Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-236/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Maji Praljak, kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice-specijalistice Tene Kovačić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jagera 5, OIB: 82925459345, zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate iznosa od 1.039,60 eura, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Valentina Lovrića i punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice PI, na ročištu za objavu presude, 23. veljače 2026.

P r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da u roku od 15 dana isplati tužitelju INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, iznos od 1.039,60 eura (tisuću trideset devet eura i šezdeset centi), zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

- 1,25 € (jedan euro i dvadeset pet centi) od 27. ožujka 2008.

- 12,35 € (dvanaest eura i trideset pet centi) od 28. listopada 2008

- 1,35 € (jedan euro i trideset pet centi) od 27. studenog 2008

- 6,95 € (šest eura i devedeset pet centi) od 30. prosinca 2008

- 10,71 € (deset eura i sedamdeset jedan cent) od 29. siječnja 2009

- 12,71 € (dvanaest eura i sedamdeset jedan cent) od 27. veljače 2009

- 9,57 € (devet eura i pedeset sedam centi) od 31. ožujka 2009

- 10,18 € (deset eura i osamnaest centi) od 28. travnja 2009

- 7,35 € (sedam eura i trideset pet centi) od 27. svibnja 2009

- 8,12 € (osam eura i dvanaest centi) od 27. lipnja 2009

- 6,97 € (šest eura i devedeset sedam centi) od 28. srpnja 2009

- 7,54 € (sedam eura i pedeset četiri centa) od 27. kolovoza 2009

- 7,31 € (sedam eura i trideset jedan cent) od 29. rujna 2009

- 6,27 € (šest eura i dvadeset sedam centa) od 27. listopada 2009

- 8,17 € (osam eura i sedamnaest centa) od 27. studenog 2009

- 9,44 € (devet eura i četrdeset četiri centa) od 29. prosinca 2009

- 11,46 € (jedanaest eura i četrdeset šest centi) od 27. siječnja 2010

- 11,96 € (jedanaest eura i devedeset šest centi) od 27. veljače 2010

- 14,98 € (četrnaest eura i devedeset osam centa) od 27. ožujka 2010

- 14,26 € (četrnaest eura i dvadeset šest centa) od 27. travnja 2010

- 15,45 € (petnaest eura i četrdeset pet centa) od 27. svibnja 2010

- 21,19 € (dvadeset jedan euro i devetnaest centi) od 29. lipnja 2010

- 23,08 € (dvadeset tri eura i osam centi) od 27. srpnja 2010

- 29,34 € (dvadeset devet eura i trideset četiri centa) od 27. kolovoza 2010

- 27,84 € (dvadeset sedam eura i osamdeset četiri centa) od 28. rujna 2010

- 23,63 € (dvadeset tri eura i šezdeset tri centa) od 27. listopada 2010

- 28,56 € (dvadeset osam eura i pedeset šest centi) od 27. studenog 2010

- 37,09 € (trideset sedam eura i devet centa) od 28. prosinca 2010

- 32,41 € (trideset dva eura i četrdeset jedan cent) od 26. siječnja 2011

- 35,65 € (trideset pet eura i šezdeset pet centa) od 26. veljače 2011

- 33,83 € (trideset tri eura i osam deset tri centa) od 26. ožujka 2011

- 32,88 € (trideset dva eura i osamdeset osam centa) od 27. travnja 2011

- 40,31 € (četrdeset eura i trideset jedan cent) od 26. svibnja 2011

- 46,63 € (četrdeset šest eura i šezdeset tri centa) od 28. lipnja 2011

- 50,05 € (pedeset eura i pet centa) od 26. srpnja 2011

- 57,25 € (pedeset sedam eura i dvadeset pet centa) od 25. kolovoza 2011

- 45,00 € (četrdeset pet eura) od 27. rujna 2011

- 43,83 € (četrdeset tri eura i osam deset tri centa) od 26. listopada 2011

- 43,96 € (četrdeset tri eura i devedeset šest centa) od 26. studenog 2011

- 45,43 € (četrdeset pet eura i četrdeset tri centa) od 28. prosinca 2011

- 49,18 € (četrdeset devet eura i osamnaest centa) od 26. siječnja 2012

- 49,75 € (četrdeset devet eura i sedamdeset pet centa) od 28. veljače 2012

- 48,36 € (četrdeset osam eura i trideset šest centa) od 27. ožujka 2012 pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 856,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Odbija se zahtjev tužitelja u preostalom dijelu troška u iznosu od 203,12 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 1. veljače 2023. navodi da je s BI ( dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio 2. srpnja 2019. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Temeljem navedenog ustupa, da je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Prednik tužitelja i tuženik da su zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50-3982900 od 21. ožujka 2007. (dalje u tekstu – Ugovor o kreditu). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF (švicarski franak). Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Ukazuje na presudu ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., odnosno Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09. – dalje: ZZP/07) u razdoblju od 7. kolovoza 2008. do 31. prosinca 2008. Ističe da Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2007. ispunjava uvjete iz navedene presude jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i jer sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplaćenog iznosa od 1.039,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13. ožujka 2023. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku, a sve da ga je i imao, nije ga mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju na temelju njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. P, u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi da se zaštita u postupku kolektivne zaštite pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te da je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje osobnog vozila, dok se odluke iz postupka kolektivne zaštite se ne mogu primijeniti na autokredite, a kada bi sud zauzeo suprotno stajalište, tužitelj bi morao dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Dakle, tužitelj mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako nemaju koje od ta tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, predmetni ugovor nije bio "uzmi ili ostavi", već je korisnik kredita tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu isplaćen u cijelosti, a povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Zaključno, tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istog u cijelosti i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Ističe prigovor zastare.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o ustupu tražbine od 2. srpnja 2019. (stranica 6-7 spisa), ugovor o kreditu (stranica 8-10 spisa), otplatnu tablicu (stranica 11-19 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (stranica 20-195 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (stranica 196-266 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (stranica 267-294 spisa), ostatak sudske prakse (stranica 295-380, 403-429, 447-492 spisa), zahtjev za kredit (stranica 395-397 spisa), ovjereni pisani iskaz svjedoka BI (stranica 497-498 spisa).

4. Tijekom postupka, tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje javne bilježnice Lane Mihinjač. Odbijen je dokazni prijedlog za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja budući da visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna.

5. Nije usmeno saslušan svjedok BI sukladno članku 492 c ZPP-a s obzirom da je prema ocjeni suda isto bilo nepotrebno.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 1.039,60 eura na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 2. srpnja 2019., koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po ugovoru o kreditu od 21. ožujka 2007. na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

8. Među strankama nije sporno da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio BI kredit uz valutnu klauzulu u CHF, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

7. Nije sporno niti da je korisnik kredita 2. srpnja 2019. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine predmet kojeg je ustup tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da su stranke navedenog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine.

8. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, osnova tužbenog zahtjeva i zastara utužene tražbine.

9. Vezano uz prigovor zastare, u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi pod brojem Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

11. Budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok je počeo teći 14. lipnja 2018. od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je unutar zastarnog roka.

12. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ustupanjem tražbine ne mijenja se identitet tražbine pa stoga sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (potrošač – korisnik kredita) ima i tužitelj kao primatelj tražbine jer promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine, čak niti kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita, kao potrošači na koje se odnose učinci, odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenijeli na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Prema tome, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari za vođenje parnice protiv tuženika radi isplate utužene novčane tražbine. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Dakle, radi se o dopuštenom ustupu tražbine koja je nastala na temelju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica kredita vezana uz promjenu valute švicarski franak, jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO. I praksa suda Europske unije jasno izražava da nije zapreka ostvarivanja prava na temelju utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i ako dođe do prijenosa tražbine s potrošača na pravnu osobu. Naime, i dalje se radi o tražbini potrošača na temelju potrošačkog ugovora, u zaštiti koje se vjerovnici te tražbine i kada je tražbina prenesena pravnoj osobi, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa o čemu već postoji i mnogobrojna sudska praksa.

13. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Na temelju odredbe čl. 502.c ZPP ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u odnosu na navedeno nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Pravomoćnom presudom ovog suda posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalima, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

15. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

16. Iz Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. (stranica 8-10 spisa) proizlazi da je tuženik prednici tužitelja odobrio kredit u iznosu od 11.404,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz kamatnu stopu od 5,20%, redovna, godišnja, promjenjiva skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca.

17. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka. Neodlučno je pritom što je namjena predmetnog Ugovora o kreditu kupnja vozila, jer se presuda iz kolektivnog spora odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

18. Tuženik stoga nema pravo naplate na temelju ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2008. zbog čega je tuženik tužitelju, na temelju odredbi čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO, dužan vratiti sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom odredbom. Neosnovano se pritom tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO s obzirom da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima (kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.) ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

19. Visina potraživana u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznose anuiteta bez valutne klauzule nije sporna između stranaka, kao niti datumi plaćanja pojedinih anuiteta od strane korisnika kredita.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je isti morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog navedenog zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita.

23. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (čl. 7. ZPP) U postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. (čl. 461a. st. 2. ZPP-a.)

24. Ocjenjujući provedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi.

25. Budući da je u predmetnom postupku utvrđeno da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. preplatio iznos od 1.039,60 eura, na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i čl. 1111., u vezi čl. 323. st. 1. ZOO, tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti i donesena je odluka kao pod točkom I. izreke.

26. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO, za ostale odnose.

27. Odluka o troškovima donesena je na temelju odredbe članka 154. st. 1, a u svezi s člankom 155. i čl. 151. st. 3. ZPP, te budući da je tuženik izgubio u parnici dužan je nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u cijelosti pri čemu su uzeti u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023 i 107/2025, dalje: Tarifa).

28. Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka, a koji se sastoji od sastava tužbe od 31. siječnja 2023. prema Tbr. 7.1. u iznosu od 150,00 eura, podneska od 20. veljače 2025. prema Tbr. 7.1. u iznosu od 150,00 eura, podneska od 6, svibnja 2025. prema Tbr. 8.4. u iznosu od 37,50 eura, pristupa na ročište 9. travnja 2025. i 15. siječnja 2026. prema Tbr. 9.1. u iznosu od 150,00 eura, svaki. Sveukupno 637,50 eura. Tuženiku je prema Tbr. 46 Tarife priznat i iznos PDV(25%) na sve obavljene radnje odvjetnika u iznosu od 159,37 eura.

Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura (čl. 1. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18, dalje: ZSP) u svezi s Tar. br. 1. st 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19. i 92/21, dalje: Uredba)) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura (čl. 1. st. 1. ZSP u vezi s Tar. br. 2. st. 1. Uredbe čime ukupni troškovi tužitelja iznose 856,60 eura i donesena je odluka kao pod točkom II. Izreke.

29. Tužitelj je odbijen u preostalom dijelu troška u iznosu od 162,50 eura zajedno s iznosom PDV-a od 40,62 eura, sveukupno 203,12 eura budući da je isti previsoko postavljen pa je donesena odluka kao pod točkom III. izreke.

30. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. veljače 2026.

SUDAC:

Maja Praljak

Prijedlog odluke izradila

viša sudska savjetnica-specijalistica

Tena Kovačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda. Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).