Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26d
Poslovni broj: Gž-1403/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Amaliji Švegović, u pravnoj stvari tužiteljice ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po Andreasu Mlikoti, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-115/2025-4 od 29. rujna 2024., dana 23. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tuženice te ukida rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-115/2025-4 od 29. rujna 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbio je prigovor mjesne nenadležnosti.
2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) te bitnih povreda odredaba parničnog postupka, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim razlozima.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženice, odnosno da je ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci obzirom je sjedište tuženice u [adresa], a koji sud bi bio mjesno nadležan i primjenom pravila o općemjesnoj nadležnosti. Primjenjujući odredbu čl. 49., čl. 51. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 113/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP/07), te polazeći od utvrđenja da je u ovom konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije smatra da stranke nisu pregovarale i da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj odredbi ugovora o kreditu, te da je prebivalište tužiteljice udaljeno od suda čija je nadležnost ugovorena oko 280 km, prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja kao takva za tužiteljicu izaziva visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka, slijedom čega je zaključio da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a i odbio prigovor mjesne nenadležnosti.
6. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da pobijana odluka nije pravilna niti zakonita jer sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka, te da je prvostupanjski sud o nepoštenosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti iznio samo paušalne navode bez obrazloženja primjenom kojih kriterija je utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ističe da je i Sud Europske unije u odluci od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv ŠH i ŽH, a koja se presuda ticala tumačenja Direktive 93/13 EEZ upravo vezano na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena nego najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Tuženica smatra da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji i u tom smislu provesti kontradiktorni postupak, pa kako nije tako postupio, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti jer bi Općinski sud u Rijeci kao sud u sjedištu tuženice, čak i da nije postojala prorogacija nadležnosti u ugovoru o kreditu, bio nadležan primjenom odredbi o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a, a kako je prvostupanjski sud propustio dati razloge zbog čega nije uzeo u obzir navode tuženice o podrednoj primjeni navedenih zakonskih odredbi, počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ističe da eventualnu neravnotežu među strankama treba prosuđivati s obzirom na različite okolnosti, kao što su sjedište suda, sjedište odnosno prebivalište stranaka, prirodu spora, visinu predmeta spora, je li za očekivati da će stranka uzeti punomoćnika, a u prilog svojih navoda poziva se na sudsku praksu citiranu u žalbi. Tuženica ističe da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju jer je nadležnost iz čl. 19.l. st. 1. ZPK propisana za sporove iz potrošačkih ugovora s međunarodnim elementom.
7. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih smatra da je prorogacijska klauzula uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom da se tužiteljica u tužbi uopće nije pozivala na nepoštenost i ništetnost prorogacijske klauzule.
8. Također, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti utvrdivši po službenoj dužnosti da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena bez da je prije toga strankama dao priliku iznijeti i raspraviti stavove o ne/poštenosti takve odredbe obzirom da odgovor tuženice na tužbu (u kojem je tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti) uopće nije dostavio tužiteljici radi očitovanja na navode tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, a niti je na pripremnom ročištu tužiteljicu upoznao sa činjenicom da je tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti te na tom ročištu raspravio sa strankama stavove o ne/poštenosti prorogacijske klauzule, pa je time počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je takvim postupanjem onemogućio stranke u raspravljanju pred sudom.
9. Slijedom navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženice kao osnovanu te ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.
10. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će omogućiti strankama ovog postupka da iznesu svoje stavove po pitanju nepoštenosti prorogacijske klauzule i o njima kontradiktorno rasprave. Ukoliko utvrdi da je sporna odredba ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti u sjedištu tuženice ništetna, prvostupanjskom sudu se ukazuje da bi se tada mjesna nadležnost suda određivala prema odredbi čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a (kojima je određena nadležnost suda koji je općemjesno nadležan za tuženicu ili na čijem se području nalazi registrirano sjedište pravne osobe) ili prema odredbi čl. 59. ZPP-a (kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi), radi čega je dužan, a imajući u vidu i ostale okolnosti (vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice kao potrošača i sjedišta tuženice kao trgovca, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska mogu stranku odvratiti od bilo kakve tužbe), opće imovno stanje potrošača), utvrditi odlučne činjenice i nakon toga ponovno odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti te u novoj odluci dati jasne i valjane razloge, kako bi ovaj sud po eventualno novoj žalbi mogao ispitati pravilnost i zakonitost odluke.
11. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
U Varaždinu 23. veljače 2026.
Sutkinja
Amalija Švegović
