Posl.br. P. 1157/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CJ, [adresa], zastupan po punomoćniku Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP Bank d.d., Domovinskog rata 61, Split, zastupana po odvjetničkom društvu ANIĆ & ANIĆ društvo s ograničenom odgovornošću, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2026. godine dana 23. veljače 2026

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe istaknuta u podnesku tužitelja od 27 veljače 2023 određen /specificiran/ u podnesku nakon vještačenja dana 30.12.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl.1 Ugovora o kreditu br. 061209416463 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] potvrđenog ( solemniziranog) pod brojem OU-1523/05 od 15. prosinca 2005.g., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ …. Korisniku Kredita se odobrava dugoročni kredit u iznosu od 185.300,00 CHF ( slovima: stoosamdesetpettisućatristo00/100CHF) U protuvrijednosti kn obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ( u daljnjem tekstu: HNB) II. Utvrđuje je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbe čl. 3. 1 i 3.3. Ugovora o kreditu br. 061209416463 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] potvrđenog ( solemniziranog) pod brojem OU-1523/05 od 15. prosinca 2005.g., kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a koje glase:

„….3.1 Kamatna stopa iznosi 4,89 % (četiricijelaosamdesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva 3.3 Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje…….“.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi od 31.535,23 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 4 660,76 EUR eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. 01. 2016. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 5.500,00 EUR sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 9. prosinca 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 051209416463 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretnini koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OU 1523/05-1 od 15. prosinca 2005. godine, a temeljem kojeg je tužitelju odobren iznos kredita od 185.300,00 CHF za izgradnju stambenog objekta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HPB-a, na dan uplate anuiteta. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita u 300 mjesečnih anuiteta, na razdoblje do 20 godina. U čl. 3.1. predmetnog Ugovora o kreditu broj parnične stranke su ugovorile kamatu od 4,89% godišnje koja je promjenljiva, dok je odredbom čl. 3.3 ugovoreno kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika, na čiju primjenu tužitelj ad.1., kao korisnik kredita, bezuvjetno pristaje.

Gore navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identični formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003-2008. godine, te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka ( Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2004. -2008.(ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003. - 2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/2012 i u istom je dana 4. srpnja 2013. godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenljivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće.

Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima Visoki Trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13. lipnja 2014. godine poslovni broj Pž-7129/2013. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka)i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a odredba koja je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.

Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. godine poslovni broj Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9. travnja 2015. godine broj: Revt-249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika (banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi.

Drugostupanjski sud je naveo u obrazloženju presude kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita-potrošačima, u kojima je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive.

Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ništetne ugovorne odredbe postupao jednostrano protivno odredbama čl. 81,82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i da se o visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora.

Tužitelj je prije pokretanja ovog parničnog postupka podnio tuženiku pisani zahtjev za dostavu dokumentacije o načinu otplata iznosa kredita, dospijeću plaćanja obroka i kamatnoj stopi, na koji mu nije odgovoreno. Zbog takvog postupanja tuženika, tužitelj nije u mogućnosti utvrditi visinu preplaćenog iznosa s osnova primjene promjenjive kamatne stope iz razloga što je tuženik, nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jednostrano obračunavao visinu iznosa mjesečnih anuiteta primjenom promjenjive kamatne stope koje je tužitelj bio u obvezi podmirivati, a bez da je prethodno o tome obavijestio tužitelja.

Slijedom navedenog tužitelj ima imovinskopravni interes zahtijevati od suda da naloži tuženiku dostavu dokumentacije koja obuhvaća početni i cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa kao i svu drugu relevantnu dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako bi mogao postaviti zahtjev za povrat više plaćenih iznosa anuiteta od iznosa kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala neprimijenjena.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu broj 051209416463 od 9. prosinca 2005. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretnini potvrđenog (solemniziranog) pod brojem OU- 1523/05-1 od 15. prosinca 2005. godine koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP -a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se sud u Dubrovniku oglasni mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.

Svi istaknuti tužbeni zahtjevi su neosnovani, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine, konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je sklapanjem Dodataka br. 1., ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača " u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu" denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i sklopio Dodatak br. 1, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka.

Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, i načina promjene kamatnih stopa nakon sklapanja Dodatka b. 1, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je konverzija i provedena.

U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Dodatka br.1. dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19. b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertiranih u EURO po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1. konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđena pretplata u iznosu od 35.116,48 kuna, koja se u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, a utvrđen je i novi iznos nedospjele glavnice kredita iskazan u valuti EURO.

Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveze koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovoga načela predviđena je odredbom članka 248 st. 1. ZOO -a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1. o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopio Dodatak br. 1., odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e st. 6 ZPK).

Međutim kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu.

Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1. izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK.

Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev 1172/18 od 19. ožujka 2019. Naime, Vrhovni sud je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka ( što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.

Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr. Kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

Kako je u međuvremenu Ustavni sud Republike Hrvatski donio rješenje broj: U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN broj 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio "….. da je ZIDZOPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava" jer se u ovom slučaju radi o tzv. "prividnoj retroaktivnosti" budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe "… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja."

Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, "… dok je konverzija prisilna za vjerovnike(kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju."

Dosljedno naprijed navedenom Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam ranije sklopljenih kreditnih ugovora "… ne provodi po sili zakona-ex lege učinkom-nego tek u provedbi budućih (novih odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…"

Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br., 1. proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača -ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.

Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

Zbog svih naprijed istaknutih razloga u cijelosti su neosnovani svi istaknuti tužbeni zahtjevi pa tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se svi tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani uz obvezu tužitelja da tuženiku naknade parnične troškove s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđen ih člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. U podnesku od 6. svibnja 2020., tuženik navodi da ustraje u svim prigovorima, navodima i prijedlozima iz odgovora na tužbu, opreza radi ističe i prigovor radi prebijanja, te navodi kako dalje slijedi. II. Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo tzv. stupnjevitom tužbom iz članka 186. b st. 3. ZPP-a, pa je postavio manifestacijski zahtjev radi predaje dokumentacije, o kojem predlaže da sud odluči temeljem odredbe članka 325. a ZPP-a, a predložio je i provođenje financijskog vještačenja. S tim u vezi tuženik ističe da dokumentacija koju tužitelj traži uopće nije od značaja za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pa stoga zahtjev tužitelja za dostavu tražene dokumentacije nije osnovan. Naime, ona se po svome sadržaju odnosi isključivo na visinu tužbenog zahtjeva o kojoj se može raspravljati jedino ako postoji osnov. Budući je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga koje je tuženik naveo u odgovoru na tužbu i koje će dalje navesti, nepotrebno je i neekonomično utvrđivati činjenice koje se odnose na visinu tužbenog zahtjeva kada se i bez toga može meritorno odlučiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Zbog istog razloga tuženik se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem pa predlaže da se ovaj dokazni prijedlog tužitelja odbije kao neosnovan, budući bi izvođenje ovog dokaza rezultiralo jedino odugovlačenjem postupka i nepotrebnim troškovima.

Tuženik je u dosadašnjem tijeku postupka obrazložio pravne učinke konverzije kredita u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK („Narodne novine“ broj 102/15 dalje ZID ZPK), te je između ostalog ukazao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. koji je ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom RH, te da ovaj Zakon predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, a da se svrha i cilj koji se želio postići donošenjem ovog Zakona mogao ostvariti jedino na način da isti ima retroaktivni učinak. Tuženik je također ukazao na to da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, dok je konverzija kredita bila prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju, slijedom čega se konverzija kredita nije provodila po sili zakona s ex lege učinkom, nego na temelju sporazuma stranaka i to ovisno o volji dužnika-potrošača. Upravo zbog svega naprijed navedenoga, tuženik je osnovano ustvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora o konverziji kredita, predmet ugovora o kreditu sada ugovoren na drugačiji način nego što je bio ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora sve kada bi odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i bile ništetne, pa zato niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. U međuvremenu, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 4. ožujka 2020.g. Rješenje broj: Gos 1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“.

Tuženik ističe da su sudovi u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP -a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda. Vrhovni sud RH je u obrazloženju Rješenja više puta apostrofirao svrhu i cilj donošenja ZID ZPK, koji Zakon je suglasan s Ustavom RH i u skladu s kojim su Banke bileobvezne postupiti, ali ne i potrošači od čije dispozicije je zavisilo hoće li se provesti konverzija kredita, te da odredbe ZID ZPK predstavljaju lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, pa da upravo stoga sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti nastali spor, zbog čega tužitelj temeljem naslova stjecanja bez osnove, ne može, niti ima pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora sve kada bi odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i bile ništetne, pa upravo zbog toga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za

1 0

utuženo potraživanje, na što je tuženik ukazivao u dosadašnjem tijeku ovog postupka.

Dosljedno naprijed navedenom, valja zaključiti da u situaciji kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i sklopio sporazum o konverziji kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i eventualno pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.: Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju Rješenja broj:

Gos 1/20, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP -a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VS RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.g.). Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor.

Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju Rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“.

Tuženik samo usput ističe da su u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) i prije donošenja rješenja VS RH broj: Gos 1/19, a sada već i pozivom na ovo rješenje Vrhovnog suda, donesene brojne presude u kojima je meritorno suđeno, i kojima su tužbeni zahtjevi pravomoćno odbijeni, pa tuženik upućuje samo na neke od njih: - Županijski sud u Slavonskom Brodu broj: Gž-834/16 od 21.07.2016.g., - Županijski sud u Osijeku broj:

Gž-1657/16 od 02.02.2017.g., - Županijski sud u Rijeci broj: Gž-1062/17 od 19.07.2017.g., - Županijski sud u Splitu broj: Gž-1070/17 od 08.11.2018.g., - Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-1654/17 od 21.11.2018.g., - Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-1057/18 od 06.12.2018.g., - Županijski sud u Varaždinu broj: Gž- 1146/18 od 03.01.2019.g. - Županijski sud u Varaždinu broj: Gž-794/18 od 25.03.2019.g., - Županijski sud u Puli broj: Gž-136/18 od 29. 08. 2019.g. - Županijski

1 1

sud u Puli broj: Gž-925/17 od 20. 03. 2020.g. (pozivom na Rješenje VS RH broj: Gos 1/19 od 04.03.2020.g.)

