Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kžzd-53/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca za mladež toga suda i to Sandre Radanović kao predsjednice vijeća za mladež, te Dijane Grancarić i Hrvoja Viskovića kao članova vijeća za mladež, uz sudjelovanje Ivane Raljević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika ZŠ, zbog kaznenih djela iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25 – dalje KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj po branitelju Goranu Ružiću, odvjetniku iz Čakovca podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj Kzd- 30/2024 od 2. prosinca 2024., temeljem odredbe čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12

– odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/09 i dr., 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika ZŠ, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu broj Kzd-30/2024 od 2. prosinca 2024. optuženik ZŠ oglašen je krivim zbog učina dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece – povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, te mu je za svako kazneno djelo i to na štetu djeteta GŠ i djeteta UŠ na temelju čl. 177. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, pa je isti uz primjenu čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci.

1.1. Optuženiku je temeljem čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 i čl. 64. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 6 (šest) mjeseci i isti se ima izvršiti, a za preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca optuženiku je uz primjenu čl. 57. st. 6. KZ/11 u svezi sa čl. 64. KZ/11 izrečena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom, te je odlučeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i ako izvrši sigurnosnu mjeru iz čl. 70. KZ/11, s time da mu vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.3. Temeljem čl. 70. st. 1. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana, te je određeno temeljem čl. 70. st. 2. i 3. KZ/11 da će se psihosocijalni tretman izvršavati u ustanovi za izvršenje kazne zatvora za vrijeme trajanja bezuvjetne kazne zatvora, a kasnije u zdravstvenoj ustanovi ili u pravnoj osobi ili kod fizičke osobe specijalizirane za otklanjanje nasilničkog ponašanja pod uvjetima određenim posebnim propisom, uz nadzor nadležnog tijela za probaciju i može trajati do isteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje dvije godine.

1.4. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 određeno je da je optuženik dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08, u paušalnom iznosu od 100,00 (sto) eura, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Gorana Ružića, odvjetnika iz Čakovca i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe ili mu izrekne blažu vrstu sankcije ili pak da vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Dana 2. svibnja 2025. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu podnijelo je odgovor na žalbu optuženika po branitelju u kojem se navodi kao je prvostupanjski sud detaljno ocijenio dokaznu snagu svih izvedenih dokaza i na temelju provedenih dokaza donio ispravan zaključak na odgovornosti optuženog ZŠ za kaznena djela koja su mu stavljena na teret, te ga potom osudio na kaznenopravnu sankciju koja je u skladu s ličnosti imenovanog optuženika, otegotnim i olakotnim okolnostima utvrđenim na njegovoj strani kao i težinom te društvenom opasnosti predmetnih djela, slijedom čega smatraju da navodi iz žalbe optuženika nisu osnovani, te predlažu da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu prvostupanjskog suda..

4. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

5. Žalba nije osnovana.

6. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te povredu Kaznenog zakona.

6.1. Žalitelj u žalbi ističe kako optuženikovo postupanje za koje se tereti nema značaj kaznenog djela iako i on sam ne osporava da je u određenim situacijama mogao i ispravnije postupiti. Smatra da sve i kada bi bilo točno da je optuženik u cijelosti postupao na način kako mu se to inkriminira, njegovo postupanje nije takvog značaja da se može smatrati kaznenim djelom, a takav svoj stav da temelji na činjenici kako je za nasilje u obitelji osim kaznene odgovornosti propisana i prekršajna odgovornost.

6.2. Suprotno takvim žalbenim navodima optuženika stav je ovog drugostupanjskog vijeća kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio, a nakon provedenih svih dokaza te optuženikove obrane koju je doveo u vezu sa svakim dokazom zasebno i svim dokazima zajedno, da su se u postupanju optuženika u inkriminiranom razdoblju u cijelosti ostvarila sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 u svezi sa čl. 51. KZ/11. Inkriminirano postupanje optuženika i po stavu ovog drugostupanjskog suda u svojoj ukupnosti predstavlja zlostavljanje djeteta. Ovo iz razloga što takvo optuženikovo postupanje kako je tijekom provedenog postupka nedvojbeno utvrđeno i dokazano u sebi sadrži komponente fizičke, psihičke i emocionalne zlostave djeteta i to u razdoblju od gotovo sedam godina. Stoga nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da bi se takvo njegovo postupanje koje on niti ne osporava u žalbi moglo tumačiti kao neprimjereni odgojni postupci i nesnalaženje optuženika u roditeljskoj ulozi, te obiteljskoj situaciji uslijed razvoda braka. Ovakvo što proizlazi nedvojbeno iz sadržaja iskaza oštećenica GŠ i UŠ koji iskaz su iste dale na dokaznom ročištu, a koje iskazivanje je bilo popraćeno emocionalnim reakcijama i opisima istih djevojčica o tome kako su se iste osjećale uslijed inkriminiranih postupanja svojega oca optuženika ZŠ, kao i materijalne dokumentacije Hrvatskog zavoda za socijalni rad u tom smislu. Iz iskaza mlt. žrtvi oštećenica, a koje su iskazivale suglasno u odnosu na očevo inkriminirano postupanje proizlazi da ih je otac udarao i na njih neprimjereno vikao, te ih psovao u nekakvim bezazlenim povodima, pa tako kada bi bile preglasne, kada bi nešto prolijale i slično. Međutim, u takvim situacijama nije se radilo o bezazlenim udarcima po stražnjici kako je to s pravom ocijenio prvostupanjski sud kada je analizirao optuženikovu obranu. Štoviše, radilo se o pljuskama, udarcima u lice i druge dijelove tijela, a što su u svojim iskazima potvrdile malodobne žrtve. Obje djevojčice suglasno su iskazivale kako su se uslijed očeva takvog inkriminiranog postupanja osjećale povrijeđeno, plakale, bile uplašene te se međusobno tješile, a djevojčica oštećenica GŠ opisala je i događaj kada je vidjela kako je optuženik, njezin otac, davio njezinu majku, pri tom je navela kako joj je glavu nagnuo preko prozora radi čega je ona plakala, a naknadno otac da ju je uvjeravao kako je sve krivo shvatila.

6.3. Pisana dokumentacija Hrvatskog zavoda za socijalni rad također potvrđuje da su se oštećene djevojčice GŠ i UŠ nalazile kod njih u tretmanu kod psihologa, da djevojčice odbijaju susrete s ocem i to upravo zbog neugodnih i traumatskih događaja koje su proživjele s njegove strane, a zbog toga sada osjećaju strah kojega da se ne mogu riješiti. I unatoč odbijanju susreta s ocem prema njihovim navodima isti u više navrata na njih da je vršio neprimjereni psihički i verbalni pritisak, pritisak koji je zasigurno neprimjeren njihovoj dobi, a koji su one doživjele kao zastrašujući i zlostavljajući, budući je optuženik stavljao teret na njih da će biti odgovorne ukoliko se nešto dogodi, da će vidjeti, da ga ubijaju svojim postupcima, a ujedno i pred njima za cjelokupnu situaciju nastojao okriviti njihovu majku, a same djevojčice iskazivale su da im je smetalo što je njihov otac i one susrete koje su uspjele ostvariti koristio za to da pred njima ocrnjuje njihovu majku, ponovno ih na taj način psihički zlostavljajući. Navedeno potvrđuju i socioanamnestički podaci koji su prikupljeni od strane škole iz kojih je razvidno da je GŠ i u svojem funkcioniranju u školi imala poteškoća i bila uznemirena zbog poruka koje je dobivala od oca, a nakon jednog slučajnog susreta s njime djevojčica da je završila kod psihijatra gdje joj je propisana terapija za smirenje. O navedenom je priložena i medicinska dokumentacija. Upravo sve prednje navedeno, ukazuje na neosnovane žalbene navode optuženika da bi se radilo o minornim pogreškama njega kao roditelja u odgoju djece, odnosno njegovom pukom nesnalaženju kao roditelja. Suprotno takvim žalbenim navodima optuženika s pravom je prvostupanjski sud njegovo ponašanje u cijelosti ocjenjuje kao počinjenje kaznenih djela na štetu svojih malodobnih kćeri GŠ i UŠ. Upravo takvim postupanjem u inkriminiranom razdoblju i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda optuženik je fizički i verbalno zlostavio svoju djecu, a kao odrasla osoba svakako je morao biti svjestan posljedica koje tako njegovo ponašanje može rezultirati kod njegovih malodobnih kćeri, a s obzirom na njihovu dob i svijest o svom postupanju, kao i činjenicu da je na posljedice koje mogu nastupiti po njihovu štetu pristao, a o intenzitetu i težini njegovih postupaka iskazivale su kako oštećene djevojčice (ne mogu se osloboditi straha pred ocem, zbog toga su odbijale susrete i druženja s ocem, mlt. GŠ nakon jednog susreta s ocem morala je primiti terapiju za sirenje koju joj je pripisao psihijatar), optuženik je počinio terećeno mu kazneno djelo.

6.4. S pravom je prvostupanjski sud cijeneći iskaze maloljetnih oštećenica kao valjanje i vjerodostojne, dovodeći iste u vezu sa materijalnom dokumentacijom u spisu, te s obranom optuženika utvrdio da se u ponašanju optuženika inkriminirane prigode ostvaruju sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11.

6.5. Stoga, protivno žalbenim navodima optuženika i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Kazneni zakon, oglasivši optuženika krivim za navedeno kazneno djelo pa su stoga neosnovani žalbeni razlozi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ujedno drugostupanjski sud nije pritom utvrdio povredu Kaznenog zakona. Štoviše, optuženik u svojoj žalbi ne iznosi nešto novo što nije naveo tijekom svoje obrane i što prvostupanjski sud nije ocjenjivao, nego na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala i ponavljanjem svoje obrane pobija, bez valjanih protuargumenata, ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.

7. U odnosu na odluku o kaznenopravnoj sankciji.

7.1. Protivno žalbenim navodima, a u odnosu na žalbu optuženika zbog odluke o kazni kada isti navodi kako prvostupanjski sud nije na pravilan način odmjerio kaznu optuženiku jer da nije u dovoljnoj mjeri uzeo sve okolnosti pod kojima su kaznena djela počinjena (pod uvjetom da su počinjena), te da nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj olakotnih okolnosti, te optuženiku izrekao prestrogu sankciju, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja vrste i visine kaznenopravne sankcije pravilno vrednovao okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i visine kaznene sankcije. Stoga je taj sud, polazeći od stupnja krivnje počinitelja i pogibeljnosti kaznenog djela za koje je proglašen krivim opravdano primijenio uvjetnu osudu, s tim da izrečena (zapriječena) jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, uz izricanje djelomične uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 6 (šest) mjeseci i isti se ima izvršiti, a za preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca optuženiku je uz primjenu čl. 57. st. 6. KZ/11 u svezi sa čl. 64. KZ/11 izrečena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom, te je odlučeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i ako izvrši sigurnosnu mjeru iz članka 70. KZ/11, s time da mu vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne, nisu prestrogo odmjereni. Pravilno je prvostupanjski sud pritom na strani optuženika kao olakotno cijenio ukupne materijalne i socijalne prilike, što uzdržava djecu žrtve i plaća alimentaciju koja mu je određena, dok mu je kao otegotno cijenio što je jednom bio kažnjen zbog kaznenog djela krađe novčanom kaznom.

7.2. Činjenica da je optuženik već u jednom navratu osuđen, doduše zbog kaznenog djela protiv imovine – krađom, i to novčanom kaznom samo govori o njegovoj ličnosti i dosadašnjem ponašanju odnosno sklonosti kršenju zakona. S obzirom na duljinu inkriminiranog razdoblja, kao i činjenicu da je optuženik prema maloljetnim kćerima manifestirao vidove psihičke, fizičke, verbalne i emocionalne zlostave, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako će se samo izrečenom kaznenopravnom sankcijom, i bez primjena zakonskih odredbi o ublažavanju kazne, moći ostvariti svrha kaznenopravne sankcije.

7.3. Stoga je s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ocijenio kako će izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci uz izricanje djelomične uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom u potpunosti ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno utjecati na optuženika da više ne čini takva i slična kaznena djela. Ujedno izrečenom kaznom da će se djelovati i u smjeru generalne prevencije tj. utjecati na druge da ne čine kaznena djela i utjecati na jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja istih. Stav je i ovog drugostupanjskog suda kako je izrečena kazna optuženiku adekvatna i kao takva u sebi sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem teretećeg mu kaznenog djela nanio svojoj obitelji i društvu u cjelini (čl. 41. KZ/11 i čl. 47. KZ/11).

8. Radi svega navedenog, a kako u pobijanoj presudi nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zadru, 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća za

mladež

Sandra Radanović