REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5859/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2 Ugovora o kreditu br. 71300094657 sklopljenog 14.01.2009. i br. 7130134008 sklopljenog 05.03.2014. u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno vežećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici

-147,23 eur sa zakonaskim zateznim kamatama tekućima od 22.01.2009. do isplate

-132,72 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 13.03.2014. do isplate,

te naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 220,68 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23.02.2026. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos 132,72 eur od 28.03.2013. do 12.03.2014., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s tuženikom sklopila dva

Ugovora o kreditu i to

-14.01.2009. br. 71300094657, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 15.000,00 eur

-05.03.2014. br. 7130134008, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 100.000,00 kuna,

pri čemu su po oba Ugovora o kreditu, stranke odredbom čl. 2 ugovorile obvezu tužiteljice na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci kreditora, a sukladno kojoj odredbi je tužiteljica

-22.01.2009., temeljem Ugovora o kreditu br. 71300094657, platila naknadu za obradu kredita u iznosu 1.109,34 kuna/147,23 eur odnosno 1% od iznosa kredita

-28.03.2013., temeljem Ugovora o kreditu br. 7130134008, platila naknadu za obradu kredita u iznosu 1.000,00 kuna/132,72 eur odnosno 1% od iznosa kredita. Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, budući da je tužiteljici, prilikom isplate kredita, naplaćena tzv. ulazna naknada to tužiteljica traži od suda da, a prema uređenom tužbenom zahtjevu podneskom od 07.11.2025., donese odluku kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 2 Ugovora o kreditu br. 71300094657 i br. 7130134008 u dijelu kojim je ugovorena obveza i plaćenje svih naknada i troškova te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati

-147,23 eur sa zakonaskim zateznim kamatama tekućima od 22.01.2009. do isplate

-132,72 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28.03.2013. do isplate kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obevama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Stoga tuženik, ističući i prigovor zastare, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopise tuženika od 23.08.2024., Ugovor o međufinanciranju i redovitom kreditu od 05.03.2014., Promete po kreditu, Ugovor o stambenom kreditu od 14.01.2009., Promete po kreditu, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu br. 71300094657 od 14.01.2009. i br. 7130134008 od 05.03.2014. te zahtjev za isplatom

-147,23 eur sa zakonaskim zateznim kamatama tekućima od 22.01.2009. do isplate

-132,72 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28.03.2013. do isplate,

koje iznose je tužiteljica platila, tada u kunama, temeljem ništetne odredbe čl. 2 po oba Ugovora o kreditu.

4.1. Pri tome se navodi kako je tužiteljica podneskom od 07.11.2025. ispravila činjenične navode tužbe u pogledu broja kredita sklopljenog 05.03.2014., naznačujući točan broj Ugovora i to 7130134008. Međutim, unatoč navedenoj ispravci, tužiteljica je u zahtjevu i nadalje ustrajala na tijeku zakonskih zateznih kamata od 28.03.2013., iako je predmetni Ugovor sklopljen tek 2014..

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 71300094657 od 14.01.2009. i br. 7130134008 od 05.03.2014. (dalje u tekstu Ugovori o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu 15.000,00 eur i 100.000,00 kuna uz redovnu kamatu, kao što nije sporno da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora

- da je tužiteljici 22.01.2009. temeljem Ugovora o kreditu br. 71300094657 naplaćena naknada u iznosu 1.109,34 kuna te 13.03.2014. temeljem Ugovora o kreditu br. 7130134008 u iznosu 1.000,00 kuna, što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, iznosi 147,23 eur i 132,72, a koja činjenica je utvrđena uvidom u dopise tuženika od 23.08.2024. urudžbeni br. 012143- 36-2024.

6. Međutim, budući da je tuženik osporio osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Nesporno je, a uvidom u Ugovore o kreditu utvrđeno kako je namjena kredita bila financiranje adaptacije i rekonstrukcije kuće.

7.1. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je novčanim sredstvima po oba Ugovora o kreditu koristila za adaptaciju kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji.

8. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bila vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kako je kreditom financirala adaptaciju kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužiteljice (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/07.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne i pasivne legitimacije stranaka, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.

11. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužiteljica u cijelosti otplatila oba kredita, ukazuje se kako ista ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

12. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

13. Nadalje, nesporno je kako je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje svih naknada sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

13.1. Iako tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu Odluku o tarifi naknada, uvidom u Opće uvjete poslovanja kao i Upute za odobravanje kredita građanima-osnovna upute, razvidno je kako se korisnicima kredita naplaćaju naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita koja se, ovisno o namjeni i vrsti kredita, naplaćaju u različtim postotcima od iznosa kredita.

14. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu kredita, to je činjenica obveze plaćanja ulazne naknade bila poznata. Međutim, iako visina tako ugovorene naknade nije jasno naznačena u Ugovoru o kreditu kao niti Općim uvjetima niti Uputama, ukazuje se kako je visina navedene obveze tužiteljici mogla postati poznata najkasnije u trenutku isplate kredita kada joj je naknada i naplaćena.

14.1. Slijedom navedenog, a budući da je obveza plaćanja naknade određena Ugovorom o kreditu, pri čemu je ista naplaćena tužiteljici u trenutku isplate kredita i to u iznosu 1.109,34 kuna i 1.000,00 kuna, to neosnovano tvrdi tužiteljica da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi.

15. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora, a najkasnije u trenutku isplate kredita, precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Odredba čl. 99 ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 99 ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Nadalje, tekst čl. 99 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Slijedom navedenog odredba čl. 2 oba Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 96 st. 1 ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 98 ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96 st. 1 ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 2 ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 74 st.1 toč. 3 ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da Ugovori o kreditu, ne sadrže konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vazanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužiteljicu čl. 2 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćene naknade, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužiteljici omogućeno pregovaranje.

27. Valja istaknuti da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

28. Stoga, a budući da je odredba čl. 2 oba Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07, odlučeno kao pod toč. I izreke.

29. Imajući na umu navedeno, tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu, i to u iznosu

-147,23 eur temeljem Ugovora o kreditu br. 71300094657 sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana izvršene naplate odnosno od 22.01.2009. do isplate

-132,72 eur temeljem Ugovora o kreditu br. 7130134008 od dana izvršene naplate odnosno od 13.03.2014. do isplate.

29.1. Predmetno iz razloga što je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa tužiteljici uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a pripada pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od dana izvršene uplate odnosno od 22.01.2009. i od 13.03.2014. (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

29.2. Međutim, budući da je tužiteljica na ime glavnice temeljem Ugovora o kreditu 7130134008 koji je sklopljen 05.03.2014., potraživala kamatu od ranijeg datuma odnosno od 28.03.2013. kada još Ugovor nije niti bio sklopljen, to je u tom dijelu odbijen zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamatam na iznos 132,72 eur od 28.03.2013. do 12.03.2014., kao neosnovan.

30. Prigovor zastare nije osnovan.

30.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

31. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužiteljici priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 07.11.2025. i za pristup na ročišta 28.01.2026. za svaku radnju u iznosu po 50,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a iznosi 187,50 eur kojem je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu 26,55 eur te na presudu u iznosu 6,63 eur sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, čime sveukupni trošak tužiteljice iznosi 220,68 eur. Na tako određen trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

31.1. Ukazuje se pri tome kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 37 st. 1 ZPP-a, jer deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora koji je određen prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i VS RH Rev-374/2013 od 06.12.2017., VS RH Rev-x-155/2010 od 30.06.2010.), pa je stoga raspravnim rješenjem od 28.01.2026. utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu 279,95 eur.

U Zagrebu, 23. veljače 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. sud. pristojba na presudu 13,27 eur

2. Pun. tuženika