REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-1541/2022-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Doris Košta, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika: 1) BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o., OIB 87064273078, Slavonska avenija 6a, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivanu Stakoriću, odvjetniku u Zagrebu, 2) B2 KAPITAL d.o.o., OIB 57509775367, Radnička cesta 41, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Andrei Čečuk, odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 9.siječnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika pod 2), na ročištu za objavu odluke, dana 23.veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I - Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"III.Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude solidarno isplati tužitelju s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 6.636,14 EUR (ranije 50.000,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, s time da tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon izrade potrebnog knjigovodstvenog vještačenja.

IV.Nalaže se tuženicima da solidarno tužitelju isplate prouzrokovane parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja počinje teći od pravomoćnosti presude pa do isplate."

II – Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pod 1) parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR.

III – Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pod 2) parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se tužba u dijelu u kojemu tužbeni zahtjev glasi:

"I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu motornog vozila broj: HR/020900718, od 30.11.2007., sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 1. tuženika.

II.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu motornog vozila broj: HR/020900718, od 30.11.2007., sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja."

Obrazloženje

1.Dana 19.4.2022. tužitelj je ovom sudu protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i radi isplate iznosa kojeg nije označio u nominalnom iznosu već je naveo da će nakon vještačenja navesti iznos budući da bez dokumentacije ne može to učiniti.

Iz tužbenih navoda proizlazi da se tužba činjenično temelji na tome: da je tužitelj bio član uprave Pharia d.o.o. koje je s pravnim prednikom tuženika pod 1) dana 30.11.2007. kao primatelj leasinga sklopilo ugovor o financijskom leasingu motornog vozila; da je tuženik pod 1) 6.10.2010. raskinuo taj ugovor zbog navodnog neizvršavanja ugovornih obveza; da je tužitelj u kaznenom postupku osuđen za utaju i da je u tom postupku utvrđeno da je oštetio tuženika pod 1) za 219.498,31 kuna, a u tom postupku se sud nije bavio pitanjem uplata izvršenih tuženiku pod 1); da je tuženik pod 1) cesijom svoju tražbinu ustupio tuženiku pod 2); da je tužitelj preplatio anuitete i da je on zapravo pretrpio štetu; da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne jer je riječ o nepoštenim odredbama, o kojima se nije pregovaralo i koje uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama potrošača; da je tužitelj oštećen za određeni iznos koji ne može specificirati bez dokumentacije kojom tuženici raspolažu.

1.1.Tužbeni zahtjev je, na traženje suda, u pogledu novčanog iznosa ispravljen podneskom od 20.12.2022. tako da je tužitelj tražio isplatu 50.000,00 kuna (sad 6.636,14 EUR).

2.Tuženik pod 1) je u odgovoru na tužbu predložio odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva navodeći u bitnom: da postoji litispendencija; da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe; da je rate plaćalo društvo PHARIA d.o.o. kao dužnik po Ugovoru, a samo par puta je umjesto samog društva a za račun društva uplate izvršio KH, ali nikada tužitelj ĐH; da tužitelj u ovom sporu traži preispitivanje izreke pravomoćne presude donesene u kaznenom postupku; da tužitelj nije bio ni u kakvom potrošačkom ugovornom odnosu s prvotuženikom pa mu ne pripadaju nikakva prava iz presuda kojima se štite kolektivna prava potrošača; da ne postoji pravni odnos temeljem kojeg bi tuženik pod 1) bio dužan tužitelju položiti račun ili dostaviti dokumentaciju.

2.1.Tuženik pod 2) je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva navodeći: da prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja; da prigovara litispendenciji; da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka; da pravomoćna presuda kojom je tužitelj proglašen krivim veže sud i u ovom postupku.

3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom pisane dokumentacije koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, spisa ovog suda br. Kv-153/2022, P-1296/25 (ranije P-4271/2019) te saslušanjem tužitelja.

3.1.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4.Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu iznosa od 6.636,14 EUR.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07).

4.2.Među strankama je sporno pitanje aktivne legitimacije tužitelja, osnove zahtjeva te podredno i visine istog.

5.Prije obrazlaganja merituma spora, treba reći da je pred ovim sudom pod br. P- 1296/2025 (ranije P-4271/2019) u tijeku parnični postupak po tužbi tužitelja ZH i ĐH protiv tuženika iz ove parnice radi utvrđenja ništetnosti većeg broja ugovora među kojima je i ugovor koji je predmet ove parnice što je vidljivo iz dokumentacije koju je ovaj sud preslikao iz tog spisa (list 177-212). U tom predmetu su tuženici dali odgovor na tužbu 2020. godine, tj. prije nego li je tužba iz ovog predmeta podnesena.

5.1.Kad se usporede tužbeni zahtjev pod točkama IX i X petita tužbe iz predmeta br. P-1296/2025 sa točkama I i II petita tužbe iz ovog predmeta, može se zaključiti kako je o zahtjevima iz ovog postupka, prije podnošenja predmetne tužbe od 19.4.2022., već tekla druga parnica između istih stranaka. To što je u drugom predmetu tužitelj još i KH nije od značaja jer oba tužitelja (dakle, i KH i ĐH) postavljaju zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi. Utoliko je temeljem čl.194.st.3.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) trebalo odbaciti tužbu u ovom dijelu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

5.2.Glede novčanog zahtjeva za isplatu 50.000,00 kuna (sad 6.636,14 EUR), ovaj sud je mišljenja kako među strankama u pogledu tog iznosa ne teče već parnica budući da u predmetu br. P-1296/2025 tužitelj nije postavio novčano određen zahtjev što je vidljivo i iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske ukidne odluke donesene u tom predmetu (list 206-212). Utoliko nema zapreka da ovaj sud odlučuje u ovoj parnici o zahtjevu za isplatu.

5.3.Glede novčanog dijela tužbenog zahtjeva, u postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

Ugovor o financijskom leasingu motornog vozila od 30.11.2007. (list 9-12) tužitelj je potpisao član uprave, tj. zakonski zastupnik Pharia d.o.o. koja pravna osoba je primatelj leasinga u tom ugovoru.

Navedeno proizlazi iz tog ugovora.

5.4.Tužitelj je u iskazu naveo od bitnog: da je predmetni ugovor sklopljen za potrebe nabavke vozila koje je korišteno od strane firme Pharia d.o.o. i to vozilo je uglavnom koristio njegov brat koji je bio vlasnik te firme; da je tužitelj bio jedini član uprave te firme i ovlašten za zastupanje iste, a tu funkciju je obnašao od osnutka firme, ne zna točno kada je osnovana, ali svakako jest par godina prije sklapanja predmetnog ugovora; da nakon što je sklopljen predmetni ugovor on sa tuženikom pod 1) nije sklapao naknadno nikakve anekse ili izmjene tog ugovora po kojima bi tužitelj bio obveznik plaćanja anuiteta; da je stečajni postupak nad Pharia d.o.o. pokrenut zbog dugovanja i to prema bankama; na upit da pojasni to što je s jedne strane ugovor sklopila Pharia d.o.o., a s druge strane je u tužbi naveo da je preplatio anuitete naveo je da je plaćanja anuiteta vršio njegov brat kako novcem s računa firme Pharia d.o.o. tako i sa svojim privatnim novcem koji je imao.

5.5.I iz sadržaja pregledanog spisa br. Kv-153/2022 (K-1101/12), i to konkretno zapisnika od 15.9.2015., proizlazi da je KH u iskazu izjavio da je on kao osoba nastavio plaćati rate leasinga za vozilo kad je firma Pharia d.o.o. upala u probleme.

6.S obzirom na sadržaj izvedenih dokaza, ovaj sud je odlučio kao u izreci zbog sljedećih razloga.

Tužitelj svoj zahtjev za isplatu temelji na tome da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne zato jer su nepoštene, tj. u protivnosti s odredbama ZZP/07.

Međutim, u čl.1. ZZP/07 određuje da se tim zakonom uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu. Nadalje, u čl.3.st.1. ZZP/07 definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

6.1.Predmetni ugovor nije sklopio tužitelj kao fizička osoba već trgovačko društvo Pharia d.o.o. u kojemu je tužitelj bio član uprave, a vozilo pribavljeno leasingom se koristilo za potrebe trgovačkog društva. Dakle, s obzirom na to, predmetni ugovor nije potrošački ugovor i stoga se na isti ne mogu primijeniti odredbe ZZP/07 koje određuju pravnu zaštitu potrošača i posljedice sklapanja ugovora protivno tom propisu. To što je tužitelj fizička osoba ne može pretvoriti taj ugovor u potrošački jer se prvenstveno treba gledati svojstvo subjekta koji sklapa ugovor, a ne osobe koja podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Uostalom, i Sud Europske unije je u predmetu br. C- 630/17 naveo kako se pojam potrošač treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jednako ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Samo ugovori koji su sklopljeni izvan profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinačnih, privatnih, potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim za zaštitu potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (C-498/16).

6.2.U odnosu na tužiteljevo pozivanje na konvencijsku zaštitu prava vlasništva, treba reći da upravo iz iskaza tužitelja i iskaza njegovog brata ZH u kaznenom postupku (vidi toč.5.4. i 5.5.) proizlazi da nije tužiteljeva imovina bez osnove prešla u imovinu tuženika već bi se eventualno (kad bi ugovor bio potrošački s nepoštenim odredbama, a nije takav) moglo govoriti da je imovina njegovog brata bez osnove prešla u imovinu tuženika.

6.3.Zahtjev za isplatu je usko vezan s (ne)postojanjem ništetnosti (nepoštenosti) odredbi ugovora. Kako je ranije utvrđeno da predmetni ugovor nije potrošački i nema mjesta ispitivanju nepoštenosti odredbi, to je automatski neosnovan i zahtjev za isplatu iznosa od 6.636,14 EUR stečenog navodno bez osnove temeljem ništetnih odredbi ugovora. Zbog svega navedenog, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu.

7.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT).

7.1.Tuženiku pod 1) je priznat trošak popisan u odgovoru na tužbu i to: 100 bodova za odgovor na tužbu što pretvoreno u EUR i uvećano za 25% PDV-a iznosi 250,00 EUR. Sudska pristojba odgovora na tužbu nije priznata budući da je tuženik uspio u sporu pa ne mora platiti istu već ju mora platiti tužitelj.

7.2.Tuženiku pod 2) je priznat trošak kako slijedi: po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu i ročište od 9.1.2026. što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za 25% PDV-a iznosi 500,00 EUR. Ovom tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka kojima predlaže održavanje ročišta u njegovoj odsutnosti jer je riječ o nepotrebnom trošku (čl.155.st.1.ZPP). Sudska pristojba odgovora na tužbu nije priznata budući da je tuženik uspio u sporu pa ne mora platiti istu već ju mora platiti tužitelj.

U Splitu, 23.veljače 2026.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.stranaka