicije zatrpanih kanala, koji se prema iskazima protežu paralelno sa sjevernom međom, te da su na tom području vidljive površine s odloženim kamenjem i raslinjem, kao i tragovi sječe stabala. Nadalje je identificiran i prolaz u suhozidu preko kojeg se pristupalo s kč. br. [katastarska čestica] prema kč. br. [katastarska čestica].

14.2. Uvidom u dopunu geodetskog elaborata, vještak je dodatno označio poziciju drugog kanala na situacijskom planu, i to na području označenom kao točka A, uz sjevernu među kč. br. [katastarska čestica]. Iz dopune proizlazi da je na dan očevida navedeni kanal bio zatrpan i nije bio jasno vidljiv, ali je njegova pozicija utvrđena na temelju zatečenog stanja terena i kazivanja stranaka, pri čemu se kanal protezao paralelno sa sjevernom međom predmetne čestice.

15. Svjedok AG je u svom iskazu navela da su kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kroz cijeli njezin životni vijek bile u posjedu njezine obitelji, najprije roditelja HG i LG, a potom njezina brata MG, te da su se iste obrađivale, koristile i smatrale obiteljskom imovinom. Iskazala je da je kč. br. [katastarska čestica] korištena kontinuirano za poljoprivrednu obradu, sadnju i radove, te da nikada nije bilo spora oko pripadnosti te nekretnine sve do smrti njezine majke i pokretanja ovog postupka. Nadalje je navela da se kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] u praksi nisu razlikovale kao dvije zasebne nekretnine, već su se koristile kao jedinstvena cjelina, pri čemu je gornji dio (kč. br. [katastarska čestica]) služio kao manje obradiva parcela na koju se odlagalo kamenje i raslinje prilikom obrade donjeg dijela. Takav način korištenja, prema njezinom iskazu, postojao je od njezina djetinjstva, bez protivljenja ili osporavanja od strane drugih članova obitelji.

15.1. Svjedok BG u bitnome ističe da su kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] smatrane nekretninama njezinih roditelja HG i LG, a potom njezine braće MG i EG, te da se predmetne nekretnine kroz dulje vremensko razdoblje koriste u sklopu istog gospodarskog zemljišta. Navela je da je kč. br. [katastarska čestica], prema njezinu saznanju, bila korištena u vezi s obradom susjedne kč. br. [katastarska čestica], osobito kao prostor za odlaganje kamenja i raslinja prilikom čišćenja i obrade zemljišta. Iskazala je da nikada nije bilo sporova u vezi s korištenjem predmetnih nekretnina sve do posljednjih nekoliko godina, te da su se radnje bacanja kamenja i raslinja na kč. br. [katastarska čestica] obavljale dugi niz godina bez protivljenja, sve do trenutka kada je tužitelj počeo osporavati takvo korištenje. Također je navela da su tuženici, nakon što su saznali da je kč. br. [katastarska čestica] upisana na tužitelja, prestali s daljnjim radnjama do odluke suda. U pogledu pravnog slijeda vlasništva, iskazivala je neodređeno, navodeći da nema saznanja o provedenim ostavinskim postupcima iza pradjeda, djeda ili roditelja, niti je mogla pouzdano potvrditi na temelju kojih pravnih osnova su pojedine nekretnine prelazile s jedne generacije na drugu. Također je navela da nije upoznata sa sadržajem rješenja o nasljeđivanju iza majke LG, niti je mogla potvrditi je li kč. br. [katastarska čestica] bila obuhvaćena tim rješenjem.

15.2. Sud je iskaze svjedoka AG i BG cijenio zajedno, imajući u vidu da se radi o sestrama 1. i 3. tuženika, čiji se iskazi u bitnim dijelovima međusobno podudaraju i nadopunjuju. Iz iskaza oba svjedoka proizlazi da su kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od njihova djetinjstva bile u faktičnom posjedu njihove obitelji, najprije roditelja HG i LG, a potom braće MG i EG, te da su se iste obrađivale i koristile kao dio istog gospodarskog zemljišta. Suglasno su iskazivale da se kč. br. [katastarska čestica] nije koristila kao zasebna nekretnina, već zajedno s kč. br. [katastarska čestica], osobito kao prostor za odlaganje kamenja i raslinja prilikom čišćenja i obrade kč. br. [katastarska čestica]. Sud je osobito cijenio dio njihovih iskaza u kojem su navele da tužitelj i njegovi pravni prednici nisu poduzimali radnje koje bi upućivale na izvršavanje vlasničkih ovlasti na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iako su živjeli u neposrednoj blizini, te da do pokretanja ovog postupka nije bilo sporova niti zahtjeva za sudsku zaštitu prava u odnosu na tu nekretninu. Iako nisu imale precizna saznanja o zemljišnoknjižnom slijedu vlasništva niti o provedenim ostavinskim postupcima, njihovi iskazi ocijenjeni su vjerodostojnima u dijelu koji se odnosi na dugotrajan, faktičan i nesmetan posjed predmetne nekretnine od strane obitelji 1. tuženika, budući da se radi o neposrednim i osobnim opažanjima kroz dulje vremensko razdoblje, a ne o pravnim zaključcima.

16. Svjedok HG, sin tužitelja, u svom je iskazu naveo da kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja imovinu oca-tužitelja, stečenu nasljeđivanjem iza njegove majke LG. Detaljno je opisao obiteljske odnose i slijed nasljeđivanja, navodeći da je predmetna nekretnina pripadala liniji njegova pradjeda HG, potom djeda F, a zatim njegovoj baki LG i ocu. Nadalje je naveo da su tuženici, prema njegovim saznanjima, na predmetnu nekretninu odlagali kamenje i raslinje, te da su te radnje povezane s obradom susjedne nekretnine i sadnjom vinograda, pri čemu je istaknuo da te radnje nije osobno vidio, već mu je o njima rekao njegov otac, zbog čega sud te navode cijeni kao posredna saznanja. U pogledu korištenja kč. br. [katastarska čestica], svjedok je naveo da ju je koristio od djetinjstva kao prolaz i pristup, zajedno s bakom LG, ali da nije obavljao poljoprivredne radove na toj nekretnini. Također je iskazao da, prema njegovu saznanju, tuženici nisu sadili poljoprivredne kulture na predmetnoj čestici jer su bili svjesni da ista nije njihovo vlasništvo.

16.1. Iskaz svjedoka HG prihvaćen je u dijelu koji se odnosi na njegova osobna i neposredna opažanja, osobito u pogledu činjenice da se kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koristila kao prolaz i pristup, kao i u dijelu koji se odnosi na njegove osobne radnje i iskustva u djetinjstvu. Suprotno tome, nije prihvaćen navode svjedoka o odlaganju kamenja i raslinja od strane tuženika, jer je sam naveo da te radnje nije osobno vidio, već ih prenosi na temelju onoga što mu je rekao njegov otac, zbog čega se radi o posrednim saznanjima. Sud također nije prihvatio kao odlučnu tvrdnju da su tuženici bili svjesni da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo, budući da se radi o zaključku svjedoka, a ne o činjenici utemeljenoj na njegovim neposrednim opažanjima ili dokazima. U tom dijelu iskaz svjedoka proturječi većini ostalih provedenih dokaza, osobito iskazima EG, MG i svjedoka AG i BG, iz kojih proizlazi da su tuženici i njihovi pravni prednici nekretninu koristili u uvjerenju da je njihova.

17. Svjedok ČG, supruga tužitelja, u svom je iskazu navela da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu njezina supruga, dok je kč. br. [katastarska čestica] u vlasništvu tuženika, pri čemu je izlagala obiteljski slijed stjecanja nekretnina, navodeći da je predmetna nekretnina prelazila nasljeđivanjem kroz više generacija obitelji tužitelja. Također je navela da je njezin suprug stekao nekretninu darovnim ugovorom od svoje majke LG, te da su tuženici i njihovi prednici koristili susjednu nekretninu. Nadalje je iskazala da su tuženici, prilikom obrade svoje nekretnine kč. br. [katastarska čestica], na kč. br. [katastarska čestica] odlagali kamenje i raslinje, bez traženja suglasnosti, te da su te radnje izazvale protivljenje njezina supruga. Navela je i da je sin tuženika tražio suglasnost za prolaz građevinskih vozila preko kč. br. [katastarska čestica], kao i da su postojali razgovori o polaganju vodovodnih cijevi, koje njezin suprug nije dopustio. U pogledu zapadnog kanala, svjedok je navela da je isti iskopan radi označavanja granice i sadnje živice, dok nije imala neposrednih saznanja o tome tko ga je zatrpao.

17.1. Njezin iskaz je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na njezina neposredna opažanja, osobito u pogledu korištenja nekretnine kao prolaza, svakodnevnog pristupa do drugih nekretnina, postojanja prolaza označenog na skici slovom „G“, te u pogledu činjenice da su tuženici u određenom razdoblju tražili suglasnost za prolaz građevinskih vozila. Međutim, njezin iskaz nije prihvaćen u dijelu u kojem iznosi tvrdnje o pravnoj osnovi stjecanja prava vlasništva, kao ni u dijelu u kojem se poziva na obiteljske predaje i saznanja stečena iz razgovora s članovima obitelji, budući da se ti navodi ne temelje na neposrednim opažanjima ili ispravama, već na posrednim informacijama. Sud je također uzeo u obzir da nije imala neposredna saznanja o povijesnim okolnostima iza ranijih pravnih prednika tužitelja, niti o zemljišnoknjižnom i katastarskom stanju u ranijim razdobljima, zbog čega se njezin iskaz u tom dijelu ne može smatrati odlučnim u pogledu osnovanosti tužbenih zahtjeva i poštenje 1. tuženika o njegovih pravnih prednika.

18. Svjedok UG u svom je iskazu naveo da je poznavao predmetno područje jer je u mladosti obrađivao parcelu svoje tete, označenu kao kč. br. [katastarska čestica], te da je tom prilikom viđao pok. HG, oca prvotuženika MG i EG, kako ore parcele koje se nalaze ispod navedene čestice, a koje su danas označene kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica]. Svjedok je pritom izričito naveo da ne zna po čijoj je parceli pok. HG orao, niti mu je bilo poznato kome su te nekretnine tada pripadale. Svjedok je nadalje naveo da na predmetnim nekretninama nije viđao majku tužitelja LG, niti je imao saznanja o njezinu korištenju predmetnih čestica, ali je istodobno naveo da je posljednji put bio na tom području prije približno 48 godina, nakon čega na predmetnim parcelama više nije boravio. Također je naveo da ne poznaje obiteljske odnose stranaka, njihove pravne prednike, niti okolnosti stjecanja vlasništva nad predmetnim nekretninama.

18.1. Ovaj svjedok je izričito naveo da je posljednji put boravio na predmetnom području prije približno 48 godina, nakon čega na predmetnim parcelama više nije dolazio niti imao ikakav neposredan uvid u njihovo korištenje. Takva vremenska udaljenost, prema ocjeni suda, bitno umanjuje dokaznu snagu njegova iskaza u odnosu na okolnosti koje su predmet ovog postupka, osobito u pogledu kontinuiteta posjeda, načina korištenja nekretnine te radnji koje se navode kao uznemiravanje prava vlasništva. Sud je stoga njegov iskaz mogao prihvatiti isključivo kao povijesni opis jednokratne obrade zemljišta, ali ne i kao dokaz o pravnom ili faktičnom stanju nekretnina u relevantnom razdoblju.