4. U podnesku tužitelja od 27. veljače 2023., tužitelj se ovim podneskom protivi svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu od 26. srpnja 2019.g, i podneska od 06. svibnja 2020 .g, kao potpuno neutemeljenim, ustraje u svim navodima tužbe i postavljenom tužbenom zahtjevu, te predlaže da sud provede dokazni postupak i usvoji tužbeni zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa stečenih na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenljivu kamatnu stopu.

Glede navoda tuženika da je prihvatom konverzije prestalo bilo kakvo potraživanje po Ugovoru u CHF, tužitelj ovim putem ukazuje na pravna stajališta više Županijskih sudova u RH, a prema kojima konverzija, odnosno zaključenje Aneksa Ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama Zakona i izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu: ZID ZPK), a niti navedenim Aneksima Ugovorima o kreditu, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenjivu kamatnu stopu, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita samostalno, a samim time i nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Glavni motiv i ratio legis prije navedenog ZID ZPK je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditima uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se njime ne rješavaju pitanja preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF u utuženom razdoblju, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, ( između ostalih i tuženika) koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama, u konkretnom slučaju institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO -a. Slijedom svega prethodno navedenog tužitelj smatra kako se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnoga Ugovora o kreditu, dok se ne odnose i na izvanugovorne odnose među strankama, slijedom čega proizlazi kako konverzijom nije prestala izvanugovorna obveza vraćanja svega što je stečeno bez osnove. Nastavno na gore navedeno, tužitelj ukazuje i na obrazloženje rješenja Ustavnog suda pod brojem U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017.g., kojim je odlučeno da se ne prihvaćaju prijedlozi više predlagatelja za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Iz obrazloženja navedene odluke (str. 106), a povodom prigovora podnositelja glede povratne ( retroaktivne) primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), nedvojbeno proizlazi kako“…… Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, poreznopravnih i prekršajnopravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe

1 2

koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a ne povratno…….“

Tužitelj nadalje ističe kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. te je potvrđena gore navedena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je, između ostalog i tuženik, postupali protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavica švicarski franak, a da prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim da donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U gore citiranoj presudi Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja2018.g. ( na str. br. 62 obrazloženja presude) iznijeto je pravno stajalište kako „…. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama , ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno, prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojim se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe, nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je……“

Upravo iz gore navedenih razloga tužitelj se u svojim navodima poziva, u smislu odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, na pravna utvrđenja i sadržaj odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava i to: - presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je dijelom potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a kojom je presuđeno je između ostalog, kako je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, među kojima je i tužitelj, tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, Citirana pravomoćna odluka kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava tužitelja, kao potrošača, na

1 3

način da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu u ugovorima o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj - korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, odnosno nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim da donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja, kao potrošača. Predmetnom pravomoćnom odlukom je riješeno, u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na kamatnu stopu. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštitepotrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je kao potrošač, u smislu odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozivati se na pravna utvrđenja i sadržaj odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti budući pravomoćna sudska presuda, kojom je utvrđeno postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku zaštite kolektivnih interesa obvezuje i ostale sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju je tužitelj pokrenuo kao potrošač. Isto, tako, a uzimajući u obzir činjenicu da tuženik ne spori činjenicu da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj se ovim putem poziva na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi pod posl.br Rev. 3142/2018 od 19. ožujka 2019.g. , a prema kojem „….. citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a………“

Zaključenjem gore navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je dostavom ponude konverzije postupio sukladno čl. 19e Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj

1 4

potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom od određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke), a konverzijom kredita nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Potrebno je ukazati kako je Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet C protiv Erste bankHungaryZrt), iznio pravno stajalište vezano za pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, a kojom je utvrđeno da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Slijedom gore navedenog tužitelj smatra kako, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite njegovih prava i interesa, iz razloga što Aneksom Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. g. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je tužiteljev kondemnatorni zahtjev konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu.

Glede pravnog interesa za podnošenje tužbe nakon konverzije, pred Vrhovnim sudom RH postavljeno je upravo takvo revizijsko pitanje odnosno pitanje gubi li korisnik kredita sklapanjem dodatka ugovora o kreditu pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U rješenju broj Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine Vrhovni sud RH potvrdno je odgovorio argumentirajući pravni stav na sljedeći način: ''Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju''. Postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka od koje ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, pa oslonom na razloge koje Vrhovni sud RH iznosi u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2018.g., nedvojbeno proizlazi i pravni interes tužitelja u ovom parničnom postupku za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj

1 5

klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, sve do dana zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

S druge strane, rješenjem Vrhovnog suda Gos 1/19 od 4. ožujka 2020.g. donesenim u oglednom postupku na koje se tuženik poziva u svom podnesku od 07. svibnja 2022. g., isključivo je odgovoreno na postavljeno pitanje o valjanosti zaključenih Sporazuma o konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), dok s druge ne isključuje postojanje pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, ukazujući upravo na pravni stav iznesen u rješenju Vrhovnog suda Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. g.

Nastavno na gore navedeno tužitelj se ovim putem poziva i na odluku Vrhovnog suda RH pod brojem Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.g., kojom je prihvaćena revizija tužitelja, te je ukinuta presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-46/2017-2 od 28. rujna 2017. i predmet se vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ( prethodno je drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242 - 62000146205/2005 koji su 15. rujna 2005. kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, i to odredbe kojima se ugovara valutna klauzula i tužitelju zaračunava devizna kamata, kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa bez unaprijed utvrđenih parametara). U obrazloženju navedene odluke Vrhovni sud RH je zauzeo pravno stajalište kako su pogrješna pravna stajališta drugostupanjskog suda da se ne može utvrđivati ništetnim ugovor, pa tako niti odredbe ugovora, koji je prestao važiti raskidom, odnosno da se nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ne može više tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora, a koja su u suprotnosti sa već prihvaćenim pravnim shvaćanjima izražena u odlukama pod brojem Rev-1628/86 od 16. lipnja 1988. iz koje u bitnom proizlazi kako razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora, u slučaju kad se radi o djelomičnoj ništetnosti, nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora.

Nadalje, Vrhovni sud RH smatra kako je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, pozivajući se na odluku broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., u kojoj je jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj

1 6

odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. U obrazloženju navedene odluke je nadalje istaknuto da, iako se odluka pod brojem Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. odnosila na postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos sklopljenom Sporazumu o konverziji, iz navedenog pravnog shvaćanja jasno proizlazi da nema zapreke za utvrđenje ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pri tome uzimajući u obzir kako je do dana sklapanja Sporazuma o konverziji, važio osnovni ugovor te je proizvodio pravne učinke, koji se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Uzimajući u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. S tim u vezi, treba jasno utvrditi da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladna početnom otplatnom planu, odnosno bez promjena kamatne stope i tečaja, većglavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Za stvarnu neotplaćenu glavnicu, po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, potrošač je uslijed ništetnosti kamatne stope i tečaja bio dužan platiti samo one iznose anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, dakle bez rasta tečaja i kamatne stope.

Tužitelj ističe da se na predmetni pravni odnos stranaka koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu od 15. lipnja 2005. godine primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji uređuje pitanje nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredbi ugovora, te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe. Navedene odredbe implementirane su temeljem Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visoke razine prava potrošača pri čemu je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g., kao i odredba čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 .g., odnosno čl. 49 st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014.g. u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ koji sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koje nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Nacionalni sud mora provesti kontrolu nepoštenosti po službenoj dužnosti, pri čemu su tumačenja Europskog suda obvezna za nacionalne sudove. Europski je sud dao slijedeća tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i to kako slijedi: - potrošač se u potrošačkim ugovorima nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (

1 7

presude Europskog suda C194/14 ĆJ i TJ od 17. srpnja 2014.godine, te C-415/11 Ć od 14. ožujka 2013.godine ), - test nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pregovaralo u slučaju da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na koji potrošač ne može utjecati. Takvu nepoštenu odredba u načelu valja smatrati kao da nije nikada ni postojala, tako da ne može imati utjecaja na potrošača ( presude Europskog suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013.g., C154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutierrez Naranjo i dr. od 21. prosinca 2016.g.), - okolnost da je neka ugovorna odredba proglašena ništetnom i nepoštenom putem zakona i zamijenjena novim odredbama ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača ( presuda Europskog suda C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.g. ). Navedena tumačenja Europski sud je dodatno proširio svojom presudom C-452/18 ( Ibercaja T SA od 09. srpnja 2020.g. ), kojom je odgovorio na postavljena pitanja koja se mogu primijeniti i na ovaj predmetni postupak.

Naime, nastavno na gornja tumačenja direktive Europski sud navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što treba provjeriti nacionalni sud. Kada se ovo tumačenja primijeni na predmetni postupak tada se može zaključiti da sporazumo konverziji koji je sklopljen može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tuženik primijenio kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja sporazuma o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome nije dao informiran i slobodan pristanak, a time se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo utvrđenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Isto tako, Europski je sud navedenom odlukom utvrdio kako se potrošač ne može valjano odreći buduće sudske zaštite i prava koja izvodi iz Direktive 93/13. Prema tome, opetovano je Europski sud utvrdio kako tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe u ovom predmetu ( kao što je ranije navedeno isto je zaključio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku i odluci Rev2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g.) , da se konverzijom nije odrekao zahtjeva koje ima temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te imajući u vidu presudu C118/17 da konverzija ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača i pravo na potpunu restituciju, odnosno obeštećenje. Nadalje, tužitelj smatra potrebnim ukazati na važnost odluka Europskog suda u provedbi direktiva pri čemu se ističu dva glavna motiva donošenja presuda kojima se tumače pojedine odredbe direktiva. 1. zaštititi subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba na način da im se priznaju subjektivna prava izravno temeljem direktiva i osigura njihova pravna zaštita pred nacionalnim sudovima, 2. disciplinirati države članice i potaknuti ih na pravovremenu, ispravnu, potpunu i učinkovitu provedbu prava Zajednice u njihovim nacionalnim pravnim porecima Pravilna primjena odredbi europskog prava obveza je ne samo najviših

1 8

sudova države članice, već i prvostupanjskih sudova, a posebice drugostupanjskih sudova, budući protiv odluka županijskih sudova nema u našem nacionalnom zakonodavstvu redovnog pravnog lijeka, čime su takve odluke pravomoćne i ovršne.

Nadalje, tužitelj posebno ukazuje na odluku C-168/15 Z od 12. ožujka 2015.g. koja je direktno primjenjiva na predmetni postupak, jer je utvrđena odgovornost države za štetu koja je nastala kao posljedica toga što nacionalni sud nije po službenoj dužnosti ispitao nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13, iako je raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima za tu prosudbu.

Prema tome, a kako je kontrola nepoštenosti obveza nacionalnog suda po službenoj dužnosti, tada je očito da ako bi nadležni sud zaključio da tužiteljica nema pravo na kondemnatorni zahtjev, bez da je proveo test nepoštenosti i utvrdio da li je konverzijom tužiteljica kao potrošač obeštećena, isti počinio ozbiljnu povredu prava.

X. Zaključno, tužitelj ovim putem upućuje i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Zadru broj Su 7/2021-14 od 10. rujna 2021.g. izraženo u rješenju 5 Gž1191/2020-2 od 16. rujna 2021.g., a prema kojem „.... potrošač ima pravo na restituciju u slučajukonverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužitelja i uspostavljena ravnoteža između stranaka. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da se u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 ZJ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelj ovim putem ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u revizijskoj odluci Rev. 2245/17 od 20. ožujka 2018.g., a prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, pa zastara individualnih restrikcijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Slijedom gore navedenog neosnovan je istaknuti prigovor zastare potraživanja, budući je rok zastare započeo teći od dana pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 (13. lipnja 2014. godine za pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o promjenljivoj

1 9

kamatnoj stopi), a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, nedvojbeno je da nije nastupila zastara potraživanja u općem zastarnom roku od 5 (pet) godina za povrat više plaćenih iznosa stečenih bez pravne osnove.

Tuženik je, postupajući po odredbama ZID ZPK/15, proveo konverziju zatečene glavnice koja je bila sa stanjem 30.09.2015. g., međutim da je konvertirana početna glavnica, uvažavajući ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi preostala neotplaćena glavnica na dan konverzije bila bi u prosjeku 40 % niža od one kako su ju utvrđivale banke u konverziji, a što potvrđuje navode tužitelja da konverzijom kredita nije uspostavljena ugovorna ravnoteža koja, prije svega, podrazumijeva povrat nepripadno stečenih koristi koje su uzrokovale ništetne odredbe o valuti i kamati, i koje su retroaktivnog karaktera, s učinkom i uspostavom stanja kao da tih odredaba nikada nije niti bilo. Upravo iz gore navedenih razloga tužitelj ustraje u dokaznom prijedlogu provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim bi se utvrdilo što bi tužitelj, kao potrošač – korisnik kredita, platio po početnim uvjetima (što je retroaktivna posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), s onim što je faktično platio i onime što je dobio u postupku konverzije kredita.

Slijedom svega gore navedenog tužitelj ovim putem, u smislu odredbi čl. 190 i 191 Zakona o parničnom postupku, preinačuje prvotno postavljeni tužbeni zahtjev zahtijevajući i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1 Ugovora o kreditu br. 061209416463 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] potvrđenog ( solemniziranog) pod brojem OU-1523/05 od 15. prosinca 2005.g., kojom su parnične stranke ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, te predlaže sudu da, oslonom na odredbu čl. 190 st. 3 Zakona o parničnom postupku, dopusti preinaku tužbenog zahtjeva, iz razloga što bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa između parničnih stranaka, utemeljenih na predmetnom Ugovoru o kreditu na način kako slijedi:

7. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja , pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakin ji Stefani Gardašanić saslušao vještakinju .

7 1. Tužitelj CJ na saslušanju izjavljuje da je predmetni kredit digao radi stambene izgradnje na očevoj kući. Ima 4 djece. U stanu živi i danas. Valutu CHF su mu baš nudili u banci takoreći sugerirali. OTP banku je izabrao jer s njima dugo posluje. Na pitanje je li pročitao ugovor, odgovara gledao je imena i iznos, nije analizirao detalje, a nije mu se ništa objašnjavalo o valuti CHF. Ništa mu nije nitko objašnjavao o promjeni kamatne stope. Na pitanje za razliku između najveće i najmanje rate odgovara da je najmanja bila oko 3.000,00 i nešto kuna, a najveća oko 6.000,00 i nešto kuna. Javni bilježnik mu nije čitao ugovor. Sklopio je konverziju jer su ga zvali iz banke računao je da će mu biti povoljnije, a na pitanje je li mu bilo povoljnije odgovara da misli da jest. "

Na pitanje punomoćnika tuženika da li je u vrijeme sklapanja ugovora imao privatnu firmu odgovara da jest i to građevinsku trgovačku, sjedište firme je upravo na adresi

2 0

ove kuće. Na pitanje je li u kući imao neki poslovni prostor odgovara da nema , a kao što je rekao ima 4 djece tako da i nema mjesta da bi bilo kakvog poslovnog prostora. Je li se sjeća je li konverzijom utvrđena pretplata po istoj odgovara da se ne sjeća.

7. 2. Dana 25. veljače 2025., doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa zadatkom vještakinji

- izraditi izračun preplaćenih kamata na način da se u svakom pojedinom anuitetu od naplaćenih kamata odbiju kamate kakve su trebale biti naplaćene po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, s tim da se u stambenim kreditima za razdoblje od 1.1.2014. uzima kao redovna kamatna stopa 3,23 %.

- izraditi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita, iskazati pozitivne I negativne razlike

-napraviti prikaz zbrojenih iznosa izračuna pod točkama 1. i 2. 4. izraditi izračun ukupnih zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod točkama 1. i 2. sve do dana provedene konverzije. 5. izraditi izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata navedenih pod točkom 4 odbije eventualna pretplata priznata u konverziji, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, a ukoliko ukupno utvrđeni iznos zakonskih zateznih kamata nije dovoljan da bi se izvršio prijeboj eventualno utvrđene preplate iz konverzije, preostali iznos je potrebno kompenzirati s glavnicom preplaćenih iznosa,

-na preostali iznos glavnice, nakon odbitka pretplate utvrđene konverzijom, teku zakonske zatezne kamate, počev od dana sklapanja konverzije pa sve do isplate izjasniti se je li konverzija provedena u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju

7. 3. Iz nalaza i mišljenja vještakinje razvidno je da

preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 16.751,62 CHF, odnosno 79.832,38 HRK po početnom tečaju, ili 10.595,58 EUR (tab. 3).

Manje plaćene kamate iznosi 362,78 CHF, odnosno 1.728,88 HRK po početnom tečaju, ili 229,46 EUR (tab. 3).

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 108.955,29 HRK, odnosno 14.460,83 EUR (tab. 4).

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 8.255,02 HRK, odnosno 1.095,63 EUR (tab. 4).

Ukupna pretplata kamate i pretplata tečaja iznosi 25.056,41 EUR (tab. 5).

Zatezne kamate na pretplatu kamate i tečaja od dana plaćanja do 30.09.2015.g. iznose 11.139,58 EUR (tab.5).

2 1

Zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 21.01.2016.g. je za 6.478,82 EUR veća od preplate u konverziji (tab. 6). Kada se tome doda pozitivna preplata kamate i tečaja od 25.056,41 EUR, ukupno potraživanje tužitelja iznosi 31.535,23 EUR. Prema dokumentaciji u spisu konverzija je provedena u skladu sa Zakonom ZPK (NN 102/15).

Kako nije bilo primjedbi na nalazi mišljenje to vještakinju nije bilo potrebno saslušavati.

7 4. iz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama ls 9 razvidno je da istog sklapaju tužitelj i tuženica, namjena kupnja i adaptacija stambenog prostora, valuta CHF, kamatna stopa promjenjiva. Anexom ugovora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine parnične stranke su regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna od strane tužitelja, kao korisnika kredita

7 5 iz dopisa tužitelja upućenog tuženika u ls 16 razvidno je da se isti obraća tuženiku rladi dostave dokumentacije vezane za predmetni kredit, tuženik je primio navedeni dopis dana 12 lipnja 2019. u potpisu je tužitelj.

8Tuženik u podnesku od 29. prosinca 2025., navodi kako nema primjedbi na predmetni nalaz i mišljenje vještaka. II. Međutim neovisno o navedenom, tuženik ističe da ostaje pri svim iznesenim navodima i prigovorima te ponovo naglašava da radi donošenja zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, sud čitavo vrijeme treba imati na umu da tužitelj ne osporava valjanost sporazuma o konverziji kredita i postupka koji je prethodio sklapanju sporazuma, a koji postupak je proveden u skladu s kogentnim odredbama ZID ZPK/15, koje odredbe je Ustavni sud ocijenio suglasnim s Ustavom RH.

Navodi tuženika sada su potvrđeni i recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je rješenjem broj: Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024.g., pozivajući se na odluku Vrhovnog suda u predmetu Gos 1/2019, a u postupku u kojem su nižestupanjski sudovi odbili restitucijski zahtjev potrošača zbog sklopljenog sporazuma o konverziji, sada odbacio reviziju tužitelja jer postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je gore citiranim rješenjem odbacio reviziju tužitelja-potrošača, jer je nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita u skladu s odredbama ZID ZPK, kojim sporazumom je izvršena zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama, a koji sporazum djeluje ex tunc, „ uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača.“

9.Tužitelj u podnesku od 30. prosinca 2025., navodi da nema primjedbi na nalaza i mišljenja isto nema nikakvih primjedbi po pitanju metodologije obračuna. Tužitelj

2 2

smatra kako je sudski vještak pravilno utvrdio iznose prema rješenju naslovnog suda na način da je izračunao sljedeće iznose: - Preplatu kamate (više plaćenu kamatu) koja iznosi 16.751,62 CHF, odnosno 79.832,38 HRK po početnom tečaju, ili 10.595,58 EUR (tab. 3). – Preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 108.955,29 HRK, odnosno 14.460,83 EUR (tab. 4). - Ukupnu pretplatu kamate i pretplatu tečaja koja iznosi 25.056,41 EUR (tab. 5). - Zatezne kamate na pretplatu kamate i tečaja od dana plaćanja do 30.09.2015.g. iznose 11.139,58 EUR (tab.5). - Zateznu kamatu na preplatu tečaja do konverzije 21.01.2016.g. je za 6.478,82 EUR veća odpretplate u konverziji (tab. 6), pa kada se tome doda pozitivna preplata kamate i tečaja od 25.056,41 EUR, ukupno potraživanje tužitelja iznosi 31.535,23 EUR.

Slijedom gore navedenog tužitelj, u smislu odredbe čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku, specificira i uređuje točku III. postavljenog tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem gđe. Stefani Gardašanić – stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 3. prosinca 2025. g., zahtijevajući isplatu više uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, uvećan za iznose zateznih kamata na preplaćene iznose tečaja i kamata do provedene konverzije, od kojeg iznosa je odbio utvrđeni iznos pretplate u konverziji.

10 Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim

11 Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača.

Sud je imao u vidu i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi određivanje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju te naravno ne u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača. Radi svega navedenog prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan. U ovom slučaju naročito treba uzreti u obzir status tužitelja kao potrošača

11 Iz spisa je jasno razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita dakle neupitan je status potrošača .

Tužitelji je potrošač koji je sklopio kredit za svoju nekretninu , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Dakle tužitelj podiže kredit radi kupnje vozila u osobne svrhe. Tužitelji je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača .

2 3

Da to nije tako ne bi niti tužena pozvala tužitelja na sklapanje ugovora o konverziji Naime, bio bi nonsens kada bi tuženik osporavao svojstvo potrošača kada mu je upravo u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio sklapanje ugovora o konverziji,. Dakle položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača svrha izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. U odnosu na prednje rečeno postavlja se pitanje da li bi tuženik tužitelja ukoliko ga nije smatrao potrošačem, pozvao odnosno stavio ponudu za sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, a odgovor se slijedom životne logike nameće sam po sebi.

12 Za istaknuti je da tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom .

Ovaj sud je rješenjem u izreci dopustio predmetnu preinaku jer se ista podnesena još prije zaključenja prethodnog postupka u podnesku od 27 veljače 2023, a za istaknuti je da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno čl.190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1,89/14, 70/19 dalje:ZPP), naime tužitelj u prvotnoj podnesenoj tužbi tuži samo kamata, da bi naknadno dodao i valutu, a u uređenom tužbenom zahtjevu nakon vještva uređuje odnosno određuje istog sukladno vještvu (tako i Vrhovni sud RH u zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe i nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Sud smatra da tužitelj u podnesku od 27 veljače 23 vrši preinaku koju je sud dopustio prije zaključenja prethodnog postupka , a u podnesku nakon vještačenja tužitelj samo određuje – specificira tužbeni zahtjev

13 Tužitelj je kao korisnik kredita, dokazala opravda svoj pravni interes za postavljanje stupnjevite tužbe , jer ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama , odnosno njihovim stopama za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, valuti, a u tužbi navodi da od tužene nije isto dobila, radi čega je i sud naložio, u spis je i dostavila dopis kojim isto potražuje od tuženika, navedenu dokumentaciju ls 16.

14 Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje

2 4

predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina

Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužiteljica nije bila informirana o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno tužiteljici od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica dužna plaćati, što je tužiteljici kao potrošaču životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istoj predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta. Tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi ista mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, pa i više od 50 %, dapače istoj je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužiteljica posluje, a pogotovo ne valuti stvarnih plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informirana o bitnih parametrima otplate kredita.

Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužiteljice, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće

2 5

obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

15 Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužiteljicu kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za nju stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njenih obveza po kreditu, a niti tužiteljica ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužiteljica ničim nije osigurana od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženice koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužiteljicu.

16. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

17 Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

2 6

18. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

Navedenim dodatkom ugovora je određena buduća otplata anuiteta na način da se mjesečni anuitet obračunava po srednjem tečaju HNB za valutu euro koji vrijedi na dan redovnog dospijeća anuiteta.

18.1. Iz sadržaja cjelokupnog teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), izuzev promjene broja Osnovnog ugovora o kreditu.

19.Iz sadržaja tekst prethodno navedenog Dodatka razvidno je da su istim nesporne uplate po kreditu uračunate u novi izračun preostale glavnice i otplatu iste vezano za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, no isto je razvidno da se niti jednom odredbom Dodatka ili pak izjavom stranaka ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita do sklapanja Dodatka.

19.2. Dapače, iz sadržaja Dodatka i poziva banke za izračun konverzije proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice.

20. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

21. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

22. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate

2 7

uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristao tzv. konverzijom.

23 Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. 1Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

24. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica

2 8

zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 26. rujna 2005. sklopila ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

24.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužiteljica nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

24.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

25. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

26. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

27. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD -a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

28. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi

2 9

ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

29. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C118/17 ZJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.)

30. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće: (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti

Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano: (1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. (2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

.Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano: (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala; dok je čl. 1115. ZOO -a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31Obzirom je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

3 0

32 Kako je tužitelji zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, koja je u svom u nalazu i mišljenju izračunala - Zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 21.01.2016.g. je za 6.478,82 EUR veća od preplate u konverziji (tab. 6). Kada se tome doda pozitivna preplata kamate i tečaja od 25.056,41 EUR, ukupno potraživanje tužitelja iznosi 31.535,23 EUR. U skladu s navedenim dakle tužitelj uređuje tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu više uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, uvećan za iznose zateznih kamata na preplaćene iznose tečaja i kamata do provedene konverzije, od kojeg iznosa je odbio utvrđeni iznos pretplate u konverziji

33. Tužitelji sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO -a pripada i zatezna kamata na pretplaćene iznose od dana pretplate do konverzije ugovora o kreditu, a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

34.1. U odnosu na potraživanje tuženice po osnovi priznate pretplate u konverziji ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 195. ZOO-a, a kojom je propisano:

Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

34.2. Nadalje, čl. 196. ZOO-a je propisan: (1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. (2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

34.3. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula zahtjev za utvrđenje postojanja njene dospjele tražbine prema tužiteljici proizašle iz istog pravnog odnosa stranaka, a tužiteljica je izjavom o prijeboju sadržajno priznala ovo potraživanje tuženice te sukladno istom umanjila svoje potraživanje, a što je ovaj sud predmetnom presudom prihvatio kada je tuženici naložio da tužiteljici isplati dug koji predstavlja razliku obračunatog potraživanja tužiteljici umanjenu za potraživanje tuženice.

/sukladno izračunu vještakinje koje je tužitelj precizirao u svom tužbenom zahtjevu/

- čl. 195. ZOO-a, a kojom je propisano: Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

Nadalje, čl. 196. ZOO-a je propisan: (1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. (2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to

Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula zahtjev za utvrđenje postojanja njene dospjele tražbine prema tužiteljici proizašle iz istog pravnog odnosa stranaka, a tužiteljica je izjavom o prijeboju sadržajno priznala ovo potraživanje tuženice te sukladno istom dakle umanjio svoje potraživanje, a što je ovaj sud predmetnom presudom prihvatio

3 1

Obzirom je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju /podnesak 30 12 25/ utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužiteljici po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji. Ponovno sud navodi da je tužitelji u istom dijelu smanjila tužbeni zahtjev upravo sukladno vještvu.

35 Glede prava na naplatu negativnih razlika za istaknuti je da na temelju ništetne ugovorne odredbe , sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odreda ugovora o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom na takvo pravo, a u smislu odredbi 323 st 2 ZOO, pa dakle tuženik nema pravo tražiti negativnu razliku.

36 Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO -a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO -a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

37 Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP -a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO -a. Obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 13. lipnja 2014.godine, isti rok je sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, počeo od tada iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.Također, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

.U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 12. lipnja 2019. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove

31 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 1 ZPP pa su tužitelju koji je uspio u postupku , priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora, i vrijednosti boda od 2 EUR , i uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe, zastupanja na ročištima 29 ožujak 2023, 24 svibanj 2023, 8 veljače 2024, 27 siječanj 2026, podnesci 28 veljače

3 2

2023, 19 ožujak 2025, 30 prosinac 2025, , svaka radnja po 250 bodova a vrijednost boda je 2 EUR, dakle svaka radnja 500 EUR, plus PDV vještačenja u iznosu 500 EUR što je sveukupno 5500 EUR Sudska pristojbe nije priznata jer tužitelj istu nije ni platio, naime nije plaćena pristojba za tužbu, dok je sada tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama iste oslobođen

U Dubrovniku, 23. veljače 2026

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika