REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-2002/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Bojan Jovin, odvjetnik u Puli, Rizzijeva 103, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 23. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24-01/360, URBROJ: 513-04-25-3 od 28. kolovoza 2025. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/24-01/68, URBROJ: 513-07-18-24-05, od 5. rujna 2024.,

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/24-01/68, URBROJ: 513-07-18-24-05, od 5. rujna 2024., tužiteljici je utvrđena obveza poreza i prireza porezu na dohodak za 2018., 2019., 2020. i 2021. na način i u iznosima kako je to navedeno u izreci rješenja, te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana dostave poreznog rješenja uplati porez na dohodak za navedena razdoblja u iznosu od 331.045,89 eura te daljnje kamate poreza na dohodak i prirez od dana izvršnosti tog rješenja do dana uplate, a u protivnom da će se naplata navedenih naloga izvršiti ovrhom.

2. Protiv navedenog rješenja, tužitelj je izjavio žalbu, a tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/24-01/389, URBROJ: 513-04-25-3 od 30. srpnja 2025., točkom 1. utvrdio nastup zastare prava na utvrđivanje obveze poreza i prireza porezu na dohodak za 2018. iz točke I.1 (1. -3.) izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/24-01/68, URBROJ: 513-07-18-24-05, od 5. rujna 2024., te je postupak utvrđivanja obveza obustavljen, kao i nalozi iz točaka II. – IV. izreke u dijelu koji se odnosi na navedenu obvezu za koju je utvrđen nastup zastare prava na utvrđivanje. Točkom 2. je određeno da se u preostalom djelu izreke žalba odbija i porezno rješenje ostaje na snazi.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi da joj je ovdje i ranije u žalbi opisanim postupanjima upravnih tijela, kako prvostupanjskog tako i tuženika u žalbenom postupku, povrijeđena konvencijski i ustavno zajamčena prava na pravičan postupak i pravo na mirno uživanje vlasništva, kada je u istoj nezakonito (članak 5. ZOUP-a) određena porezna obveza na drugi dohodak u visini koja premašuje 300.000,00 eura. Ističe kako se tuženik poziva na članak 69., članak 92., članak 122. Općeg poreznog zakona (OPZ) te odredbe Zakona o porezu na dohodak (članak 89. ZPDoh), prema kojima je porezni obveznik dužan sudjelovati tijekom poreznog postupka u utvrđivanju činjenica odnosno da ga se poziva na dostavu dokaza o izvorima stjecanja imovine, te da prvenstveno okolnosti izvora i sredstava stjecanja imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama. S druge strane, samo tuženikovo rješenje propušta primjereno uvažiti i primijeniti obvezu da je porezno tijelo dužno, sukladno načelu materijalne istine utvrditi pravo stanje stvari i činjenice i u prilog poreznog obveznika. Utvrđena razlika između imovine i dokazanih izvora da je proglašena drugim dohotkom i oporezovana je uvećanim stopama (36% + 50% uvećanja za 2019. i 2020. tj. 30% + 100% uvećanja za 2021. i 2022.), iako je tužiteljica prigovorila da se ovdje ne radi o drugom dohotku po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena. Oporezivanje po ovim uvećanim stopama je iznimno restriktivna mjera i u konkretnom slučaju da dovodi do pseudokaznenih i retributivnih posljedica i dokidanju prava vlasništva tužiteljice, i da je nesrazmjerna i cilju koji se tim institutom imao postići u odnosu na građane. Pored toga da se ne može provjeriti ni preispitati glavni razlog odbijanja žalbe tužiteljice u drugostupanjskom postupku kod tuženika pozivom na izostanak “vjerodostojne” isprave, jer da se nigdje ne nazire da je tuženik pokazao što podrazumijeva pod tim pojmom, odnosno koje to zahtjeve glede forme i sadržaja povrh same pisanosti iziskuje da bi koju ispravu tretirao kao vjerodostojnu. Osim toga tužiteljica dodaje da i knjigovodstvene isprave uglavnom jesu privatne isprave te se njihova autentičnost i istinitost sadržaja prosuđuje po slobodnoj ocjeni. Ključni argument u pobijanju drugostupanjskog rješenja je pasivnost u pristupu tuženika kada se nije obazirao niti na koju od dostavljenih isprava, nije proveo potrebna uzimanja iskaza od ostalih uključenih sudionika, niti je proveo vještačenja, već se oslonio samo na tvrdnju da je čitav teret dokaza na ovdje tužiteljicu, i da od dokaza se može razmatrati isključivo uredne i vjerodostojne knjigovodstvene isprave. Pozivanje na dokumentaristički pristup u sferi fizičke osobe kao privatne osobe i građanina da je posve rigidno i nesrazmjerno teretu obveza koje se na taj način nameću pojedincu koji nije obveznik knjigovodstva! Osim toga, jedno od osnovnih načela poreznog prava da predviđa obvezu da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti te je od značaja sadržaj pojedinih dokaza iznad samog oblika ili izostanka forme. Po motrištu tužiteljice u zatečenoj upravnoj stvari da nije bilo moguće inzistirati u utvrđivanju relevantnog činjeničnog stanja isključivo na terminologiji koja je definirana računovodstveno- knjigovodstvenim zahtjevima iz članka 65-66 OPZ-a. Naime, da se ne radi o poslovnom odnosu gospodarskih subjekata već o pitanju šire životne sfere fizičke osobe, koja u duljem razdoblju ima više životno prihvatljivih i pravno dopustivih odnosa u vidu pozajmica (aktivnih ili