19. 1. tuženik MG u svom je iskazu naveo da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] njegova obitelj koristila kroz više generacija, počevši od djeda ZG, potom oca HG, a danas on osobno. Naveo je da je njegov djed ZG navodno naslijedio predmetnu nekretninu od svoga oca HG, dok je brat djeda, HG (djed tužitelja), dobio druge nekretnine, premda nije mogao navesti postoje li o tome ikakvi pisani dokazi niti je znao je li ikada provedena formalna dioba naslijeđenih nekretnina. Nadalje je naveo da su kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] korištene kao jedinstvena cjelina, da su se na njima sadile razne poljoprivredne kulture, te da su on i njegovi prednici na predmetnoj nekretnini sadili voćke, sijali travu i prolazili pješice i vozilima. Istaknuo je da do prije nekoliko godina nije bilo osporavanja takvog korištenja od strane tužitelja ili njegovih roditelja, te da je tek pokretanjem ovog postupka saznao da je kč. br. [katastarska čestica] zemljišnoknjižno upisana na tužitelja. U pogledu konkretnih radnji koje su predmet spora, naveo je da je kamenje odlagano na kč. br. [katastarska čestica] jer su on i njegova obitelj smatrali da je riječ o njihovoj nekretnini, dok je osporio da bi na toj nekretnini odlagali otpad ili raslinje. U vezi s iskopanim kanalima naveo je da su iste iskopali tužitelj ili njegovi radnici, dok nije mogao sa sigurnošću navesti tko ih je zatrpao. Također je osporio da je ikada tražio suglasnost tužitelja za prolaz građevinskih vozila prilikom gradnje kuće.

19.1. Iskaz 1. tuženika MG ocijenjen je uvjerljivim i vjerodostojnim u dijelu u kojem navodi da su kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kroz više desetljeća bile u faktičnom, samostalnom i nesmetanom posjedu njegove obitelji, najprije djeda ZG, potom oca HG, a zatim njega osobno. Takav iskaz sud cijeni osobito uvjerljivim jer je potkrijepljen podudarnim iskazima svjedoka AG i BG, koje su neovisno jedna o drugoj potvrdile kontinuitet korištenja predmetne nekretnine od strane iste obiteljske grane, kao i činjenicu da se predmetna čestica koristila u funkcionalnoj vezi s kč. br. [katastarska čestica]. Sud nadalje cijeni odlučnim što 1. tuženik dosljedno navodi da tijekom dugog niza godina nije bilo osporavanja posjeda, niti zahtjeva za zaštitu prava od strane tužitelja ili njegovih pravnih prednika, iako su isti živjeli u neposrednoj blizini predmetne nekretnine. Takva okolnost, prema ocjeni suda, upućuje na postojanje mirnog i nesmetanog posjeda, koji je trajao znatno dulje od zakonom propisanog roka potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Posebno se ističe da 1. tuženik nije pokušao prikriti činjenicu da nije bio upoznat sa zemljišnoknjižnim stanjem, već je otvoreno naveo da je za upis tužitelja saznao tek pokretanjem ovog postupka. Takvo postupanje ne cijeni na njegovu štetu, već naprotiv, smatra da ono dodatno potvrđuje njegovo uvjerenje da predmetnu nekretninu koristi kao vlastitu, bez svijesti o postojanju tuđeg prava, što je bitna pretpostavka poštenog posjeda. Sud prihvaća iskaz 1. tuženika i u dijelu u kojem opisuje sadnju poljoprivrednih kultura, voćaka, sjetvu i održavanje zemljišta, kao i korištenje predmetne čestice za prolaz, budući da su ti navodi u skladu s utvrđenim stanjem na terenu, rezultatima geodetskog vještačenja te iskazima ostalih svjedoka. U odnosu na nepreciznosti u pogledu povijesnog nasljeđivanja i formalnih dioba između pravnih prednika, sud ocjenjuje da iste ne dovode u pitanje odlučne činjenice o dugotrajnom faktičnom posjedu, budući da se pravo vlasništva u ovom postupku ne temelji isključivo na nasljeđivanju, već na kontinuitetu samostalnog, mirnog i poštenog posjeda.

20. 2. tuženica FG, supruga 1. tuženika MG, u bitnome navodi da od stupanja u brak 1983. živi u [adresa] i neposredno sudjeluje u obradi predmetnih nekretnina. Iskazala je da je zajedno sa suprugom i njegovim roditeljima obrađivala zemljište „od zida do zida“, te da nikada do pokretanja ovog postupka nije bilo sporova u vezi s korištenjem nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ističe da su ona i suprug godinama koristili kč. br. [katastarska čestica] kao svoju, prolazili preko nje pješice i traktorom, te na njoj obavljali poljoprivredne radove. Potvrdila je da su kamenje odlagali na predmetnoj čestici, jer su smatrali da se radi o njihovoj nekretnini, dok je osporila da bi na istu odlagali raslinje. U pogledu kanala, navela je da ih je iskopao tužitelj, te da su zatrpani jer su se nalazili na zemljištu koje su ona i suprug smatrali svojom. Također je navela da nikada nisu branili prolaz članovima obitelji tužitelja, uključujući njegovu majku, suprugu i djecu, te da su tek nakon pokretanja ovog postupka saznali da tužitelj polaže pravo vlasništva na predmetnu nekretninu. Iskazala je da nikada nije provjeravala katastarske podatke, jer je među članovima obitelji bilo općeprihvaćeno shvaćanje da je kč. br. [katastarska čestica] dio imovine njezina supruga.

20.1. Sud je iskaz 2. tuženice FG cijenio imajući u vidu da se radi o supruzi 1. tuženika, odnosno osobi koja ima neposredan interes u ishodu postupka. Međutim, sud njezin iskaz nije odbacio, već ga je cijenio u svjetlu dugotrajnog i neposrednog sudjelovanja u obradi predmetnih nekretnina, koje traje više od četiri desetljeća. Sud nalazi uvjerljivim i vjerodostojnim njezin iskaz u dijelu u kojem opisuje kontinuiranu obradu i korištenje nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1983. nadalje, osobito jer su ti navodi u skladu s iskazom 1. tuženika MG, kao i s iskazima svjedoka AG i BG, koje su potvrdile da je predmetna nekretnina kroz dulje vremensko razdoblje bila u faktičnom posjedu iste obiteljske grane. Sud osobito cijeni činjenicu da ista nije osporavala prolaze članova obitelji tužitelja, već je pojasnila da su isti tolerirani jer se smatralo da se radi o prolazu bez pravnog značenja, što sud cijeni u prilog zaključku o mirnom i nesmetanom posjedu, a ne kao priznanje tuđeg prava. Takvo ponašanje, prema ocjeni suda, ne isključuje samostalnost posjeda, već potvrđuje njegovu nesporenu prirodu u relevantnom razdoblju. Iako nije raspolagala saznanjima o zemljišnoknjižnom stanju niti o formalnoj pravnoj osnovi stjecanja vlasništva, sud ocjenjuje da te okolnosti nisu odlučne za ocjenu postojanja samostalnog, mirnog i poštenog posjeda, budući da se protutužbeni zahtjev temelji na dosjelosti, a ne na nasljeđivanju ili pravnom poslu.

21. Tuženik JG u svom je iskazu naveo da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] cijeli svoj život koristio i obrađivao zajedno sa svojom obitelji, i to kao funkcionalnu cjelinu s kč. br. [katastarska čestica], bez protivljenja bilo kojeg člana obitelji tužitelja sve do pokretanja ovog postupka. Naveo je da je tek nakon smrti majke tužitelja i pokretanja parnice saznao da je predmetna nekretnina zemljišnoknjižno upisana na tužitelja, dok su je on, njegov brat MG i njihovi roditelji smatrali i koristili kao svoju. Priznao je da je kanal označen na skici kao P1 i P2 zatrpao, navodeći da je to učinio jer je smatrao da su iskopani na nekretnini koja pripada njemu i njegovoj obitelji, dok je za kanal označen slovom A naveo da je zatrpan bagerom, ali bez njegova izravnog naloga. Nadalje je naveo da su se kamenje i raslinje na predmetnoj nekretnini odlagali desetljećima, kao dio uobičajenog načina obrade susjedne čestice, bez ikakvih prigovora.

21.1. Sud je iskaz EG cijenio vjerodostojnim i uvjerljivim u bitnim dijelovima, osobito imajući u vidu da isti nije osporavao formalno zemljišnoknjižno stanje, već je otvoreno naveo da je tek tijekom postupka saznao da kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije upisana na njega niti na njegovu obitelj. Takvo priznanje ovaj sud cijeni kao iskaz protiv vlastitog interesa, što dodatno potvrđuje njegovu vjerodostojnost. Nadalje prihvaćen je njegov iskaz u dijelu u kojem opisuje kontinuirani, samostalni i nesmetani faktični posjed predmetne nekretnine od strane njega, njegovog brata MG te njihovih roditelja, i to najmanje od sredine 1970-ih godina, kako proizlazi iz njegova kazivanja, a što je u suglasju s iskazima ostalih svjedoka (AG, BG) te s iskazom tuženika MG i FG. Sud osobito cijeni navode da nikada nije tražio suglasnost tužitelja ni njegove majke za korištenje predmetne nekretnine, jer ju je koristio u uvjerenju da je njegova, što upućuje na samostalan, a ne tolerirani posjed.

22. Tužitelj GG u bitnome navodi da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekao darovnim ugovorom 2003. od svoje majke LG, za koju tvrdi da je bila isključiva vlasnica predmetne nekretnine. Izlagao je detaljan obiteljski slijed nasljeđivanja, navodeći da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nasljeđivanjem prešla s ŽG na njegova sina HG, a potom na njega kao unuka. Tužitelj je nadalje naveo da su 1. i 2. tuženici na njegovu nekretninu odlagali kamenje i raslinje, prolazili pješice i motornim vozilima bez njegova dopuštenja, te da su takvim radnjama uznemiravali njegovo pravo vlasništva. Priznaje da je oba kanala iskopao radi označavanja granice i sadnje živice, te da su kasnije zatrpani od strane 3. tuženika EG. U pogledu korištenja, tužitelj je naveo da je preko kč. br. [katastarska čestica] redovito prolazio, kako bi pristupio svojim drugim nekretninama, te da su isti način korištenja prakticirali i njegovi roditelji. Također je naveo da je u određenim situacijama dao dopuštenje sinu 1. tuženika za prolaz građevinskih vozila, dok je zabranio polaganje vodovodnih cijevi preko predmetne čestice.

22.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja GG u dijelu koji se odnosi na formalni slijed zemljišnoknjižnih upisa, odnosno činjenicu da je tužitelj upisan kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i u dijelu u kojem navodi da je darovnim ugovorom zaključenim 2003., vlasništvo prešlo s njegove majke LG na njega. Međutim, nije vjerodostojan i logičan njegov iskaz u dijelu u kojem tvrdi da su tuženici bez pravne osnove započeli korištenje kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tek u novije vrijeme, budući da su ti navodi u suprotnosti s iskazima više svjedoka (AG, BG i UG), kao i s iskazima tuženika MG, FG, koji su suglasno potvrdili dugogodišnje faktično korištenje predmetne nekretnine od strane iste obiteljske grane. Također nisu prihvaćene tužiteljeve tvrdnje da je posjed tuženika bio toleriran, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da tuženici nisu tražili dopuštenje za korištenje nekretnine, već su je koristili kao svoju, što upućuje na samostalan, a ne izveden posjed. Sud je nadalje uzeo u obzir nedosljednosti u tužiteljevu iskazu, osobito u pogledu razloga iskopavanja kanala, vremena i okolnosti njihova zatrpavanja, opsega i učestalosti navodnog uznemiravanja te njegovih saznanja o povijesnoj diobi između pravnih prednika. Ovaj sud osobito cijeni činjenicu da je tužitelj sam naveo da do pokretanja ovog postupka nije bilo sporova, iako prema njegovim tvrdnjama uznemiravanje traje od 2017., što sud cijeni nelogičnim u svjetlu navoda o intenzitetu i trajnosti smetanja. Slijedom navedenog, sud iskaz tužitelja nije cijenio kao odlučan dokaz za osporavanje kontinuiteta, samostalnosti i nesmetanosti posjeda protutužitelja, već je odlučne činjenice utvrđivao na temelju ukupnosti provedenih dokaza.

23. Člankom 388. stavcima 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako tim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno (stavak 1.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka (stavak 2.), a rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. toga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu (stavak 3.).

23.1. Prema članku 28. stavku 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ" broj: 6/80., 36/90.; dalje u tekstu: ZOVO), savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na toj stvari izvanrednom dosjelošću protekom dvadeset godina. Sukladno članku 30. stavku 1. ZOVO, vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, dok se prema stavku 2. istog članka u vrijeme dosjelosti uračunava i vrijeme tijekom kojeg su pravni prednici sadašnjeg posjednika stvar posjedovali kao savjesni posjednici.

23.2. Savjesnost posjeda prema članku 72. stavku 2. ZOVO postoji ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, pri čemu se savjesnost posjeda zakonski predmnijeva (stavak 3. istog članka).

24. Za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću nije dovoljno da posjed traje određeno vrijeme, već je potrebno da posjed bude samostalan i pošten (savjestan). Prema članku 28. stavku 4. ZOVO, savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva protekom dvadeset godina, dok članci 72. i 73. ZOVO određuju da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar nije njegova, pri čemu se savjesnost predmnijeva, a onaj tko tvrdi suprotno mora to dokazati.

25. Savjesnost posjeda ne ocjenjuje se prema tome je li posjednik formalno provjerio zemljišnoknjižno stanje, niti se od njega očekuje poznavanje pravnih pravila o nasljeđivanju ili pravnim učincima zemljišnoknjižnih upisa, već se savjesnost prosuđuje prema svim okolnostima konkretnog slučaja, osobito prema tome jesu li postojale okolnosti koje bi razumnog posjednika trebale dovesti u sumnju da posjeduje tuđu stvar. Savjesnost se cijeni objektivno, s obzirom na stvarno stanje na terenu, ponašanje posjednika i reakcije (ili izostanak reakcija) osobe koja polaže pravo vlasništva.

26. Na temelju provedenih dokaza sud utvrđuje da su 1. tuženik MG i njegovi pravni prednici predmetnu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] držali i koristili kao svoju kroz niz desetljeća. Iz iskaza svjedoka AG i BG, kao i iz iskaza tuženika EG i FG i samog 1. tuženika MG, proizlazi da se predmetna nekretnina koristila u sklopu jedinstvene gospodarske cjeline sa susjednom kč. br. [katastarska čestica], da se preko nje prolazilo pješice i vozilima, da se na njoj obavljala obrada u mjeri u kojoj je to bilo moguće s obzirom na kvalitetu tla, te da je služila kao prostor za trajno odlaganje kamenja i raslinja prilikom čišćenja i obrade susjedne čestice. Takav način korištenja sud ocjenjuje kao tipičan način izvršavanja vlasničkih ovlasti na poljoprivrednom zemljištu, jer se ne radi o povremenom, pomoćnom ili usputnom korištenju, već o dugotrajnom raspolaganju prostorom u skladu s vlastitim gospodarskim potrebama.

26.1. Posebno se naglašava da se u konkretnom slučaju ne radi o kratkotrajnom, spornom ili povremenom korištenju nekretnine, već o dugotrajnom faktičnom stanju koje se razvijalo postupno, kroz više generacija, i koje je u svijesti posjednika bilo percipirano kao normalno, uobičajeno i neupitno. Posjed predmetne kč. br. [katastarska čestica] nije započeo nasilno, potajno niti uz protivljenje druge strane, već se nastavio kao nastavak ranijeg obiteljskog korištenja, bez ikakvih prekida ili promjena u načinu korištenja sve do pokretanja ovog postupka. Sud pritom uzima u obzir da kvaliteta tla na predmetnoj nekretnini, prema suglasnim iskazima svjedoka i stranaka, nije pogodna za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, što objašnjava zašto se nekretnina nije obrađivala u istom opsegu kao susjedna kč. br. [katastarska čestica]. Međutim, upravo činjenica da je nekretnina služila kao funkcionalni dio gospodarske cjeline (prolaz/provoz, mjesto odlaganja kamenja i raslinja) potvrđuje da je bila integrirana u svakodnevno korištenje zemljišta, a ne zapuštena ili izvan posjed.

27. Nadalje, predmetna kč. br. [katastarska čestica] je formalno nasljeđivanjem pripala grani obitelji HG, brata ZG, dok je njezino faktično raspolaganje bilo vezano uz granu obitelji ZG, djeda 1. tuženika. Međutim, ta okolnost sama po sebi ne isključuje savjesnost posjeda. Posjed, kao činjeni institut, ima vlastitu autonomiju u odnosu na pravo vlasništva. Sama činjenica da je predmetna nekretnina formalno pripala jednoj obiteljskoj grani ne znači da se faktični posjed morao automatski uskladiti s tim pravnim slijedom, osobito u situaciji u kojoj druga obiteljska grana nastavlja koristiti nekretninu na isti način kao i ranije, bez ikakvog osporavanja. Stoga je ocjena ovog suda da je u takvim okolnostima razumno i životno uvjerljivo da su prednici 1. tuženika smatrali kako je predmetna nekretnina dio njihove imovine, osobito jer se u praksi koristila zajedno s njihovim ostalim parcelama, bez vidljivih granica, ograda ili drugih obilježja koja bi upućivala na drukčiji pravni status.

28. Nadalje, iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da je postojala jasna, formalna ili faktična dioba zemljišta između obiteljskih grana, niti da je druga obiteljska grana ikada aktivno ostvarivala vlasnička prava na predmetnoj nekretnini. U takvim okolnostima došlo je do razilaženja između formalnog pravnog slijeda i stvarnog korištenja zemljišta, bez svijesti prednika 1. tuženika da zadiru u tuđe pravo. Sud osobito cijeni činjenicu da tužitelj i njegovi pravni prednici, iako su živjeli u blizini predmetne nekretnine i bili upoznati s načinom njezina korištenja, kroz dugi niz godina nisu osporavali takvo korištenje, niti su zahtijevali prestanak radnji koje su se na nekretnini obavljale. Ova okolnost ne tumači se kao prijenos prava ili prešutni dogovor o vlasništvu, već kao objektivna činjenica koja je kod posjednika učvršćivala uvjerenje da nekretnina pripada njihovoj obitelji. U seoskoj sredini i u obiteljskim odnosima, kakvi su utvrđeni u ovom predmetu, stvarno korištenje zemljišta u praksi se često doživljava kao odlučujuće, dok se zemljišnoknjižno stanje ne provjerava redovito. Stoga, izostanak osporavanja kroz više desetljeća predstavlja snažnu okolnost u prilog savjesnosti posjeda.

28.1. Pasivnost tužitelja i njegovih pravnih prednika kroz dugi niz godina ima višestruki značaj. S jedne strane, ona potvrđuje postojanje stabilnog faktičnog stanja, a s druge strane, ona je ključna za ocjenu savjesnosti posjeda. Naime, u situaciji u kojoj osoba koja polaže pravo vlasništva desetljećima ne osporava način korištenja nekretnine, ne upozorava posjednike, ne traži prestanak radnji niti pokreće postupke, razuman posjednik nema razloga sumnjati da posjeduje tuđu stvar. Sud odbacuje shvaćanje prema kojem bi savjesnost posjeda bila isključena samom činjenicom da postoji formalni zemljišnoknjižni upis na ime druge osobe. Takvo shvaćanje bilo bi protivno svrsi instituta dosjelosti, koji upravo služi usuglašavanju pravnog stanja s dugotrajnim faktičnim stanjem, osobito u okolnostima u kojima vlasnik ne ostvaruje svoja prava.

29. U konkretnom slučaju ne bi se radilo ni o toleriranom posjedu. Tolerirani posjed pretpostavlja svijest posjednika da posjeduje tuđu stvar, uz prešutno dopuštenje vlasnika. U ovom slučaju iz dokaza ne proizlazi da su 1. tuženik ili njegovi prednici ikada tražili dopuštenje za korištenje predmetne nekretnine, niti da su je koristili uz svijest da pripada drugome. Naprotiv, svi relevantni iskazi upućuju na to da su nekretninu koristili kao vlastitu, samostalno odlučujući o načinu njezina korištenja, bez obraćanja tužitelju ili njegovim prednicima. Takav način posjedovanja ima obilježja samostalnog, a ne izvedenog ili toleriranog posjeda.

30. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je svaki dokaz ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima. Iskazi svjedoka AG i BG sud ocjenjuje vjerodostojnima u dijelu koji se odnosi na dugotrajno faktičko korištenje predmetne nekretnine od strane obitelji protutužitelja, jer se temelje na njihovim neposrednim opažanjima kroz dulje vremensko razdoblje. Iskaz EG i FG sud cijeni osobito uvjerljivim jer priznaju formalno zemljišnoknjižno stanje, ali istodobno opisuju dugogodišnji faktični posjed.

31. Iskaz 1. tuženika MG sud prihvaća kao dosljedan, logičan i u bitnim dijelovima potvrđen drugim dokazima. S druge strane, sud ne prihvaća tužiteljeve tvrdnje u dijelu u kojem navodi da su tuženici tek u novije vrijeme započeli s korištenjem predmetne nekretnine, jer su takvi navodi u suprotnosti s većinom provedenih dokaza.

32. Što se tiče dostavljene povijesti promjena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] valja navesti da je od uspostave katastarskog operata 1952. ista bila upisana kao posjed ZG, pok. ŽG (djeda 1. tuženika), zatim da je 1968. posjed prenesen na HG, pok. ZG, te da je i nakon obnove katastarskog operata 1973. zadržan isti posjednik. Važno je za istaknuti da iz navedene isprave ne proizlazi da je HG, pok. ZG, osobno i isključivo vršio faktični posjed predmetne čestice, niti da je ikada osporio ili prekinuo korištenje te nekretnine od strane druge obiteljske grane. Naprotiv, upravo u razdoblju nakon tih katastarskih upisa, prema iskazima svjedoka i stranaka, predmetna se nekretnina u naravi koristila kao dio jedinstvene cjeline s kč. br. [katastarska čestica], i to od strane obitelji ZG i njegovih potomaka. Daljnje promjene iz 1986., kada je kao posjednik 4/5 dijela upisana LG, pok. F, a 1/5 dijela malodobni JG, sud cijeni kao čisto formalne katastarske promjene, koje proizlaze iz obiteljskih i nasljednih odnosa, ali ne odražavaju promjenu faktične vlasti nad nekretninom. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je LG u tom razdoblju uspostavila samostalan i isključiv posjed nad kč. br. [katastarska čestica], niti da je onemogućavala ili osporavala korištenje te nekretnine od strane MG, EG ili njihovih roditelja. Naprotiv, svi svjedoci koji su neposredno živjeli na tom području (AG, BG), kao i stranke JG, FG i MG, suglasno iskazuju da se kč. br. [katastarska čestica] u cijelom razdoblju od najmanje sredine 1970-ih godina nadalje koristila od strane grane pok. ZG, bez ikakvih zapreka, upozorenja ili osporavanja od strane LG ili drugih članova obitelji tužitelja. Sud osobito cijeni da niti u jednom razdoblju obuhvaćenom katastarskim promjenama nije došlo do prekida takvog korištenja, niti do promjene u načinu posjedovanja. Promjena katastarskog posjednika iz 2017., kojom je kao posjednik u cijelosti upisan tužitelj GG, prema ocjeni suda predstavlja isključivo administrativnu promjenu u evidenciji, temeljenu na darovanju, ali bez ikakvog realnog učinka na stanje posjeda u naravi. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da se nakon te promjene način korištenja predmetne nekretnine nije promijenio, niti je tužitelj uspostavio faktičnu vlast nad nekretninom, već se postojeće stanje nastavilo sve do pokretanja ovog parničnog postupka. Stoga povijest katastarskih upisa valja sagledati u cjelini i u povezanosti s ostalim provedenim dokazima, pri čemu ista ne dovodi u pitanje postojanje dugotrajnog faktičnog posjeda 1. tuženika, već potvrđuje da je riječ o situaciji u kojoj je formalno katastarsko stanje tijekom desetljeća pratilo obiteljsko-nasljedne promjene, dok je stvarni i kontinuirani posjed predmetne nekretnine bio stabilno vezan uz drugu obiteljsku granu (ZG).

33. Prema tome, tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje okolnosti koje bi objektivno morale dovesti 1. tuženika ili njegove pravne prednike u sumnju da predmetna nekretnina nije njihova. Nije dokazano da su bili upozoreni, da im je zabranjeno korištenje, niti da su se oglušili na jasne zahtjeve za prestanak posjeda. Stoga sud nalazi da zakonska predmnjeva savjesnosti posjeda nije oborena.

34. Kako je utvrđeno da savjestan i samostalan posjed predmetne nekretnine traje najmanje od sredine 1970-ih godina, neprekidno do pokretanja ovog postupka, sud zaključuje da je protekao rok od 20 godina potreban za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću prema mjerodavnim odredbama ZOVO, i to već prije stupanja na snagu ZV.

35. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke.

36. Nakon što je utvrđeno da je 1. tuženik MG stekao pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dosjelošću, ističe se da takvo utvrđenje ima odlučujući utjecaj na daljnju ocjenu osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja. Naime, zahtjevi za prestanak uznemiravanja prava vlasništva i za uspostavu prijašnjeg stanja pretpostavljaju postojanje prava vlasništva na strani tužitelja u trenutku navodnog uznemiravanja, kao i nepostojanje jačeg prava na strani tuženika. Naime, pravo vlasništva stečeno dosjelošću ne stječe se presudom, već protekom zakonom propisanog vremena uz ispunjenje ostalih zakonskih pretpostavki. Presuda kojom se utvrđuje stjecanje prava vlasništva dosjelošću ima deklaratorni, a ne konstitutivni karakter. Stoga se pravni učinci dosjelosti protežu unatrag, na trenutak kada su ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva. U konkretnom slučaju to znači da je 1. tuženik pravo vlasništva stekao znatno prije podnošenja tužbe, pa se radnje koje tužitelj kvalificira kao uznemiravanje ne mogu promatrati kao zadiranje u tuđe vlasništvo, već kao radnje vlasnika ili posjednika s jačim pravom.

37. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva zaštitu prava vlasništva u smislu odredbi ZV, navodeći da su tuženici bez pravne osnove uznemiravali njegovo pravo vlasništva na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bacanjem kamenja i raslinja, prolaskom pješice i vozilima, oranjem, košnjom te zatrpavanjem kanala, te predlaže nalaganje prestanka takvih radnji i uspostavu prijašnjeg stanja.

37.1. Međutim, temeljna pretpostavka za pružanje vlasničkopravne zaštite od uznemiravanja jest da tužitelj u trenutku navodnog uznemiravanja ima pravo vlasništva koje je jače od prava osobe koja poduzima sporne radnje. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je 1. tuženik MG stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću već prije pokretanja ovog postupka, tužitelj ne može uspješno zahtijevati zaštitu prava vlasništva na istoj nekretnini.

37.2. Naime, dosjelost se kao izvorni način stjecanja prava vlasništva ne stječe presudom, već protekom zakonom propisanog vremena uz ispunjenje zakonskih pretpostavki, dok presuda ima isključivo deklaratorni učinak. Slijedom toga, pravo vlasništva 1. tuženika postoji neovisno o trenutku donošenja presude, te se proteže i na razdoblje u kojem tužitelj navodi da je došlo do uznemiravanja.

37.3. Iz navedenog proizlazi da se radnje koje tužitelj opisuje kao uznemiravanje ne mogu pravno kvalificirati kao zadiranje u tuđe pravo vlasništva, budući da su iste poduzimane od strane osobe koja ima jače pravo na nekretnini. Vlasnik, odnosno osoba s jačim pravom, ne može uznemiravati pravo vlasništva druge osobe na istoj stvari.

37.4. Neovisno o navedenom, sud je ispitao i činjenične navode tužitelja o postojanju uznemiravanja te utvrdio da isti nisu dokazani u opsegu i na način koji bi opravdao pružanje zaštite. Iz provedenih dokaza proizlazi da su se radnje bacanja kamenja i raslinja, prolaska pješice i vozilima te korištenja predmetne nekretnine odvijale kroz dugi niz godina, kao dio ustaljenog načina korištenja zemljišta u sklopu jedinstvene gospodarske cjeline, bez protivljenja tužitelja ili njegovih pravnih prednika.

37.5. Sud osobito cijeni činjenicu da tužitelj do pokretanja ovog postupka nije poduzimao pravne radnje radi zaštite svog navodnog prava, iako prema vlastitim navodima tvrdi da uznemiravanje traje od 2017. Takvo postupanje sud ocjenjuje nelogičnim i životno neuvjerljivim, osobito imajući u vidu da se radi o radnjama koje su, prema iskazima većine svjedoka, postojale znatno ranije i bile prihvaćene kao uobičajene.

37.6. U odnosu na navode o iskopu i zatrpavanju kanala, sud utvrđuje da je sam tužitelj poduzeo radnje iskopa kanala u situaciji u kojoj granice između nekretnina nisu bile jasno obilježene, te u okolnostima u kojima je protutužitelj nekretninu koristio kao svoju. Sud nalazi da takve radnje tužitelja ne mogu stvoriti osnovu za vlasničkopravnu zaštitu, niti se njihovo uklanjanje može smatrati protupravnim uznemiravanjem.

37.7. Sud također utvrđuje da tužitelj nije dokazao postojanje protupravnosti u postupanju tuženika. Naime, uznemiravanje u smislu ZV pretpostavlja protupravnu radnju, odnosno radnju poduzetu bez prava. U konkretnom slučaju, radnje koje tužitelj osporava proizlaze iz dugotrajnog faktičnog korištenja i izvršavanja vlasničkih ovlasti od strane protutužitelja i njegove obitelji, zbog čega im nedostaje obilježje protupravnosti.

38. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da tužbeni zahtjevi radi prestanka uznemiravanja prava vlasništva i uspostave prijašnjeg stanja nisu osnovani, te ih je valjalo odbiti u cijelosti (točka I i II izreke).

39. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽG i KG, iako su isti bili predloženi od strane tuženika, jer je ocijenio da njihovo saslušanje ne bi bilo odlučno za razjašnjenje pravno relevantnih činjenica u ovom postupku. Naime, iz provedenog dokaznog postupka već je pouzdano i cjelovito utvrđeno činjenično stanje u pogledu načina, trajanja i kakvoće posjeda predmetne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to na temelju međusobno suglasnih iskaza više svjedoka koji su neposredno i dugotrajno bili upoznati s faktičnim korištenjem predmetne nekretnine (AG, BG), kao i iskaza stranaka i tuženika EG. Slijedom navedenog cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, te vodeći računa o načelu ekonomičnosti postupka, stav je ovog suda da izvođenje tih dokaza nije potrebno za donošenje zakonite i pravilne odluke.

39.1. Nadalje, odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje novog vještačenja po vještaku mjernične struke jer je stav ovog suda da je postojeći dokazni postupak dostatan za donošenje odluke u ovom predmetu. Iz zapisnika o očevidu na licu mjesta od 3. srpnja 2025. proizlazi da je tužitelj tijekom uviđaja pokazao sve radnje koje smatra uznemiravanjem prava vlasništva, uključujući mjesta bacanja kamenja i raslinja, prolaska pješice i vozilima, oranja, kao i pozicije kanala za koje tvrdi da su iskopani na njegovoj nekretnini, a potom zatrpani od strane tuženika. Činjenica da su pozicije kanala P-1 i P-2 na skici vještaka označene približno, odnosno „odokativno“, ne čini nalaz i mišljenje vještaka nedostatnim, niti onemogućuje sud da odluči o tužbenom zahtjevu. Naime, u ovom postupku nije riječ o parnici radi uređenja međa, već o zahtjevima za prestanak uznemiravanja prava vlasništva te utvrđenje prava vlasništva, pri čemu nije odlučno precizno utvrđivanje katastarske granice u centimetar, već pitanje je li došlo do uznemiravanja na nekretnini u odnosu na koju tužitelj tvrdi da ima pravo vlasništva.

39.2. Tužitelj tijekom očevida nije bio onemogućen u preciziranju svog tužbenog zahtjeva, budući da je imao mogućnost pokazati sve relevantne radnje i površine za koje tvrdi da predstavljaju uznemiravanje, što je i učinio. Eventualna razlika u prikazivanju položaja kanala između stranaka, u rasponu od nekoliko metara, ne predstavlja odlučnu činjenicu za ovaj spor, osobito imajući u vidu da je sud u ovom postupku već utvrdio da 1. tuženik ima jače pravo na predmetnoj nekretnini. Slijedom navedenog, provođenje novog vještačenja ne bi imalo za cilj razjašnjavanje pitanja koja više nisu pravno relevantna za odluku o tužbenim zahtjevima, već bi samo nepotrebno produžilo postupak. Slijedom toga, odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem novog vještačenja.

39.3. Nadalje, nije prihvaćen prijedlog tužitelja da se isti ponovno sasluša radi razjašnjenja navodnih proturječnosti u njegovu iskazu. Naime, tužitelj je tijekom postupka već bio saslušan, imao je mogućnost iznijeti sve relevantne činjenice, očitovati se o navodima tuženika, kao i reagirati na iskaze svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka. Njegov iskaz je detaljno razmotren i ocijenjen u kontekstu svih ostalih provedenih dokaza.

39.4. Razlozi koje je punomoćnica tužitelja navela ne upućuju na potrebu nadoslušanja tužitelja, već predstavljaju neslaganje s ocjenom već danog iskaza i očitovanja tuženika na provedeni postupak. Naime, ponavljanje saslušanja iste stranke radi dodatnog objašnjavanja ili pokušaja uklanjanja uočenih nelogičnosti ne predstavlja sredstvo za ispravljanje proturječnosti u iskazu, niti je sud dužan omogućavati stranci da naknadno prilagođava svoj iskaz dokazima koji su u međuvremenu izvedeni. Osobito se ističe da su proturječnosti i nelogičnosti u iskazu tužitelja, na koje je ukazao punomoćnik tuženika, već bile predmet sudske ocjene, te su uzete u obzir prilikom vrednovanja vjerodostojnosti tog iskaza. Sud je te proturječnosti usporedio s iskazima ostalih svjedoka, iskazima stranaka, nalazom i mišljenjem vještaka, zapisnikom o očevidu, katastarskim i povijesnim snimkama, te stanjem na terenu, i na temelju takve cjelovite ocjene donio zaključke o odlučnim činjenicama. Prijedlog za ponovno saslušanje tužitelja ne odnosi na nove činjenice koje ranije nisu mogle biti iznesene, niti na nove okolnosti koje bi mogle biti odlučne za ishod spora, već na pokušaj dodatnog obrazlaganja već iznesenih tvrdnji o posjedu, međama i navodnom uznemiravanju. Takav dokazni prijedlog sud ocjenjuje suvišnim, jer ne bi mogao dovesti do drugačije odluke u ovom predmetu.

40. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

40.1. Kako je u ovom postupku protutužbeni zahtjev 1. tuženika u cijelosti usvojen, dok su tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni kao neosnovani, tužitelj je dužan nadoknaditi parnični trošak tuženicima.

40.2. Tuženicima koji su zastupani po punomoćniku iz reda odvjetnika, priznat im je trošak i to za sastav odgovora na tužbu (P-391/2022) od 14. srpnja 2022. u visini od 55 bodova (Tbr. 8/1. OT u svezi Tbr. 40/1. OT), pristupa na ročište od 5. listopada 2022. u visini od 110 bodova (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 40/1. OT), sastav protutužbe od 14. srpnja 2022. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT), odgovor na tužbu (P-891/2022) u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1. OT), pristupa na ročište od 18. travnja 2023. u visini od 50 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na uviđaj od 3. srpnja 2025. u visini od 120 bodova (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 40/1. OT), pristupa na ročište od 27. studenog 2025. u visini od 120 bodova (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 40/1. OT), pristupa na ročište od 28. studenog 2025. u visini od 120 bodova (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 40/1. OT), pristupa na ročište od 20. siječnja 2026. u visini od 120 bodova (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 40/1. OT) te pristupa na ročište od 29. siječnja 2026. u visini od 120 bodova (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 40/1. OT), odnosno 965 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 1.930,00 EUR. Istima pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 482,50 EUR te trošak vještačenja u visini od 265,45 EUR.

40.3. Tuženicima nije priznat trošak sudske pristojbe na protutužbu jer nije plaćen te razlika troška uviđaja i vještačenja u visini od 1.013,27 EUR, ovo iz razloga jer su izvršili uplatu iznosa od 265,45 EUR (list spisa 44).

40.4. Prema tome, naloženo je tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u visini od 2.677,95 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja ove presude, odnosno od 23. veljače 2026. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 152/23.) uvećanoj za tri postotna poena, dok je u preostalom dijelu njihov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen, kao i zahtjev tužitelja u cijelosti.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 23. veljače 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženicima po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu