Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-249/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branki Raić -Sudar, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoć. odvj. iz OD Leko i Partneri d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 13.siječnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika tužitelja Branku Raić-Sudar odvjetnicu u Vinkovcima i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojku Čolaković, odvjetnicu u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 23.veljače 2026. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate dana 23.veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju AU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita izvrši isplatu novčanog iznosa od 4.358,10 EUR, (slovima: četiritisućetristopedesetosam eura i deset centi i to sa zakonskim zateznim kamatama:
- na iznos od 42,76 EUR od 31.01.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 91,88 EUR od 28.02.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 90,84 EUR od 31.03.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 89,58 EUR od 31.04.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 110,23 EUR od 31.05.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 109,52 EUR od 31.06.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 133,47 EUR od 31.07.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 114,77 EUR od 31.08.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 100,99 EUR od 31.09.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 100,98 EUR od 31.10.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 97,90 EUR od 31.11.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 103,34 EUR od 31.12.2011.g. pa do isplate;
- na iznos od 109,15 EUR od 31.01.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 105,53 EUR od 28.02.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 105,29 EUR od 31.03.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 104,89 EUR od 31.04.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 107,97 EUR od 31.05.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 103,25 EUR od 31.06.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 105,38 EUR od 31.07.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 103,70 EUR od 31.08.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 97,99 EUR od 31.09.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 103,20 EUR od 31.10.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 103,32 EUR od 30.11.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 103,86 EUR od 31.12.2012.g. pa do isplate;
- na iznos od 95,37 EUR od 31.01.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 97,10 EUR od 28.02.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 102,05 EUR od 31.03.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 78,18 EUR od 31.04.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 90,60 EUR od 31.05.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 88,59 EUR od 31.06.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 91,41 EUR od 31.07.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 94,21 EUR od 31.08.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 97,07 EUR od 31.09.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 95,84 EUR od 31.10.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 95,37 EUR od 31.11.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 98,14 EUR od 31.12.2013.g. pa do isplate;
- na iznos od 43,00 EUR od 31.01.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 45,60 EUR od 28.02.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 44,35 EUR od 31.03.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,61 EUR od 31.04.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 41,58 EUR od 31.05.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 42,38 EUR od 31.06.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 44,58 EUR od 31.07.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 46,57 EUR od 31.08.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 46,58 EUR od 31.09.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 48,10 EUR od 31.10.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 49,64 EUR od 31.11.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 48,80 EUR od 31.12.2014.g. pa do isplate;
- na iznos od 49,77 EUR od 31.01.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 50,41 EUR od 28.02.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 49,87 EUR od 31.03.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 49,36 EUR od 31.04.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 49,98 EUR od 31.05.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 50,20 EUR od 31.06.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 50,07 EUR od 31.07.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 50,12 EUR od 31.08.2015.g. pa do isplate;
- na iznos od 50,35 EUR od 30.09.2015.g. pa do isplate;
i to u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da naknadi tužitelju AU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.155,27 eura (slovima: dvijetisućestopedesetipet eura i dvadesetisedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.veljače 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.155,27 eura, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, dana 10. lipnja 2019 g. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom dana 12.01.2006. godine ugovor o kreditu, broj: 9010947548 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.974,52 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 228 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kreditora važeće na dan plaćanja . Predmetni kredit je konvertiran u valutu EUR prema ZID ZPK/15. U konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali to ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog postupka. U provedenoj konverziji tuženik nije tužitelju u cijelosti priznao pretplaćeni iznos nego samo manji dio u iznosu od 15.302,42 kune.
1.1. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 12.01.2006.g. uglavio odredbe kojima je ugovornena redovna godišnja kamata od 4,70%, koja je tijekom ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Također i kamatna stoga koja je ugovorena kao promjenjiva tijekom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. O navedeni ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo te tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018.
1.3. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužitelju i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjeviti tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP).
1.4. Nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari tužitelj je specificirao i kondemnatorni dio svog tužbenog zahtjeva podneskom od 11. studenog 2025.g. Tužitelj ističe kako je vještačenjem uvrđeno da postoji razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjenu kamatne stope i kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme zaključenja ugovora i sve naknadne izmjene tečaja CHF, za razdoblje otplate kredita u iznosu 4.358,10 Eur (kada se oduzme iznos preplate priznat konverzijom (6.389,08 Eur-2.030,98 Eur(15.302,42 kn)). Stoga tužitelj predlaže sudu da naloži tuženiku da mu s osnove povrata preplaćenih iznosa otplate kredita izvrši isplatu novčanog iznosa od 4.358,10 EUR, i zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, kao i troškovima ovog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda pozivom na odredbe čl. 48. i 59. zakona o parničnom postupku. Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, -nastavno ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog Trgovačkog Suda broj PŽ - 6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda Visokog Trgovačkog Suda RH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Nadalje ističe, da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmi jenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
2.1. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
2.2. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja, te ističe i prigovor zastare radi čega predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenih troškova.
2.3. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Nesporno je u ovome postupku da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 9010947548 dana 12.01.2006. godine, te da je čl. 11. istog Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog Ugovora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku).
2.4. Odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
2.5. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
2.6. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.
2.7. Dakle, temeljem svega naprijed navedenog sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužiteljica bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to.
2.8. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 12.01.2006. u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.
2.9. S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.
3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 6- 11 spisa), otplatnu tablicu (list 12-16 spisa), aneks (list 17-25 spisa), Opći uvjeti i dokumentacija (list 34-42 spisa), pregled uplata, plan otplate (list 52-74 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 24.studenog 2020. (list 132-142 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 13.siječnja 2026.g., (list 190 spisa).
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom dana 12.01.2006. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 9010947548 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.974,52 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 17.01.2006 godine, pod brojem OU-23/06. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 228mjeseci, a ugovorena je redovna kamata koja je promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,70 % godišnje. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu. Nije sporno ni to da su stranke dana 30.12.2015 sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR.
6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.
6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, ima li tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.
8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2006. godine. Kredit je bio namjenski za kupnju stana, kćeri, za osobne potrebe. Kredit u valuti CHF sklopio je kod tužene banke, budući je to bila njegova banka u to doba, a ovaj kredit mu je ponuđen u banci kao najpovoljniji, sa najpovoljnijom kamatom. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, i niti promjenjive kamatne stope, nitko mu u banci nije pojasnio ove termine. Ugovor o kreditu je pročitao letimično, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ističe da nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu u banci rekao da mu nešto ne bi bilo jasno. Nije kod tužene banke niti kod drugih banaka ranije imao kredit s promjenjivom kamatnom stopom. Ugovor je potpisao svojevoljno, nije upoznat s odredbama ugovora koje govore o tome da potpisom istog prihvaća opće uvjete banke. Ranije nije imao kredit s valutnom klauzulom. Nije mu bilo poznato da će se anuiteti prilikom otplate kredita mijenjati s obzirom na kretanje tečaja. Što se tiče konverzije, a budući mu je glavnica kredita enormno porasla, on je sam iz straha a i da spriječi daljnji rast anuiteta sklopio dodatak ugovoru o kreditu. Kredit je konvertiran u valutu euro, a prilikom konverzije mu je priznat nekakav iznos na ime pretplate, koji se koristio za umanjenje budućih rata. S obzirom na navedeno smatra da nije obeštećen sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u HEP-u u Vinkovcima. Navodi da nema obrt niti je član trg. društva. Nadalje navodi da se zbog proteka vremena ne sjeća iznosa početnih rata kredita, anuitete je plaćao redovno, putem zabrane na plaći, a kredit je otplaćen. Ističe da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog.
8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da je isti kredit stambeni za kupnju nekretnine.
8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ZU i LU od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i ci jena (kamata također predstavlja cijenu).
9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).
9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu GU protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog proizlazi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.
9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.
9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu A protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.
10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vikovaca, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj dana 12.01.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9010947548 kojim se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 58.974,52 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 228 rata. Člankom 4. istog Ugovora o kreditu ugovorena je nominalna kamatna stopa u visini 4,70 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana.
10.1. Uvidom u poslovnu dokumentaciju kreditora vještak je utvrdio da je isplata ugovorenog iznosa od 58.974,52 CHF izvršena dana 24.01.2006. godine po tečaju za 1 CHF = 4,761597 kn, odnosno 280.812,90 kn. Stanje nedospjele glavnice u CHF na dan 30.09.2015. godine utvrđeno je u iznosu od 28.969,96 CHF, odnosno 202.572,47 kn (po važećem tečaju za 1 CHF = 6,992501 kn). Neotplaćena glavnica u CHF na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 28.969,96 CHF po tečaju za 1 CHF = 4,761597 kn važećem na dan isplate kredita 24.01.2006. utvrđena je u iznosu od 137.943,27 kn, iz čega proizlazi razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. u iznosu 64.629,20 kn (28.969,96 CHF po tečaju na dan 30.09.2015. 1 CHF = 6,992501 kn u odnosu na važeći tečaj na dan isplate).
10.2. Izračunom konverzije utvrđeno je da početna glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (24.01.2006. 1 EUR = 7,37 kn) iznosi 38.102,16 EUR, odnosno 280.812,90 kn dok preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 18.717,40 EUR (plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za EUR tečajne liste banke 1 EUR =7,6375 kn) odnosno 142.954,14 kn. Razlika neotplaćene glavnice u CHF i neotplaćene glavnice u EUR iskazana u HRK na dan 30.09.2015. utvrđena je u iznosu od 59.618,33 kn. Razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. koja nije priznata u konverziji utvrđena je u iznosu od 5.010,87 kn (kao razlika neotplaćene glavnice iskazane u CHF po tečaju na dan 30.09.2015 u odnosu na isti iznos glavnice 28.969,96 CHF po važećem tečaju na dan isplate = 64.629,20 kn, umanjeno za iznos glavnice priznat u konverziji-umanjena glavnica u HRK (nedospjela glavnica u CHF iskazana u HRK – nova glavnica u EUR iskazana u HRK), odnosno 59.618,33 kn).
10.3. Ukupan iznos izvršenih uplata za zatvaranje kamata i glavnice do 30.09.2015. preračunato u EUR po tečaju na dan uplate utvrđen je u iznosu od 38.592,98 EUR, dok je po simuliranom otplatnom planu ukupan dospjeli iznos glavnice i kamata utvrđen u iznosu od 36.589,39 EUR (preplata 2.003,59 EUR, odnosno 15.302,42 kn po tečaju za 1 EUR = 7,6375 kn). Uvidom u predmetni spis (str. 54-56) vještak je utvrdio da priložena dokumentacija koja se odnosi na prvi otplatni plan uz osnovni ugovor o kreditu sadrži određene nedostatke, naime nedostaje period otplate kredita od 30.09.2009. – 31.03.2010. Stoga se pismenim putem obratio tuženoj poslovnoj banci i to u nekoliko navrata kako bi dobio na uvid odgovarajuću potrebnu dokumentaciju kako bi udovoljio postavljenom zadatku vještačenja.
10.4. Ukupan iznos razlike rata nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 9010947548 uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i sva naknadna povećanja utvrđen je u iznosu od 19.757,37 kn. Ukupan iznos razlike rata nastalih uslijed smanjenja kamatnih stopa koji obuhvaća period nakon 01.01.2014. kada je zakonskom regulativom kamatna stopa smanjena na 3,23 %, kao i mjesec srpanj 2007 godine, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od – 5.186,71 kn. Uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene tijekom trajanja otplate po kreditu broj 9010947548 tužitelj je platio za 14.570,66 kn više nego da je cijelo vrijeme trajanja otplate po predmetnom kreditu kamatna stopa ostala nepromijenjena, odnosno kakva je ugovorena čl. 2 predmetnog ugovora o kreditu u visini 4,70 % na godišnjem nivou.
10.5. Razlike rata uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (za 1 CHF = 4,761597 kn na dan 24.01.2006.), kao i sve naknadne promjene tečaja CHF svake pojedinačne rate utvrđene su u ukupnom iznosu od 33.567,84 kn. Ukupan iznos manje plaćenih rata uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovora o kreditu (24.01.2006. za 1 CHF = 4,761597 kn) utvrđen je u iznosu od – 3.520,54 kn. Ukupan iznos više plaćenih rata uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (24.01.2006. za 1 CHF = 4,761597 kn) utvrđen je u iznosu od 37.088,38 kn.
10.6. Ukupan iznos preplate utvrđen konverzijom predmetnog kredita iz valutne klauzule u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine utvrđen je u iznosu od 15.302,42 kn, koji iznos se koristi na način da se 50 % vrijednosti mjesečnog anuiteta buduće otplate kredita u EUR utvrđenog prema otplatnom planu koji je sastavni dio Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010947548 namiruje iz navedene tražbine korisnika kredita (preplate), sve dok se isti iznos utvrđene preplate u potpunosti ne iskoristi.
11. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 11. studenog 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.
12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da ukupne razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a i to u razdoblju od početka otplate kredita do 30. prosinca 2015. godine (konverzija) iznose 48.138,50 kuna, odnosno 6.389,08 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije, a ukupan iznos preplate utvrđen konverzijom predmetnog kredita iz valutne klauzule u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine utvrđen je u iznosu od 15.302,42 kn, odnosno 2.030,98 eura. Kada se oduzme iznos preplate priznat konverzijom od razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF-a (6.389,08 Eur-2.030,98 Eur) dobije se iznos od 4.358,10 eura.
13. Temeljem navedenoga sud je obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.
14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).
15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
16. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 10. lipnja 2019 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom, a u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope zastara počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.
17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.155,27 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na četiri ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu kod suda dana 28.10.2019.g. po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT sastav podnesaka od 27.11.2019.g., 07.05.2020., i 11.11.2025.g., u iznosu od 100 bodova svaki (Tbr.7 toč. 1 OT), sastav podnesaka od 25.10.2019., i 28.11.2019., u iznosu od 25 bodova svaki (Tbr.8 toč. 4 OT), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 925 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.850,00 eura što uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.155,27 eura.
18.1. Sud je odbio tužitelja sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, i to naknade troška sastava podnesaka od 06.11.2019.g. i 14.11.2020 g., kojima tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje i plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu, jer navedene troškove sud ne cijeni opravdanim . Jednako tako, sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na presudu budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 9 kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
18.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 23.veljače 2026. godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Branki Raić Sudar odvjetnici iz Vinkovaca
2. tuženik po punomoćnicima, odvj. iz OD Leko i Partneri d.o.o. u Zagrebu
