Republika Hrvatska
Općinski sud u Sesvetama
Stalna služba u Vrbovcu
Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22
Poslovni broj: P-242/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. (OIB: 87939104217) iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 23. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 23. veljače 2026. donio, objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 6.1. o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju Ugovora o kreditu broj: 918286 od 21. listopada 2005. zaključenog između tužiteljice ČĆ iz [adresa] i prednika tuženika
Volksbank d.d., a koja glasi:
- ”Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna (kuna petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.''
II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici ČĆ na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju Ugovora o kreditu isplati iznos od 91,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 26. listopada 2005. pa do isplate, time da se kamate u razdoblju od 26. listopada 2005. pa do 31. prosinca 2007. obračunavaju u visini određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. kamate teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 11.1. o prijevremenoj otplati Ugovora o kreditu broj: 918286 od 21. listopada 2005. zaključenog između tužiteljice ČĆ iz [adresa] i prednika tuženika Volksbank d.d., a koja glasi:
- ”Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.''
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici ČĆ na ime prijevremene otplate Ugovora o kreditu isplati iznos od 62,53 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. veljače 2012. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 3. veljače 2012. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
VI. Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.
VII. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura, kao s neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica ČĆ je dana 19. ožujka 2025. podnijela tužbu protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 6.1. i dijela odredbe čl. 11.1. Ugovora o kreditu broj 918286 kojeg je tužiteljica zaključila sa prednikom tuženika 21. listopada 2005. kojim ugovorom je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 14.434,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste HNB-a na dan korištenja kredita. U odredbama čl. 6.11. i čl. 11.1. Ugovora o kreditu navedeno je da prilikom korištenja kredita korisnik kredita plaća ulaznu naknadu za obradu kredita te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade samo uz uvjete koje odredi kreditor.
2. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj prednik tuženika, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 81/01, dalje ZOO/91).
3. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredbe o tzv. izlaznoj naknadi i tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Dakle, tužiteljica navodi kako je naplaćivanje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u suprotnosti sa zakonskim odredbama o čemu postoji brojna sudska praksa.
4. Tužiteljica navodi kako joj je prednik tuženika prilikom prvog korištenja ugovora o kreditu 25. listopada 2005. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 91,27 eura pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 26. listopada 2005. pa do isplate.
5. Tužiteljica nadalje navodi kako joj je tuženik 2. veljače 2012. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 62,53 eura pa tužbom traži povrat i tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. veljače 2012. pa do isplate.
6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u pogledu pravne osnove. Tuženik je naveo kako pravnu osnovu za naplatu predmetne ulazne naknade predstavljaj upravo odredb čl. 6.1. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a ugovorna obveza je jasna, razumljiva i lako uočljiva.
7. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Izjavio je i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 371. ZOO/91 kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužiteljica je tužbu podnijela 19. ožujka 2025.
8. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo kako je ugovorna odredba sadržana u čl. 11.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora jasna, razumljiva i lako uočljiva pa stoga nije niti nepoštena, niti ništetna. Tuženik je nadalje naveo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita pa je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo i to kako pobijana ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa je predložio da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Izjavio je i prigovor zastare iz razloga što je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 2012. godine, a ulazna naknada 2005.
9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), potvrdu o plaćenoj ulaznoj naknadi (list 7), otplatni plan (list 9-13), karticu po kreditu (list 14-21), ugovor o kreditu (list 22-30), odgovor na tužbu (list 63- 75), pravna mišljenja (list 87-127) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 251-252).
10. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
11. Tužiteljica ČĆ u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 21. listopada 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 918286 te joj je prednik tuženika stavio na raspolaganje iznos od 14.434,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit podigla za potrebu kupnje osobnog automobila te je prije zaključenja ugovora o kreditu predniku tuženika platila naknadu u iznosu od 91,27 eura. Kako je zbog naglog rasta tečaja CHF počela nekontrolirano rasti i njezina mjesečna rata odlučila je kredit vratiti prije ugovorenog roka vraćanja te je za to tuženiku platila naknadu u iznosu od 62,53 eura. Kako smatra da su odredbe prema kojima je ona morala platiti naknadu za obradu kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne podnijela je tužbu sudu radi povrata tih iznosa.
