Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Zk-95/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak

– Premec predsjednice vijeća te Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Juliji Strmota, odvjetnici iz Biograda na Moru, protiv tužene Republike Hrvatske (OIB:52634238587), zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, radi ispravka pogrešnog upisa, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj P-1347/2024-28 od 12. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I/Prihvaća se žalba tužene, ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj P-1347/2024-28 od 12. kolovoza 2025. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II/O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u toč.I izreke utvrđeno je da je pogrešan upis uknjižbe prava vlasništva u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u kojemu je tužena uknjižena kao vlasnica čkbr. [katastarska čestica] Pavunje, šuma sa 1271 m2, pa je toč.II izreke naloženo zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda da po pravomoćnosti prvostupanjske presude izvrši ispravak upisa prava vlasništva na nekretnini označenoj na način da izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja. Toč.III izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.129,64 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2025. do isplate.

2.Pravovremenom žalbom tužena pobija opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.stav.1. toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupka (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene je osnovana.

5. Naime, predmet postupka je zahtjev za ispravak pogrešnog upisa određenog rješenjem Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj Z- 3445/2011/2422 od 17. listopada 2014. na način da se na čkbr. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] briše pravo vlasništva tužene koje je uknjiženo na osnovu sudske nagodbe sklopljene u sudskom predmetu kod Trgovačkog suda u Zadru broj P- 476/2009 uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime tužitelja.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

-da je tužena uknjižena vlasnicom predmetnih nekretnina u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga, da je u tom postupku tužitelj izjavio prigovor koji je odbijen rješenjem Općinskog suda u Zadru broj Z-16975/2024 od 20. svibnja 2024. na način da je tužitelj upućen ostvariti svoje pravo tužbom za ispravak;

-da je predmetna čkbr. [katastarska čestica] sa 1271 m2 nastala od dijela čkbr. [katastarska čestica] površine 104886 m2;

-da iz povijesnog zk. izvatka broj 953 k. o. [katastarska općina] proizlazi da je u odnosu na čkbr. [katastarska čestica] pašnjak sa 104886 m2 Općina Tkon uknjižena dana 3. ožujka 1998. na osnovu prijedloga Općine od 2. veljače 1998., Klasa: 022-05/97-01/07, Ur.broj: 2198/32-1-98- 4;

-da je na održanom uviđaju na licu mjesta dana 26. rujna 2024. mjernički vještak identificirao predmetnu čkbr. [katastarska čestica] kao parcelu ograđenu sa svih strana suhozidom, koja u naravi predstavlja šumu crnike i borovine na kojoj je zatečeno i jedno stablo masline;

-da iz iscrpnih i suglasnih iskaza mještana [adresa] - svjedoka ZZ (rođen 1946.), SZ (rođen 1952.) i PZ (rođen 1977.), proizlazi da je predmetna nekretnina ranije bila u posjedu tužiteljevog djeda RZ koji je na istoj držao stoku, da je sa suprugom V obrađivao dva stabla smokve, da je potom nekretninu nastavio koristiti tužiteljev otac (pok.) NZ, koji je obrađivao stabla maslina, smokvi i držao kokoši, a da je imao i mali drveni objekt za držanje kokoši, da je nekretnina oduvijek ograđena suhozidom sa svih strana, da nikada nisu čuli ni za kakav spor unutar obitelji niti da bi netko treći osporavao tužitelju i njegovim prednicima posjedovanje i korištenje predmetne parcele;

-da tužena nije dokazala da bi predmetna nekretnina ex lege sukladno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (dalje: ZID ZŠ - " Narodne novine" broj 41/90 i 52/90) na dan 16. listopada 1991. postala vlasništvo Republike Hrvatske, jer nije dokazala da bi bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima niti iz iskaza svjedoka proizlazi da bi bilo riječ o šumi ili šumskom zemljištu.

6.1. U prosuđivanju prethodno iznesenih činjenica prvostupanjski sud polazi od odredbe čl. 159. stav. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV - „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) prema kojoj se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, od stav.2. iste kojom je određeno da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom 10 godina neprekinutog samostalnog posjedovanja, dok je stav. 3. istog članka određeno da samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja te od stav.4. cit. odredbe koja za dosjelost nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske zahtijeva dvostruko vrijeme od vremena iz stav.3. iste odredbe odnosno 40 godina, pri čemu je istovjetnu zakonodavnu regulativu sadržavao i raniji Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO – "Narodne novine" broj 53/91 i 91/96) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997. a i Opći Građanski zakonik (dalje: OGZ).

6.2. Nadalje da je odredba čl. 388.stav.4. ZV (koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.) propisivala je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. (na dan stupanja na snagu ZOVO) bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma, ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I- 1054/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/1999 od 14.12.1999.) i prestala je važiti s danom 17. prosinca 1999. no pri tom je u periodu od stupanja na snagu ZV - 1. siječnja 1997., do 17. prosinca 1999. bilo omogućeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu posjedovanjem i prije 8. listopada 1991. Pri tom se prvostupanjski sud pozvao i na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013. i Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. ) u kojima je izraženo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV nego na temelju drugih odredaba ZV. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću, na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni interes drugih osoba.

6.3. Prvostupanjski sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj i njegovi prednici opravdano vjerovali da su vlasnici predmetne nekretnina jer su posjed vršili samostalno, jer su tim nekretninama gospodarili dugi niz godina – najmanje 60 godina i jer im vlasničkopravna ovlaštenja nitko nije osporavao, a upisani vlasnik svo vrijeme, niz godina, bio je potpuno pasivan u iskazivanju bilo kojih vlasničkih ovlasti na nekretnini i svojatanju nekog prava na istoj, pa imaju razloga osnovano vjerovati da posjed vrše kao vlasnici (pa tako ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao npr. Rev-1209/2016 od 11. veljače 2020.). S druge strane, tuženica nije iznijela niti jednu tvrdnju o tome na koji je način ona posjedovala ovu nekretninu.

6.4. To više što su saslušani svjedoci imali i neposredna i potpuna saznanja o svim okolnostima vezanim za način stjecanja i korištenja predmetne nekretnine koliko je to moguće s obzirom na njihovu starosnu dob, da su mještani male sredine, mjesta [adresa] (gdje se i nalazi predmetna nekretnina), da su međaši sa predmetnom nekretninom (svjedok VZ i PZ), da su iskazivali suglasno i iscrpno a o odlučnim činjenicama gotovo identično, pa je prvostupanjski sud zaključio da je predmetna nekretnina u cijelosti uživana po prednicima tužitelja, na način da je njegov djed - pok. RZ, koristio za ispašu blaga, a dijelom za obrađivanje, a potom i tužiteljev otac pok. NZ (Vlado) Zalović, a konačno tužitelj koji predmetnu nekretninu koristi održavanjem stabala maslina koje se i danas nalaze na terenu (što je prvostupanjski sud utvrdio i uviđajem na licu mjesta), a koje nitko nikada nije ometao u posjedovanju odnosno korištenju sporne nekretnine, jasno omeđene od susjednih nekretnina.

7.Tužena u izjavljenoj žalbi – nakon opširnog iznošenja činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i na osnovu njih zauzetih zaključaka - pledira na ostvarenu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354stav.2.toč.11. ZPP smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je pobijanu presudu utemeljio isključivo na iskazima trojice saslušanih svjedoka te na rezultatima provedenog uviđaja, zbog čega smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati svakako i zbog činjenice što spisu ne prileže nikakve isprave s kojima bi se dokazao slijed stjecanja predmetne nekretnine, što predstavlja odlučnu činjenicu u ovoj pravnoj stvari. Iz iskaza svjedoka ne proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna nekretnina najmanje 60 godina u posjedu tužitelja i njegovih prednika, niti je to vrijeme potvrđeno materijalnim dokazima npr. poviješću posjeda, rješenjima o nasljeđivanju i sl.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužene i ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda opterećena nedostacima koje propisuje čl.354.stav.2.toč.11. ZPP obzirom da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama – pretpostavkama za stjecanje predmetne nekretnine dosjelošću obzirom da je prvostupanjski sud propustio odrediti kada je počelo vrijeme dosjedanja, kada je isto navršeno i po kojem materijalno-pravnom propisu – navedeno obzirom da se tužitelj poziva na pravni slijed posjeda od svog djeda.

8.1. Nadalje valja navesti da iz sadržaja prvostupanjskog spisa nije moguće razabrati ni na koji je način najstariji pravni prednik tužitelja stekao predmetnu nekretninu. Navedeno je od odlučnog značaja za utvrđivanje i kvalitete posjeda a naročito potrebnog vremena posjeda obzirom na činjenicu što je moguća primjena čak tri zakonska propisa.

8.2.Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredaba ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO – Narodne novine 53/1991 i 91/1996) kao i u smislu odredaba sada važećeg ZV-a potrebno je da budu ispunjene određene pretpostavke koje se tiču kvalitete posjeda te protek zakonom određenog vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Za redovnu dosjelost stjecanja prava vlasništva nekretnine u smislu odredbe čl. 28. stav. 2. ZOVO potreban je savjestan i zakonit posjed, te protek vremena od 10 godina neprekidnog posjedovanja, dok je u smislu odredbe čl. 159. stav. 2. ZV potreban samostalan posjed koji je zakonit, istinit i pošten te također protek vremena od 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Za izvanrednu dosjelost stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 28. stav. 4. ZOVO potreban je savjestan posjed te protek vremena od 20 godina neprekidnog posjedovanja, dok je u smislu odredbe čl. 159. stav. 3. ZV potreban samostalni posjed koji je barem pošten (savjestan) te protek vremena od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

8.3. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske (….) i jedinica lokalne samouprave (…) vrijede rokovi propisani odredbom čl. 159. stav. 4. ZV-a i to za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću potrebno je vrijeme dosjedanja od 20 godina, a za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću vrijeme dosjedanja od 40 godina.

8.4.Nadalje valja naglasiti da je odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.) stavljena, pored ostalih, izvan snage odredba čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima po kojoj je bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću pa su sve nekretnine koje su do donošenja Ustava bile društveno vlasništvo bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu i glede dosjelosti došle pod opći režim. Nastavno tome, odredbom čl. 388. stav. 4. ZV/96, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. određeno je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. No odredbom čl. 388. stav.4. ZV-a (uvedene Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a objavljenog u Narodnim novinama 114/01 koji je stupio na snagu dana 20.12.2001.) propisano je, da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pri čemu je citirana odredba posljedica odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. kojom je, između ostalog, ukinuta (ranija izvorna) odredba čl. 388. stav. 4. ZV/96 kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. No obzirom da je ukinuta odredba čl.388.stav.4. ZV-a bila na snazi i u primjeni od 1.siječnja 1997. do stupanja na snagu pravnih posljedica njezinog ukidanja ( objavom citirane odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama broj 137/99 od 14.12.1999. sukladno odredbi čl.53.stav.2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske) to je u vremenu svog važenja mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva ex lege za korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjenje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Valja nadodati, a imajući u vidu da je svrha ukidanja citirane odredbe ZV u njezinim retroaktivnim učincima i štetnim posljedicama koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji su ta prava stekli bilo na temelju drugih odredbi tog istog zakona (npr. trgovačka društva primjenom odredaba o pretvorbi društvenog vlasništva) ili na temelju odredbi nekih drugih zakona (Zakona o povratu imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i dr.), da se pravni učinci na osnovu ukinute odredbe čl.388.stav.4.ZV mogu priznati tek ukoliko pravu posjednika (potencijalnog stjecatelja prava vlasništva) nije suprotstavljeno pravo trećeg potencijalnog stjecatelja koji je pravo vlasništva stekao u vrijeme socijalističkog društveno-ekonomskog uređenja (a kojemu je primjerice isto oduzeto odlukama državne vlasti), a opravdano je takve pravne učinke priznati posjedniku čijem pravo je suprotstavljeno tek pravo države pogreškom čije legislative je i donesena (ukinuta) neustavna zakonska odredba jer rizik takvih pogrešaka može ići samo na teret države (u tom smislu su izražena i stajališta Europskog suda za ljudska prava u presudama donesenim u predmetu Z c/a RH, S c/a [adresa], P i dr. c/a RH). O navedenom je istovjetno pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka npr.Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-578/2017-2 od 7. svibnja 2019., broj Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019. i dr.).

9.Obzirom na utvrđene manjkavosti koje onemogućavaju ovaj sud u ispitivanju pravilnosti zauzetog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjskog suda i odgovora na žalbene navode tužene, valjalo je usvajanjem žalbe tužene, pozivom na odredbu čl.369.stav.1. ZPP-a, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak tijekom kojeg će dopuniti dokazni postupak, imajući u vidu napomene sadržane u ovoj ukidnoj odluci te jasno odrediti početak i završetak vremena dosjedanja i raspraviti istodobno žalbeni prigovor o nedostatku materijalnih dokaza kojima tužitelj dokumentira pravni slijed u odnosu na svoje prednike a što će ovisno o utvrđenom vremenu u kojemu su pravni prednici tužitelja živjeli odrediti i mjerodavni materijalno-pravni propis za prosudbu tužbenog zahtjeva. Novom odlukom odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

9.1.Sukladno odredbi čl.166.stav.3. ZPP-a o troškovima žalbenog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci.

U Varaždinu 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec