Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-3057/2019-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Katarina Radovac, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 23. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-612/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.10.2006. godine, sklopljen sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-1959/2006 dana 26.10.2006. godine, a koja glasi: „Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30.06.2007. (tridesetog lipnja dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava i svih odredbi ovog Ugovora 01.07.2007. (prvi srpnja dvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za «kredite za mlade». Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 306-612/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.10.2006. godine, sklopljen sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-1959/2006 dana 26.10.2006. godine, u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 463,75 CHF (četiristošezdesettri švicarskih franaka i 75/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-
Bank d.d. na dan plaćanja.''
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., kao pravnom sljedniku Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.445,59 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i iznos od 5.815,95 eura, u roku 15 dana, dok se odbija tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 605,45 eura.
VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 8. st. 2.Ugovora o kreditu broj 306-612/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.10.2006. godine, sklopljen sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-1959/2006 dana 26.10.2006. godine, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 21. st. 3.Ugovora o kreditu broj 306-612/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.10.2006. godine, sklopljen sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-1959/2006 dana 26.10.2006. godine, a koja glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnik i Sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora.''"
VI. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 3.769,62 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 23. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja radi naknade troška odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate, učinjena u podnesku od 7. studenoga 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je je s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sad Addiko Bank d.d. kao kreditorom, dana 24. listopada 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 306- 612/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemiziran kod javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva pod. br. OU-1959/2006 dana 26. listopada 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor) kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 98.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u tečaj, dok se tužitelj obvezao predmetni iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom članka 4. stavak 3. Ugovora (valutna klauzula) određeno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 463,75 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Banka d.d. na dan plaćanja. Odredbom članka 3. Ugovora utvrđeno je da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje. Odredbom članka 6. Ugovora (promjenjivost kamatne stope) ugovoreno je stavkom 1. da banka neće mijenjati ugovorenu kamatnu stopu do 30.6.2007. godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, te da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora. Zatim stavkom 2. istog članka, da će se korisniku kredita pod uvjetom da se pridržava svih odredbi ugovora, dana 1.7.2007. godina, promijeniti kamatnu stopu važeću za kredit za mlade, a da se nakon promjene kamatne stope, ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Banka d.d. ili drugog akta banke. Stavkom 3. istog članka je ugovoreno da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promjenjivom kamatnom stopom. Odredbom članka 21. Ugovora utvrđeno je da korisnik kredita, založni dužnik i sudužnik, potpisom Ugovora, u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja uvjeta Hypo Alpe- Adria Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Banka d.d. i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke iz Ugovora. Prethodno navedene odredbe predstavljaju odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, budući je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika, te koje čine sastavni dio standardnih, adhezijskih ugovora koje tuženik koriste radi pružanja svojih usluga, a u kojim je mogućnost pregovaranja isključen, čime je, pojedinačno, isključena i mogućnost sadržaja ugovora. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to iz razloga što je vjerovnik (kreditor) odnosno tuženik, imao mogućnost jednostranog određivanja obveze tužitelja koji pak promjenu po gore navedenim ugovornim odredbama nije mogao predvidjeti, niti mu je takvo što usmeno pojašnjeno, a pravilnost promjene nije mogao ni provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i razvidnih kriterija u samom ugovoru. Tužitelj se poziva na odredbe članka 81. i 87.Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Dakle tuženik nije tužitelja informirao o svim rizicima koji za njega mogu proizaći iz predmetnog ugovora o kreditu, već je isti prešutio i nudio tužitelju, kao potrošaču, nižu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, kao sigurnu i stabilnu valutu, stvarajući kod tužitelja opći dojam o povoljnosti takvog kredita, a što je imalo izravni utjecaj na tužiteljevu ekonomsku odluku. Tužitelj je time nesporno doveden u situaciju u kojoj je iznos glavnice kredita neizvjestan ali i iznos cijene glavnice, odnosno kamata, budući je oboje bilo vezano uz švicarski franak. Kad tome nadodamo činjenicu da si je tuženik zadržao pravo svojevoljnog mijenjanja kamatne stope za vrijeme otplate kredita, postaje jasno o koliko velikoj neravnoteži se ovdje radi. Odredbom članka 8. stavak 2. Ugovora određeno je da je banka za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d. iz formulacije navedene odredbe jasnim proizlazi kako je riječ o još jednoj nepoštenoj ugovornoj odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i na način da se istog sankcionira za ispunjenje svoje obveze prije isteka roka. Tuženik je dužan tužitelju bratiti sve što mu je tužitelj isplatio više od onoga što je bio dužan sukladno valjanim ugovornim odredbama, odnosno, dužan mu je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranih povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredaba i dijelova odredaba Ugovora o kreditu broj sklopljenog između tužitelja i tuženika, koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu u skladu s odlukom banke, kao i odredbe članka 21. stavak 3. te članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 60.095,72 kn (odnosno u valuti euro 7.976,07 eura), a s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 32.662,56 kn (odnosno u valuti euro 4.335,07 eura) sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporio tužbeni zahtjev navodeći u bitnom kako je tužitelj pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku u cijelosti ostvario sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu zbog čega nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tužitelj i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita denominiranog u CHF provela se na način da je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, pa se smatra kao da valutne klauzule u CHF nije bilo. Također je Aneksom ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Osporava da bi bila ništetna odredba članka 21. stavak 3. Ugovora o kreditu kojom je tužitelj prihvatio opće poslovne uvjete tuženika, kao i odredba članka 8. stavak 2. Ugovora, jer tužitelju nikada nije ni naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik se poziva na članak 1024. Zakona o obveznim odnosima, navodi kako tom niti kojom drugom odredbom nije zabranjeno ugovoriti takvu obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate. Ista odredba je u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te ne uzroku značaju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nedopustivo je sada utvrđivanje ništetnom odredbe čiji je sadržaj tužitelju u cijelosti bio jasan te koju odredbu je tužitelj svojevoljno i bez prisile prihvatio. Poziva se na Direktivu 87/102/EEC. U odnosu na ugovoru odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi da je u vrijeme sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima pa tako i sukladno Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama, Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Ističe kako se o odredbi o promjenjivom kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tužitelju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika a također mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi. Nadalje, prava volja stranaka bila je ugovaranje promjenjive kamatne stope a posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako to zahtjeva tužitelj dovela bi do posljedica kao da je među ugovornim stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa. Tuženik spori i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. O istoj se pojedinačno pregovaralo, kreditni referent je prilikom sklapanja ugovora tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule kao i ekonomske posljedice, a značaj odredbi protumačio mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora. Tužitelj se sam odlučio na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati je li poštena, a ista je i u skladu s prisilnim propisom Zakonom o obveznim odnosima. Tuženik je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom, a na to su upozoravali i guverneri Hrvatske narodne banke. Ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, podredno da odbije tužbeni zahtjev te tužitelja obveže da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa od 6.843,08 eura sa zateznim kamatama na ime ništetne valutne klauzule te iznosa od 6.602,51 eura sa zateznim kamatama na ime ništetne promjene kamatne stope. Dakle, kako je zahtjev radi isplate povišen u odnosu na prvotno postavljeni radi se o preinaci tužbe, a sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata. Sud smatra i da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se o preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
4. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, odredbi ugovora kojima je ugovorena primjena općih uvjeta poslovanja tuženika na predmetni kreditni odnos, kao i odredbe ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Predmet postupka je i zahtjev radi isplate na ime ništetne valutne klauzule i ništetne promjene kamatne stope,. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
5. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi tog ugovora, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019).
6. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu 306-612/2006 od 24. listopada 2006. godine, otplatni plan, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih za razdoblje od ugovaranja kredita do 30.09.2015., obavijest o promjenama kamatne stope, Aneks uz Ugovor o kreditu 306-612/2006, Izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR s prihvatom tužitelja, simulirani otplatni plan, obavijest o provedenoj konverziji, specifikaciju uplata, tuženikovu Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, izjavu HF i ŠF, pregled prometa po kreditu, početni otplatni plan, saslušan je tužitelj te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Tuženik je odustao od dokaza saslušanjem svjedoka -javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu te osobnog bankara. Nije proveden dokaz uvidom u medijske objave, reklame i brošure tuženika te u izjavu DFR, jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti.
7. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
8. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
9. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
10. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
11. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 24. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 98.560,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita;
– da je kao kredit odobren kao namjenski – za kupnju stana,
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja;
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,88%;
– da je u članku 6. Ugovora ugovoreno: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30.06.2007. (tridesetog lipnja dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava i svih odredbi ovog Ugovora 01.07.2007. (prvi srpnja dvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za «kredite za mlade». Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“
– Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 3,88%;
– da je tuženik tijekom otplate jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je u razdoblju od 1. kolovoza 2007. do 1. siječnja 2014. primjenjivao kamatnu stupu višu od početno ugovorene (od 4,60% do 6,20% godišnje), sve dok Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) nije regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF.
12. Tužitelj je iskazao da mu sredstva bila potrebna za kupnju stana koji je korišten isključivo za privatne potrebe. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Znao je da može doći do određenog povećanja ali nikako do ovog do kojeg je došlo. Nije mu pojašnjeno niti na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa. Nikada ne bi prihvatio zaključenje ovakvog ugovora da je bio upozoren da može doći do ovakvog porasta anuiteta. Prema početnom otplatnom planu anuitet je iznosio 1.700,00 kuna da bi došao do iznosa od 4.000,00 kuna. Nisu pregovarali posebno o odredbi prema kojoj je banka ovlaštena zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nije bilo govora niti o visini te naknade. Nije znao kako će se ona odrediti, niti koji se troškovi imaju iz nje podmiriti. Tužitelj je kredit prijevremeno otplatio, ne zna je li obračunata naknada. Iako je tužitelj ekonomist po struci nije imao saznanja o rizicima ugovaranja ovakvog kredita, nije bio zaposlen u bankarskom sektoru niti je radio u struci, radio je u brodogradilištu 3. Maj kao cjevar. Pročitao je ugovor ali iz teksta ugovora nije mogao predvidjeti da bi moglo doći do ovakvih posljedica do kakvih je došlo. Kredit je konvertiran. Prilikom zaključenja tog dodatka banka tužitelja nije upozoravala da bi mogao izgubiti ikakva prava u odnosu na ovaj kredit sa valutnom klauzulom u CHF, niti se on ikakvih prava odrekao. Konverziju je zaključio jer je anuitet previše porastao.
13. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je bio logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Treba reći da je tužitelj u spis dostavio Metodologiju o načinu promjene kamatnih stopa, no iz te isprave nije vidljivo da li se primjenjivala u razdoblju u kojem je ugovoren predmetni Ugovor o kreditu i je li se uopće primjenjivala na konkretni Ugovor o kreditu te je li bila uručena tužitelju.
14. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
15. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
17. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
18. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
19. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
20. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
21. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
22. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
23. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu potvrđen ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
24. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
25. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Nastavno se ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. koje glasi: "Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija statistički je u praksi sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman. Promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dakle, drukčije tumačenje ili primjena istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi se u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikog broja sudionika. Dakle, odgovarajući na pitanje zbog kojeg je podnesena revizija ovaj revizijski sud zbog svega izloženog zaključuje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP.", a jednaki pravni stav zauzet je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i VSRH Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. godine.
26. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 3,88%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 3,88%, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.623000 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
27. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo kako je tužitelj na ime preplaćene kamate do konverzije više uplatio 6.843,08 eura, a na ime preplaćenog tečaja 6.602,51 eura. Zatezne kamate na ime preplaćene kamate i tečaja do konverzije iznose ukupno 6.421,40 eura (Tablica 10.). Tužitelju je u konverziji priznata preplata u iznosu od 605,45 eura. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatio 223,44 eura. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.863,17 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 605,45 eura na dan 30. rujna 2015. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom.
28. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, te je vještak jasno, argumentirano i provjerljivo otklonio sve tuženikove primjedbe te obrazložio kojom je metodologijom došao do svojih zaključaka.
29. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
30. Iako je vještak utvrdio tzv. negativne razlike tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).
31. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 12. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
32. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak, imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe ( a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon 13. lipnja 2019. odnosno 14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja
33. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj o odluci banke Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu eura kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u eura i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti eura, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti eura. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u eura. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.