pasivnih) i darovanja sa drugim članovima obitelji i njihovim obiteljskim tvrtkama. Takav stav da izravno proturiječi slovu zakona i to mjerodavnim odredbama članka 6. stavaka 1. i 2., članka 77., članka 80. i članka 89. Općeg poreznog zakona, a koji pristup da je i u ustavnosudskoj praksi Ustavnog suda RH oglašen ustavnopravno neprihvatljivim u pitanjima utvrđivanja poreznih obveza građana (tužiteljica se još u žalbi zbog pravne obvezatnosti i snage argumenata pozvala na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-278/2019 od 12. srpnja 2022.). Međutim, za takvu činjeničnu konstrukciju da tuženik nije ponudio valjane razloge, te usprkos teretu dokaza, takva teza kroz obrazloženje nije učinjena vjerojatnom, a pogotovo ne potpuno izvjesnom, obzirom na proturječja i nejasnoće kojima je opterećeno obrazloženje u pogledu danih razloga o odlučnim činjenicama. Tužiteljica upire na potrebu da je u njegovom primjeru potrebno pažljivije preispitati navode poreznog obveznika, jer prethodno u upravnoj stvari porezno tijelo nije uzelo niti izjave osoba niti tražilo dostavu dokaza od strane imenovanih članova obitelji, već se tek površno zadržalo na usporedbi podataka iz dostupnih evidencija o dohotcima i članstvu u trgovačkim društvima. To dalje povlači za sobom propust da se relevantne činjenice pravilno i potpuno utvrde, sa svim dostupnim dokaznim sredstvima. Tužiteljica također napominje da je u prethodnom upravnom postupku bila onemogućena u učinkovitom korištenju svojim procesnim pravima pa i uopće u sudjelovanju u postupku nadzora jer prema istome nije izvršena osobna dostava potrebnih pismena (Zaključaka od 25.04.2024.) a koji da nije osobno zaprimila niti da je bila upoznata sa potrebom dopunjavanja navoda i pojašnjenja porijekla iz kojeg potječu novčana sredstva koje je on dobio od imenovanih članova obitelji. Prema tome, kako nije uredna dostava takvog zaključka osobno poreznom obvezniku, a očito je da procesne posljedice postupanja tj. nepostupanja dovode do gubitka prava, to dalje da slijedi da je tužiteljici bilo uskraćeno puno pravo sudjelovanja i dokazivanja u nadzoru koji se provodio. Dodatno, tuženik da je odbio prihvatiti Ugovore o darovanju novčanih sredstava, koje je žalitelj dostavio uz žalbu, navodeći da su sačinjeni naknadno za potrebe postupka i da žalitelj nije obrazložio zašto ih nije dostavio tijekom prvostupanjskog postupka. Međutim, da je neosnovano odbijanje razmatranja ugovora isključivo na temelju sumnje u naknadno sačinjavanje, a bez provedene provjere njihove autentičnosti (npr. saslušanje stranaka potpisnika, pregleda datuma sačinjavanja, provjere izvora novca darovatelja), te je navedeno očito povreda prava stranke na dokazivanje i jednakost procesnih oružja. Porezno tijelo da je samo izjavu o darovanju od članova obitelji proglasilo pomoćnim sredstvom, koje samo po sebi nema snagu vjerodostojnog dokumenta, i to je zadržalo u sferi izjave. Tuženik da je bio dužan po primitku svih isprava aktivno provjeriti autentičnost istih a ne ih a priori odbaciti. Naime, i po tuženiku suhoparno i lapidarno citirana odredba članka 89. stavak 9. Zakona o porezu na dohodak samo konstatira da je isprava primarno ali ne i jedino i isključivo dokazno sredstvo, jer odredba jasno kaže cit. “ Izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Logičko - smislenim i teleološkim tumačenje, po principu arg. a. contrario to samo znači da u slučaju izostanka vjerodostojnih isprava, nije niti isključeno da se druge dokazi prihvati o izvorima i iznosima sredstava glede stečene imovine, a što ostaje diskrecijska ocjena u domeni poreznog tijela, koja mora biti usidrena u načelu zakonitosti i ravnopravnosti. Budući da porezna tijela koja tvrde da knjigovodstvena dokumentacija nije valjana, odnosno da je nepotpuna, takvu tvrdnju moraju dokazati, pa je opisani slučaj u skladu s općim pravilima o teretu dokazivanja koje leži na poreznom tijelu. Prema tome, da je pogrešno od strane tuženika potvrđen zaključak o postojanju nerazmjera između primitaka i izdataka kod tužiteljice, usprkos višekratnom ukazivanju na različite izvore sredstava koja je tužiteljica primala, a to je dodatno i sa logičnog i životnog aspekta potvrđeno samim uvidom u svrhe transakcija tj. bankovne podatke i priložene isprave. Pored toga, tuženik neopravdano uzima točnim i visinu utvrđenih izdataka za potrošnji kućanstva po godinama koje je utvrđivalo prvostupanjsko tijelo. Da se ne može uzeti ni činjenično pravilnom ni pravno utemeljenom tvrdnja prvostupanjskog tijela da predmetne uplate ne predstavljaju dokazani izvor primitaka za stjecanje imovine poreznog obveznika, obzirom da je darovanje kao pravni posao zakonit način stjecanja imovine u RH, tim više da takav besplatni pravni posao nije iznimka već uobičajen način prometa imovine i prava u obitelji. Također se poziva i na ustavnopravna shvaćanja iz odluke Ustavnog suda, posl.br. UIII/278/2019 od 12.07.2022., iz koje da je razvidno da je kao i u ovom postupku koje je prethodilo pobijanom rješenju bilo nužno provesti adekvatna vještačenja i saslušati treće osobe jer se odlučne činjenice nisu mogle utvrditi na nedvojben način isključivo uvidom u baze podataka. Stoga predlaže da se poništi prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu.

5. U sporu je održana rasprava 16. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Zamjenik opunomoćenika tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod svih dokaza predloženih u tužbi.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio ostale dokazne prijedloge, kao suvišne, iz razloga što su se odlučne činjenice za rješavanje ove upravne stvari mogle utvrditi uvidom u spis upravnog postupka te isprave i dokumentaciju u spisu ovog spora.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Sud je rješavajući ovu upravnu stvar, imao u vidu načelo dokumentarnosti u poreznom postupku, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnom ispravom, a izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine (tako Visoki upravni sud Republike u presudama poslovni broj: Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021., Usž- 2856/21-2 od 13. listopada 2021.), a na što su osnovano javnopravna tijela ukazivala u obrazloženju donesenih rješenja. Stoga nije prihvaćen prijedlog da se u sporu saslušaju navedene osobe. Dodatno se ističe i da taj prijedlog nije prihvaćen i zbog toga što se iskazi tih osoba ne bi mogli cijeniti kao nepristrani i neovisni, s obzirom na financijske i sve druge interese i odgovornosti koje proizlaze iz njihovog međusobnog odnosa, dok prijedlog za financijsko vještačenje nije prihvaćen i zbog toga što se financijsko vještačenje ne može odrediti te provesti na temelju dokumentacije koja nije ocijenjena vjerodostojnom, a o čemu će biti riječi u nastavku.

10. Među strankama spora nije sporno da je prvostupanjsko tijelo obavilo nadzor kod poreznog obveznika-tužiteljice prema članku 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, dalje: ZPD), pri čemu je utvrđena nezakonitost, odnosno utvrđen je manje obračunati porez na dohodak i prirez za 2019., 2020. i 2021. godinu te joj je naloženo da uplati porez na dohodak te daljnje kamate poreza na dohodak i prirez od dana izvršnosti tog rješenja do dana uplate.

11. Sporno je, jesu li zakonito porezna tijela utvrdila navedenu nezakonitost, odnosno da je tužiteljica na temelju primljenih novčanih sredstava ostvarila dohodak na koji nije platila porez na dohodak i prirez.

12. Odredbom članka 69. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22, dalje: OPZ) propisano je da je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

13. Odredbom članka 6. stavka 2. OPZ-a propisano je da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje porezno tijelo.

14. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, te 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

15. Odredbom članka 66. stavka 4. OPZ-a propisano je da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

16. Odredbom članka 76. stavka 1. ZPD-a, propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane. Stavkom 2. istog članka je propisano da se drugi dohodak iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje na način propisan člancima 88. i 89. ovoga Zakona.

17. Odredbom članka 78. ZPD-a, za razdoblje od 2018. do 2020. propisano je da porez na dohodak od drugog dohotka iz članka 76. ovog Zakona obračunava Porezna uprava po stopi od 36%. Obračunani porez na dohodak iz stavka 1. uvećava se za 50%. Istim člankom zakona ("Narodne novine" broj: 138/20), za razdoblje 2021., propisano je da da porez na dohodak od drugog dohotka iz članka 76. ovog Zakona obračunava Porezna uprava po stopi od 30%. Obračunani porez na dohodak iz stavka 1. uvećava se za 100%.

18. Odredbom članka 88. stavka 1. ZPD-a propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje. Stavkom 2. istog članka propisano je da usporedbu podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora. Stavkom 3. propisano je da ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. ovoga Zakona.

19. Odredbom članka 5. stavka 1. ZPD-a propisano je da su izvori dohotka primici ostvareni od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, kapitala i drugih primitaka.

20. Odredbom članka 89. stavka 1. ZPD-a propisano je da podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba ovoga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati. Stavkom 9. istog članka propisano je da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost.

21. Odredbom članka 2. stavka 1. ZPD-a propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako više fizičkih osoba zajednički ostvaruje dohodak, porezni obveznik je svaka fizička osoba zasebno i to za svoj udio u zajednički ostvarenom dohotku.

22. Tužiteljica je upisana u Registar poreznih obveznika radi iznajmljivanja vlastitih nekretnina temeljem sklopljena četiri Ugovora o zakupu poslovnog prostora, te je poreznoj upravi dostavila zahtjev za registriranje za potrebe poreza na dodanu vrijednost obzirom da je prešla prag za ulazak u sustav PDV-a. Tijekom 2019. tužiteljica je otuđila jednu nekretninu i to stjecatelju Gradska Obala d. o. o., vrijednosti 9.700.000,00 kn.

23. Tužiteljica nije dostavila dokaze o danim pozajmicama, posudbama, darovanjima, već je samo izjavila da je primila dar od oca u iznosima kako je to po godinama opisano u prvostupanjskom rješenju. Isto nije učinila niti nakon poziva poreznog tijela da dostaviti tražene dokaze. Stoga je porezno tijelo podatke o danim i primljenim pozajmicama utvrdilo temeljem podataka dostavljenih od banaka, kako je to detaljno opisano u prvostupanjskom rješenju. Analizom dostavljenih podataka tužiteljici su priznati kao dokazani izvori sredstava. Međutim nakon što su utvrđene gotovinske uplate na privatne račune tužiteljice od ukupno 9.024.262,08 kn, stavljanjem u omjer dohotka kojeg je ostvario otac i sestra tužiteljice sa izvršenim uplatama tužiteljici, utvrđen je nesrazmjer odnosno da od dohotka, naprijed navedeni, nisu mogli vršiti uplate. Također je utvrđeno da suprug tužiteljice nije primatelj niti davatelj pozajmica, te nije ostvario dohodak niti po jednoj od osnova, iz čega slijedi da je tužiteljica od oca, sestre i suprug primala znatne novčane iznose zbog čega je pozvana da dostaviti dokaz o navedenom, što ista nije učinila.

24. U konkretnom slučaju tužiteljici je pružena mogućnost dokazivanja svojih tvrdnji, te je pozivana i zaključcima na dostavu vjerodostojne dokumentacije. Osim toga, na tužiteljici je teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez, u skladu s odredbom članka 88. OPZ-a. Stoga se ističe da je sukladno navedenom jasno da postoji pravo i obveza tužiteljice sudjelovati u poreznom postupku te je na njoj teret dokaza činjenica koje smanjuju ili ukidaju porez, zbog čega je ona sama u postupku mogla iznositi činjenice za koje je smatrala da joj idu u prilogu te da su odlučne za rješavanje ove upravne stvari.

25. S obzirom da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom postupku, da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, da je tužiteljica pozivana očitovati se i da aktivno sudjeluje u svim fazama postupka.

26. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

27. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 23. veljače 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (članak. 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice odvjetniku Bojanu Jovinu iz Pule, Rizzijeva 103

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5