REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4978/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽKF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke Zagreb d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupano po generalnom punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-143/2025, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezina punomoćnika Nenada Horvata, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽK, odvjetničke vježbenice, 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5302296893 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od 16.10.2008., sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “6. NAKNADA: - za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita, a naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno točki 19. Općih uvjeta.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., 10000 ZAGREB, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici LKF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 929,06 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 06.11.2008. do isplate, od 6. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., 10000 ZAGREB, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici LKF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 735,66 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25.10.2017. do isplate, od 25. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana

V. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., 10000 ZAGREB, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 naknaditi tužiteljici LKF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 849,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 16.10.2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 5302296893, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 700.000,00 HRK. Odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, tereteći je, prilikom isplate kredita 06.11.2008. za iznos od 7.000,00 kn, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn tužiteljica na ime naknade za obradu kredita potražuje iznos od 929,06 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

1.1. Tužiteljica dalje navodi da je čl. 6. predmetnog Ugovora predviđeno plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, a sukladno točki 19. Općih uvjeta. Pritom uopće nije specificirano od strane tuženika na koji način, u kojem postotku, odnosno prema kojim parametrima se utvrđuje iznos izlazne naknade. Tužiteljica je na temelju navedene odredbe tuženiku, zbog prijevremene otplate kredita, 25.10.2017. platila iznos od 5.542,82 kn, kojeg joj je tuženik obračunao. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije, koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn, tužiteljica na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita potražuje iznos od 735,66 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica ističe da su jedna od temeljnih načela obveznih odnosa; načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava i načelo jednake vrijednosti činidaba iz čega nedvojbeno proizlazi da je tuženik ugovaranjem naknade, sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, povrijedio zakon na štetu tužiteljice, što za posljedicu mora imati ništetnost. Naknada za prijevremenu otplatu ne može se smatrati kao pravo tuženika na naknadu štete jer ne postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužiteljice i štete, koja nastane davatelju kredita, ovdje tuženiku.

1.2. Tužiteljica naglašava da je Ugovor sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, tako da tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužitelju. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza u vidu plaćanja spomenutih naknada za obradu kredita te za prijevremenu otplatu kredita, koja kao takva, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštenih ugovornih odredbi kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1. i st.2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama, koje su unaprijed formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tužiteljica predlaže stoga donijeti presudu sadržaja kao u tužbi te izreci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe u bitnom iz razloga jer je potraživanje tužitelja u zastari te jer nisu osnovane ni utemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, a osporava i visinu utuženog zahtjeva. Tuženik podrobno obrazlaže svaki od razloga radi kojeg smatra zahtjev neosnovanim i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 5302296893 (list 6,7 spisa), presliku dopisa tuženika od 18.7.2025. (list 8 spisa), te je saslušan tužitelj (list 68 spisa), a pročitana je priložena sudska praksa (list 21-41 spisa). Stranke na ročištu 11. veljače 2026. nisu imale drugih dokaza, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoren trošak obrade kredita kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno točki 19. Općih uvjeta te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama, kojima je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 16.10.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 5302296893 za iznos 700.000,00 kn s namjenom kupnje stana (čl. 1. i 2. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u 300 jednakih mjesečnih anuiteta te da je ugovoreni rok otplate 25 godina (čl.4. Ugovora);

- da je čl. 6. ugovorena naplata naknade za obradu kreda u visini 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a naknada za prijevremeni povrat kredita, sukladno toč. 19. Općih uvjeta.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 6. Ugovora o ugovorenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za prijevremenu otplatu, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo. Nije sporna utužena visina (list 67 spisa).

8. Tužiteljica u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl.6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1% od iznosa kredita kao i naknada za prijevremeni povrat kredita, sukladno točki 19. Općih uvjeta te da na te naknade nije mogla utjecati i morala ih je podmiriti.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužiteljicu, koja je iskazala da joj je kredit bio potreban za stambeno zbrinjavanje nje i obitelji, a nekretnina kupljena sredstvima kredita, nikada nije davana u najam ili zakup te ona nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Navela je da se za predmetnu banku odlučila po uputi investitora, koji je s istim surađivao i da nije imala prostora dobiti drugi kredit. Navela je da im je u banci rečeno na koliko godina uzimaju kredit i na koji iznos i anuitete, a kad je, prilikom čitanja, utvrdila da mora platiti naknadu pitala je može li se o tome pregovarati, međutim, to nije bilo moguće. Iskazala je i da o naknadi za prijevremenu otplatu nije bilo govora, a da ona tada nije ni znala hoće li moći kredit prije otplatiti. Navela je i da je tražila Opće uvjete, međutim nije ih našla, pa ne može reći jesu li joj dani na uvid.

9.1. Sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te tuženik sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveo u sumnju, a ni sud nije uočio postojanje ikakvih naznaka o tome da bi tužiteljica nešto lagala ili prešućivala, pa joj i zato vjeruje.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je morala prihvatiti ponudu banke kakva joj je dana, a bila je informirana o visini anuiteta, koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada. Dakle, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknade odnose te o naknadama nije mogla pregovarati.

11. Odredbom čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 – dalje: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o uvjetima prijevremene otplate kredita te da se za to plaća određena naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužiteljica uopće nije bila informirana o naknadama i da će naknada za obradu kreditnog zahtjeva biti naplaćena iz iznosa kredita, dok je o naknadi za prijevremenu otplatu navedeno jedino to da se plaća, sukladno odredbi točke 19. Općih uvjeta. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama ugovora koje sadrže odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita te da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita prema uvjetima kreditora iz točke 19. Općih uvjeta.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 6. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. S druge pak strane, odredba o mogućnosti prijevremene otplate kredita ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada, koju je tuženik naplatio tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita, već se jedino navodi da se plaća u skladu s točkom 19. Općih uvjeta kreditora.

15. Odredba čl. 99. ZZP navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se naknada za obradu i administraciju kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu (25 godina) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredba članka 6. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita, koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužiteljici je kod prijevremene otplate kredita obračunata naknada, koju nije mogla predvidjeti jer je čl. 6. Ugovora stipuliran na način da jedino određuje da se naknada za prijevremenu otplatu plaća prema točki 19. Općih uvjeta kreditora.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, a isto vrijedi i za odredbu o uvjetima prijevremene otplate kredita.

20. U skladu s čl. 74. st.1. podtoč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74.st.1. podtoč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 6. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 74.st.1. podtoč. 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% njegove visine te da prijevremena otplata kredita nosi troškove u visini koja je tužiteljici naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 6. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita i za prijevremenu otplatu naplatom prema odluci kreditora), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl.6. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu članka 102. st.1. ZZP. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke, imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužiteljice za isplatom utuženih iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

26. Kao što je već ranije navedeno, ukazuje se na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“.

27. Isto tako valja dodati da okolnost je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužiteljice nije odlučna u konkretnoj situaciji s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznose naknada, koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

29. Imajući na umu da je tuženik nije osporio visinu utuženog zahtjeva s naslova plaćenih naknada, a iz dopisa tuženika od 18.7.2025. (list 8 spisa) jasno i nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici, prilikom isplate kredita 6.11.2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 7.000,00 HRK / sada: 929,06 EUR kao i naknada za zatvaranje kredita 25.10.2017. u iznosu od 5.542,82 EUR / sada: 735,66 EUR, koju okolnost tuženik također nije osporio, to je stoga naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedene iznose, s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je protekao opći zastarni rok od 5 godina. Naime, sukladno pravnom shvaćanju, zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost spornih odredaba, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu utuženih iznosa s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo.

30. Na tako dosuđene iznose tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa svake od naknada do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđen dopisom tuženika od 18.7.2025. (l-8), koji nije osporen i sud ga je prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužiteljici, a budući da je u cijelosti uspjela u sporu. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 27.8.2025. 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 11.2.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 600,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (150,00 €) te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 33,18 € te uz pristojbu na presudu od 66,36 €, sveukupno iznosi 849,54 €.

32. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio.

33. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

Zagreb, 23. veljače 2026.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu 66,36 €

- pun. tuženika