34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."
35. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.
36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda D ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
37. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda D i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
38. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
39. Budući je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno postojanje preplate priznate konverzijom u iznosu od 605,45 eura, za taj je iznos, dakle, valjalo umanjiti tužiteljevo potraživanje prema pravilima o uračunavanju ispunjenja iz članka 172. ZOO-a. Kako je navedeni iznos obračunat s danom 30. rujna 2015., isti je valjalo oduzeti od zateznih kamata koje su tekle na iznose koji tužitelju pripadaju po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do istog dana (30. rujna 2015.). Tužitelju stoga pripada iznos od 13.445,59 eura (preplata po valuti i kamati, uz napomenu da tužitelj ne potražuje razliku glavnice) sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate te iznos zateznih kamata koje su na glavnicu tekle od dospijeća do 30. rujna 2015. umanjeno za iznos preplate priznate u konverziji, što iznosi 5.815,95 eura, kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka. Za iznos od 605,45 eura je tužbeni zahtjev odbijen.
40. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odrebe o primjeni općih uvjeta tuženika na predmetni ugovorni odnos. Ta odredba, sama za sebe, ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, dopušteno je dopuniti posebne pogodbe među ugovarateljima ugovornim odredbama sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana predlaže drugoj strani (članak 295. stavak 1. i 2. ZOO-a). Neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača može uzrokovati neka ili više određenih odredbi općih uvjeta, a ne sama okolnost da se na određeni ugovor imaju primijeniti opći uvjeti sastavljača. Tužitelj nije specificirao koja bi ga to odredba općih uvjeta tužitelja obvezivala u smislu članka 295. stavak 5. ZOO- a, a da je nepoštena i ništetna.
41. Što se tiče odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe- Adria-Bank d.d, najprije treba reći da valjanost te odredbi nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužitelj pozvao pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu. Provedeni dokazi na tu okolnost ukazuju da se radi o odredbama koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome koliko će naknada iznositi. Iz predmetne odredbe nije vidljivo na što se ta naknada odnosi i što ona po svojoj naravi predstavlja (naknadu troškova, naknadu štete ili nešto treće ). Iz izjava HF i ŠF proizlazi da se radi o troškovima vezanim za bankarsko poslovanje vezano za poslove zatvaranja kredita, međutim to iz samog Ugovora ne proizlazi. Ta je odredba unesena u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnute obveze. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer ta odredba čini za potrošača neizvjesnim pod kojim će uvjetima i s kojim ekonomskim posljedicama moći prijevremeno otplatiti kreditu. Isto je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga je takva odredba nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. ZZP/03). Osim toga, odredba članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3. istog članka). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.). Tuženik bi, prema citiranoj odredbi, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik u ovom postupku nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada koja je naplaćena tuženiku, pa tako nema dokaza o tome da se radi o stvarnim troškovima usluge banke koji bi se mogli podvesti pod pojam štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka u smislu članka 1024. stavka 3. ZOO-a. Ujedno, nije isključeno niti da se naknada odnosi na izgubljeni dio iznosa kamate, a što bi bilo protivno kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO-a.
42. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te u pretežitom dijelu sa svojim restitucijskim zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 500,00 eura Tbr. 7.1.
– sastav podneska od 3.5.2021. (očitovanje na odgovor na tužbu) 500,00 eura Tbr. 8.1
– sastav podneska od 7.11.2025 (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 25.10.2024. 500,00 eura Tbr. 9.1.
– zastupanje na ročištu 1.4.2025. 500,00 eura Tbr. 9.1.
– zastupanje na ročištu 19.1.20263. 500,00 eura Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 3.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada naknada troška za pristojbu na tužbu 169,62 eura i predujma za vještačenje od 600,00 eura, sveukupno 3.769,62 eura. Tužitelju ne pripada naknada troška za sastav podneska kojim je predložio zadaću vještaku jer zadaću vještaku određuje sud (članak 259. ZPP-a), pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka. Tužitelju ne pripada niti naknada troška za pristup ročištu za objavu odluke, jer na isto nije pristupio. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
41. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 23. veljače 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