12. Uvidom u priloženi Ugovor (list 22-30) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj niti o naknadi za troškove obrade kredita (čl. 6.1.), niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11.1.) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
13. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 251-252) proizlazi da je 2005. godine imala potrebu kupiti osobni automobil te je otišla u auto kuću Citroën u Zagrebu te je sa zaposlenicima u salonu dogovorila sve oko kredita za kupnju automobila, a u banci uopće nije niti bila. Trgovac u auto kući joj je rekao da oni posluju sa Volksbank te da se krediti odobravaju u valuti CHF. Nakon što je u auto kući dogovorila koji automobil će kupiti, iznos kredita i mjesečnu ratu, sljedeći put kada je došla u auto kuću čekali su ju gotovi primjerci ugovora koje je potpisala i odnijela javnom bilježniku. Ugovor je pročitala, ali nije ni sam kime posebno raspravljala o pojedinim odredbama ugovora. Ne sjeća se je li posebnu pozornost obraćala na odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, sjeća se samo da joj je iznos ulazne naknade ustegnut od iznosa kredita. U vrijeme podizanja kredita u vlasništvu nije imala obrt ili pravnu osobu, već je bila u radnom odnosu i osobni automobil joj je trebao za odlazak na posao. Kako je valuta CHF počela naglo rasti odlučila je kredit zatvoriti prije roka na koji je podignut te joj je, kada je došla u banku, rečeno da mora platiti naknadu za otplatu kredita prije roka što joj je bilo jako čudno, ali je pristala na to jer da nije vjerojatno ne bi mogla zatvoriti kredit i rata bi joj i dalje rasla. Tužbu radi povrata plaćenih naknada podnijela je iz razloga što smatra da joj je počinjena šteta plaćanjem tih naknada te traži da joj se iznosi naknada vrate zajedno s kamatama od plaćanja pa do isplate.
14. Nesporno je da je tužiteljica s prednikom tuženika zaključila dana 21. listopada 2005. Ugovor o kreditu, broj 918286 za kupnju osobnog automobila, u kojem je u čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 14.434,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima.
15. U ovom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok od 5 godina teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pa obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja pravnog posla.
16. Odredbom čl. 12. ZOO/91 propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
17. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
18. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.
19. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
20. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.
21. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
22. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
23. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
24. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti s odredbom čl. 50. st. 1. ZOO/91.
25. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora pa je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.
26. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnose tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, odnosno nije dokazao da su naplaćene naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.
27. Što se tiče navoda tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, valja reći da je tužiteljica potrošač, odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da tužiteljica nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koja je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Obzirom da je tužiteljica temeljem odredbe čl. 6.1. predmetnog ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu za obradu i odobrenje kredita te temeljem odredbe čl. 11.1. predmetnog ugovora jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, očito je da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne sukladno odredbi čl. 87.
ZZP jer predstavljaju nepoštene odredbe.
28. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe prema kojima je banka ovlaštena zaračunavati naknade sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost istih u zaračunatoj visini, što rezultira time da su ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene jednokratne naknade bez određivanja njihove visine, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik je odgovoran za ugovaranje takvih ništetnih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.
29. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da su odredbe o jednokratnim naknadama za korištenje kredita i za prijevremenu otplatu kredita ništetne jer tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, odredbe su sadržane u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknade sastoje, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i proglasio ništetnim navedene odredbe kredita (točka I. i III. izreke).
30. Visina tužbenoga zahtjeva utvrđena je temeljem potvrde Hrvatske poštanske banke od 17. veljače 2025. (list 35) u kojoj je jasno navedeno da je tužiteljici ČĆ prilikom isplate kredita 918286 naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na dan 25. listopada 2005. u iznosu od 687,66 kuna (što preračunato u eure iznosi 91,27 eura) te naknada za prijevremeni povrat u iznosu od 471,15 kuna (što preračunato u ere iznosi 62,53 eura) koja je naplaćena 2. veljače 2012. Sud visinu tužbenoga zahtjeva prihvaća kao istinitu i točnu te je tuženiku naložio da isplati tužiteljici plaćeni iznos naknada zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Napominje se da tuženik visinu nije posebno niti osporavao, već je u odgovoru na tužbu naveo da tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva pa nema mjesta raspravljanja o visini. Kako je tužiteljica u ovom postupku dokazala osnovu potraživanja sud je odlučio i o visini tužbenoga zahtjeva.
31. Prigovor zastare kojega je isticao tuženik nije osnovan. Ovo stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužiteljica u tužbenom zahtjevu zatražila utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita prije korištenja, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sud smatra da su te odredbe ništetne od utvrđenja suda počinje teći zastarni rok od 5 godina za povrat uplaćenih iznosa. Dakle, potraživanje tužiteljice nije u zastari jer odluka o ništetnosti još nije postala pravomoćna.
32. Odredbom čl. 210. st. 1. ZOO/91, propisano je da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi, a čl. 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
33. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
34. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne pa je proglasio ništetnima odredbu čl. 6.1. i odredbu čl. 11.1. Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. i III. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 91,27 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos (točka II. izreke) i iznos od 62,53 eura s osnove ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos (točka IV. izreke).
35. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužiteljica i zatražila.
36. Odluka o kamatama u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i čl. 214. ZOO/91.
37. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.106,18 eura (točka V. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 18. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 13. studenog 2025. i 23. siječnja 2026., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura.
38. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.
39. Tužiteljica je odbijena s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno s kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim (točka VI. izreke). Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura niti PDV na taj iznos pozivom na odredbu čl. 155. ZPP.
40. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom VII. izreke.
41. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.
U Vrbovcu 23. veljače 2026.
Sudac
Ljiljana Košić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
3. presuda nepravomoćna
4. vidi upisnik 'P'
5. zovi tužiteljicu na uplatu sudske pristojbe na tužbu i presudu, svako u iznosu od 53,09 eura
6. kal. 15 dana
