REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2857/20-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ANAMIL LOGISTIKE d.o.o. BJELOVAR, OIB: 72272725407, Zvijerci 17, zastupanog po z.z. BK protiv tuženika ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Ivanu Močiću, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2025. g. u prisutnosti z.z. tužitelja i pun. tuženika, dana 23. veljače 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Anamil logistici d.o.o. Bjelovar, OIB: 72272725407, iznos od 31.853,47 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. veljače 2019. g. do isplate po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 7. veljače 2019. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 12., 16. odnosno 18. ožujka 2016. g. do 7. veljače 2019. g. , tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 1.163,75 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 23. veljače 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12. ožujka 2019. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 1170/19, tužitelj Anamil d.o.o. Zagreb naveo je da tuženik na ime nepodmirene novčane pozajmice duguje tužitelju iznos od 240.000,00 kn. Između stranaka da je zaključen usmeni Ugovor o novčanoj pozajmici temeljem kojeg je tužitelj, kao davatelj pozajmice, tuženiku, kao primatelju pozajmice, isplatio u tri jednaka obroka od po 80.000,00 kn dana 11. 15. i 17. ožujka 2016. g. ukupan iznos od 240.000,00 kn na njegov tekući račun. Budući da tuženik nije izvršio povrat pozajmice, a kako je usmeno obećao, da mu je tužitelj dana 30. studenog 2018. g. uputio pisani dopis u kojem je utvrdio dospijeće plaćanja pozajmljenog iznosa i pozvao ga na uplatu odnosno povrat pozajmice. Tuženik da je u svom odgovoru od 10. prosinca 2018. g. negirao postojanje novčane tražbine tužitelja s osnove isplaćene pozajmica te je naveo da je plaćanje tužitelja izvršeno s osnova povrata dugovanja prema obrtu [obrt] čiji je vlasnik tuženik, ali na njegov privatni račun što da je potpuno neutemeljeno i paušalno objašnjenje. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 240.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz na okolnost postojanja Ugovora o kratkoročnoj pozajmici na koji se poziva i temeljem kojeg bi tužitelj isplatio navedene iznose u korist računa tuženika, pri čemu jednostrani navod tužitelja i opis novčane doznake nije i ne može biti dokaz postojanja ugovora o kratkoročnom zajmu. Prema mišljenju tuženika nije ni životno ni logično da tužitelj, kao pravna osoba, drugoj nepovezanoj fizičkoj osobi pozajmljuje bilo kakve iznosa bez ikakvog pisanog traga. Iz navoda tužitelja proizlazi da navodno pozajmljeni iznos ne predstavlja ugovorene kamate te je citirana odredba čl. 21. Zakona o porezu na dohodak. Tuženik je izrazio sumnju je li tužitelj obračunao i platio porez na dohodak s pripadajućim prirezom te porez na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a ukoliko je bio sklopljen Ugovor o kratkoročnom zajmu. Tuženik nije osporio da je tužitelj u korist njegovog računa uplatio iznos od ukupno 240.000,00 kn ali da se nije radilo o pozajmici već da je predmetna uplata izvršena s osnove upute (asignacije) treće osobe i to tuženika, kao vlasnika obrta [obrt]. Tuženik da je, naime, kao treća osoba i vlasnik obrta [obrt], odnosno kao prodavatelj, dana 1. lipnja 2015. g. s tužiteljem, kao kupcem, sklopio Ugovor o kupoprodaji proizvodnih strojeva i opreme. Tužitelj da je prodavatelju, sukladno dogovoru, iznos kupoprodajne cijene isplaćivao sukcesivno o čemu da svjedoči knjigovodstvena evidencija obrta i prikaz uplata tužitelja izvršenih po ispostavljenim računima s naslova navedenog Ugovora. S tim u vezi tuženik da je, kao vlasnik obrta [obrt], početkom ožujka 2016. g. u okviru redovne poslovne komunikacije s tužiteljem, dao tužitelju usmenu uputu da na njegov račun tuženiku, odnosno istoj fizičkoj osobi ali ne kao vlasniku obrta, isplati daljnji dospjeli iznos dijela kupoprodajne cijene od 240.000,00 kn na ime podmirenja dijela dugovanja prema tuženiku kao trećoj osobi i vlasniku obrta [obrt]. S obzirom da je u međuvremenu, 22. kolovoza 2018. g., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj 48 St-1864/18 otvoren predstečajni postupak nad tužiteljem, da je tuženik, kao vlasnik obrta [obrt], prijavio ukupno potraživanje prema tužitelju, kao predstečajnom dužniku, umanjeno za isplate izvršene tuženiku sukladno uputi, a to da predstavlja upravo iznos od utuženih 240.000,00 kn, odnosno potraživanje u ukupnom iznosu od 1.504.836,83 kn. Međutim, kako je tužitelj, kao predstečajni dužnik u predstečajnom postupku, osporio potraživanje tuženika kao vlasnika obrta [obrt], Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem od 25. veljače 2019. g. i dopunskim rješenjem od 8. ožujka 2019. g. utvrdio kao osporenu navedenu tražbinu te tužitelja uputio u ostavljenom roku pokrenuti parnični postupak radi dokazivanja osnovanosti osporavane tražbine. Sukladno tome, tužitelj je dana 14. ožujka 2019. g. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenuo parnični postupak radi dokazivanja osnovanosti osporavane tražbine u predmetu pod brojem P 563/19. S obzirom da je u knjigovodstvenim evidencijama obrta [obrt] evidentirano umanjenje potraživanja prema tužitelju za iznos koji je tužitelj temeljem upute uplatio u korist tuženika te da je upravo u vezi s usporavanjem tražbine umanjene za iznos utužen u ovom predmetu tužitelj pokrenuo parnični postupak radi dokazivanja osnovanosti osporavane tražbine, predloženo je da se ovaj postupak prekine do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod brojem P 563/19 jer odluka u tom predmetu predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovom predmetu. Sumarno je navedeno da je predmetno potraživanje u cijelosti neosnovano jer tužitelj nije dokazao ni osnovu ni visinu tog potraživanja.

Rješenjem broj P 1170/19 od 4. prosinca 2019. g. utvrđeno je da je nastupio prekid postupka jer je nad tužiteljem otvoren predstečaj. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-736/20 od 10. srpnja 2020. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi broj P 2857/20.

U podnesku od 30. srpnja 2021. g. tužitelj je obavijestio sud da je pravni slijednik ranijeg tužitelja Anamil d.o.o. Zagreb, OIB: 29315506757: Anamil logistika d.o.o. Bjelovar, OIB: 72272725407, što je sud utvrdio na ročištu od 27. listopada 2021. g.

U podnesku od 3. studenog 2021. g. tužitelj je predložio donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku naložiti u roku od 8 dana položiti iznos od 240.000,00 kn kod Općinskog suda u Splitu odnosno javnog bilježnika, a u podnesku od 8. studenog 2021. g. donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku zabraniti otuđenje i daljnje opterećivanje nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], zgrada, dvor, površine 1250 m² upisane u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Zemljišnoknjižni odjel ovog suda u Solinu, u vlasništvu tuženika.

Rješenjem broj P 2857/20 od 29. travnja 2022. g. odbijen je prijedlog za izdavanje privremene mjere iz podnesaka tužitelja od 3. i 8. studenog 2021. g. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1181/22 od 17. ožujka 2023. g. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje ovog suda.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom kartice konta za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. g., izvoda s prometom po tekućem računu tužitelja u ožujku 2016. g., dopisa od 30. studenog 2018. g. s povratnicom i odgovora tuženika od 10. prosinca 2018. g., Ugovora o zakupu poslovnog prostora ''U Zagrebu, 1. lipnja 2015. g.'', kaznene prijave KP-DO-3145/21, očevidnika FINA-e od 11. kolovoza 2021. g., ispisa otvorenih stavaka dobavljača, z.k. izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], salda- konti kartice na dan 30. travnja i 2. svibnja 2018. g., izvoda RBA od 21. veljače 2017. g., Izjave z.z. tužitelja RK (list 109 spisa) izvatka broj 36 u 2017. g., kartice konta od 14. do 23. ožujka 2016. g., Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 27. srpnja 2018. g., rekapitulacije uplata/isplata za razdoblje od 23. svibnja do 3. srpnja 2018. g., računa broj 41-1-17 od 29. prosinca 2017. g., broj 3-1-17 od 31. prosinca 2015. g., broj 66-1-17 od 30. prosinca 2016. g., broj 37-1-17 od 29. prosinca 2017. g., prijave od 10. rujna 2018. g., Ugovora o kupoprodaji proizvodnih strojeva i opreme te prijenos prava i obveza iz dijela poslovanja od 1. lipnja 2015. g. sa specifikacijom strojeva i opreme i popisom poslovnih partnera, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1864/18 od 25. veljače 2019. g., e-maila od 25. svibnja 2018. g. i 4. rujna 2019. g., zapisnika od 18. kolovoza 2021. g., tablice ''nepostojećih i nikad zaprimljenih računa'', rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-409/21 od 21. srpnja 2022. g. i od 12. prosinca 2023. g. i predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 563/19 i R1 176/19. Sud je izveo dokaz saslušanjem z.z. tužitelja i tuženika kao parničnih stranaka.

Dokaze koji su dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 24. veljače 2022. g., a koji su dostavljeni uz podnesak tuženika od 15. rujna 2024. g., podnesak tužitelja od 19. rujna 2024. g. i na ročištu od 25. rujna 2024. g., sud nije uzeo u obzir jer su sve priložene isprave nastale prije zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj i pun. tuženika nisu obrazložili iz kojeg razloga nisu dostavljeni u spis prije zaključenja prethodnog postupka. Dokaze odnosno rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru dostavljena u spis uz podnesak tužitelja od 15. listopada 2024. g. sud je uzeo u obzir jer su ta rješenja donesena nakon zaključenja prethodnog postupka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za povrat iznosa koji su u tri navrata (po 80.000,00 kn) uplaćeni na račun tuženika i koji ukupno zbrojeni čine iznos od 240.000,00 kn, odnosno 31.853,47 EUR s pripadajućim kamatama, za koji tužitelj tvrdi da je isplaćen temeljem usmenog ugovora o zajmu.

U primjeni je Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) jer je do prijenosa novca na račun tuženika došlo nakon stupanja na snagu ovog Zakona. Prema odredbi čl. 499. st. 1. ZOO-a, ugovorom o zajmu zajmodavac se obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje poslije stanovitog vremena vratiti isti iznos novca odnosno istu količinu svari iste vrste i kakvoće.

Da se radilo o usmenom Ugovoru o zajmu tužitelj je pokušao dokazati iskazom z.z. tužitelja i dostavom podataka i upisa opisa plaćanja u nalozima koje je izdao tužitelj, a vidljivi su u izvodima broj 49, 51 i 53 poslovne banke tužitelja (ranije oznake Splitska banka d.d. Split) jer je tuženik navodio da se nije radilo o Ugovoru o zajmu nego o plaćanju temeljem usmene upute (asignacije) treće osobe i to ĆK (tuženika), kao vlasnika obrta [obrt] koji je, kao prodavatelj, s tužiteljem, kao kupcem, imao zaključen Ugovor o kupoprodaji strojeva i opreme od 1. lipnja 2015. g. Temeljem usmene upute da je vlasnik obrta [obrt] početkom ožujka 2016. g. naložio tužitelju dio kupoprodajne cijene od 240.000,00 kn isplatiti tuženiku ali ne kao vlasniku obrta. Postupajući po usmenoj uputi (asignaciji) tužitelj da je u korist računa tuženika zaista uplatio navedeni iznos na ime podmirenja dugovanja prema trećoj osobi: ĆK, kao vlasniku obrta [obrt].

U izvodima broj 49, 51 i 53 poslovne banke tužitelja (ranije oznake Splitska banka d.d. Split) evidentirane su uplate tužitelja od po 80.000,00 kn izvršene 11., 15. i 17. ožujka 2016. g. te je u opisu plaćanja za uplatu od 11. ožujka 2016. g. navedeno: plaćanje HSVP ŠN pozajmica, a u uplatama od 15. i 17. ožujka 2016. g. navedeno je u opisu plaćanje: plaćanje ŠN PL RN.

U izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja (kartici konta) sve tri uplate od 11., 15. i 17. ožujka 2016. g. od po 80.000,00 kn evidentirane su kao plaćanje pozajmice sa skraćenicama HSVP ŠN, ŠN PLPOZA-JMICE, ŠN PLPOZA-JMICE, što se podudara s upisima u izvodima poslovne banke tužitelja.

Prije podnošenja tužbe tužitelj je tuženiku uputio dopis od 30. studenog 2018. g. te je tražio povrat pozajmice iz usmenog ugovora o zajmu i to do najkasnije 15. prosinca 2018. g., a tuženik je u odgovoru od na taj dopis naveo da se nije radilo o pozajmici nego da je plaćanje izvršeno s osnova povrata dugovanja koje je tužitelj imao prema obrtu [obrt] čiji je vlasnik ĆK (tuženik). Stoga da potraživanje tužitelja s osnova povrata pozajmice ne postoji.

Z.z. tužitelja je u svom iskazu navela da je tužitelj uništen zloupotrebljavanim zadužnicama obrta u vlasništvu tuženika te izvlačenjem novca putem pozajmica u privatne svrhe. Navela je da je zajedno sa suprugom vodila tvrtku do 2014. g. kad su se povukli u mirovinu, a poslovanje da je nastavio voditi njihov sin FK koji je bio direktor i predsjednik Uprave te je imao neograničene ovlasti. Za probleme da su ona i suprug saznali 2018. g. kada su se ponovno vratili u firmu koja je dovedena u stanje insolventnosti i prezaduženosti. Raniji direktor FK da se nije držao nikakve procedure što da pokazuje i sporni posao, kojeg je nazvala ''glupi posao'' iz 2015. g. koji je sklopio s obrtom u vlasništvu tuženika, jer da se u stvarnosti radilo samo o izvlačenju novca iz firme koja da je zauzvrat dobila samo nekakvo ''staro željezo''. Izvlačenje novca iz firme da je otkriveno pregledom poslovnih knjiga jer su isplate evidentirane kao privatne pozajmice, odnosno ''tragom novca''. Na posebno pitanje da li je tuženik za utuženi iznos u nekom drugom poslu umanjio potraživanje prema tužitelju navela je da nije i da ne vidi razlog zašto bi to tuženik učinio, a inače da je prema poslovnim knjigama tuženik i preplaćen i to za fiktivne račune. Nije znala odgovoriti da li je o pozajmicama tužitelj zaključio Ugovor s tuženikom ali je navela da bi to trebalo pitati ili tuženika ili tadašnjega z.z. tužitelja FK, ali da za usmeni ugovor o zajmu koji se spominje u tužbi nisu znali ni ona ni njen suprug, a niti su poznavali tuženika. Objasnila je da je raniji pun. tužitelja odvjetnik Josip Begović kontaktirao FK jer je zajedno sa supružnicima FK poduzimao radnje radi spašavanja firme, pa da je od njega vjerojatno dobio informaciju koja je navedena u tužbi da mu je tuženik usmeno obećao vratiti pozajmljene iznose. Navela je i da nije upoznata sa sadržajem i tijkom postupka broj P 563/19 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i s činjenicom da je u tom postupku obrt [obrt] umanjio potraživanje s osnova Ugovora o kupoprodaji na ime uplaćenih 240.000,00 kn ponavljajući da ništa nije umanjeno jer da u poslovnim knjigama tužitelja o tome nema traga i da su fiktivno izvučeni strahoviti novci iz firme.

Tuženik je u svom iskazu naveo da nije točno da se radilo o pozajmici jer da je, kao vlasnik obrta, prodao t.d. Anamil ne samo strojeve, nego i "posao" jer je to t.d. preuzelo i radnike (dva ili tri radnika). Naveo je da je to dogovoreno s tadašnjim vlasnikom i direktorom FK s kojim da je surađivao i poslovao. S obzirom da je imao potraživanje prema tužitelju u visini od 3,5 milijuna kn da nema smisla da je išta od tužitelja pozajmljivao. Naveo je i da je imao dugovanje prema Poreznoj upravi u visini od oko 200.000,00 kn, da je inzistirao da mu tužitelj plati ukupno dugovanje radi čega da su se dogovorili da će napraviti cesiju te je odmah taj novac ''pustio u firmu''. Na pitanje z.z. tužitelja zašto je spomenuo porezni nadzor naveo je da je prodao firmu i da mu je došla porezna, uzela sve ''papire'' i držala ih 20 dana nakon čega da su rekli da je sve u redu i da ne treba platiti kaznu ali da ima u pozajmicama 200.000,00 kn, da to znači da je iz firme dizao novac i da ga nije vratio i da to mora vratiti. Zato da mu je FK uplatio taj iznos, za koji su se dogovorili da će njegov dug biti umanjen. Na daljnje pitanje zašto je taj iznos bio uplaćen njemu osobno, a ne obrtu, odgovorio je da je morao vratiti pozajmicu obrtu i da je za taj iznos platio porez od 67.000,00 kn. Što se tiče dugovanja od 3,5 milijuna kn da je tijekom vremena pokušavao naplatiti barem dio tog potraživanja podnošenjem zadužnica ali da je to povlačio jer da bi mu FK uvijek nešto sitno platio.

Na ovom mjestu treba navesti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 563/19 vodio postupak po tužbi tužitelja radi osporavanja tražbine obrta tuženika u iznosu od 1.540.836,15 kn u predstečajnom postupku, a ta se tražbina odnosila na Ugovor o kupoprodaji proizvodnih strojeva te prijenos prava i obveza iz dijela poslovanja zaključenog 1. lipnja 2015. g. između t.d. Anamil d.o.o. Zagreb i obrta [obrt] u vlasništvu tuženika. U tom je predmetu na pripremnom ročištu od 4. prosinca 2019. g. doneseno rješenje o presumiranom povlačenju tužbe koje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-285/20 od 3. ožujka 2020. g.

Tužitelj je u podnesku u kojem je zatraženo donošenje privremene mjere u ovom predmetu u kratkim crtama opisao tijek poslovnog odnosa između tužitelja, odnosno njegovog pravnog prednika, i obrta u vlasništvu tuženika te je navedeno da je 1. lipnja 2015. g. između tih stranaka bio zaključen Ugovor o kupoprodaji proizvodnog stroja i opreme te prijenos prava i obveza iz dijela poslovanja te da je tužitelj isplatio obrtu u vlasništvu tuženika ukupan iznos od 4.441.562,11 kn od čega da je 1.000.000,00 kn naplaćeno po zadužnici broj Ov-6759/15. Navedeno je da je, zloupotrebljavajući zadužnice, obrt u vlasništvu tuženika naplatio nepostojeću tražbinu. Naime, prema navedenom Ugovoru da se obrt u vlasništvu tuženika obvezao, kao prodavatelj, prodati i isporučiti strojeve i opremu navedenu u Specifikaciji Ugovora u roku od 10 dana od sklapanja Ugovora, a tužitelj da je, kao garanciju plaćanja po tom Ugovoru, izdao obrtu u vlasništvu tuženika četiri zadužnice, svaka u iznosu od 1.000.000,00 kn, koje se obrt u vlasništvu tuženika obvezao vratiti nakon plaćanja od strane tužitelja. Ukupan iznos koji je trebao biti plaćen za kupljene i preuzete strojeve i opremu da je iznosio je 4.047.000,00 kn, ali da je tužitelj isplatio iznos od 4.441.562,11 kn od čega 1.000.000,00 kn temeljem navedene zadužnice, a preostali iznos temeljem tri izdana računa: broj 3-1-17, broj 66-1-17 i broj 37-1-17. I pored toga, da je obrt u vlasništvu tuženika izdao i četvrti račun broj 41-1-17 na iznos od čak 2.032.460,00 kn za robu (papir za izradu vrećica) koja nikad nije naručena ni isporučena i koja nije bila predmet Ugovora od 1. lipnja 2015. g. Osim računa broj 41-1-17 da je obrt u vlasništvu tuženika ''fabricirao'' još niz ''lažnih'' računa koje tužitelj nije nikad primio na manje iznose koji su navedeni u podnesku. Tuženik da je, kao vlasnik obrta, u predstečajnom postupku prijavio dug prema tužitelju u iznosu od 1.540.836,15 kn koji da je nepostojeći. Navedeno je da tužitelj nije dobio poziv za pripremno ročište od 4. prosinca 2019. g. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 563/19 na kojem je doneseno rješenje o presumiranom povlačenju tužbe, te da se radi o propustu tadašnjeg pun. tužitelja kojem je tužitelj bio otkazao pun. za zastupanje i koji nije obavijestio tužitelja o ročištu nakon otkaza pun. Dodano je da tužitelju strojevi koji su bili predmet računa broj 3-1-17 i 37-1- 17 uopće nisu isporučeni.

U spis je dostavljena prijava tražbine u predstečajnom postupku tuženika, kao vlasnika obrta u kojoj nije navedeno da je dugovanje tužitelja umanjeno za iznos koji predstavlja predmet ovog postupka: iznos pozajmice od ukupno 240.000,00 kn, nego je specificirano da se dug u visini od 1.504.835,83 kn sastoji od: ostatka neplaćene glavnice duga s osnove Ugovora o kupoprodaji proizvodnih strojeva i opreme od 1. lipnja 2015. g. (1.261.950,28 kn), troška postupka po rješenju Trgovačkog suda u Zagreb broj R1-176/18 (22.272,63 kn) i zateznih kamata propisanih zakonom na neplaćenu glavnicu iz Ugovora o kupoprodaji proizvodnih strojeva i opreme od 1. lipnja 2015. g. koje teku od 23. kolovoza 2015. g. do 5. srpnja 2018. g. (220.613,93 kn).

Navod tuženika da je u poslovnim knjigama obrta [obrt] u vlasništvu tuženika potraživanje prema tužitelju po osnovi Ugovora o kupoprodaji umanjeno za iznos od 240.000,00 kn, a budući da se radi o isplati dijela kupoprodajne cijene, ne predstavlja dokaz o tome što je bila priroda isplate ukupnog iznosa od 240.000,00 kn. Tuženik je, naime, kao vlasnik obrta mogao u svojim poslovnim knjigama upisati bilo kakav razlog uplate iznosa koji je u poslovnim knjigama tužitelja evidentiran kao kratkoročna pozajmica. Stoga nije prihvaćen prijedlog tuženika da sud provede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem da bi se utvrdilo je li tuženik svoje potraživanje prema tužitelju u poslovnim knjigama obrta u njegovom vlasništvu umanjio za iznos koji je predmet ovog postupka jer rezultat tog dokaza sud ne bi uvjerio da se nije radilo o pozajmici.

I po ocjeni ovog suda, nije bilo nikakvog razloga za davanje upute tužitelju od strane tuženika kao vlasnika obrta da se uplata dijela dugovanja iz zaključenog Ugovora iz 2015. g. izvrši tuženiku kao fizičkoj osobi kad je uplata mogla biti izvršena tuženiku kao vlasniku obrta bez ikakvih posljedica ili smetnji niti je tuženik uspio dokazati koji je razlog takvog postupka. Stoga sud dijeli mišljenje tužitelja: da se radilo o isplati dijela kupoprodajne cijene iz Ugovora od 1. lipnja 2015. g. uplata bi bila izvršena na poslovni žiro račun obrta u vlasništvu tuženika, a ne na privatni račun tuženika, kako proizlazi iz poslovnih knjiga tužitelja i izvoda poslovne banke tužitelja koji nose datum kad su uplate i izvršene, odnosno izvodi iz poslovne banke nisu mogli biti naknadno prepravljani.

Osim što je ugovor o zajmu, po navodima iz tužbe, bio usmeni te o pozajmicama nije ostao nikakav pisani trag u vidu priznanica već samo uplata na račun tuženika, ni uputa o kojoj je govorio tuženik (asignacija) nije, sve da je i postojala, bila sastavljena u pisanoj formi niti je o uplatama temeljem tog pravnog posla postojala bilo kakva priznanica, tako da se sud morao ograničiti na dokumentaciju dostavljenu uz tužbu i to knjigovodstvenu karticu i izvode iz poslovne banke tužitelja i iskaze stranaka. Dokumentacija koja je dostavljena u spis nakon zaključenja prethodnog postupka (na ročištu za glavnu raspravu od 25. rujna 2024. g.), sud nije uzeo u obzir, a kako je već navedeno u ovom obrazloženju (list 4, drugi pasus) jer su, nije višak ponoviti, priložene isprave nastale prije zaključenja prethodnog postupka, a pun. tuženika nije obrazložio iz kojeg razloga nisu dostavljene u spis prije zaključenja prethodnog postupka. Ujedno, okolnost što bitan Ugovor i Izjava nisu ranije dostavljeni i još, k tome, nisu ni potpisani od strane tužitelja nego sadrže samo potpis tuženika, izaziva sumnju u njihovu vjerodostojnost.

Treba navesti da ni jedna stranka postupka nije predložila saslušanje FK, direktnog sudionika oba pravna posla: i usmenog Ugovora o zajmu i navodne usmene upute (asignacije) i to iz sudu nepoznatog razloga, a ta bi osoba i te kako mogla razjasniti pravu volju ugovornih strana iz oba pravna posla.

Stoga je zaključak suda da je postojao usmeni ugovor o zajmu i da je raniji z.z. tužitelja FK temeljem tog pravnog posla isplatio tuženiku na njegov privatni račun ukupan iznos od 240.000,00 kn i to 11., 15. i 17. ožujka 2016. g., da taj iznos tuženik nije vratio, što među strankama nije bilo sporno, pa da je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo vraćanje pozajmice, preračunato u EUR: od 31.853,47 EUR trebalo prihvatiti.

Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od slijedećeg dana od dana isplate na privatni račun tuženika, što se protivi navodima da se radilo o zajmu jer je zajam pravni posao u kojem se zajmoprimac obvezuje pozajmljeni iznos vratiti poslije stanovitog vremena, a ne odmah odnosno sutradan. Jasno je da tužitelj nije imao saznanja kako su raniji z.z. tužitelja FK i tuženik dogovorili dospijeće odnosno kad je tuženik imao obvezu vratiti pozajmljeni iznos. Stoga je trebalo posegnuti za odredbom čl. 504. ZOO-a prema kojoj, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

Tužitelj je uz tužbu dostavio dopis od 30. studenog 2018. g. s povratnicom kao dokazom da je dopis uručen tuženiku, kojim je pozvao tuženika na isplatu duga u visini od 240.000,00 kn te je u dopisu izjavljeno da se kao dospijeće pozajmice treba uzeti 15. prosinca 2018. g.

Kako se ne radi o dogovorenom datumu dospijeća već jednostranoj odluci tužitelja, sud je smatrao da je u prednosti rješenje iz odredbe čl. 504. ZOO-a odnosno da je tuženik imao rok od 2 mjeseca koji teče od dana kad je primio navedeni poziv (dopis tužitelja) odnosno od 6. prosinca 2018. g. te da je taj rok istekao 6. veljače 2019. g. odnosno da je u zakašnjenju s vraćanjem pozajmljenog iznosa počevši od 7. veljače 2019. g. od kada je tužitelju trebalo priznati zateznu kamatu.

To znači da je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 12., 16. odnosno 18. ožujka 2016. g. do 7. veljače 2019. g. trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Tužitelj je zateznu kamatu zatražio po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je sud prihvatio, s tim da se od 1. siječnja 2023. g. do isplate kamata priznaje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2.

ZOO-a kako je navedeno u izreci.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) jer tužitelj u nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženika trebalo obvezati na naknadu cjelokupnog parničnog troška kojem je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 3. studenog 2021. g. i 21. ožujka 2022. g. po 250 bodova (ukupno 750 bodova) i trošak sastava žalbe od 17. prosinca 2019. g. od 125 bodova.

Ukupan broj bodova od 875 tužitelj je pomnožio s 1,33 EUR, iako je imao pravo na vrijednost boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.163,75 EUR) predstavlja iznos troška koji je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz izreke presude pod točkom II.

Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na putni trošak dolaska z.z. tužitelja na ročišta iz Zagreba (osobnim automobilom), trošak cestarine i dnevnica za z.z. i prokuristu tužitelja jer je sud taj trošak ocijenio nepotrebnim (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a), kod okolnosti da je tužitelj imao mogućnost angažiranja odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda. Tužitelju nije priznat ni trošak ''sudske presude i ostalog troška po odmjeri suda'' jer zahtjev u tom dijelu nije bio postavljen na određeni način, u smislu odredbe čl. 164. st. 1. ZPP-a.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 23. veljače 2026. g. S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).